Ima dana kada me ljudi baš razljute elementarnim nepoznavanjem tematike o kojoj govore.
Eto danas se ekipa buni jer nije dobila wimax koncesiju i između ostaloga kaže kako je koncesija trebala otići domaćoj tvrtci a ne strancima? Kužim ja što su oni htjeli reći, no argumentacija je totalno pogrešna i po meni totalno besmislena.
Naime, svaka tvrtka koja posluje u hrvatskoj po definiciji je hrvatska tvrtka; dakle i tvrtke poput T-HTa, VIPa, Erste ili (vidi ironije) Zagrebačke banke su i dalje hrvatske tvrtke. One posluju po našim zakonima (barem se nadamo) kupuju robe i usluge u hrvatskoj, ono čega nema ili nije konkurentno kupuju u inozemstvu, plaćaju svoje zaposlene i na kraju godine ostvaruju profit ili dobit (tijekom godine radite prihod, a na kraju godine iskazujete profit ili dobit – to su dvije toliko različite kategorije da ih je bolje i ne stavljati u istu rečenicu).
Ova dobit je zabavna (dakle ne prihod, nego dobit), to je novac koji je poduzetnik “zaradio” na kraju godine i s kojim može učiniti što god želi. Socijalno najprihvatljivija upotreba dobiti je reinvestiranje kako bi se otvorila nova radna mjesta, kupili novi strojevi ili učinili bilo što drugo što bi unaprijedilo poslovanje i pomoglo u daljnjem boljitku tvrtke. Druga socijalnoprihvatljiva mogućnost je primjerice profit sharing gdje tvrtka dio svoje dobiti podijeli svojim djelatnicima. Ovo je kod nas skoro pa nepoznata kategorija i ponekada se negdje manifestira u vidu trinaeste plaće. I posljednje, poduzetnik jednostavno može odlučiti isplatiti te novce i raditi s njima što mu je volje uključivo i bacati ih kroz prozor.
Tu nastaje i problem jer strani vlasnik može tu dobit nepovratno poslati odakle je i došao tj. u inozemstvo.
No, malo boljom analizom stvarnoga stanja možete zaključiti kako je (uglavnom, a to ovisi o industriji o kojoj se radi), prosječni profit (dobit) neke tvrtke je 3-5% ukupnih prihoda (to znači da ako imate 10 milijuna kuna prihoda, u nekoj prosječno zdravoj tvrtci dobit bi trebala biti negdje između 300 i 500 tisuća kuna). Iskreno rečeno, na iskazani trud, uloženi kapital nerijetko bi bolje prošli da ste novce uložili u banku, oročili ih i ne mrdali iz kuće (nije baš tako, jer tvrtka osim profita povećava i svoju vrijednost koju možete kapitalizirati potencijalnom prodajom udjela).
Dakle, uz rijetke izuzetke, ta silna dobit (a dobit, ponovimo, nije isto što i prihod) čak i u državnom proračunu sudjeluje s manje od 10% (slijedi gore predloženu teoriju). I doista, vlasnik tvrtke te novce može isplatiti, reinvestirati ili donirati u humanitarne svrhe.
Sjetio sam se sada Keruma i njegovog Maybacha i nekako se nadam da su vipnetovi vlasnici svoju dobit potrošili na neki mudriji način.
U međuvremenu, ako niste zadovoljni kako business funkcionira slobodno odete u austriju i kupite si koju dionicu mobilkoma, erste banke ili deutsche telekoma.
Misao dana:
Like mothers, taxes are often misunderstood, but seldom forgotten.