what have I done to deserve this?… (4:20, Pet Shop Boys, Discography: The Complete Singles Collection, 1991)

Gledao sam jučer (preko oka) Nedjeljom u 2 i gledam onog lika kako se izvlači. Činjenica je da niti Stanković nije u cijelosti znao o čemu razgovara što se moglo zaključiti kroz neke od odgovora g. Zeca - no dotični se do kraja emisije nije pokazao kao osobito mudra osoba, više možda kao idealista i igrač pojedinih struktura koje su te iste strukture odbacile u času kada im više nisu bile potrebne.

Ono što je zabavno je kako je lik na vrlo javni način priznao kako su mu poslovi bili “namještani” kroz veze i poznanstva odnosno poziciju pojedinih političara.

Ono što je tragikomično je priča o nogometu, stadionu i svemu ostalome; jer je bilo vidljivo kako ovaj lik ima neracionalnu fiksaciju na nogomet i kako je strašno važno da imaju taj nogometni klub iako nema jasne vizije što s njime žele postići ili koju korist mogu iz njega izvući osim što je riječ o očiglednom rashodnom centru.

Kada sam prije neki dan napisao računovodstveni haiku, nisam napomenuo kako postoji realna mogućnost da tvrtka svoj kapital (ili tuđi) utroši na sasvim neracionalne načine. Jedan način je da npr. sagradite veliki stadion usred ničega (odnosno tamo gdje mu definitivno nije mjesto). U takvoj situaciji imate jasnu disproporciju između knigovodstvene vrijednosti te imovine (stadiona) i njegove realne tržišne vrijednosti (jer on objektivno nikome ne treba, barem ne u tom obliku).
Taj njihov stadion je spomenik jednom razdoblju na lokalnoj razini na isti način kao što je i Dinamov stadion spomenik jednog razdoblja na državnoj razini.

Kao što je to Quintana napisao na bestseleru revolucija ždere svoju djecu i g. Zec očigledno nije iznimka.

Misao dana:
Once you’ve seen one shopping center, you’ve seen a mall.