EU za ili protiv?

Pitali su me prije nekog vremena za Novi List da li ću ja glasati za ili protiv pristupanja Europskoj uniji.

Moj odgovor je tu vrlo jednostavan; da, glasati ću za.

Glasati ću ZA iz više razloga i eto nekih od njih:

  • zato što će meni biti bolje,
  • zato što kad vidim ove koji su protiv ne vidim alternativu.

Apsolutno me ne dira Europa kojom me plaše jer problemi koje Europa ima su uglavnom vezane za Euro (kojih ionako nemam), a daleko manje za političku zajednicu. Mene strašno zanima što će se desiti kada odjednom budete u mogućnosti za 10eur dostave mogli početi kupovati robu širom kontinenta bez ikakvih procedura ili carina. Zanima me i što će se desiti sa svima onima koji će ulaskom u EU postati redundantni (a to su svi oni koji su na ovaj ili onaj način povezani s carinskom rampom). Super mi je da ću sve više mojeg rada moći ravnopravno prodavati po EU (to načelno mogu i radim i sada, ali nije isto kada dobiješ fakturu iz EU ili onu izvan nje).

Puno previše vremena provodim izvan granica da bih idealizirao EU i mislio kako će tamo sve biti super i sjajno, ali znam dovoljno da budem siguran da će meni biti bolje.

Dakle, ja barem nemam dileme.

Update: moje iskustvo pokazuje da za razliku od .hr gdje je nenormalno važno tko govori (a daleko manje što govori) i odakle dolaziš ili tko te šalje (u odnosu na što si u stanju napraviti), u svijetu te nitko živ ne pita ništa, pitaju te možeš li obaviti  konkretni zadatak i onda ti ga povjere. Ako su zadovoljni zovu te opet, ako nisu onda si povijest. Ovo naše društvo koje svoju elitu i odluke bazira na “položajnoj renti” onoga koji se iz ovoga ili onoga razloga našao na nekome mjestu, a ta činjenica nema ama baš nikakve veze s njegovim znanjem, postignućima ilizaslugama je direktno odgovorna za situaciju u kojoj se nalazimo. Dok se to ne počne mijenjati dotle nema napretka, ni za nas niti za EU (koja nam neće pomoći, ali će nas zato zgaziti ako se sami ne sredimo).

Misao dana:
Union gives strength.

Na putu prema EU (or not?)

Prošloga petka u info centru EU u Zagrebu održana je prezentacija istraživanja koje je proveo Gallup, a za potrebe European fund for the Balkans. Tema istraživanja, ili bolje rečeno naslov prezentacije je bio “Hrvatska: umorna od EU reformi!”, a istraživanje je tražilo odgovore na to kakva je klima o pristupanju europskoj uniji ne samo u Hrvatskoj nego i u zemljama koje se smatraju dijelovima tog glasovitog zapadnog balkana (ie. ex. Yu minus Slovenija plus Albanija). Cjelovito istraživanje s popratnim dokumentima možete i sami pregledati na stranicama Balkan monitora, a ovdje ima nekoliko mojih opaski plus powerpoint kojeg sam ubacio na slideshare.

Istraživanje je zanimljivo jer je napravljeno na sasvim sigurno reprezentativnom uzorku, a budući da je obavljeno u regiji možemo prilično dobro promarati međuodnose koji vladaju u tim zemljama. Primjerice, ako pitate ljude koliko su zadovoljni životom definitivno je najsretnija ekipa koja živi upravo u Hrvatskoj, no zanimljivi odgovori dolaze i iz novostvorenih zemalja poput Crne Gore ili Kosova. Ali, ako priupitate u kojem smjeru idu stvari, Hrvati su na samom dnu ljestvice dok se istovremeno gore spomenuta Crna Gora i Kosovo nalaze na suprotnom kraju istraživanja.

Identifikacija s nacionalnom pripadnošću je jaka u svim zemljama, osobito na Kosovu, ali je pitanje identiteta pomalo nejasno u Bosni gdje im očito nije lagano identificirati se sa vlastitom državom. Istovremeno, asocijacija s balkanom otprilike slijedi zemljopis gdje se hrvati rijetko asociraju s time da žive na Balkanu dok je to primjerice Kosovarima normalno. Zanimljivo je promatrati poistovjeivanje s Europom gdje bi očekivali da će u Hrvatskoj ta brojka biti uvjerljivo najveća, no to uopće nije situacija jer se prosječni Albanac, Kosovar ili Makedonac smaraju većim europljanima od nas, dok lošije od nas stoji (opet) Bosna, Srbija i Crna Gora.

