Categories
Politika

Pravo i pravda…

Nemam puno vremena, a popodne prašim put Krka na dva dana edukacije, a biti će vjerojatno i nešto alkohola, vidim da su neki podrumi predviđeni planom, a i neko maslinovo ulje, a očekujem i obavezno besmisleno gledanje u more… Idem se educirati malo o lean manufacturingu, i priupitati kako to izgleda umalobrojnim hrvatskim tvrtkama koje su krenule istim putem (ako vas to interesira s desne strane kliknite na Toyota ili TPS kategoriju i dobiti ćete popis dosadašnjih tekstova na tu temu). Imam nekoliko brzih i kratkih (tm by borja);

  • Priča o Branimiru Glavašu se bliži svom donekle logičnom završetku. Pojma nemam tko je koga i donekle je lijepo gledati da se nakon toliko vremena neka pravda sprema na svoju egzekuciju – no mislim da u konkretnom slučaju ne treba živjeti previše u iluziji kako je pravda spora ali dostižna, nego treba prepoznati kako su se interesi pravde i neke dnevne politike u ovome trenutku poklopili.
  • Nešto sam se jučer dopisivao s Quintanom pa smo krenuli pretresati političku scenu u hrvata i došli smo do otužnog zaključka kako u ovome trenutku ne postoji snaga koja bi HDZu mogla preoteti poziciju na slijedećim izborima. HDZ mudro manevrira s HSPovcima i HSSovcima, i kako se god okrenulo, ovi će zbrojeno dobiti recimo 40-45% glasova, a nakon odbijanja ovih koji nisu prešli prag plus malo manjina i njima sličnima eto ponovno natpolovične većine. To je tužni zaključak ali je jednostavno takav.
  • Gledam ovaj porez na tajkune koji se predlaže. Veću glupost nisam čuo već godinama, kako se očekuje nametnuti nekakav takav porez na temelju nekih navodno kriminalnih djela koja se nikada na sudu nisu dokazala? Tko tu koga zeza?
  • Ovih dana je završilo prikupljanje godišnjih prijava poreza na dobit, očekujem kako će vrlo brzo izletiti Šuki s podatkom o ever_growing profitu domaćih tvrtki. Vjerojatno će propustiti reći kako su u 2004 promijenili pravilnik o porezu na dobit kroz koji su značajno ograničili manevriranje tvrtkama kroz stavke amortizacije. Iako je takvo manevriranje uvijek vremenski ograničenog trajanja, oni ima konkretne pozitivne efekte na novčani tok svake tvrtke, pa ako će država ubrati u kasu ove godine više, utoliko će novčani tok gospodarstva biti lošiji.
  • Nije li jučer trebao biti termin promjene cijene nafte?
  • Izašao je danas kratki tekst o Bestseleru 2.0, prvoj hrvatskoj blogerskoj mreži u poslovnom dnevniku; urednik je po meni lošom opremom totalno rasturio bit članka, no sve što unutra piše i stoji. Bacite pogled (članak je dostupan i na webu). Thanks Borja.

Misao dana:
Don’t buy a single vote more than necessary. I’ll be damned if I’m going to pay for a landslide.

Categories
Ekonomija Priroda i društvo

Proleteri svih zemalja (odite na grah)…

Jimmy Hoffa - sindikalni čelnik koji je netragom nestaoDanas je prvi maj svibanj, praznik rada, dan kada se jede grah u Maksimiru i dan kada su ismijali i izzviždali Polančeca prije godinu ili dvije (i danas mi suza navre na oko kada se sjetim zarumenjenog i očigledno povrijeđenog Polančeca čiji su “roditelji također bili radnici”). Ako postoji dan sindikata onda je to valjda danas.

Ja o sindikatima nemam baš neko pretjerano mišljenje, iako prihvaćam nužnost njihovog postojanja. Naime, prva premisa uspješnog poslovanja je da zaposleni moraju biti motivirani za svoj posao, a u tome im sindikat ne može pomoći jer sindikat nije taj koji može kreirati stimulativne radne uvjete, sindikat po definiciji uskače u priču samo u trenucima kada je nastao problem i kada se moraju osigurati minimalni radni uvjeti, a ne obrnuto. Sindikati imaju malenu ili nikakvu ulogu u tvrtkama koje su prepoznale ulogu i važnost svojih zaposlenika, i u takvim okolinama se sindikata boje jedino svinjske polovice.

