Restoran Mu

Jučer sam bio ponovno u Restoranu Mu, o njemu sam pisao već ranije još daleke 2007. i recenzije ni tada nisu bile dobre. Iz raznih razloga ove godine sam bio tamo tri puta i bojim se da je ovo jučer fakat bilo posljednje.

Ja volim dobri steak, ali doista volim. To mi je preferirana hrana. Steak volim da budem odležan, solidne veličine i pečen medium rare (ako se malo hrana trza na tanjuru to je preferirano :). Prije nekog vremena sam bio u Mu i naručio New York strip steak (također preferirani steak). Ako odete na prethodni link od wikipedije vidjeti ćete da je new york strip premrežen masnim žilicama pa onda kada steak bude dobro pečen (na visokoj temperaturi i brzo) ta masnoća se rastopi i da steaku očekivanu sočnost i okus. Dakle, prije jedno mjesec+ dana sam naručio new york strip i to medium rare i dobio sam prepečeni komad koji sam bio jednostavno prisiljen vratiti. Desetak minuta kasnije vratili su mi ramsteak umjesto new york strip ali kako mi se žurilo bilo je besmisleno prepirati se.

Jučer je fakat bilo loše. Dakle ponovno sam dobio prepečeni new york strip, uopće nismo dobili steak noževe a krumpir u foliji je bio hladan (ne topao, ne mlak, nego hladan kao da je izvađen iz frižidera). Eh, i na poslugu smo čekali 28 minuta, jest da je restoran bio pun ali 28 minuta je too much.

Ukratko, svima koji misle ići u Restoran Mu preporučam da ga zaobilaze u doista širokom luku, nema nijednog suvislog ili opravdanog razloga da ih se smatra steak restoranom.

Kao dokaz evo i fotke steaka s time da na slici (trust me) izgleda daleko bolje nego u živo (a čini se i manje pečenim). Usput rečeno, na meniju piše da je porcija 400 grama (možda s tanjurom).

Restoran Mu - prepečeni steak s krivim nožem

Misao dana:
My favorite animal is steak.

Prije nekoliko dana sam imao prilike večerati u restoranu Mu koji ide još pod nazivom Steak and Chop House. Ovaj restoran sam spomenuo još negdje u ljeto kada sam napisao i moj osvrt na moj prvi (u kasnijem dugačkom nizu) posjeta Steakhouse Fort Apacheu, fora je da sam ga spomenuou jednoj jedinoj rečenici i to je bilo dovoljno da postanem prvi autoritet na internetu za ovaj restoran. Tada nisam napisao ništa o restoranu samo zato što baš nisam bio presretan, a vidim da nije bio zadovoljan niti Davor Butković koji je samo dan kasnije napisao svoju recenziju kojom je više naglasio potencijal nego stvarno iskustvo svog posjeta. Iako se s Butkovićem teško mogu složiti, taj puta smo bili doslovce istoga mišljenja.

Butković je u međuvremenu bio još jednom u Mu i tada je ocjena bila povoljnija, pa sam ja odlučio otići tamo čisto da usporedimo bilješke. Prvi problem je bio pronaći broj telefona dotičnog restorana (ovdje taj broj namjerno neću napisati kako bih vam priuštio malo zabave dok ga ne pronađete), umjereno težak zadatak ali daleko od toga da ga je bilo nemoguće pronaći.

Beefsteak Mu je jedan od rijetkih (barem meni poznatih) zagrebačkih restorana koji ima recepciju, i odmah kada smo stigli i ostavili kapute u garedorobi bili smo odvedeni do za nas rezerviranog stola. Interijer Mu-a je sjajno uređen i u cijelosti odudara od soc-realističke grandioznosti zgrade Fine u kojoj se nalazi, tako da se u samom restoranu osjećate sasvim ok. Stropovi su visoki što pak znači da prostor nije zadimljen (od pušača koji bi trebali zauzimati maks. 30% površine restorana ali se poput ameba obično rašire na 70%) i buka je niska tako da je atmosfera vrlo ugodna. Kuhinja je otvorena i ako vas je zapao stol s kojeg možete vidjeti kuhinju imate prilike sami vidjeti kako se priprema hrana (slično kao i u Fort Apacheu).

Moj prvi problem koji sam zapazio u kolovozu je bilo pivo. Naime tada (baš kao i prošloga tjedna) naručio sam točeni Erdinger. Pivo koje sam dobio je nesumnjivo bio Erdinger, no u čaši su nedostajale karakteristični mjehurići pa se pivo činilo pokvarenim i kiselim (svi smo preživjeli večer tako da je pivo bilo OK), prvi puta sam pomislio da je riječ o ljetu i da je aparat nov ili bačva malo starija – no ovaj puta sam sasvim siguran da s pivom nešto nije u redu (mi smo naše pivo popili, jer je bilo “drinkable”, no uočio sam da su za susjednim stolom reklamirali svoju čašu). Mentalni podsjetnik; slijedeći puta naručiti pivo iz boce.
Drugi problem sam imao sa svojim odreskom. Naručio sam i dobio medium rare beefsteak utisnut u tri vrste papra. Nisam siguran što s odreskom nije bilo OK, no riječ je o tome da sam osjetio miris i okus sirovog mesa što pak znači da meso vjerojatno nije sazrilo kako spada te da nije bilo tretirano mirodijama. Taj steak me podsjetio na jedan ramsteak kojeg sam svojevremeno pojeo u Zvoncu (restoranu nedaleko od Mu-a) i unatoč tome što sam ga pojeo do kraja nisam baš zadovoljan. Da budemo jasni, meso je bilo besprijekorno i očigledno svježe, no može biti da sam u posljednjih šest mjeseci jednostavno razvio okus prema mesu na način kako ga tretiraju u Fort Apacheu, tako da moju primjedbu uzmite s dozom opreza i svakako usporedite (a ako usporedite, nabacite koji komentar za buduće čitatelje).

Ponuđeni prilozi (krumpir u foliji s vrhnjem i koprom, odnosno povrće na roštilju) su bili odlični i za svaku preporuku.

Moj finalni sud je da je riječ o dobrom, na putu da postane vrlo dobar restoran (a vidim da je Butković i ovaj puta dao sličnu ocjenu) i ako želite pojesti odrezak, a niste voljni potegnuti do Strmca i Fort Apachea ovo je definitivno druga najbolja lokacija u gradu (ako netko ima restoran izazivač za ovu titulu, slobodno spomenite pa da vidimo).

Misao dana:
Did you ever see the customers in health-food stores? They are pale, skinny people who look half dead. In a steak house, you see robust, ruddy people. They’re dying, of course, but they look terrific.