Categories
Edukacija i školstvo Priroda i društvo

Gapminder

Ekipa sa švedskog Karolinska instituta u nekome je trenutku skužila kako se tisuće potencijalno zanimljivih statističkih podataka koje države marljivo sakupljaju vrlo teško mogu prezentirati na imalo zanimljivi način. Kako bi riješili taj problem kreirali su softver koji se zove trendalyzer, a taj softver je ključni dio gapminder projekta.

Gapminder screenshoot

Poanta softvera je da kreira animirane grafikone kroz koje se mogu na jadnostavan način uočavati trendovi koje ne bi bilo moguće primjetiti kroz uobičajene tablice ili dvodimenzionalne grafikone koji nisu u mogućnosti pokazati smjer kretanja pokazatelja kroz godine.

Koristeći podatke koje centralno prikuplja UN, moguće je pratiti različite podatke o raznim zemljama i uspoređivati ih. Gapminder je također implementiran kao jedan od googleovih servisa i preporučam da odsurfate tamo i probate kreirati vlastitu gapminder animaciju.

Evo, ja sam vam primjerice pripremio grafikon koji pokazuje broj internet korisnika u hrvatskoj, sloveniji, mađarskoj i švicarskoj u odnosu na prihod po stanovniku u godinama od 1990 do danas. Probajte kreirati neki zanimljiviji, osobito onaj koji se rasprostire na većem vremenskom periodu (dojavite mi koji). Dvadesetominutnu prezentaciju gapmindera možete vidjeti na tedblogu, a prezentaciju radi Hans Rosling.

Misao dana:
I have become my own version of an optimist. If I can’t make it through one door, I’ll go through another door – or I’ll make a door. Something terrific will come no matter how dark the present.

Categories
Business Politika Priroda i društvo

DoingBusiness 2006

Svjetska banka objavila je novi izvještaj o tome koliko je lagano ili teško poslovati u 155 zemalja svijeta uključivo i Hrvatsku. Cijeli report možete pročitati u PDFu ovdje, a ja vam prenosim nekoliko zastrašujućih činjenica:

  • Hrvatska je u poretku po lakoći poslovanja na impresivnom 118 mjestu (poredbe radi, Srbija je na 92),
  • Na popisu zemalja u kojima je najteže sagraditi skladište ili proizvodni prostor pronašlo se mjesta i za našu malenu zemlju,
  • Kao najvažnija reforma u Hrvatskoj u 2004 naveden je: Zakon o gradnji, no i nakon tog zakona potrebno je ispoštivati 28 procedura, 278 dana i 12 prosječnih mjesečnih dohodaka kako bi isposlovali dozvolu za gradnju skladišta,
  • Na popisu propisa koji reguliraju poslovanje s nekretninama, hrvatska je apsolutni rekorder s impresivnih 956 procedura dana potrebnih za upis nekretnine, primjera radi prvi slijedeći je Haiti s tričavih 683 procedure dana, a listu predvode Norveška i Švedska sa po samo jednom procedurom danom,
  • Pogodite koja se zemlja nalazi na popisu najlošije zaštićenih investitora (hint: počinje slovom H),
  • Vjerovali ili ne Hrvatska, Bolivija i Etiopija su jedine zemlje na svijetu u kojima direktor ne mora objasniti svoje poslovne interese u transakciji čak i kada sam glasa o njoj (hint: Pliva),
  • Hrvatska, Srbija, Poljska i Slovenija imaju najveći broj sudaca po glavi stanovnika. Istovremeno to su i zemlje s najvećim brojem zaostataka u sudstvu (usporedbe radi, nizozemski ili danski sudovi imaju svega jednu četvrtinu tog broja sudaca i administrativnih djelatnika po broju stanovnika),
  • Mi smo uz Island, Indiju i Slovačku jedine zemlje koje ne dozvoljavaju uvid u financijsko stanje zaduženosti neke stranke (primjerice dobavljača),
  • Da bi naplatili dug, potrebno je odraditi 22 procedure, pričekati 415 dana i platiti na takse i slične troškove 10% ukupnog iznosa potraživanja,

Usporedbe radi:

  • Naši istočni susjedi imaju najfleksibilnije zakone o raspodjeli radnog vremena zbog čega su došli na popis 10 najfleksibilnijih država s radnom regulativom,
  • Srbija je spojila katastre s gruntovnicom i time smanjila vrijeme upisa nekretnine za 40%,
  • U 2004 Srbija je odradila sudske reforme i prosječno skratila vrijeme prisilne naplate ugovora za 400 dana (u hrvatskoj je prosječno vrijeme naplate 415 dana),
  • U Srbiji za pokrenuti poduzeće vam treba svega 15 dana (u hrvatskoj 49).

Misao dana:
“There must be some way out of here,” said the joker to the thief,
“There’s too much confusion, I can’t get no relief.
Businessmen, they drink my wine, plowmen dig my earth,
None of them along the line know what any of it is worth.”

Categories
Priroda i društvo Putovanja

Smrt hrvatskog turizma

Vratio sam se maloprije s Malog Lošinja, istovario sam tamo ostatak obitelji na zasluženi odmor dok sam se ja vratio zaraditi koju kunu. Svega nekoliko sati na otoku me podsjetilo zašto već deset godina ne ljetujem u hrvatskoj (ok, sada sam morao uputiti obitelj na more čisto radi čišćenja sinusa, i općenito ljekovitog djelovanja mora).

