Vratio sam se maloprije s Malog Lošinja, istovario sam tamo ostatak obitelji na zasluženi odmor dok sam se ja vratio zaraditi koju kunu. Svega nekoliko sati na otoku me podsjetilo zašto već deset godina ne ljetujem u hrvatskoj (ok, sada sam morao uputiti obitelj na more čisto radi čišćenja sinusa, i općenito ljekovitog djelovanja mora).
Prošli tjedan sam proveo u Austriji, vozikali smo se po alpama i vrlo se dobro zabavili. Posjetili smo Hallstat u kojem smo bili u rudniku soli, u trećoj najvećoj ledenoj pećini na svijetu, a na vrhu planine smo se i sanjkali (koliko smo mogli jer nismo bili baš opremljeni za zimske radosti). U Eisenerzu gdje smo bili u rudniku željeza (tamo sam već bio, ovaj puta smo se provozali po vanjskom kopu rudnika). Bili smo i u Salzburgu gdje smo posjetili Hellbrunn u kojem se nalaze tzv. “trick fountains” (obavezno posjetiti), a u samom gradu smo posjetili fairy_tale dućane Christmass in Salzburg i Easter in Salzburg. U laganom krugu prema kući spavali smo u Zell am See (gdje je bio neki lokalni festival, a čini se i kako je Al-Qaida imala godišnju konvenciju) da bi na povratku prošli preko GrossGlocknera (neke slike slijede za dan-dva) i u Klagenfurtu posjetili Minimundus.
Poanta zašto prepričavam svoj godišnji je u tome da smo vrijeme proveli iznimno aktivno, hodajući od atrakcije do atrakcije kojih unatoč tome što se u Austriji osjećam poprilično kao kod kuće nikako da nestane.
Istovremeno, u hotelu na Lošinju u prvih četrdeset i pet sekundi sam uočio nekoliko sjajnih zanimljivosti. Kao prvo, bazen ne radi jer je “ljeto” – nije mi jasna ova argumentacija, no pretpostavka je valjda da tko bi se uopće kupao u zatvorenom bazenu kada imate more na pedeset metara dalje. U sobi koja postavlja nove standarde za izraz “malena soba” (OK, najmanja soba u kojoj sam ikada bio bila je u Duesseldorfu prije desetak godina na nizozemskom brodu-hotelu) jako sam se razveselio mini-bar-u da bih shvatio da je ormarić prazan (ne da je frižider bio prazan, nego ga nije unutra ni bilo – frižider naime se može iznajmiti po 100kn dnevno?!?), i kao biser na kraju smo ustanovili da unatoč hotelu s vjerojatno više od stotinjak soba restoran radi samo za doručak i večeru. Da li sam spomenuo klimatizaciju? Nisam? E to je zato što je nema!
U potrazi za hranom svratili smo do konobe Silvana (zapamtite naziv ovog gurmanskog establishmenta) gdje sam za 50kn + 12kn prilog (slani krumpir) pojeo ramstek za kojeg me nisu pitali kako ga želim pečenog, došao je s valjda polovicom masti životinje iz koje je nasilno otkinut, a prije pečenja tretiran je ne sa pet ili sedam mirodija nego nijednom. Kada mi netko prepeče odrezak i to niti ne pokuša zakamuflirati s brdom začina onda ne vidim osobite razlike od toga da su mi poslužili đon moje vlastite cipele. Loše pripremljene odreske shvaćam jako osobno (svako malo se sjetim New York Strip bifteka u Weber Grillu u Chicago-u u rujnu prošle godini i enzimi mi prorade trenutno).
I na kraju, jurim prema Porozinama kako bi ulovio trajekt koji me trebao odvesti do Istre (gdje sam u Poreču trebao obaviti još jedan sastanak) i naravno zakasnim na trajekt, automobil pokisne u kiselo_vrućoj kiši a ja u kiosku kupim Schweppess koji je koštao ravno 12kn, ponavljam radilo se o kiosku.
The point is: naš turizam je jadan i anemičan. Nudimo ljudima jedino mjesto pod suncem i malo slane vode, a sami nismo apsolutno ništa napravili kako bi se ti gosti osjećali imalo bolje od sardina na traci tvornice konzervi. Posluga je u najmanju ruku nezainteresirana, a mjesta na kojima se želite prehraniti vas žele ili otrovati ili opljačkati. Ja takvu okolinu teško podnosim, meni je iznimno važno da mi se netko nasmije i pristojno pozdravi – tek toliko da mislim kako je moj novac otišao u prave ruke. Važno mi je da imam što raditi, a kod nas rijetko gdje možete nešto napraviti na moru osim okupati se – nije da ja ne vidim tamo relativno novu ljuljačku, ograde oko plaže, no istovremeno vidim i osvježavajuće piće na kiosku od 12kn ili ražnjiće za 45kn (usporedbe radi, u Werfenu pokraj Salzburga dobili smo cijeli menu s juhom, bečkim s prilogom i salatom i na kraju banan split za ukupno 10EUR – jest da je turistički jelovnik, jest da je banana split-u dano sasvim novo značenje, no za 73kn smo imali sasvim solidni i raznoliki obrok; i kada sam već tu da navedem kako s
pavanje u nekom od tisuća iznimno simpatičnih gasthausa od kojih su svi redom opremljeni jednako ili bolje od lošinjskog hotela spavanje košta 22 do 33 eur po osobi s doručkom, što je više nego prihvatljiva cijena).
Gledam ove naše i sve si mislim kako bi i oni sunce naplaćivali, samo kada bi znali kako, i onda se sjetim ovih novih kupaćih kostima koji zbrajaju UV zrake i sve si mislim kako je samo korak dalje na sve to skupa uštekati neki taksimetar i tarifirati.
Misao dana:
I am leaving the town to the invaders: increasingly numerous, mediocre, dirty, badly behaved, shameless tourists.
Share the post "Smrt hrvatskog turizma"
