Od prije nekoliko dana, na Netflixu možete pogledati dokumentarni film „Social dilemma“. Kroz dokumentarac, autori razgovaraju s nizom važnih aktera i kritičara silicijske doline i društvenih mreža. Već sam odabir naslova velikim dijelom objašnjava premisu filma i poziciju autora, jer u znanosti, društvena nedoumica opisuje situaciju konflikta između kratkoročnog interesa pojedinca i dugoročnog interesa zajednice. Razgovor s arhitektima društvenih mreža i njihovim kritičarima koncentriran je i začinjen konkretnim, igranim primjerima utjecaja društvenih mreža kako bi plastičnije ukazao na problem s kojim smo suočeni iako ga često i ne smatramo problemom. Sve ono o čemu govori „Social dilemma“ smo naravno već vidjeli ranije – u drugim filmovima, dokumentarcima i na široko čitali posljednjih godina, no ovdje je sve sabijeno u jednostavnih i lagano razumljivih devedesetak minuta pa dokumentarac svakako treba pogledati, a po potrebi pokušati prisiliti ovisnike o društvenim mrežama s kojima ste okruženi da ga pogledaju također.
Svi mi znamo ili barem osjećamo da su društvene mreže u nekoj mjeri štetne, osjećamo kako u nama stvaraju ovisnost sličnu onoj koju pokazuju narkomani, alkoholičari ili kockari. Imamo stvarnu potrebu provjeriti notifikacije ili osvježiti zid na Facebooku ili Instagramu što je u jednome času uspoređeno s potezanjem poluge na „Black Jack“ aparatu u kockarnici. Svaki puta kada osvježimo zid on pokaže nešto novo i do sada neviđeno, a svako to osvježavanje otpušta malo dopamina u našim glavama. Aplikacije koje koristimo dizajnirane su i u njihovo stvaranje su uložene doslovno milijarde dolara i angažirani su najpametniji ljudi na planeti kako bi nas učinile ovisnima o sadržaju kojeg pružaju. Ipak, za razliku od narkomana, alkoholičara ili kockara – društvene mreže ne ispoljavaju nikakvu direktno mjerljivu štetu na našu neposrednu okolicu pa smo stoga dodatno zbunjeni. Istovremeno, pravi cilj kompanija koje su stvorile društvene mreže je „rudarenje“ naše pažnje, koristeći cijeli niz različitih trikova pokušavaju nas natjerati da što je moguće više vremena dnevno potrošimo na njihovim platformama. Trošak tih platformi plaćaju oglašivači koji tu istu platformu koriste kako bi nam plasirali informaciju za koju misle da smo zainteresirani. Ukratko, sagrađen je tehnološki ekosustav koji hrani samog sebe, koji u svojem centru čvrsto drži nas kao korisnike društvenih mreža bez da nas je išta pitao ili upozorio da na dnevnoj bazi na nama provodi eksperimente čiji je jedini cilj produbiti ovisnost i produžiti korištenje platforme i naše pažnje za još koju dodatnu minutu dnevno.
Borba za našu pažnju postoji otkako postojimo, u samom filmu u nekoliko se navrata ilustrira analogija mađioničara koji pokušava svoju publiku zainteresirati pokazivanjem trikova, optičkih varki i dobro uvježbanih pokreta koji se naočigled ne čine mogućima što ih čini zabavnima. Nisu mađioničari jedini, iste ili slične trikove koriste apsolutno svi, od umjetnika kojima pjevaju ili nas nasmijavaju, preko prodavača ili marketingaša koji nam žele prodati proizvod pa sve do političara koji nas pokušavaju uvjeriti kako je upravo njihova politička struja superiorna, bolja i u biti jedina koja može ostvariti neki opći društveni cilj s kojim se naravno trebamo svi zajedno identificirati. Razlika između prethodnih primjera i društvenih mreža je u tome što jedan pjesnik može okupiti publiku od deset, stotinu ili tisući ljudi, pisac može napisati knjigu koju čitaju stotine tisuća ili milijuni, TV voditelj može u doba dnevnika zaokupiti cijelu naciju – no način kojim im pristupa je svima podjednak, svaki član publike izložen je apsolutno istom sadržaju, dok su društvene mreže za apsolutno svakoga drugačije. Podatkovni centri s tisućama računala sakupljaju svaki podatak koji su o vama ikada saznali, te koriste matematičke i statističke formule kako bi temeljem vašeg dosadašnjeg ponašanja i ponašanja ljudi koji su slični vama (a koje nikada niste upoznali ili uopće znate da postoje) servirali sadržaj za kojeg s najvećom mogućom dozom sigurnosti mogu u tome času predvidjeti da će vas zanimati, a sve kako bi vas pred ekranom zadržali još koju minutu, kako bi svoj stvarni život koji se događa oko vas zamijenili ovim virtualnom dopaminskom terapijom.
Dodatni problem je i asimetrija, dok društvena mreža o nama zna apsolutno sve, jer kroz sumu naših objava, komentara, lajkova i fotografija neumorno grade naš psihološki i potrošački profil tijekom godina, mi istovremeno o samoj društvenoj mreži znamo vrlo malo. Nejasno je i nikada objašnjeno kako i kojim algoritmom Facebook, Instagram ili Twitter odlučuju čiju i koju će nam objavu plasirati, a svako novo ažuriranje aplikacija koje se događa u gotovo tjednom ritmu, dodaje neke nove funkcionalnosti i nove načine kako zaokupiti vašu pažnju. Borba je dakle nepravedna jer s jedne strane imamo pojedinca zarobljenog u eksperimentu, dok nas s druge strane aplikacije promatra i analizira nepoznati broj računala, algoritama ali i psihologa, marketingaša i tko zna sve koga, a samo zato da bi nas koristeći različite trikove i varke natjerali da konzumiramo neki sadržaj i u konačnici kupili proizvod.
„Društvena dilema“ se kroz svojih devedesetak minuta uglavnom bavi odnosom nas, kao korisnika i platforme društvene mreže i ukazuje na neke očigledne disfunkcionalnosti u našem ponašanju ili pokazuje znakove ovisnosti kako bi ih lakše prepoznali. Vrlo malo se govori o odnosima oglašivača i oglašavanja i plasiranja marketinških poruka u trenucima kada smo na njih osjetljivi, a donekle je površno ilustriran utjecaj platformi na socijalni inženjering koji se događa. Naravno da su spomenute nezaobilazne priče o izbornom inženjeringu u americi, ruskim utjecajima te su paušalno navedeni nizovi drugih zemalja u kojima su društvene mreže korištene kako bi se plasirale odgovarajuće informacija i pokrenuli ili preokrenuli trendovi. Dokumentarac je od Sundance festivala na kojem je prvi puta prikazan dobio i dodatak koji se odnosi na poglavlje o COVID-19 epidemiji i dijelom govori o tome kako algoritam grupira i očigledno raspoznaje teorije zavjere te ih sustavno promovira dijelu populacije kojem očigledno ne treba puno da takve teorije prigrli.
