Category: Priroda i društvo

Prošle godine u veljači imao sam prilike saslušati predavanje Daniel Kahnemana. Vjerujem da ovako iz prve njegovo ime ništa ne znači, no ono što je zanimljivo s njime je to da je on psiholog a 2002. Godine dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju i to za svoju „Teoriju šansi“, koja pokušava objasniti odluke između međusobno različitih odabira s nesigurnim rezultatom ali uz poznate šanse uspjeha. Prevedeno, on se bavio promatranjem načina na koji donosimo odluke.

Daniel je pokušao objasniti razliku između „remembering self“ i „experiencing self“. Razlika između ova dva koncepta (koja je teško prevesti) je to što je „iskustveni ja“ suma svih mojih iskustava koje sam kroz život ostvario, dok je „sjećajući ja“ onaj dio mene koji je od svih silnih iskustava koje sam imao odabrao one koje se sjeća.

U praksi to bi značilo da ako ste primjerice otišli na godišnji odmor (evo, ja pišem ovu kolumnu s godišnjeg odmora) tada će suma svih iskustava koje ste tijekom godišnjeg odmora iskusili činiti vaš „iskustveni ja“, no samo dijelovi tog godišnjeg odmora će trajno ostati u sjećanju vašeg „sjećajućeg ja“. Što to točno znači? To bi otprilike značilo da vaše sjećanje o godišnjem odmoru ovise o tome što će vaše sjećanje zapamtiti, a istraživanje zbog kojeg je Daniel dobio Nobelovu nagradu pokazuje da način na koji se odabiru sjećanja i nije baš tako slučajan. Naime, neovisno o tome koliko vaš godišnji odmor trajao, velika je šansa da će vam odmor ostati u sjećanju prema onim događajima koji su se desili pri kraju. A to znači da ako ste krajem godišnjeg odmora imali neki sjajni izlet ili iskustvo, tada će sjećanje biti pozitivno, no ako ste imali neki loš događaj, primjerice izgorili na suncu, izgubili novčanik ili se posvadili s obitelji tada će sjećanje biti negativno i neovisno o tome koliko je odmor u svojoj ukupnosti bio dobar ili loš, vaše mišljenje o njemu će biti sagrađeno na temelju događaja koji ga je obilježio i to je u pravilu onaj događaj pri kraju odmora.

Cijelu teoriju Kahneman je dokazao na grupi pacijenata u bolnici koji su išli na kolonoskopiju. Kolonoskopija je iznimno neugodan i bolan pregled. Pacijenti su bili podijeljeni u dvije grupe, jednoj grupi je pregled trajao 5 minuta po pacijentu, dok je drugoj grupi trajao 20 minuta. Ako promatramo razine bola kou je svaki pacijent trpio tada će biti očigledno kako na početku pregleda razina boli bude maksimalna, dok se s vremenom smanjuje budući da se organizam prilagođava razini boli. Istovremeno, ako pokušamo zbrojiti koliko je boli pretrpila koja grupa, sasvim je jasno kako je grupa s dugotrajnijim pregledom u apsolutnom iznosu pretrpila daleko više boli. Ono što je zanimljivo u ovoj cijeloj priči, i to je u biti zaplet, je to da kada ste naknadno ispitivali pacijente, ovi koji su imali duži pregled i pretrpjeli više boli, smatrali su da je njihova razina boli bila ukupno manja a pregled manje neugodan.

Prije nekoliko dana naši političari su napokon dali izgledni datum izbora, pa sam se stoga sjetio ove gornje priče.Vladajući žestoko računaju na sjajne rezultate turističke sezone, računaju na efekt kraja pregovora s Europskom unijom i očekuju pobrati lovorike za sam čin potpisa ugovora. Ako to uguramo u gornju analogiju, čini se kako će osam godina vladavine HDZ-a biti završeno nekim relativnim uspjesima i kako će naš „sjećajući ja“ u svojem sjećanju ispred biračke kutije pamtiti samo one bolje odluke i one rijetke rezultate, dok će bolna sjećanja biti potisnuta. Možda vam se može činiti kako je neprimjereno usporediti godine vladavine HDZ-a s osmogodišnjom kolonoskopijom, no bitno je da na izbore izađemo s cijelom i objektivnom slikom, a ne samo s nekoliko nasmiješenih fotografija potpisa nekog ugovora za kojeg ni oni koji su ga potpisali ne znaju što točno znači.

p.s. ovo je moja pedeseta i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 23. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We do not remember days; we remember moments.