Unatoč svim negativnostima, Hrvati su najmanje skloni migraciji (neki bi zlobno primjetili da svi koji su htjeli otići su već otišli :) u druge zemlje, dok je to neusporedivo više izraženo u ostalim zemljama, osobito u Albaniji i Makedoniji, dok (iznenađujuće) Kosovo stoji uz Hrvatski bok iako s u postotku značajno većim potencijalnim brojem migranata.

U istraživanju dalje slijede rezultati oko toga što se očekuje i u kojem smjeru svi skupa plovimo. Čini se kako je prevladavajuće da Hrvati smatraju kako zemlja ide u lošem smjeru i kako se situacija komplicira, te kako postoji razvijeni strah ili skepticizam od europske unije.

Ono što se u ovom powerpointu ne vidi, a o čemu je bilo dosta riječi na prezentaciji, je to što se u Hrvatskoj ponavlja scenarij koji je već viđen u ostalim zemljama koji su bliski kandidati za EU, a to je da percipirana podrška ulasku u EU pada zbog toga što stanovništvo shvaća da ulazak u EU nosi sa sobom vrlo jasnu cijenu i kako nam možda i nije tako loše kako izgleda. Uspoređujući se s ostalim zemljama regije, koje su također kandidati ili barem aspiranti za EU, činjenica je da su Hrvatski pokazatelji lošiji, što ne mora nužno značiti da je situacija toliko loša koliko to da je javnost osjetljiva na određene teme poput mita, korupcije, organiziranog kriminala kao i općenitog načina na koji se vodi zemlja.

Na samom web siteu Balkan monitora imate prilično moćni flash dashboard u kojem možete sami pogledati odgovore na mnogobrojna pitanja i to onda možete usporediti sa zemljama u regiji ili promotriti demografiju i kako ona nastupa prema određenom problemu. Gornji grafikon je nastao na taj način i on ilustrira stavove o tome što Hrvati misle o Sloveniji, gdje je narančasta koluma postotak anketiranih koji Sloveniju smatraju prijateljskom a što dublje idete u zeleno to je više onih koji smatraju da je Slovenija “neprijateljski” nastrojena prema Hrvatskoj. Sigurno se može još puno zanimljivih zaključaka izvući iz ovog istraživanja pa bacite pogled (i dopišite u komentaru što je vama bilo najzanimljivije).

Eh, dvije fusnote koje mi upadaju u oči i oko kojih sam donekle zabrinut. Prvo je da pažljivo promatrate brojeve koji se događaju oko Makedonije. Makedonija je zemlja za koju po meni treba biti duboko zabrinut jer jednostavno nije normalno da NATO ima 95% povjerenja građana ili da u NATO ljudi tamo više vjeruju nego u institucije Crkve – neki od pokazatelja vezanih za Makedoniju su objektivno lošiji nego oni za BiH a za koju znamo da je zemlja u problemima i koja nije u cijelosti definirana.

Druga opaska koju imam je vezana za govornike na prezentaciji (a bili su tamo Božinović, Pusić, Puhovski, Degert) i moj dojam, koji mene duboko smeta, a taj je da se većina reformi (koje je meni jako teško nabrojati jer ne osjećam njihove učinke) provodi radi ulaska u EU a ne radi nas samih i to je u stvari porazno jer smo dozvolili da sami priznamo da nam je EU potrebna kako bi nas dovela u red, umjesto da nam samima bude cilj stvoriti i živjeti u jednoj uređenoj zemlji. Govornici to naravno nisu rekli, ili su to snažno demantirali, no ovaj osjećaj je nemoguće izbjeći.

Misao dana:
Don’t worry about polls, but if you do, don’t admit it.

Da li smo na rubu bankarske krize?

Ovo je manje-više retoričko pitanje. Naime, mjere obuzdavanja vanjskog duga koje već godinama provodi HNB nad hrvatskim bankama poprilično je restriktivan i te obvezne rezerve se danas pokazuju kao slučajna i kolateralna prednost navedenih mjera a sve u krizi koja dolazi.