Hrvatski sindikati su jedna sasvim druga neman; naime oni nikada nisu shvatili što im je pravi posao i u vrlo rijetkim trenucima su bilo što dobroga napravili za svoje zaposlene. Eto, posljednji primjer je Mario Iveković kao sindikalni čelnik sindikata kojeg je osnovao nakon što su ga izbacili van iz prethodnog sindikata. SuperMario kako ga zovu, povezan je s nekolicinom čudnovatih sindikalnih akcija a vladavina prava mu nije baš neka pretjerano jaka strana. Naime, u aferi CroatiaBus-a, sud je dao nalog o prekidu štrajka, a Mario je odbrusio kako ga “odluke korumpiranih sudaca ne obvezuju” čime je sebi dao pravo da samostalno interpretira zakone baš kao što je prije nekoliko dana odbio zaprimiti sudski poziv (ispred kamera) u sporu koji uopće po svojoj prirodi nije sukob poslodavca i radnika, nego sukob vlasnika i tzv. malih dioničara. Nije li čudno da osoba čija je borba u stvari borba za vladavinu prava, istovremeno odbija priznati to isto pravo? I dok ću se možda simpatizirati nad stavom o odluci da ignorira odluke korumpiranih sudaca, sasvim sigurno se ne može reći kako je sudski dostavljač korumpiran?

Drugi biser hrvatske sindikalne scene je primjerice Boris Kunst, čiji se sin nedavno zabio u stup na Tuškancu, da bi potom odlučno demantirao kako je njegov sin vozio automobil – no cijela fora je u tome da je riječ o sindikalnom automobilu, i to ne bilo kakvome nego godinu dana starim BMWom 320d koji je u vlasništvu sindikata. Iako nije sporno da se sindikalci moraju prevesti iz točke A u točku B, mislim da je suprotno njihovom poslu da se voze u BMWima, ako ništa drugo onda zbog toga što je u osnovi njihov posao da se bore protiv onih koji takve automobile voze.

Krešimir Sever je također jedna zanimljiva individua koja vrlo često ima tendenciju sudjelovati na nekim sastancima i pregovorima kako bi tek nakon tog istog sastanka izjavio svoje negodovanje. Da ne kažem kako je on sastavni dio ponekih totalno besmislenih inicijativa poput one o posebnoj komisiji, vijeću ili kako se to već zove koje će pratiti smjer kretanja nafte i predlagati mjere kojima će se kontrirati poskupljenju tog energenta. Moju inteligenciju vrijeđa sama pomisao da uopće postoji takvo jedno besmisleno tijelo, a još manje da neki sindikalci imaju utjecaja na odluke takvog tijela, sindikalci trebaju raspravljati o radu, radničkim pravima no njihov domet ne može biti makroekonomija ili kao u ovome slučaju upliv u cijene nafte na domaćem tržištu?

Sindikalna borba, po nekim kriterijima koji su u Americi odavno poznati, vrlo često nanosi i štetu poslodavcu i radnicima samima, a to je osobito točno u našim krajevima u kojima sindikati nisu skužili kako je nužno prepoznati trenutak i kako je borba za svako radno mjesto po svaku cijenu besmislena. Umjesto toga, oni bi se sami morali organizirati da preostalima osiguraju bolje uvjete i primanja. U modernoj i globalnoj ekonomiji ustavom zajamčeno pravo na rad je postala jedna vrlo labava i teško provediva kategorija, ne zato što poslodavci žele ugnjetavati zaposlene nego jednostavno zato što je pritisak konkurencije, domaće i strane toliko velik da se vrlo često ružni potezi moraju vući kako bi tvrtka i uostalom većina preostalih radnika zadržala radno mjesto i u ponedjeljak imala uopće gdje otići na posao. Naši sindikati su vrlo rijetko konstruktivni u tom pogledu i stoga su štetni za ovo društvo. Sindikalisti su u stvari samo prikriveni političari, koji baš poput ovih štite svoje službene BMWe i sve što trebaju učiniti je povremeno na televiziji ružno govoriti o društvu u kojem živimo, zauzimajući se za upitne ciljeve sa sklepanih govornica preko kojih radnicima govore poruke koje bi oni htjeli čuti.

