Categories
Blog Internet Priroda i društvo

sympathy for the devil… (5:09, King, Return to splendor, 2000)

Tijekom jučerašnjeg blogerskog druženja, aljoša aka. marketingservis/blog u jednome času je pitao da li uočavamo razliku između svijeta u kojem dominiraju naftne i rudarske kompanije u kojem se svi nešto mlate ili ratuju, za razliku od interneta na kojem se događa jedna poluneslužbena renesansa i na kojem rasturaju tvrtke koje imaju moto koji glasi Don’t be evil?

To me pak podsjetilo je jedan drugi dobro poznati tekst od dosta nepopularnog autora, tekst u jednome svojem dijelu kaže slijedeće:

No social order ever perishes before all the productive forces for which there is room in it have developed; and new, higher relations of production never appear before the material conditions of their existence have matured in the womb of the old society itself. Therefore mankind always sets itself only such tasks as it can solve; since, looking at the matter more closely, it will always be found that the tasks itself arises only when the material conditions of its solution already exist or are at least in the process of formation.

Ukratko i na hrvatskom, autor kaže kako; Nijedno društveno uređenje ne nestaje prije nego što se sve produktivne snage koje postoje ne razviju do kraja, a novi, viši odnosi se nikada ne pojavljuje prije nego što su materijalni uvjeti njihovog postanka nastali u utrobi starog društva. Iz toga slijedi da ljudsko društvo postavlja sebi samo one zadatke koje može i riješiti, jer, ako gledamo malo pobliže, uvijek će zadaci izroniti u času kada materijalne pretpostavke za njihovo rješenje već postoje ili su u procesu formiranja.

To bi ukratko moglo značiti kako se postojeće kapitalističko društvo u kojem trenutno živimo nalazi pri kraju i kako će iz nove internet kulture koju je isfinancirao taj isti kapitalizam proizaći sasvim novo društvo – nadajmo se samo da će biti bolje od ovog sadašnjeg :)

Druga stvar o kojoj smo bili razgovarali je pitanje prisutnosti na internetu, no o tome malo više sutra.

Misao dana:
When the age of the Vikings came to a close, they must have sensed it. Probably, the gathered together one evening, slapped each other on the back and said, “Hey, good job.”

Categories
Ostalo Priroda i društvo

intermission… (2:03, The Cranberries, To The Faithful Departed, 1996)

Vratiti ću se na priču o fakultetima kroz koji dan, no prije toga bih napisao jednu kratku o temi koja mi je zapala za oko prije neki dan nakon jednog članka u Guardianu.

Kada sam ja imao negdje tamo šest godina (u onome ljetu neposredno prije nego što sam otišao u školu) u pionirskom domu Marko Orešković na Ribnjaku (u Zagrebu) instalirali su računalo koje se zvalo KAG 2000. Ne sjećam se puno detalja o tome osim da se nalazilo u jednoj prostoriji s lijeve strane doma, da je imalo bijeli Iskrin crno bijeli televizor umjesto monitora i ako se ne varam nije bilo nikakvog sustava za snimanja upisanih programa ili podataka. Računalo je imalo basic interpreter i jedino što si mogao učiniti je marljivo utipkati svoj program i to je bilo to.
(to računalo je u Londonu bio kupio Branimir Makanec, čovjek koji je odgovoran i za Orlove koje je tadašnji Ivasim sklapao u Ivanić Gradu, a što je bilo računalo koje je bilo klon Applea II i imalo je tastaturu na komadu šperploče)

U svakome slučaju, kada sam imao šest, prije nego što sam krenuo u školu počeo sam nabadati po tastaturi i već tada je bilo očigledno da se ja od računala u životi odvojiti neću. Iako je prošlo dosta vremena dok nisam nabavio svoje vlastito računalo (spectrum, pa c64, pa prvog PCa tamo negdje 1986te) tipkanje po tastaturi je bilo sastavni dio mog djetinjstva i kada se to više nije moglo raditi u pionirskom domu onda sam tu potrebu upražnjavao u tadašnjem SRCEu koje se nalazilo u ono doba u zgradi pravnog fakulteta na trgu J.B.T.-a, odnosno (ako se dobro sjećam) u knjižnici Medvešćak.

