komunizam

one… (3:52, Johnny Cash, Unearthed Disc 5, 2003)

Skrenuo bih vam pozornost na jednu genijalnu inicijativu koju je jučer predstavio Darko Marinac (čelnik Podravke) kroz nevladinu instituciju Nacionalnog vijeća za konkurentnost.
Inicijativa koja je prezentirana zove se Regulativna giljotina predlaže Vladi Republike Hrvatske novi model uklanjanja suvišnih zakona i pravilnika koji opterećuju hrvatsko gospodarstvo. Istraživanje koje je napravljeno pokazuje kako je moguće unutar godine dana smanjiti broj regulativa za 20-50% i na to još treba dodati preko 12.000 različitih dokumenata naslijeđenih iz bivše jugoslavije koji više nemaju nikakvu vrijednost ali se po sili zakona i dalje moraju primjenjivati.

O preregulaciji našeg društva pisao sam jako puno puta i ponovno skrećem pažnju na našu komunističku praksu po kojoj sve što nije u zakonu automatski nije dozvoljeno u odnosu na inozemnu praksu gdje je to doslovce obrnuto. Ovo sivo područje generator je ne samo sive ekonomije nego i mita i korupcije na svim mogućim i nemogućim razinama.

S velikim zanimanjem sam jučer pogledao i reportažu o priči s kravljim mozgom koji možda je ili nije lud, te kako naši domaći CSI upravo DNA analizom pokašava dokazati koja je krava otputovala u englesku(?). Obzirom na pažnju koja se posvećuje kravljem ludilu ne samo kod nas nego i u svijetu, otkriće takvog propusta i zamjena uzoraka ne samo da je očigledno kriminalno djelo koje je moguće sankcionirati unutar vlastitog zakonodavstva, nego ćemo postati žarište žestokog međunarodnog incidenta u kojem će se sva kredibilnost sustava svesti na negativnu nulu. Za našu dobrobit se nadam da se to nije desilo, jer ono što se događa u našem dvorištu može biti i ružno ali nitko o tome neće previše pisati osim možda tu i tamo pokazati prstom – no zamjena uzoraka kod ovako osjetljive tematike (da ne kažemo da će englezi ispasti budale u toj priči) će sasvim sigurno imati dalekosežne posljedice.

Kada smo već kod engleske, taman sam se bio dvoumio da li da odem do engleske slijedeći mjesec ili ne, koliko god bih htio vidjeti svijeta (nisam napustio .hr od mislim prosinca) imam toliko posla i nekoliko dana izvan ureda bi me ozbiljno unazadilo, no s druge strane na suvislom odmoru također nisam bio dugo vremena pa bi mogao spojiti ugodno s korisnim. Veselim se da neću morati do britanske ambasade po vizu, tamo naime nikada ne znaš da li će netki neoprezni djelatnik aktivirati bombu ili ne :)

Odbrojavanje; one – toliko je postova preostalo… vidimo se sutra

Misao dana:
Prepare for Metamorphosis, are you ready Kafka?

history will teach us nothing… (4:58, Sting, Nothing Like the Sun, 1987)

Znate li osnovnu razliku između komunističkog i kapitalističkog zakonodavstva?

U komunizmu svi su lopovi i samo je pitanje volje da ih ulovite, pa su stoga zakoni definirani na način da opisuju samo stvari koje se smiju raditi dok je sve ostalo nedozvoljeno.

U kapitalizmu su svi nedužni (nekako mi riječ nevin ima drugu konotaciju) dok ih se jednoga dana ne ulovi, pa su stoga zakoni definirani na način da stvaraju okvir djelovanja i strogo definiraju što se ne smije raditi, dok je sve ostalo dozvoljeno.

Pogodite koji i kakvi se zakoni pišu kod nas?

(cijela gornja priča proizlazi iz nekih problema koje imam [s državnom upravom], a koje su toliko izregulirane i na toliko međusobno različitih mjesta da praktički ne postoji način da ih ispoštujete sve istovremeno – tako da je odluka koju tražite predmet diskrecije osobe koja tu odluku donosi, a odluka ovisi o tome da li je ustala na lijevu ili desnu nogu što se kasnije manifestira u propisu kojeg je taj dan odlučila slijediti. Ono što me smeta u cijeloj priči je da se za jednostavnu stvar očekuje brdo raznih dokumenata, javnobilježničkih akata, odluka i slično, a koje iz razno raznih razloga možda i ne možete pribaviti jer neki od tih dokumenata proizlaze iz nikada korištenih pravilnika za koje znaju samo dotični referenti [uočite riječ “referent” – već sam naziv radnog mjesta implicira neki beskonačni ili u svakom slučaju dugotrajni i teško definirani proces]. Anyway, moj je stav da se nekada ljudima treba jednostavno vjerovati, a ako se to pokaže kao pogrešnim uvijek je tu kaznena odgovornost, instrumenti prisile, kazne i slično. Trošak sustava koji je toliko reguliran da postaje neefikasan je ogroman, nepotreban i u svakom slučaju besmislen.)

(druga stvar koja me strašno zabavlja zadnjih dana su učestale presude za klevetu. Sudstvo (ako ste imali gledali amerilke court-room drame) se sastoji od dva osnovna sustava; jedno je kazneni sustav u kojem se krivnja mora dokazati “beyond reasonable doubt” i koja sa sobom donosi kaznenu odgovornost [čitaj zatvor], te koja se pokreće i po službenoj dužnosti – te građansko parničarenje u kojem morate dokazati namjeru i u kojoj suprotna strana traći zadovoljštinu [čitaj: novac]. Kleveta po meni ne može niti smije biti dio kaznene odgovornosti, jer klevetom teško da ste nekome osobito naudili, niti ste napravili neku opću društvenu štetu. Klevetu bi se moralo tužiti u građanskom postupku, tamo bi morali dokazati namjeru klevete i odrediti štetu koja je nastala, a koja se može pretočiti u neki odštetni zahtjev [bila to isprika, novac ili nešto treće]. Kleveta je kod nas dio kaznenog zakona i zbog toga što ste nekome nešto ružno rekli teoretski možete završiti u zatvoru, ako je to dio zakona [a jest] tada se nema smisla buniti na sudstvo koje taj zakon provodi ili ljude koji tuže neke druge ljude temeljem te zakonske odredbe. Ako je zakon besmislen, kontraproduktivan i u svakom slučaju nije demokratski [iako sam mišljenja da to nema nikakve veze s demokracijom, nego s time da li smo dosegli ili nismo neku civilizacijsku razinu – a nju može postići sa i bez demokracije, jer demokracija nije nužno jedini kvalitetni ili najispravniji način vladanja], tada ga treba mijenjati, a ne žaliti se na sudstvo koje ima u ovome času daleko pametnija posla nego da počne razmišljati ili uopće ulaziti u luksuz da neke zakone primjenjuje a neke ne.)

Misao dana:
First we thought the PC was a calculator. Then we found out how to turn numbers into letters with ASCII — and we thought it was a typewriter. Then we discovered graphics, and we thought it was a television. With the World Wide Web, we’ve realized it’s a brochure.