Davorka Vidovića nije potrebno posebno upoznavati jer je on jedan od prvih (i zasada jedini dokumentirani) političar koji redovno koristi blog za komunikaciju sa svojim biračima. Upravo on je odličan odabir sugovornika za početak serije politički intoniranih tekstova koje imam namjeru u slijedećem razdoblju voditi s nekolicinom domaćih političara, ali i istaknutih stranih stratega, aktivista i pobornika civilnog društva. Stay tuned!
Blog ste počeli pisati neposredno prije lokalnih izbora su svibnju 2005, kako ste došli na tu ideju i kako se početna ideja razlikuje od onoga što vaš blog predstavlja danas?
Ne smatram se baš nekim znalcem moderne tehnologije, ali sam uistinu dječački fan novih komunikacijskih mogućnosti koje suvremena tehnologija nosi i veselim se svim tim igračkicama koje do neslućene mjere proširuju forme, načine i obuhvat ljudi s kojima se može komunicirati. Cyber sfera je bez sumnje postala realan prostor, ne samo virtualan, i logično je u tom prostoru biti. Kako sam politički profesionalac već dugi niz godina i nastojim slijediti zakonitosti ove, za hrvatske prilike, još uvijek mlade struke u kojoj pretežu amateri, nastojim slijediti iskustva onih koji su posao političara odavno prepoznali kao profesiju sa svim pravilima struke kao i u bilo kojoj profesiji, logično je da sam prepoznao i mogućnosti bloga kao sjajnog komunikacijskog kanala za plasiranje različitih političkih poruka. Oslanjajući se na doista mlado staranačko vodstvo SDP Siska, koje mi je dalo tehnički suport za izradu bloga, krenuo sam u vrijeme lokalnih izbora i pomalo se navukao na ovaj tip komunikacije. Da nisam pogriješio, dokazuje i preko 70 000 posjeta, ili oko 150 posjeta dnevno, te na tisuće komentara koje sam dobio. U početku sam nastojao prikazati što sve radimo u kampanji, a nakon formiranja vlasti, što sve pokrećemo u gradu i zašto povlačimo određene poteze. Bio je to do kraja blog gradonačelnika i u pravilu sam izbjegavao druge teme. No, nakon priključivanja korumpiranih vijećnika koaliciji HDZ-HSP i njihovog skandaloznog preuzimanja vlasti kao izbornih gubitnika, tematski sam se odredio i spram drugih, ne samo lokalnih tema.
Danas je moj blog u većoj mjeri svojevrsno brzo sredstvo za komunikaciju tema koje držim bitnima i medij za iskazivanje vlastitog (pa i stranačkog političkog i svjetonazorskog stava). Žalim što je premalo interaktivan, tj. Što premalo odgovaram na komentare i pitanja, pa i provokacije, jer sam za računalom u pravilu jednom dnevno i to kasno, pa mi se ponekad čini deplasiranim odgovarati na gomilu komentara koji su stigli prije nekoliko dana.
Primjetio sam da je učestalost pisanja bloga dramatično pala nakon što se napustili izvršnu vlast u Sisku; koji je točno razlog tome?
istina je da pišem manje. Dijelom zbog odluke da ne pretjerujem (mislim da bi jedan post tjedno bio dovoljan), a dijelom i zbog zauzetosti drugim poslovima, odnosno nedostatkom vremena.
Koja iskustva ste stekli na blogu, promatrajući komentare, prave male debate su se tamo događale, iskazano je puno podrške ali i “oprano je puno rublja”. Kako izgleda čitanje tih komentara s pozicije jedne javne osobe?
