Categories
Politika

Davorko Vidović: ne vjeruju mi jer sam političar

Davorka Vidovića nije potrebno posebno upoznavati jer je on jedan od prvih (i zasada jedini dokumentirani) političar koji redovno koristi blog za komunikaciju sa svojim biračima. Upravo on je odličan odabir sugovornika za početak serije politički intoniranih tekstova koje imam namjeru u slijedećem razdoblju voditi s nekolicinom domaćih političara, ali i istaknutih stranih stratega, aktivista i pobornika civilnog društva. Stay tuned!
Blog ste počeli pisati neposredno prije lokalnih izbora su svibnju 2005, kako ste došli na tu ideju i kako se početna ideja razlikuje od onoga što vaš blog predstavlja danas?

Davorko Vidović; da li je politika Sizifov posao?Ne smatram se baš nekim znalcem moderne tehnologije, ali sam uistinu dječački fan novih komunikacijskih mogućnosti koje suvremena tehnologija nosi i veselim se svim tim igračkicama koje do neslućene mjere proširuju forme, načine i obuhvat ljudi s kojima se može komunicirati. Cyber sfera je bez sumnje postala realan prostor, ne samo virtualan, i logično je u tom prostoru biti. Kako sam politički profesionalac već dugi niz godina i nastojim slijediti zakonitosti ove, za hrvatske prilike, još uvijek mlade struke u kojoj pretežu amateri, nastojim slijediti iskustva onih koji su posao političara odavno prepoznali kao profesiju sa svim pravilima struke kao i u bilo kojoj profesiji, logično je da sam prepoznao i mogućnosti bloga kao sjajnog komunikacijskog kanala za plasiranje različitih političkih poruka. Oslanjajući se na doista mlado staranačko vodstvo SDP Siska, koje mi je dalo tehnički suport za izradu bloga, krenuo sam u vrijeme lokalnih izbora i pomalo se navukao na ovaj tip komunikacije. Da nisam pogriješio, dokazuje i preko 70 000 posjeta, ili oko 150 posjeta dnevno, te na tisuće komentara koje sam dobio. U početku sam nastojao prikazati što sve radimo u kampanji, a nakon formiranja vlasti, što sve pokrećemo u gradu i zašto povlačimo određene poteze. Bio je to do kraja blog gradonačelnika i u pravilu sam izbjegavao druge teme. No, nakon priključivanja korumpiranih vijećnika koaliciji HDZ-HSP i njihovog skandaloznog preuzimanja vlasti kao izbornih gubitnika, tematski sam se odredio i spram drugih, ne samo lokalnih tema.
Danas je moj blog u većoj mjeri svojevrsno brzo sredstvo za komunikaciju tema koje držim bitnima i medij za iskazivanje vlastitog (pa i stranačkog političkog i svjetonazorskog stava). Žalim što je premalo interaktivan, tj. Što premalo odgovaram na komentare i pitanja, pa i provokacije, jer sam za računalom u pravilu jednom dnevno i to kasno, pa mi se ponekad čini deplasiranim odgovarati na gomilu komentara koji su stigli prije nekoliko dana.

Primjetio sam da je učestalost pisanja bloga dramatično pala nakon što se napustili izvršnu vlast u Sisku; koji je točno razlog tome?

istina je da pišem manje. Dijelom zbog odluke da ne pretjerujem (mislim da bi jedan post tjedno bio dovoljan), a dijelom i zbog zauzetosti drugim poslovima, odnosno nedostatkom vremena.

Koja iskustva ste stekli na blogu, promatrajući komentare, prave male debate su se tamo događale, iskazano je puno podrške ali i “oprano je puno rublja”. Kako izgleda čitanje tih komentara s pozicije jedne javne osobe?

