Daniel Kahneman (nobelovac) je na TEDu govorio o razlici između experiencing self i remembering self. Nešto malo sam o tome napisao o svojim utiscima s TEDa pa možete tamo pročitati sažetak. U međuvremenu je taj TEDtalk objavljen i možete ga pogledati ovdje.
Ideja jer vrlo jednostavna i tih 18 minuta koliko traje video će biti dobro i korisno utrošenih.
Kako sam zadnjih nekoliko dana nevjerojatno puno vremena proveo u prime time terminima svih televizija te proveo puno vremena na naslovnicama (a očito toga će biti još), nije nekakvo čudo da ovaj tjedan koji je na izmaku slobodno mogu proglasiti jednim od dva najuzbudljivija u životu. Naravno, iskustvo je iznimno ružno i loše, s jako lošim posljedicama na mene i moju obitelj; no život ide dalje, sve što je meni bitno je možda povrijeđeno ali i dalje netaknuto. No nisam krenuo pisati o tome nego o drugom od ta dva najuzbudljivija tjedna u životu koji se, igrom slučaja dogodio samo tjedan dana ranije, na TED konferenciji u Long Beach, Kalifornija.
TED je konferencija koja je nastala 1984 godine i kratica je od Technology Entertainment Design, koja se transformirala u jedan vrhunski event i grupu ljudi – “thinkera” koji su na ovaj ili onaj način bitni. Ne bih sada o tome kakav je proces screeninga i što je sve potrebno učiniti da bi ušli u tu grupu, imate link na njihov web, imate google, a evo ja mogu ponuditi link; Scobelizer. Anyway, o TEDu možete naći i pozitivnih i negativno intoniranih tekstova, no recimo zasada da sam ja prvi i zasada jedini hrvat na TED-u u posljednjih dvadeset i pet godina.
Anyway, there I was, prošle srijede ujutro krenuo je TED2010 i prvo predavanje je dao Daniel Kahneman, to je ukratko lik koji je dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju 2002 godine te je jedan od najcjenjenijih ekonomista našeg vremena. Nobelovu nagradu je dobio za tzv. behaviourističku ekonomiju (ili tako nekako, nemam ispravni prijevod na hrvatski), a svoj TEDtalk je odradio na temu koja je u biti donekle slična ovome što se meni dogodilo ovaj tjedan.
Ukratko, čovjek je govorio između “experiencing self” i “remembering self“. Razlika između ove dvije stvari je u biti u tome što je “iskustveni ja” suma svega kroz što sam prošao, i ako sam otišao na godišnji odmor (na kojem usput rečeno, nisam bio puno godina, barem ne u imalo poštenom trajanju) tada je moj iskustveni ja suma svog vremena koje sam na godišnjem proveo, s druge strane, kada se danas sjetim tog godišnjeg odmora tada se sjetim nekolicine fragmenata i trenutaka koji su obilježili taj godišnji. No, to nije poanta predavanja, nego smo do poante došli promatrajući rezultate istraživanja nad nekoliko stotina pacijenata nad kojima je napravljena kolonoskopija (ako ne znate što je to, svakako progooglajte, čisto perspektive radi). Ukratko, riječ je o vrlo bolnoj pretrazi. Pva grupa pacijenata prošla je kroz petominutni tretman kolonoskopijom koji je imao dva-tri iznimno bolna trenutka, dok je druga grupa imala četiri puta duži pregled, koji je također na svome početku imao dva-tri iznimno bolna trenutka, dok je u ostatku vremena zbog navikavanja organizma na bol, percipirana razina boli nešto opala. Ono što je očito, je to da je druga grupa očito pretrpila daleko veću količinu boli (u nekoj ukupnoj vrijednosti) nego ova prva grupa. To bi bio iskustveni ja, no kada se krenulo analizirati sjećanje pacjenata, dogodilo se da je puno lošije sjećanje o pregledu imala prva grupa pacijenata u odnosu na drugu grupu kojoj je to bio manji problem, unatoč tome što su pretrpili daleko više boli nego prva grupa. Poanta priče je dakle to da je bitan kraj, te da će iskustvo na kraju odrediti sjećanje na događaj kojeg se prisjećate.
Nadam se da ne moram ukazati na ironiju slušanja ovog predavanja prije desetak dana i svega onoga što mi se dogodilo :).
Ponudio bih Vam dva govora da pogledate, svaki od njih traje 18 minuta, prvi od njih je snimljen prošle godine i govori o čovjeku u Indiji koji se bavi borbom protiv korupcije i koji je svoje inicijalno zanimanje ostavio i krenuo se baviti tim poslom.
Drugi govor je onaj kojeg sam također u srijedu čuo od Davida Camerona, vođe britanskih konzervativaca a koji je govorio o vladi 21. stoljeća te što to znači promijeniti paradigmu vladanja u vremenu u kojem živimo. Vremenu u kojem koncepti koji su vrijedili u 19 ili 20 stoljeću više efektivno ne funkcioniraju, te konceptu vladanja/upravljanja koji mora udovoljiti nove okolnosti informacijskog društva u koje smo ušli.
Dobro saslušajte Davida Camerona, jer to o čemu on govori je nužnost vremena i svi oni koji misle upravljati na zastarjelim modelima su u današnje vrijeme osuđeni ne samo na neuspjeh, nego i na trajno nazadovanje društva u kojem žive.
Misao dana:
Our major obligation is not to mistake slogans for solutions.