Iako je „društvena dilema“ slikoviti i jednostavno razumljiv dokumentarac koji objašnjava problematiku društvenih mreža i načina na koje one utječu i svakodnevno mijenjaju naše ponašanje, istovremeno je malo napravljeno da se ponudi rješenje ili barem smjer rješenja. Najdalje što su autori otišli je iskazivanje brige i predlaganja rješenja u rangu od potpunog brisanja korisničkih računa na društvenim mrežama pa do jednostavnijih i „manje bolnih“ rješenja poput gašenja notifikacija ili limitiranja vremena koje dnevno provodite na tim platformama. Odgovornost kompanija za najveći socijalni inženjering u povijesti tek je spomenuta i dok se možemo složiti da su autori vrlo dobro definirali kratkoročni interes pojedinca u ovoj društvenoj nedoumici, vrlo malo je rečeno o tome što je to dugoročni interes zajednice u kontekstu društvenih mreža. Okvir za raspravu je ovim filmom postavljen, no diskusija tek započinje.
Misao dana: “An open Facebook page is simply a psychiatric dry erase board that screams, “Look at me. I am insecure. I need your reaction to what I am doing, but you’re not cool enough to be my friend. Therefore, I will just pray you see this because the approval of God is not all I need.â€
Nizozemski premijer prošlog je tjedna neposredno prije nego što je otišao na pregovore rekao kako ključni kriteriji za izradu novog EU proračuna moraju biti pažnja i poštivanje novca poreznih obveznika te modernizacija europskog proračuna. Iako je nizozemska bila načelno protiv zajedničkog duga kojim bi se financirao oporavak, voljni su bili pristati uz striktniju kontrolu trošenja tog novca. Protivnici takvog „strožeg“ pristupa su naravno zemlje na „dobitničkoj“ strani EU proračuna uključivo i Hrvatsku, a kojima predstavnici sjevernih „štedljivih“ i „savjesnih“ zemalja predbacuju neodgovorno financijsko ponašanje i apsolutno nepoznavanje koncepta „odgovornog ponašanja prema novcu poreznih obveznika“. Nije ni čudo što je u finalnim dokumentima kako bi se dobio nizozemski glas ugrađena „ručna kočnica“ koju može aktivirati bilo koja od EU zemalja ako zemlja primatelj nije ispunila svoja reformska obećanja.
Uz kombinaciju protestantsko-liberalnog mentaliteta nije neobično da im kažu da su više Nijemci od Nijemaca, osobito kada je potrošnja u pitanju, no njihova zemlja je bogata. Nizozemska je površinom nekih 10.000 km2 manja od Hrvatske ali na tom teritoriju živi gotovo četiri puta više stanovnika što je čini jednom od najgušće naseljenih zemalja na svijetu. Tih 17 milijuna stanovnika (koji su vlasnici više od 18 milijuna bicikala) godišnje stvore više od 900 milijardi dolara vrijednosti, što njihov BDP čini petnaest puta većim od Hrvatskog, i gotovo četiri puta većim po glavi stanovnika. S 54.4% javnog duga su jedna od najmanje zaduženih zemalja i ispod EU prosjeka. Četvero od deset zaposlenih u nizozemskoj su zaposleni na određeno vrijeme, drugi su najveći potrošači kave na svijetu i najveći uvoznici kakaovca. Imaju najveću koncentraciju muzeja i proglašeni su od UNICEF-a kao najbolja zemlja za život djece. Nizozemska je po svim kriterijima jedna od najslobodnijih, najdemokratskijih i najliberalnijih zemalja svijeta i prva koja je dopustila istospolne brakove (pa ne čudi da je Španjolska inkvizicija u prošlosti jednom prilikom osudila cijelu Nizozemsku na smrt zbog hereze).
Nizozemci su najveći izvoznici tulipana na svijetu (na 11.000 hektara koncentrirano je 90% svjetske proizvodnje tulipana), no sigurno niste znali da 80% svih lukovica cvijeća na svijetu dolazi iz nizozemske (usporedbe radi, Hrvatska je prošle godine ukupno izvezla cvijeća u skromnoj i spomena nebitnoj vrijednosti malo većoj od sedam stotina tisuća eura). Samo industrija cvijeća čini 5% nizozemskog BDP-a. Poznati su i po svojim vjetrenjačama kojih dan danas ima više od tisuću i nijedna od njih nije dobila milijardu kuna subvencija. Vjetrenjače su nekada bile korištene i kao sistem razmjene poruka, pa je postavljanje krila vjetrenjače na odgovarajući način davalo poruku o rođenju, smrti ili svadbi. Prvi javni prijevoz je organiziran u nizozemskoj još u sedamnaestom stoljeću kada su neki putnički brodovi dobili prve plovidbene redove. Nizozemske željeznice dnevno prevezu oko 600.000 putnika (dok naše u cijeloj godini prevezu jedva 20 milijuna), a Amsterdamski aerodrom ima najveći broj direktnih letova prema različitim destinacijama na svijetu (i šezdeset milijuna putnika godišnje u pre-covid periodu). Bez obzira na sjajnu prometnu infrastrukturu, prosječni Nizozemac svakodnevno vozi 3km na biciklu i četvrtinu svih svojih putovanja obavi na dva kotača. Najveći europski pub se također nalazi u Nizozemskoj, a Nizozemci su ujedno i drugi najveći izvoznici piva na svijetu (s više od dvije milijarde dolara izvezenog piva). Također, drugi su najveći izvoznici poljoprivrednih proizvoda na svijetu (s nevjerojatnih 94 milijarde dolara izvoza, njihova poljoprivreda sama je jedan i pol puta veća od cijele Hrvatske). Prvi su na svijetu po dostupnosti, obilnosti i nutricionističkoj vrijednosti hrane. Nizozemska je najveći proizvođač paprike, luka, rajčice i krastavaca (i unatoč tome nisu smislili ajvar) i čine 20% svjetskog izvoza krumpira i rajčice. Najveći su izvoznik piletine u EU, a jaja na cijelom svijetu te drugi najveći izvoznik sira. U nizozemskoj se godišnje proda – uglavnom turistima – više od šest milijuna pari drvenih klompi (primjerice Borovo proizvede jedva četvrt milijun pari cipela godišnje). Klompe su se uglavnom proizvodile od drveta vrbe kako bi bile otporne na vodu budući da je oko trećina površine nizozemske ispod razine mora, a oko polovice na razini mora. Nizozemci svaku uzvisinu veću od jednog metra smatraju brdom ili nazivaju malom planinom. Najveće brdo koje imaju je svega 322 metra visoko i ponekad ga zovu Nizozemske alpe.
