O pijetlovima i kokošima

U proteklih nekoliko dana dvije najveće političke strane usrećile su nas predstavljanjima svojih izbornih programa. Izborni program je, za one koji nisu znali, lista želja i aktivnosti koje određena politička grupacija želi sprovesti u slučaju da se dokopa vlasti. Većini birača nažalost, racionalni razlozi ne znače previše i odlazak na izbore za mnoge je u cijelosti emotivna kategorija pa stoga neproporcionalno puno vremena trošimo na analizu broševa, bolove u preponama te rasprave o tome tko i čiji preci su bili u šumi, kada i od koga su točno bježali ili su se herojski usprostavili i izvojevali pobjede epskih razmjera.

Ako se sjećate 2007. godine, tada smo u jednom trenutku mogli vidjeti i bivšeg premijera kako je s govornice mahao programom SDP-a, te su čak uložili i trud da ga stave i na stranice HDZ-a kako bi onim malobrojnima koji čitaju programe dali do znanja kako HDZovih skoro pa 200 stranica programa nije usporedivo sa SDP-ovih 32. U međuvremenu se puno toga promijenilo, Ivo više nije s nama, ali je dogma o programu ostala, no stranački stratezi malo drugačije pristupaju problemu. Kukuriku koalicija predstavila je tako program na 45 stranica gusto pisanog teksta, pa HDZ-ovih 75 stranica samo izgleda kao opširnije štivo iako je očito da je količina teksta neusporedivo manja.

Oba programa su zanimljiva i u svojoj biti jako slična jer i jedan i drugi obećavaju velika rasterećenja privrede i rada, ali će pritom uspjeti zadržati sva radna mjesta (i dapače, stvoriti nova) i uspjeti zadržati nivo zaduživanja uz dramatično povećavanje investicija. Da ste fizičar, onda bi u ovoj rečenici odmah prepoznali sveti gral koji se traži već stoljećima, jer ispada da će iz sustava izići više nego što je u njega ušlo, i dok je hladna fuzija možda i moguća, nema zasada nijednog političkog uređenja koje je uspjelo u tome da stvara više nego što troši. SDP-ov program vrlo pažljivo balansira u svim područjima gdje se mogu naslutiti neki novi porezi ili rezovi, pa tako nije ni čudo da su novinari uspjeli nagovoriti Branka Grčića da prizna da u programu nema ružnih vijesti jer inače nitko ne bi za njih glasao (što je dokaz da na Iblerovom trgu ipak uče na greškama). No HDZov program je još zabavniji jer se značajni dio programa bavi stvarima koje je HDZ obećao da neće učiniti, pa je odmah lansirana i nova verzija starog vica koji u HDZ izvedbi kaže kako su lansirali predsjednika HDZ-a u svemir i u jednome trenutku on se javlja kontroli leta i panično viče kako su se neke crvene lampice uključile i da traži instrukciju što da sada radi. Kontrola leta nije izgubila kontrolu te je odmah poslala slijedeću instrukciju: “Nahrani majmune i ništa ne diraj.”. Čini se da su i u HDZu shvatili kako su uspješniji kada ne rade ništa.

Kada govorimo o programima vrijedi spomenuti i rečenicu koja je proizašla iz Austrijske ekonomske škole četrdesetih godina prošlog stoljeća, a koja kaže da “Predstavnička demokracija ne može postojati ako veliki dio glasača dobiva plaću od države. Ako se članovi parlamenta ne smatraju izvršiteljima volje poreznih obveznika već zastupnicima onih koji primaju državne plaće potpore i druge beneficije iz proračuna, s demokracijom je gotovo.”. U Hrvatskom slučaju to možemo i izračunati. Ako kažemo da nas ima oko 4.5 milijuna i znamo da nas je oko 20% maloljetno, na izbore može izaći maksimalno 3.6 milijuna ljudi, njih 1.2 milijuna je u penziji i dobija nešto od države, pa nam je preostalo 2.4 milijuna. Nešto preko 300.000 je nezaposleno, a dodatnih 700.000 je odlučilo uopće ne raditi jer se pokrivaju na druge načine pa smo sada na tek 1.4 milijuna radnika. Njih 350.000 radi direktno na državnom proračunu ili je plaća povezana na njega, čime smo pali na jedva nešto više od milijun potencijalnih birača. Država kroz proračunske rashode ili kroz vlasništvo javnih i drugih poduzeće defacto utječe na polovinu ukupnog gospodarstva pa je tako teret cijele demokracija palo na pola milijuna radnika koji ne ovise o državnom proračunu, a tih pola milijuna je u odnosu na ostatak države, čak i pod pretpostavkom da svi iziđu na izbore i dalje jedna velika manjina. Nije ni čudo da se poduzetnici kontinuirano osjećaju kao ovce pred šišanje (ili klanje, što je možda primjerenija uspredba).

Političari i s jedne i s druge strane političkog spektra citiraju nam svoje programe uvjeravajući nas kako će upravo njihovom pobjedom na izborima, ovih pola milijuna slobodno mislećih ljudi koji svojim radom stvaraju vrijednosti dobiti slobodu da budu uspješniji. Jasno je svima, pa i političarima, da je tih pola milijuna ključno za razvoj države, no ako malo bolje čitate među redovima tih izbornih programa, vrlo brzo će vam postati jasno kako programi nisu pisani za njih, nego upravo suprotno, pisani su tako da ne preplaše preostala četiri milijuna.

p.s. ovo je moja šezdeset i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 1. listopada 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Politics are very much like war. We may even have to use poison gas at times.