Pa nisam ja baš s iluzijama krenuo u ovu malu avanturu. Znao sam da će biti svakakvih komentara, pa i uvreda. Kao profilirani političar, sasvim očekivano imam značajnu podršku onih s kojima dijelim svetonazor i političko uvjerenje, a žestok otpor onih koji su drugačijeg političkog stava. To je normalno i očekivano. Ti drugi napadaju zapravo preko mene određeni svjetonazor, odnosno ono što oni pod tim podrazumijevaju. Cijenim i njihovu dosljednost i njihove argumenta. No postoji i skupina komentatora (manja i anonimna) koji bez vlastitog bloga, vjerojatno po naputku poslodavaca iz sadašnje gradske garniture, pod različitim imenima neumjereno vrijeđaju, podmeću, izmišljaju i osobno me nastoje diskreditirati. Sugerirali su mi neki da izbacim te uvredljive komentare, ali sam ih odlučio ostaviti jer su i oni svojevrsno svjedočanstvo o nama i našem vremenu, pa i osobnoj kulturi i pristojnosti. Ja ih ne uzimam savim ozbiljno i ne primam srcu. Od nekoliko tisuća komentara izbrisao sam samo dva u kojima su vrijeđali i blatili druge ljude. Osobno me najviše smetaju komentari onih koji su zapravo apolitični, intelektualno lijeni i kojima je najlakše sve političare strpati u isti koš i tako bez ulaženja u sadržaj onoga o čemu govorim, obaviti posao generalne diskreditacije. Siguran sam da bi njihov stav bio potpuno drugačiji, da čitaju a ne osuđuju a priori. Neki čak kažu da se slažu s napisanim, ali mi ne vjeruju, naprosto jer sam političar. Kada im se nešto učini dobrim i prihvatljivim, onda to proglase demagoškim podilaženjem. Razmišljao sam i o tome da otvorim i anonimni blog sa istim temama, pa da vidim reakcije u tom slučaju.

Internet, blogovi i socijalno udruživanje su postali sastavni i iznimno važni dio američkih izbornih kampanja, no na hrvatskom internetu ne postoji suvislo centralno mjesto za politiku; nijedan portal nema kategoriju politika, a opet politika je sastavni dio naših života – kako objašnjavate to da progresivni dio hrvatskog društva šuti ne samo u tradicionalnim medijima nego i na internetu?

Nažalost, nova hrvatska politička elita, stasala nakon uvođenja demokracije, formirana uglavnom u jednopartijskim vremenima (Saveza komunista, a kasnije HDZ-a) kao politički stil, nosi stare obrasce i ponašanja i komuniciranja s građanima. Taj stil odiše svojevrsnim prezirom spram javnosti i sviješću o svojevrsnom mesijanskom poslanju. Ta elita se samoreproducira u vlastitom stranačkom (uglavnom nedemokratskom i autoritarnom miljeu), operira sa gigantskim, povijesnim temama ne vodeći računa o običnim životnim potrebama građana. Kako da onaj koji vatreno govoro o temama “od stoljeća sedmog” uopće primijeti da je netko bezrazložno otpušten s posla, mrcvaren od državnih činovnika ili da nema dostatno da se prehrani ili kupi stan?! Svojevrsni politički primitivizam i sve rašireniji populizam i jeftina demagogija su naprosto preplavile prostor političkog. Ja vjerujem da to uistinu odbija veliki broj mislećih i progresivnih ljudi od bilo koje vrste političkog angažmana. iskreno vjerujem da će se to promijeniti, a da najveću transformaciju trebaju doživjeti stranačka vodstva, koja će moći podnijeti i propulzivnost i demokratsku raspravu unutar samih sebe. Nije realno očekivati da će neovisni pojedinci imati značajniju ulogu u budućnosti. Političke stranke su tu zbog oblikovanja politika i njihova uloga će i dalje biti tu značajna i nezamjenjiva.

Pregledavajući stranice sabora, političkih stranaka nije teško uočiti kako ne postoji način za direktnu komunikaciju zastupnika sa svojim glasačima; na lokalnoj razini situacija je još lošija. Zašto političari o svojoj bazi razmišljaju samo tijekom predizborne kampanje?

Ljudi i dalje biraju stranke i stranačke liste, pa je stranačkim ljudima važnije da se dopadnu stranačkim vodstvima nego javnosti. No, i tu se nešto mijenja. Neposredni izbori na lokalnom nivou i naglašena personalizacija prošle izborne kampanje za lokalne organe vlasti, pokazuje da će neposredni kontakt s biračima biti od presudne važnosti. Rezultati Mršića u Koprivnici, Adlešićke u Bjelovaru, Ronka u Požegi, pa i moji u Sisku, gdje su kampanje uveliko bile personalizirane, pokazuju da se više neće moći bez osobnog kontakta s građanima. Američki su mi kongresmeni potvrdili da se u svakoj kampanji rukuju sa 50 000 ljudi, a i dnevno su s njima u kontaktu. Kolega Mršić mi je prišapnuo, da smatra svaki dan u kojem ne dobije bar dva nova glasača, izgubljenim danom.