Pa nisam ja baš s iluzijama krenuo u ovu malu avanturu. Znao sam da će biti svakakvih komentara, pa i uvreda. Kao profilirani političar, sasvim očekivano imam značajnu podršku onih s kojima dijelim svetonazor i političko uvjerenje, a žestok otpor onih koji su drugačijeg političkog stava. To je normalno i očekivano. Ti drugi napadaju zapravo preko mene određeni svjetonazor, odnosno ono što oni pod tim podrazumijevaju. Cijenim i njihovu dosljednost i njihove argumenta. No postoji i skupina komentatora (manja i anonimna) koji bez vlastitog bloga, vjerojatno po naputku poslodavaca iz sadašnje gradske garniture, pod različitim imenima neumjereno vrijeđaju, podmeću, izmišljaju i osobno me nastoje diskreditirati. Sugerirali su mi neki da izbacim te uvredljive komentare, ali sam ih odlučio ostaviti jer su i oni svojevrsno svjedočanstvo o nama i našem vremenu, pa i osobnoj kulturi i pristojnosti. Ja ih ne uzimam savim ozbiljno i ne primam srcu. Od nekoliko tisuća komentara izbrisao sam samo dva u kojima su vrijeđali i blatili druge ljude. Osobno me najviše smetaju komentari onih koji su zapravo apolitični, intelektualno lijeni i kojima je najlakše sve političare strpati u isti koš i tako bez ulaženja u sadržaj onoga o čemu govorim, obaviti posao generalne diskreditacije. Siguran sam da bi njihov stav bio potpuno drugačiji, da čitaju a ne osuđuju a priori. Neki čak kažu da se slažu s napisanim, ali mi ne vjeruju, naprosto jer sam političar. Kada im se nešto učini dobrim i prihvatljivim, onda to proglase demagoškim podilaženjem. Razmišljao sam i o tome da otvorim i anonimni blog sa istim temama, pa da vidim reakcije u tom slučaju.
Internet, blogovi i socijalno udruživanje su postali sastavni i iznimno važni dio američkih izbornih kampanja, no na hrvatskom internetu ne postoji suvislo centralno mjesto za politiku; nijedan portal nema kategoriju politika, a opet politika je sastavni dio naših života – kako objašnjavate to da progresivni dio hrvatskog društva šuti ne samo u tradicionalnim medijima nego i na internetu?
Nažalost, nova hrvatska politička elita, stasala nakon uvođenja demokracije, formirana uglavnom u jednopartijskim vremenima (Saveza komunista, a kasnije HDZ-a) kao politički stil, nosi stare obrasce i ponašanja i komuniciranja s građanima. Taj stil odiše svojevrsnim prezirom spram javnosti i sviješću o svojevrsnom mesijanskom poslanju. Ta elita se samoreproducira u vlastitom stranačkom (uglavnom nedemokratskom i autoritarnom miljeu), operira sa gigantskim, povijesnim temama ne vodeći računa o običnim životnim potrebama građana. Kako da onaj koji vatreno govoro o temama “od stoljeća sedmog†uopće primijeti da je netko bezrazložno otpušten s posla, mrcvaren od državnih činovnika ili da nema dostatno da se prehrani ili kupi stan?! Svojevrsni politički primitivizam i sve rašireniji populizam i jeftina demagogija su naprosto preplavile prostor političkog. Ja vjerujem da to uistinu odbija veliki broj mislećih i progresivnih ljudi od bilo koje vrste političkog angažmana. iskreno vjerujem da će se to promijeniti, a da najveću transformaciju trebaju doživjeti stranačka vodstva, koja će moći podnijeti i propulzivnost i demokratsku raspravu unutar samih sebe. Nije realno očekivati da će neovisni pojedinci imati značajniju ulogu u budućnosti. Političke stranke su tu zbog oblikovanja politika i njihova uloga će i dalje biti tu značajna i nezamjenjiva.
Pregledavajući stranice sabora, političkih stranaka nije teško uočiti kako ne postoji način za direktnu komunikaciju zastupnika sa svojim glasačima; na lokalnoj razini situacija je još lošija. Zašto političari o svojoj bazi razmišljaju samo tijekom predizborne kampanje?