Prva prava multinacionalna kompanija Dutch East India Company svoje prve dionice je izdala 1602. godine na Amsterdamskoj burzi koja se danas smatra najstarijom modernom burzom na svijetu. Sjedinjene Američke Države su najveći investitor u Nizozemskoj, a Nizozemci najveći investitori u Ameriku. Strane multinacionalne kompanije čine 1% ukupnog broja registriranih kompanija ali generiraju oko 18% nacionalnog BDP-a, dok multinacionalne kompanije u nizozemskom vlasništvu kontribuiraju dodatnih 12% BDP-a.
Nizozemski Philips je razvio odavno zaboravljene audio kasete, ali i CD, DVD i BlueRay medij. U nadrastanju svoje kolonijalne prošlosti, prvi su osmislili i razvili „fair trade“ certifikate prije četrdeset godina. Prvi mikroskop je napravljen upravo u nizozemskoj krajem šesnaestog stoljeća, a krajem devetnaestog nizozemac Martinus Beijerinick je ukazao kako bolesti mogu uzrokovati i organizmi koji su još manji od bakterije a koje je nazvao virusima. Turizam čini „svega“ 5% nizozemskog BDP-a ali zato zapošljava gotovo 10% radne snage, a makar je broj turista gotovo istovjetan našem svejedno ostvaruju gotovo deset puta veće prihode.
Nizozemska je zemlja koja je kroz stoljeća dobro iskoristila sve prednosti koje su im se pružile i trude se više proizvesti i prodati nego što sami potroše. Stoga, kada kažu da s novcem poreznih obveznika treba postupati pažljivo i s poštovanjem treba ako ništa drugo saslušati.
Misao dana: In 1978 zip or postcodes were introduced in the Netherlands; they consist of four numbers followed by a space and then to capital letters and are replaced before the name of the town… they referred to the city block in a given street in which the house occurs and thus the Dutch postal code book is the size of a telephone book.
Obzirom na pozornost koju je moj prethodni tekst proizveo, pomislio sam da je možda vrijeme da pokušam objasniti koliko će velika biti proračunska rupa u prihodima naše države, odnosno da pogledamo malo strukturu troškova/rashoda proračuna i da vidimo gdje bi to mogli uštediti (ili da barem kreiramo neku rang listu i očigledne kandidate za rezanje). Naša država nažalost nije osobito transparentna u svojem poslovanju i podaci solidno kasne, pa puno toga što će ovdje biti napisano je predmet manje ili više educiranog pogađanja, ponderiranja, zaokruživanja i pozivanja na zdrav razum. Za pretpostaviti je (a toplo se nadam), da makroekonomisti u Ministarstvu Financija ili HNB-u imaju neusporedivo ažurnije podatke te da su u stanju proizvesti puno točniji model/scenarij što će se događati u budućem razdoblju. Sve podatke koje ovdje prikazujem pokušati ću povezati linkom da sami možete provjeriti, a na dnu ovog dugačkog teksta (kojeg ću nadopuniti ako i kada pronađem greške) ću vam dati i moj excel kojeg sam koristio pa se igrajte sami.
Kada kažem kako država nije osobito transparentna, ona recimo mislim upravo na gornju tablicu, ako pogledate vidjeti ćete da postoji zbroj, praktički crna kutija u kojoj se nalazi 84mlrd kuna prihoda ali bez neke velike strukture. Primjerice, stavka Porezi na robu i usluge se sastoji od cijelog niza poreza poput PDV-a, cijelog niza trošarina, poreza na posebne usluge, poreza na korištenje dobara i ostalih poreza. Kolika su očekivanja za pojedinačne poreze i koji su točno odnosi možemo samo nagađati i povremeno pročitati točnije očekivanje u ponekom obrazloženju ili vladinom powerpointu. U samom excelu, cijela struktura je napisana ovako i to je to, to su svi detalji o tome koliko poreza će se prikupiti (ako netko zna gdje ima detaljnijih podataka neka mi dojavi):
84 milijarde kuna opisane u tri retka.
Ono što prvo upada u oči je skok u veličini državnog proračuna u odnosu na 2019. godinu, razlika je nešto veća od 9 milijardi kuna koje uglavnom dolaze iz poreznih prihoda (uočite da su porezni prihodi bili skoro pa isti za 2018. i 2019. godinu, dok su bitno veći za 2020. godinu – kako je to moguće nakon svih poreznih reformi u kojima smo navodno spuštali poreze). Izborna je godina pa se naštimavao rezultat kako bi se otvorio prostor za dodatno trošenje (a s činjenicom proračunske rupe smo se ionako trebali sresti nakon izbora), svejedno zanimljivo je vidjeti taj raskorak između očekivanog rasta BDP-a i rasta prihoda u idealnim i s današnje pozicije odavno zaboravljenim uvjetima. Ekonomistima i planerima proračuna je morala biti poznata činjenica kako cijeli niz parametara ekonomske aktivnosti u državi je već usporio ili značajno usporavao tijekom 2019. godine (vidi npr. bilten HNB-a, stranica 6, tablica 3, PDF).
Kad malo bolje razmislite, a o tome ću malo kasnije, mogli bi argumentirati kako je ukupni rast BDP-a od početka i već godinama počivao na smanjenju troška kamata na kredite (vidi gore spomenuti bilten HNB-a, slike 25-31), pa bi mogli reći da ono što su država, trgovačka društva i građani uštedili na kamatama bilo preusmjereno u potrošnju. Dakle BDP nije rastao jer smo proizvodili ili izvozili bolje i više, nego zato što smo trošili ono što nismo zaradili – čini se da nismo baš puno naučili iz krize 2008-2013. Fondovi EU-a su također dodavali benzina na taj dojam plamička rasta domaćeg BDP-a i u biti cijeli rast BDP-a možete svesti na “uštedu na kamatama na dug” i rast EU sufinanciranja. Ovo naglašavam zato jer su kamate krajem 2019. godine bile toliko blizu nuli da je bilo naivno očekivati da se rast baziran na tim uštedama može protegnuti na 2020. godinu (kako to lijepo piše u kaznenom zakonu, onaj tko je radio projekcije proračuna je “znao ili morao znati…“).