U prosincu prošle godine ležao sam bolestan kod kuće i promatrao prijenos iz sabora. Postoji li (kao što sumnjamo) razlika između diskusije koja se događa kada su kamere uključene i diskusije kada kamera nema? Koja je diskusija konstruktivnija?

Postoji. Od rasprava se odustaje kad nema kamera! Nepotrebni (po meni) cjelodnevni prijenosi su doveli do estradizacije Sabora, te dio nepristojno samozaljubljenih zastupnika do prave manije da moraju govoriti o baš svemu i svačemu. To rasprave doista ponekad čini, manje-više režiranim igrokazima. Nažalost te samozaljubljene i demagoški nastrojene i najšira javnost i mediji smatraju angažiranim i vrijednima. Oni seriozni i odgovorni ostaju neprimjećeni. Redikulozni tipovi i egomani pune prostore medija, što daje dodatni argument javnosti da su svi političari i neozbiljni i nekompetentni i neodgovorni.

Gledajući dnevnik, vrlo često viđamo urede političara koji na svojim stolovima nemaju računalo. Da li je moguće u današnje vrijeme funkcionirati i komunicirati bez upotrebe računala? Primjetio sam također da koristite email adresu javnog servisa i email nema adresu koja bi označila vašu pripadnost saboru ili stranci; da li to znači da niti sabor niti stranka ne koristi internet infrastrukturu u mjeri koja je moguća?

Ja osobno imam nekoliko adresa i u stranci i u Saboru, ali zbog komocije i jednostavnosti koristim adresu javnog servisa (zadovoljan sam njime). inače ne znam i ne mogu razumijeti kako danas u politici bilo tko može funkcionirati bez računala.

Predsjednik sabora odlučio je ugraditi uređaj za ometanje mobitela u saborskoj dvorani, da li imate barem wireless mrežu/internet? Koliko je vrh vlasti uopće umrežen? Što je lakše učiniti u saboru; poslati faks ili email?

Imamo u Sabornici wireless, a i svaki zastupnik ima dostupan internet, bilo na vlastitom stolu bilo u klubu. Mi, predsjednici odbora imamo i saborske laptope. Od ove će jeseni i svi drugi zastupnici imati svoje stolove i svoja računala. Umreženi, nažalost nismo, ali se neki pomaci i tu naziru. Mislim da je danas već puno lakše poslati email nego faks, iako to zasigurno ne vrijedi za sve.

Parlamentarna kampanja je započela puno ranije nego što je to uobičajeno, no za razliku od “zbijene” desnice, lijeva strana političkog spektra se čini neorganiziranom i kaotičnom, a poruke koje šaljete su vrlo često komplicirane i nejasne; također, unatoč anketama koje izjednačuju poziciju HDZa i SDPa, praksa pokazuje da na dan izbora lijeva opcija uvijek prolazi lošije. ima li SDP energije (i mudrosti) učiti na svojim i tuđim greškama, baš kao što se HDZ hranio na slabostima prethodne vlade?

SDP se ovoga puta doista počinje spremati onako kako ja mislim da treba. Godinu dana pred izbore formirali smo izborni stožer i “kampu” , baš kao što to čine i druge velike stranke u svijetu. Maksimalno se profesionalno počinjemo angažirati, počev od vrha stranke do posljednjeg aktivista. Prva dva tjedna idu uspješno. Započinjemo prvo s mobilizacijom članstva i guramo u višu brzinu. Pred nama je obilje dobrih inicijativa i uvjeren sam da ćete ih uskoro moći prepoznati. imamo dobre i visokomotivirane timove i tu vidim našu snagu. Anakrone vođe Sanadreovskog tipa i sva ta glumljena odlučnost (naročito u povlačenju donesenih odluka) te nedostatak stvarnih inicijativa, nema ozbiljnih izgleda pred serioznim poslom kojim se kanimo baviti u idućih godinu dana. Dobro upakirano ništa dugoročno ipak donosi ništa. Ne potcjenjujem naše građane!

