Priča o Upravnom sudu i presudi koja je stajala mjesecima u ladici nije od prekjučer, ona se kuha već duže vremena i povlačila se po novinama još od prosinca prošle godine nakon napisa u Globusu i Novom Listu. U osnovi, za one koji nisu pratili radnju, Hrvatski je sabor prošle godine na poziciju sutkinje Ustavnog suda izabrao osobu koja nije zadovoljila temelje kriterije natječaja. Jedna od sunatjecateljica se time osjetila diskriminiranom te je napravila ono što zna najbolje (jer joj je to uostalom i struka :), te tužila Hrvatski sabor Upravnom sudu za kojeg je pak Ustavni sud ustvrdio kako je nadležan za taj spor.
Nakon odlučivanja, Upravni sud je odlučio u korist tužiteljice a na štetu Hrvatskog sabora (i novopečene ustavne sutkinje), no presuda je počivala u nekoj od ladica koje se ne otvaraju bez dobrog razloga nekoliko mjeseci jer su konsekvence te odluke velike, dalekosežne i u stvari sežu u prostor u kojem pravosuđe i ne bi smjelo biti, a to je sfera politike. Što se s odlukom događalo i kako je ona na kraju ipak završila na svjetlu dana je priča zanimljiva sama po sebi, no ona nije tema ovog teksta.
Promatrajući reakcije političara ali i komentare pollitičara na tamo objavljeni tekst imamo u stvari tri osnovne reakcije na objavu presude (koja je, uzgred rečeno, i dalje nepravomoćna jer nije dostavljena strankama, te je u stvari iscurila iz te tamne i zametnute ladice).
Prva reakcija je ona trijumfa, nakon dugo vremena dobili smo jednu sudsku odluku koja po svim kriterijama spada u sam vrhunac sudstva i pravosuđa, ne toliko po tome što je odlučeno koliko po tome da je to predmet koji uključuje Upravni sud, Hrvatski sabor i Ustavi sud; dakle pravosudno tijelo je presudilo kako je Hrvatski sabor prekršio zakon i to ima vrlo konkretnu posljedicu na rad Ustavnog suda. Nekako čitajući svi čestitaju tužiteljici, no ja si nekako mislim da su heroji ove priče u stvari svi oni ljudi koje uopće ne znamo imenom a koji su probili zid šutnje, ispričali priču i u konačnici napravili što interni što vanjski pritisak da presuda ugleda svjetlo dana.
Druga reakcija je ona koju možete čitati u današnjem Globusu, gdje predsjednica Ustavnog suda najavljuje potencijalnu Ustavnu tužbu osobe koja je ovim činom izgubila posao i to mi se čini kao panična reakcija ekipe u vrhu vlasti koja ne razumije što se u stvari dogodilo i vjerojatno misle kako se problem još uvijek može riješiti i kako netko (Ustavni sud) može donijeti odluku koja će preokrenuti sve ono što je Upravni sud svojom presudom zakotrljao.
Treća vrst reakcije je onu koju možete pročitati po komentarima na web siteovima i pollitici a koji u svojoj osnovi sadržavaju slijedeću tvrdnju:
Tajnom glasovanju, na kojemu se troje sudaca biralo između četiri kandidata, pristupila su 82 zastupnika, a po 78 njihovih glasova dobili su Slavica Banić, predstojnica Vladinog Ureda za zakonodavstvo, Mario Jelušić, docent na Katedri za ustavno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, te Duška Šarin, sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu.
Četvrti kandidat, sutkinja Upravnog suda Mirjana Jurišić, dobila je samo četiri zastupnička glasa.
Da bi bili izabrani za ustavne suce, svaki od kandidata morao je dobiti natpolovičnu potporu ukupnog broja zastupnika – najmanje 77 glasova.
U izboru ustavnih sudaca nisu sudjelovali oporbeni zastupnici SDP-a, HNS-a i IDS-a, a vladajućima su kvorum činili trojica oporbenjaka iz HDSSB-a te ‘pravaš’ Anto Đapić.
