Što je lijevo?

Prošloga petka, na zadnji dan kampanje za euro parlament gostovao sam u Sloveniji gdje sam obišao poneki izborni stožer i pojedine ljude zadužene za euro kampanju. Šetajući ulicama Ljubljane i niste baš mogli zaključiti kako je nekakva kampanja u tijeku niti da se broje posljednji sati pred izbore – no to se eto događalo.

Rezultate možete pogledati na stranicama BBC-a, i ono što je u stvari ovdje zanimljivo je to što se nije desilo ono što je bilo (barem meni) logično za očekivati. A to bi bila promjena odnosa snaga u euro parlamentu. Naime, nakon godina neo-liberalne pijanke (kako bi to neki nazvali) i brzinskog upoznavanja s time što riječ kriza u stvari znači nekako bi očekivali da ovi koji su nas u to stanje uveli snose i posljedice svojeg djelovanja. No, to se nije desilo. EPP je izašao kao slabija stranka u EU parlamentu, no još tragičnije posljedice po sebe je osjetio PES (ili stranka europskih socijalista) – a jedina grupacija koja je zabilježila značajniji rast su oni “nesvrstani” čiji je rast uglavnom uzrokovan izlaskom Cameronovih konzervativaca iz EPPa (što je pak posebna tema).

No, ono što je bitno za reći, a što je bilo bolno vidljivo i kod nedavnih lokalnih izbora u nas, je činjenica kako se ljevica (da je zasada tako nazovemo) jednostavno ne snalazi u motiviranju birača ne samo u njihovom izlasku na izbore nego općenito za prihvaćanjem lijeve ideje – pa koja god ona bila.

Gledajući domaću politiku i to na naivno-idealaistički način kako to volim raditi, čini mi se da cijeli problem proizlazi iz iskrivljene ljestvice vrijednosti u kojoj rad ne zauzima neko osobito značajno mjesto. Da li je to priča o godinama komunističke vlasti pa frustraciji koja je iz toga proizašla da bi se danas ponašali kao potrošačko društvo koje živi iznad svojih mogućnosti ili nešto drugo, to je pitanje o kojem bi se dalo razgovarati. Drugi problem je demagogija i populizam, tj. politika koja funkcionira od danas do sutra i totalni nedostatak odgovornosti aktera na vlasti, pa do toga da biračko tijelo ne inzistira na odgovornosti vladajućih.

S druge strane medalje su tu ljevičari (ili ono što je od njih ostalo, ili još bolje, ljudi koji su zatečeni na lijevoj strani u času kada se radila anketa), a koji ne uspijevaju formulirati svoj “unique selling point“. Što je to što danas ljevica predstavlja? Kako se ljevica uopće može natjecati primjerice u našim domaćim okolnostima kada je sustav sagradio društvo koje je na ovaj ili onaj način ovisno o vladi i vlasti? Samo ako pobrojite skupine koje su “stimulirane” od strane vlasti to su nevjerojatne količine ljudi koje u stvari ne odgovaraju stvarnom stanju i stvarnim potrebama društva. No istovremeno, društvo se definitivno nalaz u krizi i prirodno bi bilo preoteti inicijavitu od onih koji su nas u krizu i doveli no to iz nekog razloga ne funkcionira dobro. Pitanje je zašto? Da li smo u ovome trenutku u povijesti odjednom ostali bez ljudi s idejom ili pak oni ne dolaze do izražaja, ili njihova poruka iz ovog ili onog razloga ne “rezonira” s potrebama većine?

Da li je realno sjesti i pričekati da se društvo osvijesti (iz kojeg god stanja se trenutno nalazi) ili bi pak oni od kojih se očekuje napredak morali krenuti i sami stvoriti okolinu u kojoj bi preuzimanje vlasti bilo moguće? Ja si nekako mislim da je nešto potrebno učiniti.

I još pitanje za kraj; da li je uopće ljevica ta koja nešto mora učiniti ili je to netko sasvim drugi? Ako pogledate trenutnu političku sliku Europe, u svim zemljama dominiraju stranke desnog centra dok je jedina zemlja u kojoj taj isti desni centar nije na vlasti ostala Britanija – no i tamo je dekadencija došla do svog vrhunca i pitanje je koliko će Gordon Brown uspjeti zadržati vladu Laboura na vlasti.

Nekako mi se čini da novo vrijeme zahtjeva drugačije podjele i da postojeći odnos snaga i ideološka podjela međusobno ne odgovaraju jedno drugome i da se možda dogodilo to da je u novi poredak već nastupio te da je možda on uspio pomiriti ili zdržati najviše desno-centričkih atributa, dok je ono što je do nedavno bilo ljevica danas nešto sasvim drugo.

Misao dana:
Justice without force is powerless; force without justice is tyrannical.

Demokracija je procedura

Jučer/danas je postalo jasno kako će Slovenija unatoč svemu održati referendum o ulasku Hrvatske u NATO (ajde barem netko ako mi već sami nismo to obavili).

