Ovaj tekst je prevenstveno pisan za publiku s pollitika.com-a pa ako ne pratite taj site ovo možete slobodno preskočiti.
Pollitika.com je nastala negdje u ljeto 2006 godine i ideja je tada bila okupiti ljude koji su voljni diskutirati o politici na jednome mjestu, no da se to radi na način koji je malo smisleniji i sadržajniji od diskusija koje se događaju na forumima. Blog forma je tu puno primjerenija pa je tako i pollitika nastala kao kolaborativni/grupni blog. Također, iako site koji mi je bio “inspiracija” za pollitiku okuplja samo jednu političku grupaciju – hrvatska mi se čini(la) nekako premalenom za takav pristup, te je u startu zamišljeno da svatko može pisati na politici neovisno o političkom stavu li svjetonazoru. Osim toga, kako bi osigurali neutralnost dizajniran je sustav ocjenjivanja koj služi kako bi pojedine dnevnike izdigli od ostalih i stavili ih na naslovnicu prema široj publici, dok su komentari također podložni ocjenjivanju. Dakle, dobro ocijenjeni članci završavaju na naslovnici, vrlo rijetko loše ocijenjeni dnevnici budu “pobrisani” (ovo nije točna definicija, jer dnevnik nikada nije izbrisan, njemu su samo promijenjena prava pristupa na način da im može pristupiti administrator i autor teksta). Dobro ocijenjeni komentari idu prvenstveno kao pozitivni bodovi autoru komentara, dok dovoljni broj negativnih ocjena komentara miče samoglasnike s tog komentara. Kombinacija aktivnosti i ocjenjivanja služi i za gradnju karme tj. virtualnog autoriteta pojedinih autora.
Bit cijelog sustava je da se izbjegne “urednička” ruka kako bi se dozvolilo da sama zajednica sudjeluje u kreiranju sadržaja i smjera u kojem pollitika ide.
Unatoč kritikama, moje je mišljenje da sustav generalno ispunjava svoju svrhu i nekih 120.000 posjeta mjesečno to i potvrđuje. Tih 120.000 posjeta nije spektakularno velika brojka no ipak je respektabilna i prema podacima koje imam za druge web stranice ovo je relativno solidni rezultat za web stranicu koja se bavi jednom (i) relativno nepopularnom temom. Pollitika naravno može biti i bolja i treba je učiniti preglednijom, no to je pitanje dizajna i tehnike a manje sadržaja. Čisto za znatiželjne, pollitika ostvaruje nešto što bi se moglo nazvati vrlo skromnim profitom no teško mi ga je tako nazvati ako taj novac stavim u kontekst utrošenog vremena tako da ga i dalje smatram velikim rashodnim centrom.
Pollitika je prije neki dan registrirala tri tisućitog registriranog korisnika, naravno – nije svih tri tisuće aktivno, listu svih aktivnih korisnika možete vidjeti na linku http://pollitika.com/userpoints/list/period, i nije teško skužiti da ukupni sadržaj na web stranici kreira par stotina ljudi, od čega njih nekolicina (20-30-40) čini većinu dok ostali daju povremene komentare ili samo iz prikrajka ocjenjuju.
Registrirani korisnici na pollitici su redom anonimni (uz nekolicinu izuzetaka). To je po mojem iskustvu donekle anomalija hrvatskog internet prostora gdje je većina korisnika anonimna, a dijelom je to i vrst opreza (da ne napišem straha) jer i dalje realativno redovito susrećem ljude koji me pitaju “nije li me strah” pisati tekstove koje pišem.
Pollitika nije idealna web stranica, daleko od toga. Ne računajući tehničke nedostatke, jedan od temeljnih razloga zašto ona kvalitativno nije bolja je taj gore spomenuti nedostatak “uredničke ruke” koja bi usmjeravala ili žešće moderirala. Tu prvenstveno mislim na relativno redovite loše dnevnike koji ne zadovoljavaju svojom temeljnom formom, koji su jezično loši, tematski promašeni a povremeno i napisani kako bi provocirali. Ista stvar vrijedi i za komentare, gdje sudionici umjesto da diskutiraju o temi skreću u sasvim druge vode ili pribjegavaju provociranju, vrijeđanju ili beskrajnom nadmudrivanju s malo dodane vrijednosti.
