Category: Politika

Politika i političari; komentari, stavovi, prijedlozi, primjedbe…

Categories
eDržava Politika

Izborni program, sezona 2015-2019

Evo kratki, ad-hoc izborni program za izbornu sezonu 2015-2019.

  • ukidanje županija i kreiranje 4-5-6 regija,
  • ukidanje općina i gradova, redefiniranje što znači općina ili grad (ciljati cca. 1/4 trenutnog broja općina i gradova); kriteriji i prijelazni rok (lokalni referendumi da se vidi tko će s kime, a ako se ne dogovore u roku onda država odredi),
  • kreiranje limita broja mandata u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti

Vrijeme realizacije: odmah po dolasku na vlast tako da se proces dovrši najkasnije za dva redovna lokalna izborna ciklusa.
Cilj gornje dvije mjere je kreirati funkcionalniji, učinkovitiji i jeftiniji ustroj na lokalnoj razini.

  • promjena izbornog zakona na način da on odgovara gore navedenom ustroju (koji god on bio), svesti broj izbornih jedinica na broj regija kako bi povećali teritorij na kojem se pojedini zastupnici biraju
  • smanjit broj zastupnika za npr. 20% (čisto populizma radi, nije da nas nešto koštaju ali time im prvenstveno dižemo prag koliko glasova moraju dobiti da bi uopće ušli u sabor)
  • preferencijalno biranje zastupnika (ok, to već imamo barem dijelom)
  • smanjenje broja državnih dužnosnika za 2/3 (solidni dio se smanjuje ukidanjem općina tako da to nije neki neostvarivi cilj)

Vrijeme realizacije: u roku za slijedeće parlamentarne izbore.
Nema poštene i prosperitetne zemlje bez efikasnih izbornih zakona, jasnih pravila koja su jednaka za sve. Naši zakoni nažalost nisu takvi i već ovi izbori 2015 će biti protuustavni jer nitko nije ništa napravio da smanji nejednakost broja glasača po izbornim jedinicama makar je to ustavni sud upozorio nakon prethodnih izbora.

  • pozivanje MMFa kako bi refinancirali javni dug RH a sve kako bi se smanjila plaćanja po kamatama,
  • uštedom na kamatama financirati otpuštanje barem 20% državne/javne službe kroz četiri godine, zapošljavanje 10% novih sposobnijih kadrova
  • ukidanje statusa državnog službenika i svesti ih na zakon o radu (malo poznata činjenica o nedodirljivosti državne/javne uprave je to što oni ne podliježu zakonu o radu
  • agresivna informatizacija državne uprave po načelu da komunikacija s državom treba prvenstveno biti automatska razmjena podataka a potom sve ostalo

Vrijeme realizacije: odmah po dolasku na vlast; zgrabiti sve “low hanging fruit odmah”, koncentrirati se na kratkoročne i srednjoročne rezultate i možda dijelom odgoditi dugoročni cilj da bi brže postigli rezultate (npr. ciljano žrtvovati konvergenciju IT sustava kako bi dopustili da “cvjeta tisuću cvjetova” ali da brže dobijemo pojedinečna rezultate makar možda cjelina nije optimalno povezana a sve kako bi angažirali maksimum talenta u minimum vremena)
Cilj gornje tri mjere je kreiranje funkcionalnije, učinkovitije i jeftinije državne i javne uprave/sektora. Bez učinkovitog državnog aparata nema ni napretka u ostalim segmentima. Službenici moraju biti zamjenjivi i moraju biti podložni mjerenju učinka i kvalitete obavljenog posla.

  • ukidanje doživotnog statusa sudačke profesije, obavezni reizbori
  • potencijalno osnivanje posebnog suda koji će rješavati probleme u sudstvu (sudovima, odvjetnicima i bilježnicima)
  • analiza svih predmeta na svim sudovima, uočavanje koja se djela/prekršaji ponavljaju više nego što je to statistički normalno i vidjeti što se može učiniti da se to riješi (promjenom regulative i slično)

Vrijeme realizacije: odmah po dolasku na vlast, no daleko je bitnije postaviti solidne temelje koji će izdržati test vremena nego napraviti kratkoročni kaos (iako je i to opcija ako je potrebno razmrdati sustav da bi stvorili nešto bolje)
Naše sudstvo je jedna velika sramota i potrebno je napraviti značajne pomake u načinu na koji je pravosuđe organizirano. Neovisnost kroz doživotni mandat se pretvorio u sredstvo nedodirljivosti i zaštite neučinkovitosti i korupcije. Proces reforme pravosuđa treba drastično ubrzati jer bez brze pravde nje uopće nema.