Da se vratimo na temu, odmah napominjem kako u prvoj tablici nema HZZO-a (zdravstva) koje ima svoju vlastitu i izdvojenu riznicu (koja je izdvojena iz proračuna s obrazloženjem ušteda u doba zadnje SDP-ove vlade). Po podacima iz financijskog plana (vidi PDF), HZZO je očekivao 27.5mlrd kuna prihoda (što odgovara odnosu prihoda od doprinosa za prvi mirovinski stup koji je 15%, dok su plaćanja za zdravstveno 16,5%). Zdravstvo je dosta komplicirano za pratiti jer se većina njihovog troška nalazi u proračunu HZZO-a, ali neki dijelovi proizlaze iz županijskih ili lokalnih proračuna (a konsolidirati 576 proračuna liči na Mission impossible). Ipak ne treba olako zbrojiti ni ovih 145mlrd kuna s 27mlrd kuna HZZO-a, jer HZZO državnom proračunu uplaćuje neke novce natrag što je u gornjoj tablici navedeno kao 7.4mlrd kuna iz “Prihodi iz proračuna”, tako da bi ukupni konsolidirani iznos države i HZZO-a bio otprilike 165mlrd kuna i s tim iznosom naša priča o proračunskoj rupi počinje.
Pad proračunskih prihoda i izvanredni rashodi
Prvu i najlakšu stavku koju možemo umanjiti iz prihoda proračuna je svakako prihod od poreza na dobit. Za 2020. godinu, predviđeni iznos je 9.4mlrd kuna. To ne znači da će državni proračun dobiti taj porez u času kada trgovačka društva prijave dobit jer postoji onaj famozni “predujam poreza na dobit” koje tvrtke plaćaju svaki mjesec. To znači da je u prosjeku, porez na dobit za 2019. godinu do sada plaćen i potrošen, društva su obvezna platiti neku razliku (od očekivane dobiti 2019 i stvarnog rezultata), te onda na temelju toga moraju plaćati predujmove do sljedećeg godišnje izvještaja. Ministarstvo financija je odgodilo predaju financijskih izvještaja do kraja lipnja pa nemamo stvarnih podataka kako su tvrtke doista poslovale u prošloj godini, ali je realno za očekivati kako će apsolutno svi pokušati umanjiti svoju poreznu obvezu za 2019. kako bi sačuvali cash rezerve. To je moguće na puno načina i uključuje rezervacije za nenaplaćena potraživanja, preko statutarnih i drugih rezervi, pa do odluke da se dio ili sva imovina ubrzano amortizira kako bi se umanjila dobit. Obzirom na trenutno stanje, za pretpostaviti je kako će kumulativno za 2020. godinu trgovačka društva iskazati gubitak te imaju pravo tražiti ukidanje predujmova poreza na dobit. Jedini koji će morati platiti porez na dobit su oni za koje očekujemo da će ostvariti dobitak u ovoj godini, a nekako mi se čini da je skoro pa jedini sektor koji će biti pošteđen ove ekonomske katastrofe su telekomunikacije, sve ostalo će biti u dubokom crvenom. Tako da ako uzmemo ukupnu dobit telco sektora iz 2018 (a to je 1.8mlrd kuna) i recimo 20% proračunskih prihoda koji su prikupljeni po toj stavci do kraja ožujka ((9.4mlrd ukupno – 1.8mlrd telco) * 20% = 1.52mlrd + 1.8mlrd telcoa = 3.3mlrd kuna). Dakle, samo na porezu na dobit možemo slobodno očekivati proračunsku rupu od cca 6.1mlrd kuna. Problem s porezom na dobit je i to što znamo da će se ta rupa sasvim sigurno protegnuti i na cijelu 2021 godinu, kao i na početak 2022. godine jer trgovačka društva smiju prenositi porezne gubitke (uz uvjet da sve minuse uspijemo pokriti i još ponešto zaraditi da bi se vratili na razine 2019. godine). Uočite da nisam spomenuo financijske institucije (koje mogu podešavati svoje rezerve bitno slobodnije od normalnih trgovačkih društava ali i koje mogu očekivati značajne udare zbog očekivanih bankrota trgovačkih društava i općenite nesposobnosti plaćanja stanovništva), niti farmaceutiku ili energetiku. Farmacija će vjerojatno biti u nekom plusu ali ona nažalost više nije značajni generator dobiti, a energetika je posebna priča. INA dio nafte proizvodi sama i pitanje je da li ju je u ovim okolnostima u stanju proizvesti rentabilno, dok rafinerija mora raditi sa značajno manjim kapacitetom (svi fiksni troškovi ostaju, a output vjerojatno na polovici očekivanog). Vrijedi spomenuti i HEP koji je garantirano kupovao struju dok je skupa a morati će je prodavati kad bude jeftina (nije da im se to nije dogodilo i ranije), a vrijedi spomenuti i druge državne mastodonte koji su parazitski sljubljeni s državnim proračunom poput recimo HAC-a, Jadrolinije i sličnih firmi ili Janafa (koji nema kome prevoziti naftu), a ne smijemo zaboraviti ni HŽ i Croatia Airlines koji i u dobrim vremenima ovisi o sanaciji države a kamoli sada kada štancaju milijunske gubitke svakog dana. Izvjesno je kako nas uskoro očekuje koja milijarda za sanaciju prethodno spomenutih perjanica državnog gospodarstva. Uz porez na dobit, svakako treba dodati odmah i porezni prihod na dividende (koje se oporezuju stopom od 12% + prirez), u prošloj godini u prvih 11 mjeseci plaćeno je 1.07mlrd kuna poreza pa mislim da je realno za pretpostaviti da će barem tolika rupa nastati ove godine (bankama i osiguravajućim društvima je zabranjena isplata dobiti, a ostali će brinuti za temeljnu likvidnost i vjerojatno iz tih razloga neće isplaćivati dobit).
Rezultati trgovačkih društava i organizacija u vlasništvu ili povezanih s državom.