Puno energije se gubi na diskusiju o radnim pravima, neradnim nedjeljama, integracijama – a vrlo malo se govori o gospodarstvu koje sve to skupa mora izgurati, apsolutno ništa se ne govori o rastrošnoj strani proračuna s kojom se još nitko nije krenuo obračunati. Kako je moguće očekivati napredak u državi u kojoj svaki peti radno sposobni stanovnik radi u državnoj upravi, a gotovo polovina ukupnog državnog proračuna odlazi na plaće i troškove koje proizvode ti ljudi?

Bez gospodarskog razvoja nećemo imati što dijeliti. Primjerice, smanjenje našeg BDP za samo 1% znači 2 milijarde kuna manje, a cjelokupni je prihod od participacije građana u zdravstvu oko 500 milijuna kuna. To znači da je pad društvenog proizvoda HDZ-ove vlade u odnosu na bivšu (-2%) smanjio za 8 puta taj participacijski prihod. Drugim riječima, da su brinuli o gospodarstvu, ne bi trebali uvoditi participaciju, ne bi trebali prodavati “Plivu” itd. A što se tiče državne uprave, ona je, čini mi se najozbiljniji problem, koji (uz korupciju) uopće u ovoj zemlji imamo. Kada sam započeo preustroj moga bivšeg ministarstva i pokrenuo proces informatizacije cijelog sustava, došao sam do zanimljivih otkrića. Naime, agencija koja nas je pripremala za ISO 9001 identificirala je u ministarstvu 57 poslovnih procesa, što je za dvadesetak više negoo u Toyoti. Apsurdni poslovi ni za koga, neracionalnost, neorganiziranost i nered! Kada smo posao priveli kraju, rasformirali su ministarstvo! U zadnjih godinu dana u državnu je upravu primljeno 7000 ljudi i to naravno kao nagradu za stranački rad ili samo stranačku knjižicu. Tko će ih otpustiti?! Mi? Pa da izgubimo izbore?

Publika mračnog bloga se uglavnom sastoji od mlađih poslovnih ljudi ili onih koji bi to htjeli postati. Koju poruku bi poslali tim ljudima, što nama u slijedećem mandatu vlade može donijeti SDP?

Ma kako bili nezadovoljni učincima bivše koalicijske vlade, podsjećam da smo iz negativne stope rasta došli do prosječne stope od 5,6%, da smo Hrvatsku izvukli iz posvemašnje međunarodne izolacije, da smo demokratizirali društvo i započeli ozbiljne (i teške) reforme, da smo riješili problem nelikvidnosti, zahuktali cestogradnju i stanogradnju… Nažalost prekinuti smo HDZ-ovim “pokretanjem” Hrvatske. SDP ima jednostavan cilj: poboljšati standard građana u svim segmentima, duboko svjesni da to neće biti moguće bez snažne podrške gospodarskom razvoju. Prepoznajemo globalizacijske izazove, imamo svijest i o našim prednostima i našoj potencijalnoj snazi, ali i ozbiljnim slabostima. Odlučno ćemo provesti istinske reforme koje će optimirati naše mogućnosti, jer mi znamo što se mora učiniti, a znamo i kako. Ne nedostaje nam niti političke volje za to.

p.s. ovaj tekst je paralelno objavljen i na političkom web portalu

Misao dana:
We shall go on to the end, we shall fight in France, we shall fight on the seas and oceans, we shall fight with growing confidence and growing strength in the air, we shall defend our Island, whatever the cost may be, we shall fight on the beaches, we shall fight on the landing grounds, we shall fight in the fields and in the streets, we shall fight in the hills; we shall never surrender.

Categories
Business Politika

Mit o pretvorbi i privatizaciji

Na jučerašnjem sastanku Mesića, Sanadera i Šeksa osim o organiziranom kriminalu govorilo se o prestanku potrebe za produljenjem roka u trajanju Zakona o reviziji pretvorbe. Ovaj zakon je predložila vlada Ivice Račana u samom početku njihovog mandata, pokušavajući održati obećanje o kažnjavanju svih prijestupa koji su se tijekom pretvorbe dogodili.

