like a hurricane… (4:44, Neil Young, The Unplugged Collection Vol.1 2, 1993)

Za tri dana idem put amerike, točnije u Chicago gdje ću se minimalno baviti turizmom (imam svega dva i pol free dana), većinu ću vremena provesti u jednom od njihovih konvencijskih centara, a “na marginama konferencije” ću vjerojatno ispijati američko pivo i ostali ponuđeni alkohol s malim kišobrančićima te jesti steakove u impresivnim i za srce vjerojatno zabrinjavajućim količinama (hoću pojesti onaj famozni t-bone iz crtića pa makar poginuo u procesu).

Ah, da, održati ću i predavanje o Hrvatskoj (actually to je tzv. panel breakfast), zemlji prilika i neograničenih mogućnosti za potencijalne investitore i sve one s pretjerano debelim džepovima. Imam sjajan koncept i ako ljudi ne umru od smijeha tijekom moje prezentacije vjerojatno ću ih dovoljno zaintrigirati da navrate u naš kvart svijeta. Sresti ću i neke VIPove iz moje branše i provesti neke privatne minute s njima u razgovoru (nešto slično kada gledate na dnevniku mesića i njegove goste kako su pristojno prekrižili noge i razgovaraju s jednog naslonjača na drugi).

Spavam u nekom Quality Innu što mi se čini sumnjivo zato jer ako baš morate potencirati neku osobinu svog hotela kroz njegovo ime (a da to nisu npr. toplice) onda je to u najmanju ruku čudno. Cijena spavanja i “kontinentalnog doručka” je 90USD i to je u odnosu na ostale hotele skandalozno malo. No obzirom da se radi o hotelu blizu aerodroma sa 24 hours free shuttle service nadam se da je to prenoćište poslovnjaka (kažu da imaju i very fast internet access in each room).

Gledam CNN malo intenzivnije nego inače i fascinira me stanje u New Orleansu – ono što je najbolja fora od svega, a što se može primjetiti u određenim situacijama kao što je to sada ili npr. prije desetak godina kada su bili neredi u LAu – kako je to zemlja kojoj je nekakva revolucija skoro pa na vratima jer se bezvlađe, zakon jačega, pištolji i snajperi pojavljuju svako malo. Iako Michaela Moora smatram malo pretjerano desnim, čini se kako dobar dio njegovih koncepata imaju uporište.

Mislio sam si kupiti segway no nemam novaca pa ništa od toga, vjerojatno ću nešto novaca potrošiti na knjige, CDove i DVDove (imam si namjeru kupiti Indecision 2004, Stewarta inače možete gledati u global editionu na CNNu subotom u 21:30 ili nedjeljom čini mi se u 23:30 – no jučer ga nije bilo).

Jučer je umro predsjednik američkog ustavnog suda, lik koji je zadrti desničar i koji je poznat po svojem neslaganju sa Roe vs. Wade (odlukom koja je legalizirala abortus u americi), impeachmentu Clintona i slavnoj odluci o zaustavljanju brojanja glasova na Floridi (ovo sa tim brojanjem je genijalna stvar i tu situaciju kao i obrazloženje morate proučiti da bi shvatili kako pravo i pravda mogu samo u rijetkim situacijama biti na istoj strani). Obzirom da je nedavno još jedna sutkinja ustavnog suda dala otkaz (koja je nominalno također republikanka ali je često bila tzv. “swing vote”) Bush će iskoristiti priliku da sud popuni konzervativcima poput njega samoga.

Na sajmovima i konvencijama obično šećem sa ruksakom kako bih spremio sve silne papire; no sugerirali su mi da to u ovome času nije možda dobra ideja, osobito ako mi u sredstvima javnog gradskog prijevoza budu virile žice od Ipoda iz ruksaka.

Misao dana:
[Clip of President Bush addressing national guardsmen in Idaho]: “Nineteen individuals have served both as guardsmen and as president of the United States, and I’m proud to have been one.”
“Ah, the first rule of public speaking — always start with a joke.” –Jon Stewart

Leave a Reply

Your email address will not be published.