U očajničkom pokušaju da budem mainstream eto mene da i ja nadodam koju o današnjim događajima (u kojima očigledno neću opisivati kuhanu šunku koja je bila na meniju i novu vrstu francuskog kruha na koju sam naletio).
Za osobu profila Ante Gotovine nekako mi se čini čudno da je onako lijepo obrijan i prepoznatljivog profila (čak bih rekao da je nakupio kilau zadnjih par godina), s putovnicom za koju pola europe zna da je ima odlučio večerati u hotelu prepunom turista iz cijele Europe (uključivo i polovice koja zna za njegovu putovnicu). Vjerojatno je nedostajala još samo neonska reklama sa strelicom, odnosno ispred hotela onaj ogromni reflektor kojeg koriste kada hoće prizvati Batmana upomoć. No, budimo objektivni, što ja znam o skrivanju pred zakonom i osjećaju (ne)sigurnosti koje takva osoba može imati nakon četiri i pol godine bijega (ako on to tako uopće i doživljava)?
Gledajući današnje “Otvoreno” koje je krenulo sa Šeksovim izlaganjem učinilo mi se da uočavam jedan zanimljivi twist u cijeloj toj priči. Naime prethodnih dvije godine stranka na vlasti morala je direktno podržavati uhićenje Gotovine iz očiglednih razloga, a tim postupcima je HDZ pošteno naljutio dobar dio njihovog konzervativnog i državotvornog biračkog tijela. Uhićenjem Gotovine danas sve maske mogu slobodno pasti, jer stav vlade više uopće nije bitan budući da je osumnjičenik u Haagu (dobro, nije još ali tehnički gledano…) i sada se cijela PR mašinerija može upregnuti u podršku Gotovini (i povratu HSPu izgubljenih birača).
Ovo samo po sebi uopće nije loše (iako sam definitivno za to da se Gotovini, ako je već optužen i sudi), no ono što me smeta je motivacija koja je u cijelosti pogrešna.
Predviđam tako da će Gotovina, htio on to ili ne, postati žrtvom ne međunarodne urote kako se to pokušava prikazati, nego naših lokalnih dnevnopolitičkih interesa. Koliko god to glupo izgledalo (iz moje perspektive) čini mi se kako je Gotovini u ovome času Haag najbolji prijatelj. Nadajmo se da sam u krivu.
Misao dana:
I plugged my phone in where the blender used to be. I called someone. They went “Aaaaahhhh…”