Tipični austrijski, aplski gasthausProšli tjedan sam proveo u Austriji, vozikali smo se po alpama i vrlo se dobro zabavili. Posjetili smo Hallstat u kojem smo bili u rudniku soli, u trećoj najvećoj ledenoj pećini na svijetu, a na vrhu planine smo se i sanjkali (koliko smo mogli jer nismo bili baš opremljeni za zimske radosti). U Eisenerzu gdje smo bili u rudniku željeza (tamo sam već bio, ovaj puta smo se provozali po vanjskom kopu rudnika). Bili smo i u Salzburgu gdje smo posjetili Hellbrunn u kojem se nalaze tzv. “trick fountains” (obavezno posjetiti), a u samom gradu smo posjetili fairy_tale dućane Christmass in Salzburg i Easter in Salzburg. U laganom krugu prema kući spavali smo u Zell am See (gdje je bio neki lokalni festival, a čini se i kako je Al-Qaida imala godišnju konvenciju) da bi na povratku prošli preko GrossGlocknera (neke slike slijede za dan-dva) i u Klagenfurtu posjetili Minimundus.

Poanta zašto prepričavam svoj godišnji je u tome da smo vrijeme proveli iznimno aktivno, hodajući od atrakcije do atrakcije kojih unatoč tome što se u Austriji osjećam poprilično kao kod kuće nikako da nestane.

Istovremeno, u hotelu na Lošinju u prvih četrdeset i pet sekundi sam uočio nekoliko sjajnih zanimljivosti. Kao prvo, bazen ne radi jer je “ljeto” – nije mi jasna ova argumentacija, no pretpostavka je valjda da tko bi se uopće kupao u zatvorenom bazenu kada imate more na pedeset metara dalje. U sobi koja postavlja nove standarde za izraz “malena soba” (OK, najmanja soba u kojoj sam ikada bio bila je u Duesseldorfu prije desetak godina na nizozemskom brodu-hotelu) jako sam se razveselio mini-bar-u da bih shvatio da je ormarić prazan (ne da je frižider bio prazan, nego ga nije unutra ni bilo – frižider naime se može iznajmiti po 100kn dnevno?!?), i kao biser na kraju smo ustanovili da unatoč hotelu s vjerojatno više od stotinjak soba restoran radi samo za doručak i večeru. Da li sam spomenuo klimatizaciju? Nisam? E to je zato što je nema!

U potrazi za hranom svratili smo do konobe Silvana (zapamtite naziv ovog gurmanskog establishmenta) gdje sam za 50kn + 12kn prilog (slani krumpir) pojeo ramstek za kojeg me nisu pitali kako ga želim pečenog, došao je s valjda polovicom masti životinje iz koje je nasilno otkinut, a prije pečenja tretiran je ne sa pet ili sedam mirodija nego nijednom. Kada mi netko prepeče odrezak i to niti ne pokuša zakamuflirati s brdom začina onda ne vidim osobite razlike od toga da su mi poslužili đon moje vlastite cipele. Loše pripremljene odreske shvaćam jako osobno (svako malo se sjetim New York Strip bifteka u Weber Grillu u Chicago-u u rujnu prošle godini i enzimi mi prorade trenutno).
I na kraju, jurim prema Porozinama kako bi ulovio trajekt koji me trebao odvesti do Istre (gdje sam u Poreču trebao obaviti još jedan sastanak) i naravno zakasnim na trajekt, automobil pokisne u kiselo_vrućoj kiši a ja u kiosku kupim Schweppess koji je koštao ravno 12kn, ponavljam radilo se o kiosku.

The point is: naš turizam je jadan i anemičan. Nudimo ljudima jedino mjesto pod suncem i malo slane vode, a sami nismo apsolutno ništa napravili kako bi se ti gosti osjećali imalo bolje od sardina na traci tvornice konzervi. Posluga je u najmanju ruku nezainteresirana, a mjesta na kojima se želite prehraniti vas žele ili otrovati ili opljačkati. Ja takvu okolinu teško podnosim, meni je iznimno važno da mi se netko nasmije i pristojno pozdravi – tek toliko da mislim kako je moj novac otišao u prave ruke. Važno mi je da imam što raditi, a kod nas rijetko gdje možete nešto napraviti na moru osim okupati se – nije da ja ne vidim tamo relativno novu ljuljačku, ograde oko plaže, no istovremeno vidim i osvježavajuće piće na kiosku od 12kn ili ražnjiće za 45kn (usporedbe radi, u Werfenu pokraj Salzburga dobili smo cijeli menu s juhom, bečkim s prilogom i salatom i na kraju banan split za ukupno 10EUR – jest da je turistički jelovnik, jest da je banana split-u dano sasvim novo značenje, no za 73kn smo imali sasvim solidni i raznoliki obrok; i kada sam već tu da navedem kako sSenzor za mjerenje UV zraka na kupaćem kostimupavanje u nekom od tisuća iznimno simpatičnih gasthausa od kojih su svi redom opremljeni jednako ili bolje od lošinjskog hotela spavanje košta 22 do 33 eur po osobi s doručkom, što je više nego prihvatljiva cijena).

Gledam ove naše i sve si mislim kako bi i oni sunce naplaćivali, samo kada bi znali kako, i onda se sjetim ovih novih kupaćih kostima koji zbrajaju UV zrake i sve si mislim kako je samo korak dalje na sve to skupa uštekati neki taksimetar i tarifirati.

Misao dana:
I am leaving the town to the invaders: increasingly numerous, mediocre, dirty, badly behaved, shameless tourists.