Hrvatska je burza (kao uostalom i sve ostale burze širom svijeta) reagirala na događanja u Americi, a i prije nekoliko dana Šuker nas je uvjeravao kako su banke sigurne i stabilne i kako je Hrvatski bankarski sustav među najstabilnijima u europi (što je vjerojatno i točno). No, jučerašnje spašavanje njemačke Hypo real estate banke (koja nema veze s našom hypo bankom).

Ovih dana je sve krenulo spašavanjem (nacionalizacijom) luksemburškim i beglijskim dijelovima Fortis banke (injekcijom od cca. 17mld eura), te jučerašnjih 50mlrd eura u Hypo real estate. Ako to usporedimo s američkih 700mlrd dolara, tek smo načeli problem a europa je potrošila 100mlrd dolara. Ovaj tjedan možemo očekivati i lagano sklizanje eura u odnosu na ostale valute, a čitajući među redovima moguće je očekivati i daljnje sanacije.

Primjerice, Unicredito je najavio prikupljanje 6.6mlrd eura za stabiliziranje svoje likvidnosti. Unicredito je inače vlasnik Zagrebačke banke.

Istovremeno, Barrosso je negdje izjavio kako Treba naglasiti da je stanje u Europi bolje od onoga u SAD-u. Zato se ne mogu uspoređivati odgovori na krizu s dviju strana Atlantika – a ovdje vrijedi razmisliti o tome u kojim će okolnostima političar reći da situacija “nije tako strašna”. Osobito uzimajući u obzir izjavu britanskog ministra gospodarstva Petera Mandelsona:

Na novinarsko pitanje o tomu što misli u kakvom je stanju britansko gospodarstvo, dojučerašnji europski povjerenik za trgovinu je odgovorio: “Mislim da je ono uistinu u vrlo lošem stanju.” Dodao je kako bi na financijski sustav trebalo gledati kao na “pacijenta koji boluje od bolesti za koju bi Vlada trebala pronaći odgovarajući lijek”. (totalportal)

Objektivno, stvar ide rapdno nizbrdo i ne vidim da ćemo u slijedećem razdoblju čitati dobre vijesti. No, da se vratimo na htvatsku, činjenca je kako je naš bankarski sustav prilično stabilna i vjerojatno u daleko boljoj poziciji nego u okolnim zemljama. Djelomično zato jer je naše tržište u razvoju i stopa rasta je (koliko god ona malena bila) bitno veća nego u razvijenim zemljama, a istovremeno tu su i rezerve koje su značajno veće kod nas nego vani.

Problem će naravno nastupiti na burzi budući da će se loše vijesti krize sasvim sigurno odraziti na trgovanje na burzi, a srednjeročno će ekonomska kriza izvan naših granica sasvim sigurno imati negativni efekt na naš ionako jadan izvoz te na investiranje u hrvatsku (primjerice, treba imati na umu kako su banke radi rezervi svoje dobiti uredno zadržavale u hrvatskoj, a taj bi običaj sada kada su im banke “mame” u krizi mogle naglo prekinuti). Pratite narodne novine i najave zvanrednih skupština banaka.

Ono što je također realni scenarij je i prodaja banaka; naime ako banka u npr. njemačkoj ili italiji želi zadržati svoj core businesss proftabilnim (tj. ako želi preživjeti da budem brutalno direktan) najjednostavniji način da u tome uspije je prodaja nekih od profitabilnih asseta na stranim tržištima (čak i po diskontnoj cijeni samo da se dočepa likvidnosti). Uočite također kako su se prodaje američkih banaka, ali i sanacije njemačke Hypo real estate banke desile doslovno preko vikenda, tako da ono što će danas zasigurno doći iz ustiju glasnogovornika ZABAe treba uzeti sa zrnom opreza.

Anyway, duboko udahnite – slijedi još jedan tjedan rollercoastera, a kraj trake se ne vidi. Sretno.

Misao dana:
If you owe the bank $100 that’s your problem. If you owe the bank $100 million, that’s the bank’s problem.