Prije neki dan otišao sam na kavu s jednom prijateljicom koja je vlasnik škole za strane jezike, nekako smo se našli da se pojadamo kao jedan poduzetnik drugome i sada bih ja vama rado prepričao neke zanimljivosti koje se pojavljuju u školama za strane jezike no priča je u biti već  poznata. Tečajeve stranih jezika u ovoj zemlji polaze samo studenti, dok one starije susrećete tek povremeno a i oni su, uz rijetke izuzetke, ljudi koji su poslani da odrade taj tečaj kako bi dobili neki plusić u kadrovskoj i da bi kao udovoljili nekoj, najčešće državnoj normi. Razlika u napredovanju je 3:1, dakle s mlađim i motiviranijim ljudima u jednom semestru odradite materije onoliko koliko bi sa starijom grupom odradili u tri. Pišem ovo zato jer me zabrinjavaju trendovi u kojem ljudi smatraju da nakon što su dobili fakultetsku diplomu više ne moraju učiti, život i naša okolina se prebrzo mijenjaju da bi si dopustili luksuz da ama baš svaki dan nemamo barem jednu otvorenu knjigu ispred sebe, ili da se uljuljamo u osjećaj da će nas znanje koje je ionako bilo irelevantno u doba diplomiranja dovesti skroz do mirovine.

Razlog zašto sam bio uopće spomenuo gornju kavu je nešto drugo, a to je tvrdnja kako se fraza “ne da mi se” jednostavno ne može prevesti na druge jezike i ona tamo ne postoji, neovisno o tome o kojem jeziku govorimo. Ne znam da li je to u cijelosti točno, a mislim da nije niti osobito bitno, ali tako formulirana rečenica govori puno o nama. I o ljudima koji se ne educiraju nakon školovanja, o nama kao društvu i glibu u kojem smo zapeli, o beznađu i “fjaki” koja nas je ulovila na nacionalnoj razini.

Kada to prenesete na neki poslovni scenarij onda vam se desi ono što je ministarstvo financija objavilo ovoga tjedna. Naime, kao jedna od mjera za brobu protiv recesije i kao mjera koja je direktno namijenjena poduzetnicima koji su upali u probleme, država je odlučila omogućiti obročnu otplatu poreznog duga u najviše tridesetak rata i uz relativno korektnu kamatu od 8.3%. Statistika kaže da poreznoj upravi poduzetnici, njih oko 10.000, duguju više od 15 milijardi kuna (što je otprilike blisko razini godišnjeg deficita), a to bi značilo da je iznos prosječnog dugovanja oko 1.5 milijuna kuna. Porezna uprava smatra da je 80% tog duga naplativo. Sve što trebate učiniti je ispuniti zahtjev i ako udovoljavate temeljne uvjete porezna će vam odobriti obročnu otplatu koja osim što je rastegnuta na gotovo tri godine, ima i kamatu koja je praktički polovica zatezne kamate. Dakle, ako ste dužni milijun i pol kuna kroz obročnu otplatu samo uštedom na kamatu možete smanjiti svoj trošak za nekih 140.000 kuna.

Ne treba ni reći kako je opće iznenađenje i u poreznoj (ali i moje) da je navedenu mjeru do sada krenulo iskoristiti svega nešto više od tisuću poduzetnika koji predstavljaju oko 1.5 milijardi kuna poreznog duga. Postavlja se pitanje što je s preostalih 90% i koliko će njih iskoristiti priliku i zatražiti obročnu otplatu. Da li je riječ o tome da se “nekome ne da”, da li imaju neke druge dogovore s poreznicima ili možda nisu imali niti namjeru otplatiti taj dug što pak pod znak pitanja stavlja gore navedenu procjenu kako je 80% tog duga naplativo?

Kako god bilo, sasvim je izvjesno da ova, makar rijetko pozitivna aktivnost države, neće završiti u okviru očekivanja i možda je vrijeme da krenemo preispitivati koji su to stvarni razlozi za ovo stanje. Naša kriza traje duže i dublja je nego drugdje. Naša ekonomija nema što pozitivnoga za pokazati, ušli smo u situaciju u kojoj je svaka suvisla ekonomska aktivnost koja je usmjerena razvoju jednostavno stala. Nalazimo se u situaciji poput parnjače koja je stala na kolodvoru, a da bi je ponovno pokrenuli potrebno nam je puno pare (ili para), moramo uložiti ogromne količine energije, a ložaču se ne da.

p.s. ovo je moja pedeseta i četvrta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 9. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The sooner I fall behind, the more time I have to catch up.

