Categories
Politika

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja

Odmah na samom početku kratki disclaimer; podaci koje ovdje vidite su mali dio jednog drugog projekta na kojem Vjetrenjača radi već neko vrijeme, no obzirom na štrajk u školama i opću situaciju odlučio sam ovaj segment objaviti sada jer smatram da daje bitno svjetlo na kontekst u kojem se štrajk događa.

Moje je mišljenje da je cijela priča povezana s novcem, no ne novcem za plaće učitelja i nastavnika nego s kasicom-prasicom na kojoj već godinama sjedi i njome upravlja Vilim Ribić koji očito ima svoju agendu i koja nije nužno sindikalna. Da bi razumjeli zašto, potrebno je da downloadate ovaj excel dokument:

Financijski izvještaji sindikata

Excel se sastoji od dva lista i prvi pokazuje bilancu a drugi račun prihoda i rashoda. Oba pokazuju podatke koji se odnose na Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja i agregatnu sumu svih sindikata, te posebnu kolumnu u kojoj se vide relativni odnosi između Ribićevog sindikata i svih ostalih, a sve skupa od 2009. do 2013. godine.

Prva, smatram da je Ribićev sindikat neproporcionalno velik i snažan (što nije samo po sebi loše, ali objašnjava njegovu relativnu moć na sindikalnoj sceni), po registru sindikata u Hrvatskoj trenutno posluje 311 sindikata, koji su po agregiranim podacima na kraju 2013 godine imali ukupnu imovinu od 734 milijuna kuna (dakle to je ukupna vrijednost aktive svih sindikata na taj dan), istovremeno, Ribićev sindikat ima bilancu čija je veličina gotovo 102 milijuna kuna što ga čini financijski uvjerljivo najvećim sindikatom s 14% udjela u ukupnoj sindikalnoj imovini.
Zanimljivo je i gdje je smješten taj silni novac Ribićevog sindikata, od 102 milijuna kuna, oko 5 milijuna se nalazi na računu u banci, dodatnih 13 i pol milijuna u bankovnim depozitima, dok se čak 45 milijuna kuna nalazi u zajmovima prema pravnim osobama koje obavljaju poduzetničku djelatnost. Skraćeno rečeno, Ribić se bavi kreditiranjem poduzetnika baš kao i svaka druga banka ili financijska institucija. Slijedećih 34 milijuna kuna Vilim je pospremio u dionice banaka i financijskih institucija. Ako to promatramo u odnosu na sve ostale sindikate, Ribićev sindikat u ukupnoj masi sudjeluje s 93% svih danih kredita te je vlasnik 96% svih dionica u vlasništvu svih 311 sindikata.

Fondovi u RH
Kada bi Nezavisni sindikat znanosti bio investicijski fond, tada bi s 99.444.890kn imovine po veličini bio trideseti investicijski fond u Republici Hrvatskoj (izvor: Hanfa, kolovoz 2015.)

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja barem prema poslovnim knjigama pokazuje obrasce ponašanja banke ili investicijskog fonda. Ako promatramo obveze sindikata (pasivu bilance), vidimo da ima svega 1.5% obveza svih sindikata te da je pokrivenost vlastitim izvorima gotovo sto postotna. Vilim plaća račune na vrijeme i nema se potrebe financirati iz drugih izvora.

Promatramo li račun prihoda i rashoda sindikata, nije teško uočiti kako Ribićev sindikat sudjeluje s 5.5% u prihodima svih sindikata u Republici Hrvatskoj (16.700.000kn), dok je u troškovima s 3.67% (10.200.000kn); što čini netto pozitivnu razliku od oko šest i pol milijuna kuna i kada bi sindikat bio profitabilna tvrtka onda bi bio prisiljen prijaviti profit od impresivnih 40% ukupnog prihoda. Na Vilimovu sreću, sindikat posluje kao neprofitna organizacija i nije obveznik poreza na dobit.