Francuska i Njemačka u sjeni nogometnog prvenstva

Nekako je u sjeni cijele priče s nogometom donekle nezamjećeno prošla vijest i cijela priča koja se vodila oko Irskog odbijanja Lisabonskog ugovora, što je u stvari samo drugi naziv za odbijanje Europskog ustava što su već ranije odradili nizozemci.

Naši političari (svi redom) su odmah krenuli u obranu priče kako je Hrvatska nezaustavljivo na putu prema EU (s čime se slažem), no kako datuma za pristupanje nema (da ne kažemo da 50% pregovora tek treba otvoriti, a da ogromna većina ovoga otvorenog još nije zatvorena) sasvim je izvjesno da će do nekog (dodatnog) kašnjenja doći.

Prvi je istrčao Nicolas Sarkozy, francuski predsjednik koji je jasno rekao da:

…proširenja nema bez ratifikacije. Upitan da li se to konkretno odnosi i na Hrvatsku, odgovorio je kako neke zemlje koje se najviše zalažu za proširenje, najviše koče ratifikaciju Ugovora: „Takodjer, da bi bilo čudno da se prima 28,29,30,31 članica, a da se ne mogu reformirati institucije 27.” (business)

Par dana kasnije, na scenu je stupila i Angela Merkel, njemačka kancelarka koja je pak rekla:

“Neće biti vađenja grožđica iz Ugovora iz Nice”, slikovito se izrazila njemačka kancelarka. Izričito je spomenula i Hrvatsku kao zemlju koja neće moći pristupiti Uniji dok se ne riješi institucionalna kriza u EU. Važeći Ugovor iz Nice predviđa samo 27 članica EU i ugovor se neće mijenjati, naglasila je Merkel. (večernji)

Ove grožđice su valjda nespretni prijevod fraze “cherry picking” ili njemačkog ekvivalenta te engleske fraze. Naravno, svi s naše strane su jednoglasno rekli kako se sve ovo gornje ne odnosi na Hrvatsku (iako, uočavam da je itekako relevantno) – a vrijedi spomenuti kako slijedeći tjedan upravo Francuska preuzimanje predsjedavanje europskom zajednicom pa je za očekivati kako će se barem dio Sarkozyeov stava na ovaj ili onaj način reflektirati na pregovore pa makar kao demonstracija sile u slijedećem razdoblju. Ne treba zaboraviti da smo u jesen trebali dobiti datum priključenja što sada ovisi o agendi koju Francuska stavi na stol.

Moje osobno mišljenje je kako nema pretjeranog smisla žuriti prema EU jer ekonomija kakva je plus stanje države je jednostavno takvo da svaki dodatni mjesec može puno značiti u trenutku kada se skine granična rampa. To naravno ne znači da ne treba ići u EU jer treba, no odgovorni političari (kakvih trenutno nemamo) morali bi javnosti jasno objasniti što ovaj zastoj znači i kako ćemo to ekstra vrijeme upotrijebiti.

Kada bi se pregovori nastavili ovim tempom (u što iskreno sumnjam, jer kasnimo i od revizije revidiranih planova koje je naša vlada odavno postavila) i ako kažemo da bi se pregovori doista dovršili do kraja 2009 godine, potom imamo nekih 12-18 mjeseci ratifikacije po parlamentima (za što sada znamo da nije moguće bez Lisabonskog ugovora, a samo podsjećam da je od Europskog ustava do ove ratifikacije prošlo tri godine koje su bile potrebne za reformuliranje iste stvari) tada bi već ušli duboko u 2011 godinu kada mi imamo slijedeće izbore.

Objektivno, ne vidim načina kako bi u EU ušli u 2012 godini, što znači da će nas u EU uvesti neka druga vlada, a ne ova postojeća (bio na njezinom čelu Ivica ili ne).

Misao dana:
The real reason that we can’t have the Ten Commandments in a courthouse: You cannot post “Thou shalt not steal,” “Thou shalt not commit adultery,” and “Thou shalt not lie” in a building full of lawyers, judges, and politicians. It creates a hostile work environment.

ZERP; biti ili ne biti pitanje je sad?