Jimmy Hoffa čija se slika (ekskluziva, stop the presses: prvi puta slika na mračnome blogu) nalazi na vrhu ovoga teksta je sindikalni čelnik koji je netragom nestao u trenutku kada je jednoga dana sredinom sedamdesetih krenuo na sastanak s nekim mafijaškim čelnicima.

S kime se sastaju hrvatski sindikalisti?

Misao dana:
The society which scorns excellence in plumbing because plumbing is a humble activity, and tolerates shoddiness in philosophy because philosophy is an exalted activity, will have neither good plumbing nor good philosophy. Neither its pipes nor its theories will hold water.

Categories
Ostalo

V za osvetu…

Ne da mi se pisati na široko u ovaj kasni sat, a tema o kojoj sam bio odlučio pisati nikako da se iskristalizira (a ima dvije u planu) pa sam odlučio napisati nešto o nekim filmovima. Ništa osobito važno.

Kako se u zadnje vrijeme dosta družim s Quintanom oko Bestselera 2.0 zanimala me i ta njegova fascinacija s Big Lebowskim, a koju dijeli zajedno s Lebowskim. U jučerašnjem dopisivanju uočio sam koincidenciju Quintane i Lebowskog kao dva bloga koja su nastala u (čini im se) donekle istome trenutku (Leb je naime svoj blog brisao više puta pa je malo teško rekonstruirati time_line), a oba su poprilično popularna, a i po javnom priznanju se međusobno poznaju – pa je stoga logično pitanje da li se uopće radi o dvije osobe ili samo jednoj, ili je to pak (kako kaže Quintana da su ga već pitali) neki sociološki eksperiment nad hrvatskim internetom?

Anyway, pogledao sam Lebowskog i film nije loš, istovremeno nije baš (prema mojem ukusu) antologijski kao što je to recimo Usual suspects, ili Shawshank redemption; ima sjajne karakterne glumce i očigledno je razina detalja na visini i to volim, jer ponekada samo kroz detalje imate u drugome, trećem, petom planu sasvim drugu priču koja se paralelno odvija.

Drugi film kojeg sam danas pogledao, a koji mi se poprilično dopao unatoč donekle rezerviranim kritikama je V for Vendetta kojeg je neki genije ingeniozno preveo kao O za Osvetu. Film ima sjajne dijaloge koji su dorađeni do granice kada ih nije moguće prevesti na hrvatski jezik – što je kvaliteta koja se vrlo rijetko susreće, i općenito iako se radi o ekranizaciji stripa, istovremeno se film i dijalozi između likova uredno mogu koristiti kao udžbenik o politici i kako bi se stvari trebale ili ne bi smjele rješavati. Jednoga dana kada napokon odlučimo dignuti kuku i motiku protiv vladajuće garniture, možemo iskoristiti V for Vendetta radi metodologije.

Treći film nije u stvari film nego najava Supermenovog povratka, a njega spominjem nakon asocijacije na zadnji post na blogu Zrinsko pismo o sukobu generacija. Naime, došao sam do zaključka da jedan od znakova po kojima možete shvatiti da starite je kada idete u kino gledati film koji je u stvari remake filma kojeg ste u kinu gledali kada ste bili mali (silne novogodišnje i ostale reprize na TVu se ne računaju). Ja sam gledao Supermena u kinu kada sam bio mali.
p.s. Bestseler zadnjih dana ima velikih problema s svojim serverom, a zbog niza događaja koje je tragikomično uopće spominjati do današnjeg dana nismo to uspjeli riješiti (problem će na vrlo spetakularni način biti riješen kroz dan-dva), tješimo se kako je i blog.hr svojevremeno imao problema sa severom i to ih nije spriječilo da budu najveći ;)

Misao dana:
Evey Hammond: Who are you?
V: Who? Who is but the form following the function of what, and what I am is a man in a mask.
Evey Hammond: Well I can see that.
V: Of course you can. I’m not questioning your powers of observation, I’m merely remarking upon the paradox of asking a masked man who he is.