Ljudi i dalje biraju stranke i stranačke liste, pa je stranačkim ljudima važnije da se dopadnu stranačkim vodstvima nego javnosti. No, i tu se nešto mijenja. Neposredni izbori na lokalnom nivou i naglašena personalizacija prošle izborne kampanje za lokalne organe vlasti, pokazuje da će neposredni kontakt s biračima biti od presudne važnosti. Rezultati Mršića u Koprivnici, Adlešićke u Bjelovaru, Ronka u Požegi, pa i moji u Sisku, gdje su kampanje uveliko bile personalizirane, pokazuju da se više neće moći bez osobnog kontakta s građanima. Američki su mi kongresmeni potvrdili da se u svakoj kampanji rukuju sa 50 000 ljudi, a i dnevno su s njima u kontaktu. Kolega Mršić mi je prišapnuo, da smatra svaki dan u kojem ne dobije bar dva nova glasača, izgubljenim danom.
U prosincu prošle godine ležao sam bolestan kod kuće i promatrao prijenos iz sabora. Postoji li (kao što sumnjamo) razlika između diskusije koja se događa kada su kamere uključene i diskusije kada kamera nema? Koja je diskusija konstruktivnija?
Postoji. Od rasprava se odustaje kad nema kamera! Nepotrebni (po meni) cjelodnevni prijenosi su doveli do estradizacije Sabora, te dio nepristojno samozaljubljenih zastupnika do prave manije da moraju govoriti o baš svemu i svačemu. To rasprave doista ponekad čini, manje-više režiranim igrokazima. Nažalost te samozaljubljene i demagoški nastrojene i najšira javnost i mediji smatraju angažiranim i vrijednima. Oni seriozni i odgovorni ostaju neprimjećeni. Redikulozni tipovi i egomani pune prostore medija, što daje dodatni argument javnosti da su svi političari i neozbiljni i nekompetentni i neodgovorni.
Gledajući dnevnik, vrlo često viđamo urede političara koji na svojim stolovima nemaju računalo. Da li je moguće u današnje vrijeme funkcionirati i komunicirati bez upotrebe računala? Primjetio sam također da koristite email adresu javnog servisa i email nema adresu koja bi označila vašu pripadnost saboru ili stranci; da li to znači da niti sabor niti stranka ne koristi internet infrastrukturu u mjeri koja je moguća?
Ja osobno imam nekoliko adresa i u stranci i u Saboru, ali zbog komocije i jednostavnosti koristim adresu javnog servisa (zadovoljan sam njime). inače ne znam i ne mogu razumijeti kako danas u politici bilo tko može funkcionirati bez računala.
Predsjednik sabora odlučio je ugraditi uređaj za ometanje mobitela u saborskoj dvorani, da li imate barem wireless mrežu/internet? Koliko je vrh vlasti uopće umrežen? Što je lakše učiniti u saboru; poslati faks ili email?
Imamo u Sabornici wireless, a i svaki zastupnik ima dostupan internet, bilo na vlastitom stolu bilo u klubu. Mi, predsjednici odbora imamo i saborske laptope. Od ove će jeseni i svi drugi zastupnici imati svoje stolove i svoja računala. Umreženi, nažalost nismo, ali se neki pomaci i tu naziru. Mislim da je danas već puno lakše poslati email nego faks, iako to zasigurno ne vrijedi za sve.
Parlamentarna kampanja je započela puno ranije nego što je to uobičajeno, no za razliku od “zbijene” desnice, lijeva strana političkog spektra se čini neorganiziranom i kaotičnom, a poruke koje šaljete su vrlo često komplicirane i nejasne; također, unatoč anketama koje izjednačuju poziciju HDZa i SDPa, praksa pokazuje da na dan izbora lijeva opcija uvijek prolazi lošije. ima li SDP energije (i mudrosti) učiti na svojim i tuđim greškama, baš kao što se HDZ hranio na slabostima prethodne vlade?
SDP se ovoga puta doista počinje spremati onako kako ja mislim da treba. Godinu dana pred izbore formirali smo izborni stožer i “kampu” , baš kao što to čine i druge velike stranke u svijetu. Maksimalno se profesionalno počinjemo angažirati, počev od vrha stranke do posljednjeg aktivista. Prva dva tjedna idu uspješno. Započinjemo prvo s mobilizacijom članstva i guramo u višu brzinu. Pred nama je obilje dobrih inicijativa i uvjeren sam da ćete ih uskoro moći prepoznati. imamo dobre i visokomotivirane timove i tu vidim našu snagu. Anakrone vođe Sanadreovskog tipa i sva ta glumljena odlučnost (naročito u povlačenju donesenih odluka) te nedostatak stvarnih inicijativa, nema ozbiljnih izgleda pred serioznim poslom kojim se kanimo baviti u idućih godinu dana. Dobro upakirano ništa dugoročno ipak donosi ništa. Ne potcjenjujem naše građane!