Sa Tončijem Tadićem sam već pričao u nekoliko navrata i nekako mi se čini da upravo danas, kada će ZERP otpjevati svoj labuđi pjev ima smisla ponovno ga pitati nekoliko pitanja vezana za ovu već prežvakanu temu. Ne znam kako vi, no pitanje gospodarskog pojasa je tema koju je na dnevni red (po mojem mišljenju) svojom upornošću uspio nametnuti upravo Tonči Tadić pa je stoga ZERP koliko god to gorka uspomena bila u sjećanju nacije, ipak neka vrst malo spomenika ako ne već Tončiju Tadiću onda barem njegovoj tvrdoglavosti.

Kod priče o ZERP-u stalno se spominje nedosljednost pojedinih stranaka- recimo HSS, dok se za Sanadera i HDZ govori samo o želji za što brži ulazak u EU. I je li u pitanju samo medijski spin oko Sanadera u cilju discipliniranja HSS-a?

Zanimljivo je da se sada pokušava “prodati” priča kako je samo HSS nedosljedan u vezi ZERP-a i dežurni krivac za kočenje pregovora. HDZ i Sanader su podržavali moj prijedlog o proglašenju gospodarskog pojasa 2001. i 2003.. Da bi 2004. nakon izbora odustali od primjene ZERP-a na EU, onda 2006. najavili primjenu od 1. 1. 2008., a onda opet promijenili priču. S druge strane, HSS, HNS i SDP su učinili sve što je u njihovoj moći da spriječe proglašenje gospodarskog pojasa 2001.-2003., potom su pristali na ZERP, ali tako da ga se odmah odgodilo na godinu dana. Skandalozno je i sramotno da za Vladu RH i vladajuću većinu u Saboru, a nažalost i za dio medija, ZERP nije pitanje zaštite Jadrana i gospodarenja njegovim resursima, odnosno pitanje načela pregovora sa EU i pridržavanja europskih standarda, nego pitanje unutarnje politike i opstanka vlade. Sanader dakle na političkim manevrima oko ZERP-a dokazuje svoju snagu, uništavajući i gazeći one koji mu prigovaraju radi nanošenja štete Hrvatskoj i radi uništenja resursa koje ova zemlja ima Ako Jadran nije resurs, ne znam što jest.

ZERP je u ovome času identificiran kao najveći pojedinačni problem u procesu pristupanja Hvatske EU, da li je to doista tako? Koliko je na mjestu dilema EU ili ZERP?

Ključni problem Hrvatske je pravosuđe i korupcija. Korupcija jednostavno zato jer sustav javne nabave treba zaštititi od namještenih natječaja i pranja love, sustav koncesija također, da ne i govorim raspodjeli sredstva iz kohezionih fondova EU. Makar ne bih pretjerivao u kritikama, jer ne vjerujem da smo u tome gori od Bugarske, Rumunjske i Slovačke. Dilema “ZERP ili EU” je ipak besmislena. Ekološki dio gospodarskog pojasa, odnosno ZERP-a, ipak ne spada u Acquis i nije dio pregovora sa EU, pa se može proglasiti i aktivirati jednostrano, kao što su to učinile Italija 2006, a Finska 2005. Provedba ZERP-a ujedno znači provedbu europske regulative o ribarstvu, jer se protivimo divljem ribarstvu i barbarskom ne-europskom ponašanju talijanskih ribara u ZERP-u. Naime, nemoguće je kontolirati ribolov u međunarodnim vodama! To se može učiniti samo u gospodarskom ili ribolovnom pojasu, kojeg imaju skoro sve “morske” članice EU (osim Grčke, Litve i Italije), na što ih poziva i Zajednička ribarska politika. Članstvo u EU, u smislu primjene ZERP-a znači samo to da EU raspodjeljuje po kvotama višak ulova iz područja ZERP-a u ime Hrvatske. Nakon pristupanja EU, to više ne radi Hrvatska sama kroz bilateralne sporazume. Ali ipak Hrvatska u oba slučaja određuje ekološki maksimum izlova jer je proglašenjem ZERP-a preuzela odgovornost za taj dio mora. Sada je sve to samo teorija, jer ZERP-a neće biti do daljnjeg što bi po Sanaderu trebalo silno ubrzati pregovore sa EU. Jako me zanima kako će izgledati taj gigantski iskorak u pregovorima kroz idućih 12 mjeseci ako sada odbacimo ZERP, poznavajući šlamperaj ove vlade.