Ova kolumna koju čitate je moja pedeset i treća kolumna, s njom sam navršio prvu punu godinu pisanja za Obzor i Večernji list. U proteklih godinu dana napisao sam nekoliko sjajnih, nekoliko loših i vjerojatno solidnu količinu prosječnih kolumni, no kao donji minimum nadam se da sam ponudio barem neke zanimljive ideje ili poglede, jer nekako kada se promatra što i kako pišem, gotovo uvijek izađe zakjučak kako pišem „drugačije“, neovisno o tome mislite li da je to dobro ili loše.

Također, ono što vrijedi napisati da je posljednjih mjeseci bilo doista teško pisati. Ponekad se desi da kolumna samo iscuri u nekoliko minuta, no u posljednje vrijeme to je postalo sve teže i teže. Razlog nije nedostatak inspiracije, jer ideja imam na stotine, no problem je da teme o kojima pišem, a koje se uglavnom bave društvom u kojem živimo i ovom našom zemljom, odlaze u vjetar. Nije da očekujem da će premijerka sazvati hitnu sjednicu Vlade nakon čitanja moje kolumne, baš kao što to nije napravila ni nakon čitanja desetina, stotina i tisuća drugih članaka koji su objavljeni u raznim medijima i koji svi redom govore o sličnim problemima. Problem je ukratko da se često čini kako sva ta frustracija, energije i ideje jednostavno odlaze u vjetar. Ništa se ne mijenja, a moralo bi.

Razmišljajući o tome, uporno sam se podsjećao i vraćao na jedan youtube video. Riječ je o video snimci predavanja koje je dao američki profesor Randy Pausch 2008. godine na američkom sveučilištu Carnegie Mellon, a u okviru serije predavanja koja se održavaju na tom sveučilištu i koja se zovu „Last lecture“ ili prevedeno na hrvatski „Posljednje predavanje“. Ideja tih predavanja je da se postavi pitanje predavaču; kada bi imao priliku dati jedno posljednje predavanje, o čemu bi ono bilo? Kada malo bolje razmislite, to je jedno sjajno pitanje koje predavača provocira da napravi najbolje uzlaganje ikada. Ono po čemu je predavanje Randy Pauscha posebno je činjenica da je to njemu doista bilo posljednje predavanje, u času kada je predavanje održano, njemu je dijagnosticiran rak jetre i doktori su mu davali nekoliko mjeseci života (Pausch je preminuo u srpnju 2008. godine). Predavanje traje sat i petnaest minuta i svakako vam preporučam da ga pronađete i pogledate od početka do kraja, bez preskakanja, biti će vam jasno zašto.

Randy u tom predavanju razotkriva nekoliko iznimno bitnih životnih lekcija. Jedna od njih u formi pitanja glasi „čemu služe zidovi?“. I to je odlično pitanje, jer odgovor na njega ukratko kaže da zidovi služe da spriječe nedovoljno motivirane ljude da preskoče preko. Ako malo bolje razmislite, to je jedna od malo žešćih životnih metafora koja u biti kaže da ako nešto dovoljno jako želite, tada ćete naći načina da preskočite taj zid, neovisno o tome koliko prijelaz bio težak. Ako to prevedemo na moju gornju dilemu ima li sve skupa smisla i čemu trud, odgovor ukratko glasi da smo svi mi pred svojim zidom i ako ga ne prođemo, proći će netko drugi. Može biti da je to sebična pozicija, no promjene u našim životima ili društvu se neće dogoditi ako sami nešto ne učinimo. To je teško, često neugodno i rijetko zahvalnicu, no kao što je Gandhi rekao; budi promjena koju želiš svijetu.

Druga lekcija, koja se u biti nadopunjava na ovu prvu je da ne treba stati. Kada imate klince, učenike, studente, zaposlenike, namještenike, ministre, zastupnike i jednoga dana prestanete od njih tražiti brže i bolje, kada ih prestanete kritizirati, kada odustanete od daljnjeg pisanja, to je dan kada ste od njih odustali. To je dan kada ste odlučili da se više ne vrijedi truditi i da nikada neće naučiti, to je ukrako dan kada ste se njih odrekli. Utrošite sat i četvrt da pogledate Randyevo posljednje predavanje, možda ono i vama da motivaciju da nastavite dalje, da preskočite zid i da ne odustanete. Ja neću.

p.s. ovo je moja pedeseta i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 2. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The brick walls are there for a reason. The brick walls are not there to keep us out. The brick walls are there to give us a chance to show how badly we want something. Because the brick walls are there to stop the people who don’t want it badly enough. They’re there to stop the other people.