Dakle, drugarica Jurišić OČITO je pripadnik suprotstavljenog stada i ne sumnjam da je kandidaturom zaradila frustracije suočavajući se sa činjenicom da je zalutala crna ovca. Uz sve to, njezini napustiše bojno polje pa je poraz tako bio još strašniji. No ja je u potpunosti razumijem i ja bi u njenoj koži postupio potpuno identično.
Iz svega ovoga može se izvuči samo jedan zaključak, a taj je da Upravni sud pod kontrolom drži ljevica o čemu svjedoči omjer glasovanja 17:13 u korist presude za drugaricu Jurišić.
I dok predsjednica Ustavnog suda očito nije dorasla situaciji u kojoj se našla pa lagao gubi konce (i time razotkriva svoju poziciju), simptomatično je da postoje ljudi koji su danas, u doba navode demokracije, pluralizma i dobrote svih vrsta u stanju razmišljati i dalje na način mi vs. oni, crveni i crni, oni koji su u stanju priznati samo sud svoje partije.
Kako god bilo, činjenica je (i ako pažljivo gledate apsolutno nitko je nije niti pokušao osporiti, kao da nitko i ne želi na tu malenu, sitnu i ujedno krucijalnu činjenicu skrenuti pažnju) da dotična sutkinja nije pružila dokaz koji bi je kvalificirao za položaj koji je stekla.
Nekada, u doba jednoumlja iz kojeg još mnogi nisu izišli, u predmetima protiv države (a ovo bi bio jedan takav, jer je Hrvatski sabor samo srce naše državnosti) sudovi bi redovno sudili u korist te iste države jer je to javni interes. Interes je da država iziđe neokaljana, država ne griješi i ono što je dobro za državu je dobro za sve nas. No to je u cijelosti ne samo pogrešan nego i opasan stav, jer javni interes nije nužno interes države, javni interes mora biti dobrobit svih građana, a jedan od temelja te svima željene dobrobiti je i jednakost pred zakonom što je ukratko samo sintagma za tu tako često ponavljanu, ali prečesto neshvaćenu frazu “vladavina prava”. Sedamnaest sudaca Upravnog suda je to prepoznalo, trinaest nije.
Tužno je stoga promatrati da postoje ljudi koji nisu u stanju odvagnuti dobro od zla i prepoznati tako jednostavne principe koji bi nam svima morali biti u samom vrhu ljestvice vrijednosti kojima težimo. Još je tužnije vidjeti rezultate glasanja u Saboru, gdje ispada da je 78 zastupnika prihvatilo politički diktat u odnosu na njih četvero koji su mislili drugačije.
Ustavni sud je sasvim sigurno političko tijelo a ne samo pravosudno, no to ne znači da suci koje tamo postavljamo ne bi morali biti vrhunski, best&brigthest od ovoga što imamo, a kao donji minimum (kad već ne možemo drugačije), barem bi morali poštivati zakone ove zemlje, a ako nisu imali dovoljno morala da odstupe kada su morali, onda barem da to učine sada umjesto da ono malo digniteta kojeg možda imaju ne unište do kraja i zauvijek.
Priča o ovoj presudi Ustavnog suda još nije gotova, no nadam se da će poučci biti trajni i dalekosežni , a ako budemo jako, jako sretni – možda upravo ova presuda bude katalizator promjena koje svi željno očekujemo.
Misao dana:
Xerexes: Neće biti slave u vašoj žrtvi. Izbrisati ću čak i spomen na Spartu iz povijesti! Svaki komad Grčkog pisma će biti zapaljen. Svako Grčkom povjesničaru, svakom kroničaru iščupati ćemo oči i njihove jezike izrezati iz njihovih usta. Sam spomen imena Sparte ili Leonidasa će biti kažnjivo smrću! Svijet nikada neće znati da ste ikada postojali!
Kralj Leonidas: Svijet će znati da su slobodni ljudi ustali protiv tirana, da je manjina ustala protiv većine, i prije nego što ova bitka bude gotova, čaki i bog-kralj će prokrvariti.