Nažalost, cijeli taj koncept revizije, osim što je generirao brdo posla za državnu reviziju donio je vrlo malo koristi; osim što smo su na površinu izbile i konkretne brojke o događajima za koje su svi znali da postoje. Naime, od 1600 revidiranih pretvorbi u njih više od osamdeset posto su otkrivene manje ili veće nepravilnosti, optuženo je samo 800 osoba, do sada imamo samo 79 osuđujućih presuda, od čeka devet zatvorskih i koliko mi se čini, nijedna kuna se nije vratila u državni proračun.

Velika većina toga nepovratno je otišla u zastaru i unatoč tome što je moguće i danas otkriti štošta, mogućnosti sankcioniranja su odavno nepovratno izgubljene.

Zakon o reviziji pretvorbe, baš kao i dobar dio drugih zakona bavi se događajima u prošlosti na koje više nije moguće utjecati, niti ih je moguće korigirati. Više stotina tisuća izgubljenih radnih mjesta tako su postali žrtvom privatizacije, iako je (barem meni) nejasno da li su ti ljudi uopće imali perspektivu i prije te iste pretvorbe. Ovaj Zakon stoga smatram lijepim kozmetičkim Zakonom koji je trebao zaokupiti i zabaviti radničke mase dok se elita bavi drugim problemima, a njegovi učinci su u samom startu bili minimalni.

Svaki zločin je strašan i za svaku osudu, no principe pravne države kojoj stremimo ne možemo mijenjati samo zbog želje za krvlju onih koje smatramo krivima za pljačku i štetu nastalu tijekom privatizacije (za takve stvari služe revolucije). Novac koji je utrošen da bi se povijesno dokumentiralo ono što su svi znali da se dogodilo (a mnogi su to osjetili i na svojoj koži), mogao je bolje biti potrošen na neke projekte za budućnost, ovako, zakopali smo se u prošlosti iz koje nikako da iziđemo.

Neka Zakon o revizije pretvorbe počiva u miru, iako ga nije zaslužio.

Malo sam razmišljao, i primjereniji naslov bi bio “Requiem za Zakon o reviziji pretvorbe i privatizacije”.

Misao dana:
Politics is the art of looking for trouble, finding it everywhere, diagnosing it incorrectly, and applying the wrong remedies.

Categories
Politika

Koliko (hrvatskog poreznog obveznika) košta noćenje u Veroni?

Pliva puzzle - kako ironičnoKako je moguće da imamo premijera države koji zagubi hotelski račun? Kako možemo saznati da je on zagubio samo to?

Jedan od najvećih političkih alata kojeg svaki političar ima na raspolaganju je nijekanje, i što je najbolje ta metoda prečesto vrlo dobro funkcionira. Evo primjerice polu-tajnoviti put našeg premijera u Veronu pretvorio se u prvorazredni skandal iz puno razloga. Najočiglednije (i donekle najbolnije) saznanje je kako je premijer Sanader (dakle isti onaj koji se zalagao za prava branitelja, optužene generale i koji je štošta vikao po Splitskoj rivi) na dan državnosti umjesto da polaže vijence širom domovine i zahvaljuje braniteljskoj populaciji koja ga je dobrim dijelom izabrala na vlast, on sluša opere po Veroni. bilo bi zanimljivo saznati koja je opera bila na repertoaru?

Druga čudnovatost njegovog putovanja je ta cijela konfuzija oko toga da li je put bio dio službenog državnog protokola ili njegov privatni posjet? Ako je bio ovo prvo, zašto je premijer platio hotelski račun sam, a ako nije kako je moguće da ga je zagubio, odnosno nije valjda da nam premijer države sam plaća državne račune? Ako je posjet bio privatan, tko je platio trošak protokola i državnog zrakoplova (čiji sat rada košta vjerojatno kao Sanaderova mjesečna plaća).

Trećom čudnovatošću posjeta u Veroni bilježimo koincidenciju da je istovremeno i Miomir Žužul (dragi prijatelj vlasti i nositelj cijelog niza čudnovatih i nikada dokazanih afera) odlučio boraviti u Veroni, i što je zanimljivo odlučio je pogledati istu operu i odsjesti u istom hotelu; a da se u istome hotelu slučajno nije pojavio i Željko Čović nitko ništa ne bi rekao.