ZERP je proglašen 2003 godine, no u problem se pretvorio tek u posljednjih nekoliko mjeseci u času kada se on počeo primjenjivati za Sloveniju i Italiju (i ostale članice EU), koji su to talijanski i slovenski interesi ugroženi da su oni tako skočili na proglašenje ZERPa?

Talijanski interesi su jasni: 800 brodova koji kočare na našoj strani Jadrana, koja je bogatija ribom nego njihova. U igri su i brodovi sa mrežama plivaricama za plavu ribu, no važan detalj u priči su upravo te koće koje doslovce oru morsko dno i pritom love tzv. vrste od dna – školjke, škampe, listove, rakove, grdobine, jastoge i druge, koje su za Talijane zapravo najvrijednije. Ove vrste ne spadaju u ZERP, nisu predmet kvota koje raspodjeljuje EU nakon pristupanja EU, nego spadaju u epikontinentalni pojas i smiju ih loviti samo naši ribari. Ali je nemoguće kontrolirati ulov iz epikontinentalnog pojasa (za Talijane najvrijedniji!) ako iznad njega proglasite gospodarski pojas. Talijani nisu proglasili svoj gospodarski pojas zato da time ne pružaju povod drugim državama na Mediteranu da i one proglase svoje ribolovne zone. Ali će ga proglasiti onda kad unište Jadran do te mjere da će pokušati zaštititi ono malo što ostane na njihovoj strani. Ali za nas je to predugo za čekati. Naša polovica Jadranom dvostruko je bogatija od njihove, a pravi cilj njihovih napora je ribolov u našem teritorijalnom moru u kojem je ionako 70 posto ribljih resursa Jadrana. Pazite, oni svojom flotom koja je 6 puta veća od naše sustavno uništavaju našu polovicu Jadrana znajući da će se ovdje kad-tad pojaviti vlada koja će to spriječiti. Pa ipak, prije 20 godina su lovili godišnje 250.000 tona, a sada oko 170.000 tona i to uz puno više brodova. Uništenje Jadrana je na djelu, i to je i njima očito. Kad koća zaore dno treba 20 godina da se obnovi uništeno stanište živih vrsta na dnu. Fućka mi se što oni neće imati što loviti – važnije je to da ova generacija Hrvata nije učinila ništa na zaštiti Jadrana kao svog ključnog resursa. Kod Slovenaca je sve prešlo u političku mitologiju, samo što tamo umjesto Kosovskog mita imamo Piranski mit. Još 1993. je slovenski parlament proglasio u Memorandumu o Piranskom zaljevu da Slovenija ima pravo na cijeli zaljev i na izlaz na otvoreno more. Nakon toga su 2005. proglasili svoj ZERP preko našeg zapadno od Istre. Pa su 2006. proglasili svoje ribolovne zone – jednu za cijeli Piranski zaljev, jednu zapadno od Istre do Vrsara u našem teritorijalnom moru, a jednu u njihovom tzv. ZERP-u na kojeg nemaju pravo. Ali problem je u tome što Sanaderova vlada nije glavnom tajniku UN uputila nikakvu notu protiv toga, nego to infantilno ignorira. Nasuprot tome, Italija je 2004. i 2006. uputila note UN-u protiveći se crti sredine kao granici ZERP-a, te pozivajući se na navodna “povijesna prava ribarenja Talijana” na području ZERP-a. Niti na to Sanaderova vlada nije reagirala notom UN-u!

EU želi poštivanje tzv. Trilateral agreementa kojeg je u Briselu 4. 6. 2004. potpisao Hido Biščević u ime Hrvatske. Je li to sporazum ili zapisnik? Ako to nije sporazum nego zapisnik, zašto hrvatska vlada to do sada nije demantirala?

To je de jure zapisnik sastanka. To nije de facto međunarodni ugovor u vezi primjene Konvencije o pravu mora. Nije tu bitna forma – potpis ili ratifikacija. Bitno je to što je taj papir potpisao Biščević u ime Sanaderove vlade, a da to kasnije nitko nije demantirao, pa je to ušlo kao činjenica u sve dokumente EU. Važnije je to što članak 311. Konvencije dopušta takve sporazume kojima se npr. Hrvatska odriče svojih prava na moru u korist zemalja EU, ali ih onda treba poslati glavnom tajniku UN, te preko njega svim članicama UN. To nije učinjeno, pa taj papir ne vrijedi na međunarodnom sudu. Ipak, riječ je o pisanom jamstvu Sanaderove vlade da dok su oni na vlasti nema ZERP-a. I toga se, kako vidite drže!