Puno energije se gubi na diskusiju o radnim pravima, neradnim nedjeljama, integracijama – a vrlo malo se govori o gospodarstvu koje sve to skupa mora izgurati, apsolutno ništa se ne govori o rastrošnoj strani proračuna s kojom se još nitko nije krenuo obračunati. Kako je moguće očekivati napredak u državi u kojoj svaki peti radno sposobni stanovnik radi u državnoj upravi, a gotovo polovina ukupnog državnog proračuna odlazi na plaće i troškove koje proizvode ti ljudi?
Bez gospodarskog razvoja nećemo imati što dijeliti. Primjerice, smanjenje našeg BDP za samo 1% znači 2 milijarde kuna manje, a cjelokupni je prihod od participacije građana u zdravstvu oko 500 milijuna kuna. To znači da je pad društvenog proizvoda HDZ-ove vlade u odnosu na bivšu (-2%) smanjio za 8 puta taj participacijski prihod. Drugim riječima, da su brinuli o gospodarstvu, ne bi trebali uvoditi participaciju, ne bi trebali prodavati “Plivu†itd. A što se tiče državne uprave, ona je, čini mi se najozbiljniji problem, koji (uz korupciju) uopće u ovoj zemlji imamo. Kada sam započeo preustroj moga bivšeg ministarstva i pokrenuo proces informatizacije cijelog sustava, došao sam do zanimljivih otkrića. Naime, agencija koja nas je pripremala za ISO 9001 identificirala je u ministarstvu 57 poslovnih procesa, što je za dvadesetak više negoo u Toyoti. Apsurdni poslovi ni za koga, neracionalnost, neorganiziranost i nered! Kada smo posao priveli kraju, rasformirali su ministarstvo! U zadnjih godinu dana u državnu je upravu primljeno 7000 ljudi i to naravno kao nagradu za stranački rad ili samo stranačku knjižicu. Tko će ih otpustiti?! Mi? Pa da izgubimo izbore?
Publika mračnog bloga se uglavnom sastoji od mlađih poslovnih ljudi ili onih koji bi to htjeli postati. Koju poruku bi poslali tim ljudima, što nama u slijedećem mandatu vlade može donijeti SDP?
Ma kako bili nezadovoljni učincima bivše koalicijske vlade, podsjećam da smo iz negativne stope rasta došli do prosječne stope od 5,6%, da smo Hrvatsku izvukli iz posvemašnje međunarodne izolacije, da smo demokratizirali društvo i započeli ozbiljne (i teške) reforme, da smo riješili problem nelikvidnosti, zahuktali cestogradnju i stanogradnju… Nažalost prekinuti smo HDZ-ovim “pokretanjem†Hrvatske. SDP ima jednostavan cilj: poboljšati standard građana u svim segmentima, duboko svjesni da to neće biti moguće bez snažne podrške gospodarskom razvoju. Prepoznajemo globalizacijske izazove, imamo svijest i o našim prednostima i našoj potencijalnoj snazi, ali i ozbiljnim slabostima. Odlučno ćemo provesti istinske reforme koje će optimirati naše mogućnosti, jer mi znamo što se mora učiniti, a znamo i kako. Ne nedostaje nam niti političke volje za to.
p.s. ovaj tekst je paralelno objavljen i na političkom web portalu
Misao dana:
We shall go on to the end, we shall fight in France, we shall fight on the seas and oceans, we shall fight with growing confidence and growing strength in the air, we shall defend our Island, whatever the cost may be, we shall fight on the beaches, we shall fight on the landing grounds, we shall fight in the fields and in the streets, we shall fight in the hills; we shall never surrender.
Share the post "Davorko Vidović: ne vjeruju mi jer sam političar"