Željko Čović je čovjek za sve režime, preživio je puno toga i u njegova karijera obilježena je stotinama uspjeha, a posljednji tek slijedi. Naime naš je Željko uspio Plivu pretvoriti u regionalnog igrača, potom je vodio cijeli niz akvizicija na inozemnim tržištima (osobito zapadnoeuropskom i američkom), gdje je uspješno napravio downsizing, a jedan od bisera njegove managerske krune je zasigurno i transformacija Plive iz proizvođača originalnih lijekova u jednog od najvećih proizvođača generika na svijetu, gdje je Pliva postala toliko poželjan partner da bi danas dva wannabe farmaceutska diva htjela pošto/poto uključiti Plivu u svoj vlasnički portfelj – što će ujedno biti i posljednji veliki potez Željka Čovića koji je doslovce uspio zadužiti hrvatsku svojim djelovanjem (ako ne baš hrvatsku, onda Plivinog dioničara definitivno).
Pitanje od milijun dolara (a opako sumnjičim i daleko više) je o čemu su u stvari Ivo, Miomir i Željko razgovarali? S današnje perspektive gotovo je sigurno da nisu razgovarali uopće, ili još bolje, koji god da su dogovor postigli on se iz cijelog niza razloga raspao. Ono o čemu su možda mogli razgovarati je slijedeće;

Hrvatska vlada posjeduje nekih 18% dionica Plive i taj komad dionica se može koristiti kao jezičac na vagi kome će Pliva na kraju i pripasti. Barr (iako mi je totalno neuvjerljiv, ali eto im), tvrdi kako ne posjeduje niti jedne dionice Plive (za razliku od Actavisa koji otvoreno priznaje da posjeduje ili kontrolira nekih 20%). Nekim neformalnim dogovorom, moglo se reći kako će te dionice pripasti onome koji vodi najviše interesa o Plivi (a taj igrač bi u ovome trenutku morao biti Barr) i čija će se akvizicija u najvećoj mjeri poklopiti s državnim interesima (primjerice očuvanjem radnih mjesta). Otkrićem putovanja, dogovora i razgovora koji su se mogli dogoditi u Veroni (a koje svi akteri donekle neuvjerljivo niječu) iskristalizirao se sasvim novi stav hrvatske vlade, a taj je da će Plivu dobiti najpovoljniji ponuđač (dakle onaj koji na stol istovari najviše novaca).

Koji bi interes hrvatske vlade mogao biti u cijeloj priči malo je nejasno, no vjerojatno ako imate 2.7 milijardi kuna dionica a koje prodate za recimo 10% manje od cijene koju objektivno možete postići, dio te razlike bi mogao završiti primjerice na nekom šifrom zaštićenom off-shore računu, a čiji bi vlasnik mogao taj novac iskoristiti za osiguranje budućnosti svoje obitelji, ili pak preusmjeriti sve ili dio toga u neke perspektivne stranačke aktivnosti. Ne mora biti da bi se tako dogodilo, ali recimo da sam malo paranoičan oko toga.

Javnim pritiskom, a nemojmo zaboraviti kako je dr. Ivo prije svega pragmatičar, sve pada u vodu. Vlada dobija maksimum novaca, koji eto ide umirovljenicima (a svaki napad na umirovljenike je po definiciji protudržavna aktivnost), Miomirovog honorara se odreknuo ne samo Miomir nego i Barr, a Željko će možda doista ostati bez posla, no barem će za svoje dionice dobiti više nego što je Barr nudio pa će barem dio duševnih boli utopiti u tom malom znaku Actavisove dobre volje.

Ako se mene pita, pitanje za milijun dolara (a kao što sam spomenuo, duboko sumnjičim da je riječ o daleko većoj svoti), je koliko u stvari Željko Čović posjeduje (ili kontrolira) Plivinih dionica. Nekako sam siguran da je ta brojka neusporedivo veća od brojke koju je on svojom regularnom poslovnom aktivnošću mogao steći.

Misao dana:
Power does not corrupt men. Fools, however, if they get into a position of power, corrupt power.