Pojedini tvrde da čak i kada bi ZERP ostao na snazi, da se opet ništa ne bi dogodilo, jer ne samo da nam nedostaje Obalna straža koja bi taj ZERP kontrolirala nego i provedbeni propisi temeljem kojih bi se u prostoru ZERPa djelovalo. Ako smo godinama znali da će ZERP stupiti na snagu, zašto ti dokumenti i propisi već nisu izglasani, odnosno kako se onda ZERP primjenjuje na zemlje koje nisu članice EU a za koje ZERP vrijedi već nekoliko godina?

Tekst proglašenja gospodarskog pojasa varira od zemlje do zemlje. Velesile poput SAD ili Rusije nisu se zamarale tim detaljima, nego su proglasile što su htjele. Finska je pak (članica EU i domovina Olli Rehna!) u svoj tekst proglašenja gospodarskog pojasa 2005. (objavljen u UN-ovom Biltenu “Law of the Sea”) ugradila koje će propise tamo primjenjivati, a inače vrijede u teritorijalnom moru. Imam dojam da je Hrvatska sve ove godine to pripremala sa “figom u džepu”. Kako se provedba ZERP-a ne bi svela na puku kazališnu predstavu za unutarnje-političku uporabu, Vlada RH trebala bi hrvatsku javnost izvijestiti i odgovoriti na tri skupine pitanja:

  • Zašto je Zakon o Obalnoj straži donesen tek u listopadu 2007.? Kada će biti doneseni pravilnici i drugi provedbeni akti koji omogućavaju provedbu ovog Zakona i dosljedan nadzor Jadrana?
  • Zašto je od 2003. do danas odgađana primjena ekološke komponente ZERP-a, koja ne spada u pregovore s EU i nije dio Acquisa? Zašto do 1.1.2008. nisu doneseni pravilnici o plovidbi brodova s naftom i drugim opasnim teretom kroz ZERP te pravilnici o nadzoru ispustanja stetnih tvari ili otpada s brodova u ZERP-u?
  • Koje je stanje ribljeg fonda na području ZERP-a, odnosno koji je ekološki održiv maksimum izlova morskih organizama na području ZERP-a? Koje su tzv. vrste od dna na području ZERP-a, koje spadaju pod režim epikontinentalnog pojasa tj. ne spadaju pod režim gospodarskog pojasa ili ZERP-a?

Tko je napravio izračun da Italija i Slovenija izlove ribe u vrijednosti od 200 milijuna eura godišnje, kada znamo da primjerice Norveška za izlov u svome gospodarskom pojasu naplaćuje oko 400 milijuna eura?

Ako tih 800 talijanskih brodova ribari 200 dana godišnje i ako ulove dnevno 2000 eura vrijednosti ribe, računica je jasna – 320 milijuna godišnje. Neka plate i 200, to je ipak više nego ništa kao što je sada slučaj. Ali još je važnije pitanje – za što bi nam to plaćali? Nikako za vrste od dna, jer to nebi ni smjeli loviti. Sloveniju nemojte miješati u tu priču. Imaju manje od 40 brodova, a svega desetak nešto znače. Kod njih su razlozi drugi – plin iz epikontinentalnog pojasa zapadno od Istre, kojeg koristimo mi i Talijani.

Slovenija koristi ZERP kao izgovor da odbije otvaranje poglavlja o ribarstvu, no oni to rade ne toliko radi ribarenja koliko zbog problema razgraničenja na moru. Ukidanjem primjene ZERPa neće se problem riješiti pa je stoga za očekivati kako će oni i dalje pokušati koristiti ovo pitanje za blokadu otvaranja pregovora o ribarstvu?