Od profitnih stavaka, naravno da je tu prihod od kamata na dane kredite, no taj prihod je vrlo malen i sa svega 4.405 kuna prihoda od kamata netko zlonamjeran bi se mogao zapitati pod kojim uvjetima je sindikat posudio gore spomenutih 45 milijuna kuna? Usporedbe radi, na 13 milijuna kuna depozita u bankama sindikat ubere oko 675 tisuća kuna kamata godišnje. Tu nešto ne štima. Sindikat znanosti je poseban i po tome što iz državnog proračuna dobija direktno 4.3 milijuna kuna godišnje i to je impresivnih 88.5% svih državnih donacija sindikatima (o čemu se već ranije pisalo). Očito Ribićev sindikat ima posebni odnos sa središnjom državom kada je toliko subvencioniran. Može biti da su ove štrajkačke aktivnosti namijenjene tome da se subvencija Nezavisnom sindikatu nastavi i u slijedećem proračunu.

Smatram da priča o Nezavisnom sindikatu znanosti ovdje tek počinje. Dio gore spomenutih 45 milijuna kuna je sigurno plasiran u tvrtku Sindikat gradnja d.o.o. koja je nominalni vlasnik sindikalnog doma na Zagrebačkoj trešnjevci, ta tvrtka posluje već godinama i ima prijavljenu imovinu od skoro 47 milijuna kuna (otprilike odgovara protustavci na bilanci sindikata) i posluje s gubitkom koji je nekih 70x veći od visine kapitala. Po raspoloživim informacijama, nekretnina sindikalnog doma je preplaćena prilikom gradnje a obzirom na opći pad vrijednosti nekretnina mora se postaviti pitanje naplativosti potraživanja od 45 milijuna kuna u toliko nelikvidnu imovinu.
Sindikat posjeduje udjele i u dva druga društva (Rosip d.o.o. i Matica stanogradnja d.o.o.) koje imaju drastično manju imovinu ali posluju s dobiti. Vrijedilo bi pozornost skrenuti i na kretanja ulaganja u dionicama gdje se čini da sindikat nije iskazao dobit ali ni gubitak u proteklim godinama što je s obzirom na burzovna kretanja nevjerojatno dobar rezultat u rangu najboljih investicijskih bankara (ili pak sakrivanje stvarnih rezultata kroz nerevalorizaciju dioničkog portofolia?). Zanimljiva je i stavka “Ostalih nespomenutih rashoda” u visini od skoro 4 milijuna kuna, koja u 2013. godini predstavlja gotovo 40% svih ukupnih troškova sindikata i pojedinačno je najveća stavka u računu prihoda i rashoda.

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja očito ne prati obrasce ponašanja drugih sindikata te je tijekom godina nagomilao impresivnu imovinu (koja je čini se dobrim dijelom nelikvidna). Kada bi primjerice danas presahnuli svi prihodi sindikata, oni bi na temelju svoje imovine mogli poslovati još punih desetak godina bez da smanje i jedan jedini trošak. To je pozicija u kojoj se ne nalazi niti jedna druga meni poznata institucija pa stoga sindikat s pravom u svom nazivu ima riječ “nezavisni”.
Meni se čini da se Nezavisni sindikat znanosti kroz svoje poslovanje ima više obilježja investicijskog fonda nego sindikata, a Vilim Ribić očito demonstrira talent bliži bankarstvu nego sindikalnom djelovanju; pa stoga sve ove priče o štrajkovima i pritiscima treba promatrati kroz tu prizmu i prihode njegovom sindikatu kojim se očito upravlja na vrlo zanimljiv način. S druge strane, obzirom na pad vrijednosti nekretnina i nepostojanja stavki revalorizacija vrijednosti ulaganja u dionice, može biti da je imovina sindikata bitno precijenjena i u stvarnosti daleko manja te se sindikatom upravlja daleko lošije nego što financijska izvješća pokazuju. Imobilizacija novčanih sredstava sindikata u nelikvidnu imovinu također znači i da Ribić ne očekuje u skorijoj budućnosti nikakav događaj zbog kojeg bi morao likvidirati poziciju fizičke imovine, što govori da je čelništvo sindikata ili nerazumno ili ima bolji uvid u situaciju na “tržištu” sindikalnih aktivnosti.

p.s. možda vas zanima zašto nema u tablicama podataka iz 2014 godine, pa za razliku od drugih neprofitnih organizacija čini se da bilance sindikata nisu više javno dostupne na stranicama Ministarstva financija pa nemam uvida u podatke za 2014.