U gornjoj tablici imate presjek očekivanih prihoda za one organizacije koje su naslonjene na državni proračun, sve one po planu s pozicije dobiti/viškova prohoda i mogućih transfera državi su u biti na nuli, planirani višak (vode, ceste, autoceste) u biti u cijelosti ide u otplatu kredita za koje je država jamac i uglavnom osim povrata kredita postoji i dio koji se treba refinancirati. To znači da iako je rezultat u plusu, s efektima krize i smanjenjem prihoda za očekivati je da će biti nužna dodatna državna intervencija i zaduživanje. Hrvatske Željeznice su po planu oko 1mlrd kuna u minusu i za pretpostaviti je kako će minus biti samo još veći (još 900 milijuna ide već sada Hrvatskim Cestama, Hrvatskim Autocestama i Autocesti Zagreb-Rijeka). Croatia Airlines je u gubicima i u dobrim godinama (pa se moraju koristiti dubiozni knjigovodstveni manevri kako bi se izbjegla državna pomoć), a ove nakon što je cijela flota prizemljena na tko zna koliko taj gubitak će se samo umnožiti (podaci su iz preliminarnog izvješća za 2019. godinu). Janaf i INA nominalno posluju pozitivno, no i jedno i drugo trgovačko društvo su prijavili manju dobit nego za 2018. godinu, što znači da su u pretplati po osnovi predujma poreza na dobit pa će neki deseci milijuni kuna morati biti vraćeni, tako da su i oni u biti trošak državnog proračuna (u ovoj godini). U ovoj tablici nema Hrvatske pošte koja također bilježi ogromni pad prihoda (cca. 50%) i vjerojatno će morati posegnuti za nekim vidom financiranja.
Sljedeći prihod proračuna o kojem treba govoriti su doprinosi na plaću i iz plaće (mirovinsko i zdravstveno) i ovdje situacija postaje komplicirana jer je teško i nezahvalno raditi projekcije što će se točno dogoditi. Ono što sasvim sigurno znamo je to da je država odlučila sufinancirati neto plaće kroz tri mjeseca za otprilike 550.000 ljudi i to prema kalkulaciji ukupno iznosi oko 2.43mlrd kuna (od čega za I mirovinski stup 1.16mlrd, a za zdravstvo 1.27mlrd kuna) i to je umanjeni prihod proračuna po te dvije stavke, no istovremeno imamo neočekivani rashod i to 386mil kuna na ime uplata u II mirovinski stup, odnosno 6.187mlrd kuna na ime sunfinanciranja neto plaća. Povrh ovih brojki treba dodati još nekoliko stavaka, naime sezonalnost zapošljavanja kojeg ćemo ove godine vjerojatno u cijelosti propustiti uključuje zapošljavanje cca. 70.000 ljudi. Ako konzervativno kažemo da su ti ljudi zaposleni na minimalac (a ostatak na crno), onda u šest mjeseci sezone možemo očekivati oko 219mil kuna manje mirovinskog doprinosa i 241mil kuna manje zdravstvenog. Nadalje, ti ljudi neće dobiti svoju plaću, pa je neće moći ni potrošiti što je cca. 234mil kuna PDV-a manje. Osim sezonaca, imamo i nezaposlene, trenutno gubimo oko 1.000 radnih mjesta dnevno i recimo da vrlo konzervativno predvidimo da će se brojka zaustaviti na 60.000 novo-nezaposlenih (što je jako optimistično, jer primjerice amerikanci očekuju cca. 20% nezaposlenosti do kraja svibnja). Samo da spomenem kako je registrirana nezaposlenosti na vrhuncu posljednje krize 2012-2013 godine bila 345.112 nezaposlenih, što je više nego dvostruko od trenutne razine (i ako bi htjeli to uzeti u obzir onda bi umjesto 60.000 u tablicu trebali utipkati 210.000). Tih optimističnih 60.000 nezaposlenih (a za pretpostaviti je da su bili na nešto većim plaćama), umanjuju doprinose za zdravstvo za cca. 198mil kuna, a mirovinsko 180mil kuna, stvaraju novi trošak HZZ-u u visini od cca. 960 milijuna kuna (a koji nisu bili predviđeni). Pravi tsunami nezaposlenosti možemo očekivati u trenutku kada postojeće mjere sufinanciranja neto plaća isteknu (dakle tamo početkom srpnja).
Na sve ove gubitke u doprinosima za zdravstvo i I mirovinski stup svakako treba uračunati i očekivano smanjenje plaća po svim sektorima zbog udarca krize. Jako je teško kvalitetno (pa čak i metodom prst puta oko) predvidjeti što će se događati, no promatrajući različite članke, teško je ne doći do zaključka kako su rezanja plaća neminovna i kako su se već vjerojatno i dogodila u mnogim sektorima, pitanje je samo o kojem je iznosu riječ. Ako povjerujemo zavodu za mirovinsko koji kaže da na današnji dan imamo 1.529.905 zaposlenih i recimo njih 400.000 radi za državu ili u javnom sektoru (uključivo i jedinice lokalne samouprave), i ako povjerujemo sindikatima da se u javnom sektoru neće rezati plaće, preostalo nam je 74% radne snage kojima možemo smanjiti plaću a za te ljude je manje ili više nerealno da će im plaća biti vraćena na početne pozicije do kraja godine, a i možemo reći da računamo smanjenje od travnja do kraja godine. Dakle, ako za tu grupaciju ljudi smanjimo plaću svega 12,5% (dakle, ekvivalent da prosječnu neto plaću od 6.797kn koliko je ona iznosila u siječnju smanjimo na 5.946,50kn), tada je očekivano smanjenje prihoda od doprinosa za zdravstvo i uplatu u I mirovinski stup ukupno 3.634mlrd kuna do kraja godine.
I na kraju, ostaju nam samo prihodi od PDV-a i trošarina. Tu imamo nekoliko elemenata, kao prvo Vlada je omogućila plaćanje PDV-a po naplati za sva trgovačka društva bez ograničenja na maksimalni iznos godišnjih prihoda (i to je načelno vrlo dobra mjera, jer sada po prvi puta i država dijeli rizik naplate potraživanja). Obzirom da ne znamo koliko je tvrtki koristilo taj mehanizam do sada i koji postotak PDV-a je otpadao na velike tvrtke, mislim da konzervativno možemo reći kako je jednokratni šok za državni proračun u razini od otprilike 1 mjesečne uplate PDV-a. Prosjek plaćanja PDV-a u protekloj godini je 4.5mlrd kuna. To znači da je na plaćanje PDV-a dodan jedan mjesec i iako se u tom iznosu već nalazi jedan dio tvrtki koje imaju PDV po naplati, za pretpostaviti je kako će ove okolnosti napraviti veliki udarac za opću likvidnost pa mi se čini da nadodati iznos koji odgovara mjesečnom PDV-u nije pretjerana brojka (dakle ekvivalent da naplatu pomaknemo s prosječnih 42 dana na 72 dana). Osim pomaka u plaćanju, treba uračunati i drastično smanjenu gospodarsku aktivnost, a to je veliko pitanje kako procijeniti. Znamo da je turizam u prošloj godini donio nešto više od 10mlrd EUR prihoda (do kraja godine 10.5mlrd EUR, vidi tablicu H2), ako kažemo da su samo noćili ni nisu ništa drugo trošili i plaćali 13% PDV-a, ispada da je riječ o barem 9.75mlrd kuna (pod pretpostavkom da nemamo ove godine nijednog stranog turista). Ovo je vrlo blaga procjena jer je manji dio turističke potrošnje pod 13% PDV-a, većina restorana i kafića, goriva i robe koju mogu turisti kupiti naplaćuje 25% PDV-a, a čak i onaj dio koji se zamrači turistima na crno, i on u konačnici ode u potrošnju na koju je tipično 25% PDV-a. Svejedno, ako uzmemo samo polovicu tog broja i kažemo da je to očekivani gubitak u turizmu (a mislim da bi s današnje perspektive bili presretni da dostignemo 50% prošlogodišnjeg turizma kao što je Fitch napisao kada nam je prije dvadesetak dana skinuo kreditni rejting što je jedva bilo tko primjetio), a drugu polovicu pribrojimo smanjenoj domaćoj potrošnji i dalje smo na 9.75mlrd kuna proračunskog podbačaja. Ne zaboravimo i na drastičan pad cijena naftnih derivata koji s jednom solidnom brojkom sudjeluju u ukupnom PDV-u, ali i porazne brojeve fiskalizacije koji govore da je maloprodaja pala na praktički 1/3 uobičajenih tokova (neočekivana, makar birokratski uvijena, transparentnost Porezne uprave izgleda kao da nam zatvorenik iz tamnice morzeovim znakovima pokušava poslati poziv u pomoć).