Kolateralna žrtva mog tipkanja je moj rukopis, koji je danas deformiran do krajnjih granica prepoznatljivosti i u principu se pretvorio u formu stenograma kojeg jedva i ja budem u stanju pročitati.
Ako se sjećate, u školi se prvo uče tzv. štampana slova (pojma nemam kako se to sada zove budući da štampa nije hrvatska riječ, ali bilo bi dobro da me netko ispravi), a potom pisana. Ako proanalizirate sebe i svoje ukućane ili poznanike, mislim da ćete shvatiti kako većina ljudi danas piše štampanim slovima, a rijetko tko koristi pisana slova kao što su to naše bake radile?
Razlika između pisanih i štampanih slova je u tome što se ova druga iscrtavaju jedno po jedno, dok pisana slova slijede liniju i moguće je daleko brže pisati. U rijetkim trenucima kada moram pisati nešto što i drugi moraju pročitati uvijek i bez iznimke pišem pisanim slovima ne samo zato što tako mogu pisati daleko brže, nego i zato što nikada nisam niti naučio pisati štampanim slovima (da budem jasan, nije da ne bih mogao pisati štampanim slovima, no jednostavno to ne mogu raditi u bilo kakvoj prihvatljivoj brzini). Istovremeno, ako pišem neke bilješke koje su samo za mene – tada ih pišem nekom vrstom mutiranog rukopisa nastalog velikim štampanim slovima.
Moj rukopis je stradao kao kolateralna žrtva informatizacije i praktički jedini sačuvani i redovito vježbani komad mog rukopisa je potpis koji je iz ovih ili onih razloga ostao jedini “komadić” te vještine kojeg moram praktički dnevno vježbati iako (objektivno gledano), više niti on nije nužan u doba PINova i digitalnih potpisa.

Nije li čudno to kako je upravo potpis dokaz identiteta te koji poput otiska prsta, irisa oka ili fizičke pojave dokazuje da ste to upravo vi? Potpis je u stvari jedini netjelesni dokaz identiteta.

Ne bih sada ulazio u priču o tome kako je rukopis mrtav (ili na putu da to postane), te na štetu koja nastaje zbog toga što moderna djeca sve manje i manje pišu rukom – no predlažem da pročitate Guardianov članak kojeg sam gore spomenuo, te ovaj članak koji pak govori o natjecanju u rukopisu.

Misao dana:
When I was a baby, I kept a diary. Recently, I was rereading it. It said, “Day 1 — Still tired from the move. Day 2 — Everybody talks to me like I’m an idiot.”
Categories
Priroda i društvo

sound and vision… (3:05, David Bowie, Best of Bowie [Brazil], 2002)

Jučer sam krajičkom oka gledao Otvoreno i raspravu o narodnjacima, turbofolku ili kako se to već zove.

Ignorirajući hloverkine plesne pokrete na performance Siniše Vuce (što je ušlo u kategoriju koju bi srpski pesnik opisao sa “Sedim, Gledam, ne verujem”), čime se dotična svrstala (u po meni) pogrešni tabor i izgubila jednu količinu donekle pozitivnih bodova koje sam za nju rezervirao cijela priča je otišla u totalno krivom smjeru.

O narodnjacima sam tijekom posljednjih dvadesetak godina razmišljao dosta često i nisam našao efikasno rješenje za taj fenomen. Jedno od popularnijih rješenja bi bilo uvođenje poreza ili barem trošarina, no kako je riječ o vrlo subjektivnoj tematici teško da se mogu definirati precizne karakteristike koje bi jednu ili drugu muziku svrstale u narodnjake – a osim toga, tko sam ja (ili tko drugi) da kaže da su narodnjaci loši?

Može biti da žestoko griješim, no mislim da je slušanje narodnjaka intelektualna karakteristika pojedinaca (poput razlike između seljaka koji živi na selu i uzgaja žitarice vs. seljaka kao intelektualne osobine; dakle odraz primitivizma i odavno prevaziđenih stavova) uzrokovana lošom i nestimulativnom okolinom i nedostatnim školovanjem – pa je stoga jedini način da se toga riješimo školovanje, a za što će trebati vremena i vremena.

Eto, nema boljeg primjera nego Siniša Vuco koji je svojim intelektualnim izlaganjem razbio svake sumnje o sebi i svojem intelektu ili svojim stavovima (mislim, čovjek očito nije glup, no s takvim stavovima ne možeš uspješno funkcionirati u današnjem društvu – ili možeš?).

Užasavam se svega toga i teško mi je to gledati jer znam da smo demokracija i da su neki osjećaji koje mi bude takve emisije i takva ekipa ne samo zakonom zabranjeni nego i ženevskom konvencijom.

Gledam tu ekipu i mislim si o 4,5 milijarde godina evolucije i čini se da ništa nismo naučili :(

Anyway, imam sjajan web site posvećen narodnjacima, site je pravi biser hrvatskog interneta u cijelosti posvećen seljacima i onima koji se tako osjećaju (seljacima kao intelektualnoj osobini), site se zove Zeru-mozga, organiziran je kao wiki, a jedan od članaka na siteu se direktno bavi mojim od jučerašnjim idolom Sinišom Vuco. Link je legenda i toplo preporučam posjet, a nikako nemojte zaobići seriju članaka o degustaciji vina.

Misao dana:
Support bacteria – they’re the only culture some people have