Misao dana:
It is no secret that organized crime in America takes in over forty billion dollars a year. This is quite a profitable sum, especially when one considers that the Mafia spends very little for office supplies.

Categories
eDržava Ekonomija

O sindikatima, troškovima države i javnom/državnom sektoru

Imam nekoliko nepovezanih primjedbi koje bi možda trebalo staviti sve u jedan kontekst:

  • Sindikati u ovoj državi su krajnje razočarenje i u biti možemo biti sigurni da nećemo pogriješiti ako kažemo da su oni problem broj jedan ili broj dva ove države. Rekao bih nadalje da postoji elementarno nerazumijevanje koja je stvarna funkcija sindikata i pitanje je da li je funkcija sindikata da apsolutno i jedino propagira suludu i kontraproduktivnu logiku zapošljavanja svega i svakoga; da se panično zalaže za “radnička prava” koja nisu nužno radnička prava nego su možda i radničke privilegije? Da li je funkcija sindikata da brani svako radno mjesto do zadnje kapi krvi, ili su oni možda radi jedne-dvije šnicle u stanju zaklati cijelu kravu na isti način na koji naše “političke elite” masakriraju ovo krdo (iz sasvim drugih razloga) već godinama? Pojednostavljeno, ako imate organizaciju sa 100 ljudi a imate sredstava (aka. novaca) da pokrijete njih 90, da li je bolja logika otpustiti njih 10 ili možda pristati na smanjenje plaća? Ako smanjite plaće 10% i svedete se na masu koju ste imali s njih 100, da li je učinkovitost narasla ili se smanjila? Mimo toga, sindikati se kod nas godinama ponašaju kao politička sila i možda se možete ili ne morate složiti s Vesnom Pusić, no činjenica je da je cijela država prošla jednu ili dvije tranzicije u zadnjih dvadesetak godina a na vodećim pozicijama su isti sindikalni lideri. Možda i njima treba malo provjetravanja. Kako god bilo, smatram da smo se doveli u situaciju da smo taoci sindikata, a opće prihvaćena taktika je da se s teroristima ne pregovara.
  • Kaže jedan poznanik na facebooku da treba demontirati famu kako je naš državni sektor prevelik, te kao argument navodi dokument Instituta za javne financije. Kao i mnogi, čita samo dijelove za koje misli da idu u korist njegovoj tezi. Tim istim argumentima se vode i gore spomenuti sindikati, no nitko od njih ne govori o strukturi tih silnih službenika koja nije nužno najoptimalnija za državu našeg profila, veličine i potreba. Državni i javni aparat nisu niti smiju biti socijalna mjera (što se kod nas nažalost desilo) a kao dokaz možemo promotriti samo silne predmete po sudovima koji stoje i čekaju. Liste čekanja po bolnicama i općenito sva ona čekanja koja manje ili više bole. Možda, moja je originalna ideja, kada bi ta struktura bila malo drugačija, tada bi protočnost svih tih silnih “predmeta” kako to birokrati vole reći bila daleko bolja i efikasnija, pa bi onda i neki problemi iz “realnog” sektora bili manji. Ovako, slabe nam koristi od anemičnog državnog aparata.
  • I da se pozabavimo troškovima države; državni proračun služi zato da plati neke javne službe (policiju, školstvo i slično), no ono što on također radi je i da redistribuira ogromnu količinu novaca; uzima jednima da bi dao drugima. Primjerice, imamo poticaje za poljoprivrednike, imamo mirovine stečene po posebnim pravima, imamo socijalne naknade ugroženima ili one poticaje koje dijeli ministarstvo malog poduzetništva. Ne kažem da treba sve ovo ukinuti (jer smatram da se država mora pobrinuti za slabe a i da svi moraju imati jednaku šansu), no te silne novce netko mora prikupiti, netko to mora kontrolirati (prikupljanje), netko mora odlučivati kome se to isplaćuje, netko drugi mora prikupljati zahtjeve, raditi obračune, plaćati, kontrolirati da je svima sve isplaćeno kako treba i da nema zloupotreba; da ne kažem da moramo imati i ljude koji izdaju kojekakve potvrde, sudove koji procesiraju zloupotrebe i koješta drugoga. Ukratko, možda (samo možda), kada bi neke od tih redistribucija pojednostavili ili ukinuli, tada bi to imalo neki kaskadni efekt i možda bi nam trebalo manje ljudi u tim segmentima a onda bi te kune mogli uložiti u više liječnika ili bi suci bili malo slobodniji da se bave doista bitnim stvarima. Osim toga, nije trošak zaposlenog samo njegova plaća; njega morate i grijati i hladiti, morate plaćati prostor u kojem se nalazi (neovisno o tome da li je u vlasništvu države ili ne on svejedno košta), tim ljudima treba upravljati, raditi evaluacije, promatrati, upućivati, školovati… Oni moraju sjediti za nekim stolom, imati odgovarajući stolac, kada je mrak morate im upaliti svjetlo, dati olovku i papira, računalo… Radnik košta barem 50% povrh plaće koju mu isplaćujete.
  • I još malo o outsourcingu; velika je borba oko toga da se outsourcing ne smije desiti. Argumenti se razbacuju šakom i kapom a uvjerljivo najluđu argumentaciju koja po meni apsolutno zaslužuje da se upiše u anale novinarstva skupa s onim intervjuom o biku, rogovima i Anti Todoriću je ovaj. Naime, ako je taj cijeli uslužni dio javne uprave toliko savršen i učinkovit, predlažem nešto što je predložio neimenovani ministar rekavši da bi odmah trebali zaposliti barem 20.000 ljudi na takve poslove i onda da država krene nastupati na tržištu i nuditi svoje usluge koje su očito konkurentne. A da je to doista tako, odmah možemo pogledati na primjeru željeznica. Ok, možda željeznice nisu najbolji primjer ali sigurno negdje ima neki bolji pa ako ga imate dojavite.