U proteklih dva-tri mjeseca stvar se osobito otela kontroli. Tu sam djelomice i sam kriv jer sam radi svojih obveza imalo vrlo malo vremena za promatrati što se na pollitici događa, no mimo toga dio krivice snosi i sama zajednica (ili barem onaj njezin aktivni dio) koji je vrlo oprezan i u stvari nerado pribjegava sustavnom ocjenjivanju. Sustav ocjenjivanja na pollitici je javan i svatko može vidjeti tko ga je ocijenio (dobro ili loše) i čini se da je tu jedan od problema kojeg ne znam točno kako riješiti jer bi se ukidanjem transparentnosti ocjenjivanja stvorio prostor različitim konstrukcijama, teret moderiranja ili razjašnjenja bi se neminovno prebacio dijelom na mene (što mi doista ne treba) ali bi vjerojatno više ljudi bilo zainteresirano da daje ocjene, osobito ove negativne. Negativne ocjene, koliko god one nepopularne bile su nužnost i u interesu je sviju da ih koriste redovito i dosljedno. Jedno od mogućih rješenja je da proširim svoje ovlasti kako bi moj negativni bodovi imali veću težinu od ostalih (to je trenutno najbliže kompromisu između moderiranog web sitea i sustava ocjenjivanja od strane zajednice).
Ono što me osobito zabrinjava, a što je postalo iznimno očigledno u posljednjih nekoliko tjedana je neočekivana razina netolerancije i temeljnog nerazumijevanja demokracije (i ljudskih prava) od mnogih, pa (nažalost) čak i istaknutijih članova pollitike.
Cilj politike je pogodovanje određenoj grupaciji na uštrb neke druge (svejedno tko to bio, da li su to lijevi protiv desnih, seljaci protiv svih ostalih, studenti protiv nekog trećeg). Bavljenje politikom kako god okrenuli ima za svoj cilj ostvarenje određenih ideja koje na ovaj ili onaj način pogoduju određenim grupacijama. Nema ničega lošega u tome, to je temelj društva i tako to funkcionira oduvijek. No, koji god stav zastupali to ne znači da se drugoj strani, pa koja god ona bila, smije odreći pravo na iskazivanje svojega mišljenja. I, makar se s tim mišljenjem ne slažemo, to mišljenje ne samo da treba poštivati nego se treba i potruditi da se alternativni stav može izreći. Puno me ljudi iskreno razočaralo svojim netolerantnim stavovima od kojih mnogi prolaze granicu ksenofobije, a koji su se posebice očitovali u posljednjim diskusijama o Thompsonu, Breni, gay-prideu (i obaveznim ustašama i partizanima), a već vidim da će puno žuči biti proliveno u slijedećim tjednima kada nam slijedi primjerice diskusija o umjetnoj oplodnji.
Ukratko, čisto da ovaj već poduži tekst privedem kraju; pollitika.com proživljava nešto što bi mogli nazvati krizom identiteta (a definitivno krizom kvalitete), no tu krizu moraju riješiti korisnici sami među sobom. Odgovornost (ili barem želja ako se ne osjećate odgovornim) nas svih skupa je da pollitika ostane platforma na kojoj je moguće razviti smislenu diskusiju i gdje je moguće dopustiti i saslušati drugi i drugačiji stav, pa koliko god on bio u suprotnosti sa vlastitim političkim stavovima ili svjetonazorom. Korisnicima pollitike su na raspolaganju svi alati koji su potrebni da se “napravi red” – pa štogod to značilo.
Nemojte dozvoliti da vas vlastita ograničenja, bila ona u širini političkih pogleda, svjetonazoru ili kućnom odgoju spriječe da budete produktivni i konstruktivni diskutant.
Misao dana:
The price of the democratic way of life is a growing appreciation of people’s differences, not merely as tolerable, but as the essence of a rich and rewarding human experience.