Prekjučer su se Jandroković i Sanader nešto kao ljutili na Sloveniju i govorili kako im je to neprihvatljivo da Slovenija ima referendum. Nekako mi se čini da oni ne bi smjeli tako nešto izgovoriti na glas jer je to miješanje u unutarnje stvari druge države, a uostalom, ratifikacije i služe za to da bi parlament (ili drugi neki mehanizmi koje već država ima predviđene) razmotrile da li je odluka njihove Vlade ispravna. Cijela poanta ratifikacije kao procesa je da je totalno moguće da ishod bude i negativan.

Potiho se veselim što će doći do referenduma (iako je i u Sloveniji pritisak veliki da se od toga odustane pa ništa nije sigurno) jer smatram da je procedura kojom je to kod nas izvedeno duboko pogrešna te je meni ta odluka neprihvatljiva (ne toliko radi same odluke, nego radi načina na koji je donešena). Da imamo takvi situaciju kod nas, onda bi se to kod nas riješilo daleko brže i jednostavnije, primjerice da uzmemo hipotetsku situaciju u kojoj neki sud (npr. Upravni) presudi u nekom jako važnom predmetu (npr. oko statusa sutkinje Ustavnog suda) tada bi se najvjerojatnije sakupila ekipa iz Ustavnog i u nekoj prekonoćnoj pravnoj egzibiciji smislila formulaciju po kojoj se tako nešto pobija. I što je najbolje, ustrajali bi na tome neovisno o konsekvencama svoje odluke i neovisno o konsekvencama toga da ih netko koji mjesec kasnije netko za tu stvar tuži na nekom višem sudu, a na pamet mi pada onaj za ljudska prava u Strasbourgu.

U Sloveniji kao što vidimo Ustav i Zakon su prioritet br. 1 neovisno o svim poteškoćama koje će Slovenija radi ovoga trpiti. Ne ulazim sada u diskusiju zašto je do toga uopće došlo i da li se to moglo izbjeći pravovremenom akcijom – poanta je u tome da je malena strančica s 0.28% podrške u Sloveniji (a to je i u Hrvatskim mjerilima jako, jako, jako malo) uspjela na tehnikaliju zaustaviti cijeli proces, i to taman u času kada su odnosi među naše dvije zemlje (barem na političkoj razini) najniže u posljednjih osamnaest godina.

Demokracija je procedura i to je razlog zašto je Slovenija pravna država.

Misao dana:
But before you go, whisper this to your sons and their sons – “The work was free. Keep it so.”

Slovenac Hrvatu vuk?

Slovenski premijer Borut Pahor izjavio je u srijedu, nakon višesatnog sastanka s liderima slovenskih političkih stranaka na kojem je tražio konsenzus u vezi pristupnoga procesa Hrvatske u Europsku uniju, da Slovenija i dalje ostaje suzdržana u vezi sedam poglavlja koja je Hrvatska trebala otvoriti na pristupnoj konferenciji u petak, pod predsjedanjem Francuske.

Pahor je rekao da očekuje kako bi se sporna poglavlja mogla otvoriti u vremenu predsjedanja Češke u prvoj polovici 2009. godine, te da već za idući tjedan u vezi s tim predlaže sastanak s hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom.

Slovenija će u petak dati suglasnost za otvaranje jednoga poglavlja i zatvaranje triju poglavlja, dok smo i dalje suzdržani glede sedam poglavlja zbog dokumenata koji prejudiciraju granicu, rekao je Pahor. (jutarnji)

Osamnaest godina nakon osamostaljenja mi i dalje nismo u stanju riješiti pitanje kopnene i morske granice sa susjednom Slovenijom. Ne znam kako i o čemu razmišljaju ovi vladajući, no Slovenija neće otići, neće je netko staviti na kamion i premjestiti na za njih povoljniji prostor i htjeli ili ne, osuđeni smo jedni na druge i netko bi već jednom morao uložiti napor da se problemi riješe.

U cijeloj gornjoj situaciji nema stvarnog razloga ljutiti se na Slovence, dapače, možemo im biti zavidni jer imaju (i dalje) vladu koja brine o svojim nacionalnim interesima. Uočite gornju rečenicu koja kaže:

…nakon višesatnog sastanka s liderima slovenskih političkih stranaka na kojem je tražio konsenzus…

Kada ste zadnji puta čuli tako nešto od naše Vlade? Što ljudi misle, da li postoji mogućnost da Sanader pritisnut svime i svačime (a najviše svojim vlastitim egom) ne potpiše dokumet koji je Slovenija pogurnula? Da li je to dokument koji Sanader uopće smije potpisati (poput primjerice onog potpisa Hide Biščevića u Udinama)…

Tužno je to, osobito stoga jer naši susjedi slovenci traže konsenzus, a Ivo traži krivca.

Misao dana:
Never cut short your waiting with compromise. Simply put, the waiting’s not over until the waiting’s done.