Udjeli noćenja domaćih i stranih turista (ako slučajno mislite da će domaći gosti spasiti sezonu).
Što se trošarina tiče, ako kažemo da smo prometno tri mjeseca u čistom lockdownu (od javnog prijevoza na dalje, to se jasno osjeti na intenzitetu prometa), te da očekujemo da od turizma bude malo ili ništa, a znamo da u ljetnim mjesecima trošarina bude bude i 50% veća od “nesezonskih” mjeseci, mislim da ako zapišemo da gubimo svega jednu trećinu trošarinskih prihoda na gorivo da smo i dalje vrlo pažljivi i konzervativni. U 2018. godini prikupili smo 8.627mlrd kuna trošarina, pa ako kažemo da je trećina to ispada 2.588mlrd kuna.
Slika na kraju izgleda ovako:
Umanjenja Prihoda i Rashoda proračuna.
Ima cijeli niz drugih prihoda proračuna koje uopće nisam spomenuo a koji su spomena vrijedni punitelji državnog proračuna, od recimo posebnog poreza na motorna vozila (tko će osim vlade kupovati automobile u 2020.) i pripadajućeg PDV-a koji u najmanje pola iznosa nije odbitna stavka. A tu su i porezi na promet nekretnina, drugih trošarina (alkohol, pivo, sokove, duhan), ili prodaja državne imovine (nekretnina i udjela u društvima) – sve to je ili zaustavljeno ili će ostvarene prodane količine biti značajno niže od očekivanih.
Na samom početku teksta sam spomenuo problematiku pada kamatnih stopa, ako pogledate godišnji bilten HNB-a o bankama (PDF), odmah na stranici 10 biltena možete vidjeti strukturu kredita stanovništvu, otprilike 40% svih kredita su nenamjenski krediti. Izloženost banaka stanovništvu je bila na razini oko 140mlrd kuna u veljači ove godine (vidi tablicu 6. na stranici 25. godišnjeg biltena za udjel, a veličinu plasmana u excelu na ovom linku), 40% je cca. 56mlrd kuna i ako kažemo da je prosječna ročnost tih kredita pet godina, to znači da svake godine vratimo i posudimo cca. 11.2mlrd kuna nenamjenskih kredita. Nenamjenski krediti su potrošački krediti, one koje koristimo da bi kupili nešto za kuću i dom, možda kupili automobil ili obavili neku veću investiciju u kućanstvo (recimo da ste mali iznajmljivač, onda ćete iskoristiti takav kredit da bi financirali uređenje apartmana). Većina robe koju tako kupujemo je oporezovana s 25% PDV-a, pa kako ove godine vjerojatno neće uopće biti takvih kredita mislim da će i ovdje nedostajati nekih 2.24mlrd kuna PDV prihoda (ovo uopće nisam ni stavio u tablicu, ali samo da znate da i to prijeti kao smanjenje prihoda), osim toga, 11.2mlrd kuna smo vjerojatno mislili vratiti bankama nekom ekonomskom aktivnošću (npr. iznajmljivanjem apartmana), pa će sada naš redovni dohodak (ako ga imamo) a koji bi inače išao na potrošnju biti preusmjeren u povrat kredita bankama (double jeopardy).
Vrijedi spomenuti i tzv. neformalne radničke doznake, to je novac kojeg naša dijaspora vraća u domovinu ili kroz direktne bankovne doznake ili indirektno a koje HNB za 2018. godinu procjenjuje na 1.2mlrd EUR godišnje a koje će također pretrpjeti neke minuse budući da će naši gastarbajteri imati svojih vlastitih problema u državama u kojima se nalaze. Taj novac ulažu ili u svoju imovinu u domovini ili kao novčane pomoći njihovi roditelji i rodbina koriste za opću potrošnju. Realna je šansa i da će se neki od njih vratiti nakon gubitka posla i potencijalno postati trošak državnog proračuna.
Usput rečeno, ako je jedna trećina svih zaposlenih ušla u progam sufinanciranog osobnog dohotka, te je odjednom dobila veliki udarac na svoja primanja, onda je za pretpostaviti i kako je jedna trećina svih kredita koje su banke izdale građanima predmet dodatnog rizika i rezervacija banaka. Nema razloga vjerovati da je situacija imalo bolja s trgovačkim društvima. Uz svu kapitalizaciju naših banaka (koja doista jest solidna) i uz svu relaksaciju pravila procjena rizika koje je ECB i HNB dopustila bankama, lako bi se moglo dogoditi da će nužna rezervacija biti na ili blizu razine kapitala banaka (od čega neke naše banke već sada balansiraju na rubu kapitalnih pokrića).