U zemlji u kojoj se sindikati bave politikom, politika sindikalnim temama, u kojima nismo u stanju izračunati što nas koliko košta i da li nam uopće treba. U zemlji u kojoj velika većina želi održati status quo, u kojoj smo generirali stotine tisuća ljudi koji dobijaju neku pomoć ili subvenciju, u kojoj imamo hiperprodukciju zakona i inflaciju zdravog razuma – u takvoj državi teško da će u skorijem času biti bolje.

Misao dana:
I am free, no matter what rules surround me. If I find them tolerable, I tolerate them; if I find them too obnoxious, I break them. I am free because I know that I alone am morally responsible for everything I do.

Categories
eDržava

O državnim službenicima

Kako me više nema u Večernjem red je da pokušamo ovdje postaviti neki ritam pisanja. Danas mi je tako naletio tekst na tportalu u kojem državni službenici upozoravaju Vladu o tome da se mora s njima koordinirati prije donošenja bilo kakvih odluka, pa tako neki sindikalac kaže:

Novoj vladi ne bi bilo pametno da ponavlja greške svojih prethodnika’, poručio je Dubravko Jagić, predsjednik Sindikata policije, s današnje konferencije za novinare. (tportal)

Na stranu sada to što je “upozorenje” formulirano kao prijetnja, no ima cijeli niz problema s tim stavom. Kao prvo, moje je mišljenje da je sindikalni pokret u Hrvatskoj u cijelosti kompromitiran i sindikati objektivno više ne postoje van državnog sektora. Unutar državnog sektora došlo je u posljednjih godina do raspadanja i formiranja cijelih sindikata, središnjica i matica i u biti nije baš totalno jasno koji sindikat predstavlja koga i koliku podršku u stvari ima. Nadalje, sindikati su poput samog državnog aparata korišteni kao mehanizmi socijalnih zbrinjavanja pa sada imamo državni aparat koji je disfunkcionalan i prenapuhan. A kada kažem državni aparat ne mislim samo na državne službenike nego na ukupne ljudske resurse u svim institucijama koje se financiraju direktno iz državnog proračuna odnosno one koji rade u javnim poduzećima. Takvih ima oko 350.000 ljudi ili otprilike 1 od 4 zaposlena radi u državi ili za državu direktno.