Ne samo oni, nego i Talijani. Ovakvim odnosom prema ZERP-u Sanaderova vlada pokazuje svijetu da Hrvatska ne želi očuvanje ribljeg fonda u Jadranu, te da će rado pristati na uništenje Jadrana divljim ribolovom Talijana, a u cilju članstva u EU. Hrvatska vlada do sada nije definirala ni maksimum izlova, ni vrste od dna koje stranci u ZERP-u ne smiju loviti. Još je veća opasnost primjena Direktive 2371/2002 koja regulira Zajedničku ribarsku politiku. Ta direktiva poziva sve članice na proglašenje svojih ribolovnih zona radi kontrole i ograničenja ribolova. Sve te nove zone, kao i gospodarski pojasi novih članica postaju zajedničko ribolovno more EU. Pri tome svaka članica određuje maksimum izlova u svojoj zoni i prepušta višak ulova EU (uz kompenzacije). Ipak teritorijalno more ne spada u zajedničko ribolovno more EU, prema članku 17 te direktive sve do 2013. Nakon toga ne znamo što će biti. Ali Hrvatska ovakvim odnosom prema stranom ribarenju u ZERP-u poručuje svima u EU da će blagonaklono dopustiti strani ribolov i u svom teritorijalnom moru nakon 2013. prema direktivi 2371. Uostalom, ako ne uđemo u EU do tada (a Hrvatske nema u proračunu EU tj. u “Financial Prospective 2007-2013”), i ako ribolov u našem moru EU postavi kao uvjet sigurno će se u vladi naći idiota koji će to dopustiti. Posve sigurno će to tražiti Talijani i Slovenci. Hrvatska ovim postupkom pokazuje svim članicama EU da pristaje da se pregovori o njenom pristupanju EU prošire na bilo koju temu izvan Acquisa, odnosno da sve što požele mogu i dobiti od Hrvatske prije ulaska u EU ili to zajamčiti u pristupnom ugovoru.

Koje onda presedane otvara ova peta odgoda ZERP-a, odnosno gospodarskog pojasa?

Odustajanjem od provedbe ZERP-a Vlada RH dakle stvara niz opasnih presedana:

  1. jamči glavnom tajniku UN da Hrvatskoj nije stalo do poštivanja Konvencije UN o pravu mora, i da neće prijaviti (kao što nije dosad) nijedan pritisak iz EU niti kršenje Konvencije od strane Italije i Slovenije;
  2. jamči svim članicama UN da Hrvatska ne želi preuzeti odgovornost za more u području ZERP-a;
  3. jamči Vijeću sigurnosti UN da će Hrvatska i dalje provoditi međunarodno pravo selektivno, diskriminirajući i kažnjavajući države izvan EU, mada još nije članica EU;
  4. pokazuje svim članicama EU da Hrvatska pristaje da se pregovori o njenom pristupanju EU prošire na bilo koju temu izvan Acquisa, odnosno da sve što požele mogu i dobiti od Hrvatske prije ulaska u EU ili to zajamčiti u pristupnom ugovoru;
  5. dokazuje da Hrvatska spremna radi ulaska u EU kršiti ne samo konvencije UN, nego i pogaziti europske norme na zahtjev iz neke članice EU, posebno kada je riječ o zaštiti okoliša;
  6. jamči da Hrvatska za odustajanje od svojih prava prema EU tijekom pregovora ni nakon njih neće traži nikakve kompenzacije, niti će joj biti zajamčen datum ulaska u EU;
  7. pokazuje da Hrvatska ne želi očuvanje ribljeg fonda u Jadranu, te da će rado pristati na uništenje Jadrana divljim ribolovom Talijana, a u cilju članstva u EU; hrvatska vlada do sada nije definirala ni maksimum izlova, ni vrste od dna koje stranci u ZERP-u nesmiju loviti;
  8. poručuje svima u EU da će blagonaklono dopustiti strani ribolov i u svom teritorijalnom moru nakon 2013. prema direktivi 2371, jednako kao što sada blagonaklono dopušta strani ribolov u ZERP-u;
  9. jamči glavnom tajniku UN i Međunarodnoj pomorskoj organizaciji da Hrvatska ne želi ekološku zaštitu ZERP-a, te će čekati dopuštenje Europske komisije ili države zastave za svaku intervenciju na brodu iz EU koji gori ili tone u ZERP-u, makar to značilo ekološku katastrofu za Jadran.