Porez koji uopće nisam spomenuo i kojeg nema u tablici je porez na dohodak, to je porez koji je 100% prihod lokalnih proračuna (županija, gradova i općina) i kojime se oprezuje dohodak (plaća). Kako je naše ukupno opterećenje na rad među višima i kako nas to čini kao društvo nekonkurentnima, ono što se dogodilo (u nedostatku hrabrosti i vizije da se problem riješi dugoročno), naša Vlada je u više navrata proteklih godina povećavala neoporezive iznose dohotka te stvorila cijeli niz izuzetaka koji su doveli do toga da porez na dohodak plaća manjina onih koji ostvaruju dohodak (što malo ubije smisao poreza ako se mene pita). U okolini u kojoj će veliki broj ljudi dobiti umanjenje osobnog dohotka te će se i preostalom dijelu zaposlenih dohodak najvećim dijelom premjestiti u neoporezivo područje, postavlja se pitanje kako će se financirati jedinice lokalne uprave/samouprave? Po podacima o izvršenju za 2019. godinu i procjeni (još uvijek nisu dostupni podaci o izvršenju državnog proračuna za prosinac, odnosno konsolidirani proračun za zadnji kvartal), prihodi od poreza na dohodak su trebali biti oko 14.8mlrd kuna, primjerice samo grad Zagreb je očekivao 5.29mlrd kuna od ovog poreza (vidi proračun, stranica 2). Vlada je odlučila beskamatno financirati jedinice lokalne uprave i makar je riječ o zajmu, to objektivno jest jednokratni trošak državnog proračuna (koji će se možda vratiti u nekom budućem razdoblju). Mislim da će upravo JLS-ovi biti najviše i najbrže pogođeni ovom krizom i sva karikatura našeg teritorijalnog ustroja će isplivati na površinu. Ako JLS-ovima propadne samo 20% predviđenih prihoda, to je i dalje 3mlrd kuna koje im država mora posuditi (ali koji su trošak proračuna). Možda ćete se pitati zašto sam prihode od poreza na dohodak umanjio za 20%, a koji paragraf gore sam smanjene prihode od uplate u I mirovinski stup i zdrastveno procijenio na 12.5% – to je zato jer postoje porezne olakšice (za uzdržavanu osobu ili dijete) i neoporezivi primitak (gore spomenutih 4.000kn). Na prosječnu plaću u gradu Zagrebu plaćate 1.105kn poreza i prireza, dok na onu 12.5% umanjenu plaćate 768kn poreza i prireza (dakle 30% manje, što moju procjenu čini u najmanju ruku optimističnom).
Nažalost, ne postoji nešto što bi mogli nazvati konsolidirani proračun jedinica lokalne samouprave koji bi pomogli da shvatimo što će se dogoditi na lokalnim razinama, no pronašao sam tablicu lokalne države u vremenskim serijama. Ako pratimo logiku prihoda iz 2018 godine, ukupni prihodi svih 576 jedinica lokalne uprave u 2019. su bili oko 48mlrd kuna, od čega je nekih 20mlrd kuna poreznih prihoda (dohodak, imovina), 20mlrd su pomoći države (dakle ono što državni proračun predistribuira lokalnim jedinicama) i ostali prihodi su nekih 8mlrd (od čega su cca. 1.6mlrd koncesije, 1.2mlrd takse a ostatak od 4mlrd su “prihodi od slučajne prodaje na tržištu” – to je valjda ono kada Zagreb prodaje Bandićevom intimusu zemljište. Od rashoda, tu je 21mlrd kuna koja odlazi na plaće (dakle polovica ukupnog iznosa). Godišnje bujanje troškova lokalne uprave je oko 5%, pa se to onda odnosi i na plaće. Sasvim je jasno da će prihodi JLS-ova biti desetkovani a ovaj beskamatni zajam države (koji možda jest zajam JLS-ovima ali je vrlo definitivno jednokratni trošak državnog proračuna) dolazi s malom kvačicom, jer ako pažljivo slušate što ministar govori on kaže “kojima su uslijed odgode plaćanja i obročne otplate, povrata, odnosno oslobođenja od plaćanja poreza na dohodak, prireza porezu na dohodak i doprinosa, sukladno posebnom propisu kojim se uređuje opći porezni postupak, smanjeni prihodi“. Prevedeno, država će posuditi samo onaj iznos koji bi JLS-ovi dobili od plaća (a što trenutno ne dobijaju zbog odgoda), ali u tom zajmu neće biti iznosa koji pokriva razliku ambicioznih planova gradova i općina i grube stvarnosti (ništa od pokrivanja minusa, snađite se drugovi, zaradite plaću – ako možete).
Moramo spomenuti i potres u Zagrebu, izašao je članak o procjeni štete koja glasi impresivnih 42mlrd kuna. Naša Vlada, Sabor, ministarstva ali i bolnice, osnovne i srednje škole, fakulteti, instituti, muzeji, galerije i arhivi nalaze se uglavnom u centru grada i te stare austrougarske palače (i one starije) su pretrpjele puno štete. Iako se nadamo da je barem dio pokriven odgovarajućim policama osiguranja od potresa (a bilo bi zanimljivo malo proanalizirati jesu li ili nisu pokriveni i u kojoj mjeri), sasvim je sigurno da će biti potreban ogroman novac da se ti silni objekti dovedu u funkciju. Recimo da smo za tu namjenu u ovoj godini morali potrošiti skromnih 2mlrd kuna.
Moramo se dotaknuti same pandemije i troškova sustava jer tjedne isporuke pomoći u opremi i potrošnom materijalu nisu besplatne, trošak preuređenja, najmova i korištenja arena, bolnica i hotela za smještaj zaraženih koštaju i recimo da tu brojku zaokružimo na 1mlrd kuna. Po podacima koje imamo (a koji su manje više usmeni), samo na potrošni materijal za bolnice i liječnike trošimo u ovim okolnostima dodatnih 20mil USD mjesečno (140mil kuna mjesečno, u tri mjeseca 420milijuna kuna), dok povrh toga treba uračunati i novac nužan za testiranja (koja su zasada jako skromna, ali ako želimo dostići standarde nužne za slobodnije kretanje morati ćemo ih drastično povećati), a koja koštaju oko 100EUR po testu. Mi smo na samom začelju europe po broju testova, ali recimo samo da zaželimo dostići austrijske standarde moramo na testiranje potrošiti dodatnih 100mil kuna (na današnji dan).
Uopće nisam spomenuo sufinanciranje iz EU proračuna, ako pogledate prezentaciju Vlade (PDF, stranica 5) vidjeti ćete da očekujemo 18.8mlrd kuna prihoda od EU proračuna. Nekako si mislim da ako mi radimo rebalanse proračuna, rezanja, preslagivanja i sve što već ide, vjerojatno će se isto dogoditi i s proračunom Europske Unije, jer valjda je svima jasno da se novac EU proračuna mora od nekuda napuniti, od zemalja poput Italije, Francuske, Španjolske, Velike Britanije koje su žestoko zahvaćeni COVIDom, ili pak Nizozemske i Njemačke koji inače zagovaraju veliku financijsku disciplinu. Tako da se ne začudite kada i iz ovo smjera stigne manje od očekivanog (čudi me u biti da se o tome ne razgovara).