Kada se krene diskutirati o državnoj upravi onda će iritantni sindikalni čelnici početi izvlačiti razne statistike koje će pokazati kako je primjerice broj državnih službenika u Hrvatskoj usporediv i donekle u nekoj sredini u usporedbi s drugim državama, no ono o čemu neće govoriti je struktura te uprave koja se dramatično razlikuje; pa dok možda u nekim agregiranim brojevima držimo ritam s ostatkom svijeta u drugim komponentama zaostajemo.

Moje iskustvo pokazuje kako postoje državni službenici koji su sjajni i inteligentni, no oni su donekle poput jetija, mnogi govore i uvjeravaju nas da postoje ali rijetki su ih vidjeli (ja jesam), a oni koji su ih vidjeli njima se ne vjeruje. Onda imamo još jednu ogromnu količinu onih koji, da budem jako pristojan, okupiraju prostor i poput crnih rupa konzumiraju energiju i resurse te jedna isto solidna količina onih koji su se pomirili s time da im je u najboljoj maniri marksizma vrijeme između 8:30 i 16:30 u cijelosti izgubljeno pa poput hipnotiziranih jedinki obavljaju svoj posao na razini automata (ako niste, lijepo molim da pročitate moj stari tekst o konceptu destilirane gluposti). Ovih prvih nam dakle treba još, ove druge treba najuriti, a ove treće motivirati.

Konsekvence ovog Frankensteinovskog ustroja države živimo pa ih je glupo i objašnjavati.

Imali smo dakle izbore i nova ekipa je došla na vlast, pa je tako novi predsjednik Vlade rekao prije neki dan:

Za postizanje gospodarskog rasta i veće zaposlenosti lomit će sve birokratke otpore kako bi se otvorio put ulaganjima koja će voditi do ispunjenja navedenih ciljeva. (jutarnji)

Jedan od mojih zaključaka u radu s državnom birokracijom, a to je iznimno bitno shvatiti da bi ih uopće razumjeli je to da rezultat uopće nije bitan. Apsolutno je nevažno da li će neki projekt završiti, hoće li završiti uspješno ili ne, hoće li završiti na vrijeme ili ne. Dakle ja važnije da imamo proces i da je on u tijeku, a proces koji je u tijeku znači da su svi jako zauzeti i da rade. Birokracija ima tendenciju da razvije vlastitu inteligenciju koji oblikuje radne procese na načine koji nisu nužno najefikasniji (opet, vrlo pristojno rečeno) i prijetnja svakoj birokraciji su oni koji žele mijenjati status quo, a prijetnja su zato što donose promjenu koja se može manifestirati u promjenama radnih procesa i procedura, a promjene su najveći neprijatelji uspješne birokracije. Malo tko voli promjene, jer, kao što bi to V iz “V for Vendetta” prekrasno rekao na engleskom, a bez adekvatnog prijevoda na hrvatski svi vole “tranquility of familiar”. I dok gore spomenuti Zoran može donekle utjecati na one kojima je okružen, a oni pak na one u prvom redu ispod njih, ostali slojevi državne birokracije ostaju nepromijenjeni i bez drastične šok terapije tu neće biti promjene. Ako vas zanima kako funkcionira državna administracija i kako smo došli do ove točke, predlažem da pročitate moj stari tekst o pet majmuna koji ilustrira sve probleme ove države u jednostavnoj priči.

Misao dana:
The only thing that saves us from the bureaucracy is inefficiency. An efficient bureaucracy is the greatest threat to liberty.