Večernji list

Samo kratka servisna obavijest. U subotnjem večernjem ovoga puta nije bilo moje kolumne. Razlog je promjena formata Obzora (repozicioniranje, redesign i smanjenje troškova kako to već ide), no moja kolumna (za razliku od nekih drugih) nije ukinuta nego će biti objavljivana u nešto opsežnijem izdanju svake druge subote. Dakle, već ove subote evo mene natrag.

Također, ako sve bude ok, u ove subote u kojima neće biti moje kolumne, pojavljivati će se drugi tekstovi s mojim potpisom (no o tome kada dođe vrijeme).

p.s. također, razmišljam i o potencijalnim novim formatima kako bih dao malo ekstra života ovom blogu koji malo trpi posljednje vrijeme

Misao dana:
If opportunity doesn’t knock, build a door.

HDZ zna?

Ignorirajmo na trenutak činjenicu kako je HDZ u prethodnu kampanju za Sabor krenuo s pjesmom Jacques Houdeka čiji je refren “HDZ ZNA”, jer, kako se stvari raspetljavaju, nitko ama baš ništa nije znao, a kako je krenulo ni samog Houdeka se baš ne sjećaju pretjerano dobro jer ispada da je i on plaćen gotovinom. Ne bih htio biti nepristojan, no njega je teško ne primjetiti, zar ne?

Kada se govori o korupcijskim aferama unutar vladajućih, moj omiljeni primjer je švedska političarka Mona Sahlin koja je zanimljiva po tome što je bila prisiljena dati ostavku s pozicije potpredsjednice vlade i privremeno se povući iz političkog života zemlje jer je u jednome trenutku državnom kreditnom karticom platila dvije toblerone, paket pelena i cigarete. Važno je pritom znati da je sve te troškove refundirala švedskom proračunu prije nego je ta transakcija otkrivena, no svejedno, Mona je bila prisiljena dati ostavku. Ovaj primjer se za naše krajeve očito čini drastičnim, no to je demonstracija političke odgovornosti na djelu. Koncept političke odgovornosti u hrvatskoj je totalno nepoznat pa stoga nema nikakvog problema da Jadranka Kosor i cijela svita oko nje u ovome trenutku žućno tvrdi kako ni o čemu pojma imala nije, poput patuljaka koji također pojma nemaju. Jadranka, poput pape, nije u mogućnosti pogriješiti. Što je još bolje, niti njihovim biračima to nije nikakav problem, jer ljudi koji su optuženi više nisu članovi HDZ-a pa sukladno tome to nije HDZ-ova afera, nego je to samo jedan vrlo snažan pokušaj da se diskreditira nikada umrljana stranka koju je Jadranka s ponosom gradila rame uz rame s pokojnim predsjednikom (kao i s ovim koji je trenutno privremeno s boravištem u Remetincu, a kojeg više ne spominjemo).

Meni nije toliko zanimljiva kriminalna implikacija cijele priče, koliko jedan drugi detalj koji je mnogima skroz ispao iz vida. Naime, ako ovako značajne transakcije kao one koje su se događale u HDZ-u nisu bile primjećene od strane samog vrha stranke, postavlja se pitanje kako onda među njima uopće kolaju informacije i o čemu oni uopće diskutiraju na svojim žućnim i žurnim sastancima? Moraju li nakon sastanka popiti crvenu ili plavu pilulu da bi zaboravili o čemu se pričalo? I još bolje, kako da sada vjerujemo da Jadranka dok je u zgradi HDZa pati od opće amnezije, dok je istovremeno savršeni i skoro pa bogomdani leader dok se nalazi u zgradi vlade. Dok je na trgu žrtava Fašizma (što, usput rečeno, zasigurno vrijeđa novopečenog HDZ-ovca Karamarka) HDZ-ovci su disfunkcionalni, neorganizirani i općenito neobaviješteni, ali zato na trgu sv. Marka pretvaraju se u sjajno uigrani tim perfektno informiranih ministara, državnih tajnika i blagajnika koji samo redaju uspjehe. Mislim da bi im netko trebao poslati bioenergetičara.

Problem opće amnezije nije lokaliziran samo na HDZ, da ne bi bilo kako sam pretjerano kritičan prema njima. Naime, dokumentaciju HDZ-a pregledavali su proteklih godina i Državna revizija koja nije naišla na nepravilnosti, Državno odvjetništvo koje se dosada slagalo s revizijom, Državno izborno povjerenstvo koje doduše nitko ne smatra osobito ozbiljnim i neovisnim tijelom, a najmanje primjedbi je imalo Ministarstvo financija čiji je čelnik godinama sjedio na svim onim sjednicama kojih se sada više nitko ne sjeća i koji je, eto spletom okolnosti, bio i neposredno nadređeni Barišiću koji je cijelu cash transakciju odrađivao u plavim vrećicama carinske uprave koju su platili porezni obveznici.

Kako god okrenuli: Jadranka, Šeks, Jandroković ili Hebrang možda i jesu okrenuli glavu, ali su time izgubili pravo da kažu da nisu znali. Nadam se da će to birači znati odgovarajuće kazniti, jer, ipak; Radi se o Hrvatskoj!

p.s. ovo je moja šezdeset i četvrta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 17. rujna 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
She would grab whatever she could -a look , a whisper , a moan – to salvage from perishing , to perserve. But time is most unforgivving of fires , and she couldn’t , in the end , save it all .