Kada sve ovo zbrojimo, dobijamo finalnu sliku utjecaja na prihode ali i dodatne i nepredviđene rashode proračuna (a ako detaljno pročitate sve što sam napisao, vidjeti ćete kako veliki broj potencijalnih umanjenih prihoda ili neočekivanih rashoda uopće nisam napisao):
31 milijardna manje prihoda, 13.5 milijardi više rashoda!
Samo da sumiram, gornji brojevi iz moje današnje perspektive izgledaju strašno i nadajmo se da su žestoko fulani (na sreću nisam ekonomist pa si mogu dopustiti slobodu interpretacije). Dakle, štogod da se desilo u sljedećim mjesecima, moramo vrlo, vrlo hladne glave odlučiti što je moguće napraviti, što se mora a što može spasiti i gdje možemo uštedjeti. I tu napokon dolazimo do rashodne strane proračuna.
Rashodi proračuna (i tko su kandidati za rezanje)?
Rashodi državnog proračuna su možda čak nešto detaljnije navedeni nego prihodi pa se nadam da će objašnjenje biti nešto malo kraće, u suštini, proračunski rashodi izgledaju ovako:
Kao što vidite, postoje dva bloka troškova, ovaj drugi se odnosi na kupovinu svega i svačega za potrebe države (nekretnine i druga imovina) i to je procijenjeno na 5.4mlrd kuna, dok je uvjerljiva većina sadržana u razredu 3 tablice. Prvo što upada u oči su troškovi za zaposlene, oni izgledaju da su pali u odnosu na prethodne godine, no to je zbog promjene metodologije evidentiranja plaća budući da su plaće u osnovnim i srednjim školama prebačeni na jedinice lokalne uprave. Ako pogledate gore spomenutu prezentaciju Vlade (stranica 12), vidjeti ćete da je 8.4mlrd kuna plaća sada sakriveno u JLS-ovima, a kako HZZO nije naveden u općem proračunu nego je izdvojen, ne bi smjeli zaboraviti ni njih. Nažalost iz financijskog plana HZZO-a je nemoguće procijeniti o kojem je iznosu riječ ali kako znamo da su obrazovanje i zdravstvo otprilike slične veličine možemo pretpostaviti kako je riječ o još 8.4mlrd kuna čime ukupna masa plaća iznosi 39.6mlrd kuna što je samo malo manje od 1/4 proračuna države i HZZO-a.
Za isplatu mirovina i socijalnih pomoći država je predvidjela 51.3mlrd kuna, od čega se 37.5mlrd odnosi na mirovine koja se isplaćuje prema 1.2 milijuna umirovljenika, od čega njih značajan broj dobija tzv. povlaštene mirovine (mirovine koje nisu stečene radom nego po nekoj drugoj zasluzi) pa otprilike 5% svih umirovljenika dobija nešto više od 20% ukupne mase mirovina (cca. 7.5mlrd kuna) i ostatak od 13.5mlrd su socijalne pomoći (usporedbe radi, za te novce bi mogli sufinancirati 550.000 radnih mjesta 6 mjeseci, ili njih 275.000 cijelu godinu).
Financijski rashodi (kamata za platiti) države za ovu godinu su otprilike 8mlrd kuna i to je ujedno trošak kojeg nije moguće dirati niti na njega utjecati i mora se platiti jer u protivnom država odlazi u default (bankrot) što nije opcija jer to efektivno onemogućava svaki daljnji pristup kapitalu. Također, treba znati da se po financijskom planu, država ove godine trebala zadužiti za oko 30mlrd kuna i to je ono što bi nazvali redovno re-financiranje tako da svako zaduživanje koje ćemo raditi ide povrh ovih 30 milijardi (čisto da ne izgubimo to iz vida). Istina je da će (vjerojatno) trošak kamata na refinanciranih 30mlrd i na sve ono što se dodatno zadužimo biti nešto manja a ukupni iznos puno veći pa će vjerojatno taj trošak u budućim godinama ostati sličan (što je vjerojatno jedina dobra vijest u cijelom ovom tekstu).
Ako se možemo složiti da će prihodi državnog proračuna pasti za gore spomenutih 31mlrd kuna, te da imamo izvanrednih rashoda od još 13.5 milijardi. To znači da se na postojećem proračunu otvorila rupa od 45mlrd kuna koju treba nekako zatvoriti novim zaduženjem (+ gore spomenutih 30mlrd kuna koje ionako dolaze na naplatu) – dakle lijepih i okruglih 10 milijardi eura. Pitanje je gdje se država može toliko zadužiti ako znamo da domaće banke, male kakve jesu, ne smiju prema nijednom klijentu biti izložene s više od 25% jamstvenog kapitala (i tu smo negdje vjerojatno blizu teoretskog maksimuma), znamo da ECB/HNB neće financirati državu te je manevarski prostor jako sužen i neki mehanizmi dostupni zemljama euro zone nam nisu dostupni. Nevjerojatan deficit koji se otvara morati će se pokriti kombinacijom rješenja, a koje će uključivati nova zaduženja (što je očigledno), preraspodjelom unutar postojećeg proračuna (što država već radi), rezanjem postojećih troškova (plaće i povlaštene mirovine, na vas mislim) a ako to sve ne upali onda ćemo morati početi kopati po ladicama da vidimo koje zaostalo obiteljsko srebro imamo (premda, tko bi htio kupiti gubitašku avio kompaniju koja ne leti, ili auto ceste po kojima se nitko ne vozi)?
Silom prilika, u svega nekoliko tjedana smo iz idilične ekonomske situacije stigli pred vrata općeg raspada sustava. Proračunska rupa s današnjim pogledom odgovara jednoj trećini državnog proračuna! Ako je ikada postojalo, sada je vrijeme da sve one hrabre reforme koje sakupljaju prašinu izvučemo van i implementiramo, jer puno je bolje da se resetiramo sami i pokušamo ovo društvu, a osobito državu, posložiti na dugoročno održivim temeljima nego da taj reset umjesto nas rade drugi.
Misao dana: We’re all puppets, Laurie. I’m just a puppet who can see the strings.
Share the post "Kolika bi mogla biti proračunska rupa i kako je zatvoriti?"
Jednom tjedno (nedjeljom ujutro, taman u doba jutarnje kave) šaljem odabir desetak tema o kojima niste imali priliku čitati u domaćim medijima, a koje smatram bitnima. Prethodne newslettere možete pregledati u arhivi newslettera.
