Ne podnosim snijeg jer sa snijegom imam samo probleme.
Kada sam bio maleni sanjkajući se sam naletio na jedan bor u obližnjem parku i uz udarac mi je napuknula vilica, a grana se odlomila i ostala u ruci. Da bi sve bilo još bizarnije naletio je upravo neki komunalni redar ili tko već i odveo me onako uplakanog i u bolima kući kao malog vandala.
Negdje tamo 1990 ili tako nekako sam kraj Vrbovskog ostao zakopan u snijegu usred mjeseca travnja, lanci na kotačima su mi se polomili i zamotali za poluosovinu pa sam ih na kraju rezao švicarskim vojnim nožićem (vjerovali vi to meni ili ne, ali swiss army knife je obavezni dio inventara svakog automobila kojeg vozim, kao uostalom i karta mjeseca što je predmet jedne druge dogodovštine koja je uključivala i zbunjenog policajca).
A prije tri godine sam išao u Augsburg za vrijeme onog opakog snijega (ovaj snijeg koji sada pada ima potencijala nadmašiti tu padalinu od prije tri godine) i u povratku sam imao sudar s totalno novim, sportski nabrijanim Audijem A4 kojeg je vozio samouvjereni slovenac; a taj bliski susret je završio na način da je prethodno spomenuti audi skupa sa svojim vozačem završio na zidu tunela, na visini od cca. 1,30m te je bio ravnomjerno raspoređen na dužini od stotinjak metara (može biti manje, može biti više; no ako vas interesira točna mjera trebate gledati prvi tunel na autocesti prema zagrebu, a nakon ljubljane i to desnu stranu – brazda u betonu iako prefarbana je i dalje tamo).
Bilo je to pravo maleno religiozno otkrivenje.
Misao dana:
Don’t eat yellow snow.