  • ukidanje poticaja gdje je god to moguće i kreiranje zamjenskih poreznih olakšica u odabranim industrijskim granama ALI koje su dostupne svima pod istim uvjetima i nisu predmet nečije diskrecije
  • osobita pozornost treba biti usmjerena prema stimulaciji energetske neovisnosti hrvatske a to su prvenstveno zeleni izvori energije (vjetro elektrane, solari, mini hidroelektrane); deregulacija tog sektora koliko je god to moguće
  • investirati u transport, osobito željeznicu, postaviti jasne ciljeve (vlak zagreb-split za 4 sata i slično)
  • investirati u navodnjavanje i kreirati bitne magistralne pravce za navodnjavanje, napraviti ambiciozni cilj npr. navodnjavati 20x više površina u 4 godine
  • deregulacija; za svaki novi zakon, pravilnik, uredbu ukinuti jedan zastarjeli
  • deregulacija II; agresivna evaluacija postojećih zakona na način da se utvrdi trošak provedbe (ne samo za državu nego i za poduzetnike), društveni benefit zakona i potom zakon promijeni (usavrši, “izoštri”) ili ukine u cijelosti – ako treba ocjene o zakonima treba donositi neovisno tijelo u kojem se mogu nalaziti predstavnici businessa, radnika…

Vrijeme realizacije: ovo su trajni principi i njih treba početi koristiti odmah i ugraditi ih u temelje na koje funkcionira državna uprava
Hrvatska je jedna od najreguliranijih zemalja Europe a ni u svjetskim razinama ne stojimo loše. Da bi business funkcionirao brzo i učinkovito količina pravila mora biti minimalizirana, a ogluha države da nešto napravi u zadanom roku se mora smatrati pristankom. Igralište nadalje mora biti jednako za sve i poticaji u obliku poreznih olakšica trebaju ići svima koji zadovoljavaju jasne i nedvosmislene kriterije čija je funkcija isključivo i jedino jačanje businessa kao takvog (veći prihodi, veća zaposlenost). Energetika i transport su žile kucavice konkurentne ekonomije, učiniti te žile snažnima. Poljoprivreda i navodnjavanje u okolini globalnog zatopljavanja nas čine već sada duboko nekonkurentnima i obzirom na našu poziciju i potencijal to treba ispraviti.

  • ukinuti ili na neki rok (npr. 5 godina) smanjiti porez na promet nekretnina na npr. 0,5% kako bi se dalo svima da reguliraju pitanja vanknjižnog vlasništva jer je sređeno vlasništvo temelj svake investicije
  • smanjiti porez na dobit na npr. 12% a porez na dividendu dignuti na 20% i na taj način pojeftiniti stvaranje dobiti do razine gdje je ona destimulativna za sivu ekonomiju i što je više sive ekonomije vratiti u okrilje legalnog poslovanja
  • napraviti porez na kapitalnu dobit, porez na imovinu; novac prikupljen na taj način usmjeriti kako bi se umanjili porezi i doprinosi na rad i kako bi rad bio najkonkurentniji mogući
  • ukinuti gornji mogući maksimum parafiskalnih nameta, a one koje je nemoguće izbjeći svesti na tržišnu cijenu/protuvrijednost

Vrijeme realizacije: odmah po dolasku na vlast, mački se rep reže jednom a ne deset puta, šok u sustavu odmah a fino podešavanje kasnije
Hrvatska je zemlja s iznimno nepovoljnim poreznim odnosima i opterećenja na rad cijelu našu ekonomiju čine nekonkurentnima u odnosu na susjedne i druge zemlje. Neki porezi (na nekretnine npr) direktno doprinose kaosu u vlasništvu i onemogućavaju evidenciju stvarnog stanja. Ima smisla oporezovati prinos na kapital ali dajmo prvo da se taj kapital oplodi i stvori neku vrijednost.

  • privatizacija svih onih tvrtki u državnom vlasništvu koje su izložene tržišnoj djelatnosti
  • ukidanje ili prodaja svih onih segmenata poslovanja državnih institucija koje su po svojoj prirodi tržišne (npr. Fina ;)
  • svesti sve što je god moguće u okrilje temeljne djelatnosti (nije funkcija škole da ima kuharice ili bolnice da ima čistionu), takve dijelatnosti prebaciti u privatni sektor

Vrijeme realizacije: kontinuirani proces dok bi kriterij bio ekonomska i društvena korist i stavljanje imovine u funkciju
Hrvatska država neproporcionalno puno sudjeluje u ekonomskim tokovima i po tome još uvijek nismo izašli iz socijalizma i to treba riješiti jednom i zauvijek. Državni resursi su ili preskupi ili pokradeni i u gotovo svim segmentima neučinkoviti i neiskorišteni. Na rješenju svih tih problema se radi malo ili ništa.

  • redefiniranja temeljnih poreznih pojmova koji se tiču pojedinaca; uvesti obitelj kao poreznu kategoriju i temelj za porezne olakšice na dohodak – jer obitelj funkcionira kao jedinstvena cjelina i dijeli svoje resurse pa tako treba dijeliti i porezne olakšice kako bi se postigao korektniji porezni sustav
  • tek na temelju tako definiranog poreznog ustroja redefinirati socijalne mjere za sve koji su slabi ili nemoćni (nezaposleni, bolesni i slično)
  • kreirati mjere koje su specifično dizajnirane za natalitet, djecu i mlade
  • kreirati mjere koje će omogućiti lagane honorare za plaćanje privremenih i povremenih poslova (kao što sada postoji za poljoprivredu ali prošireno na kućanske poslove, poslove čišćenja – ideja je napraviti nešto poput kreditne kartice na kojoj poslodavac uplati novac, država subvencionira doprinose ili dio doprinosa i uplatom na taj računa automatizmom imaš porezno priznati ugovor za neki posao a bez kompliciranih obračuna i koječega)
  • investirati koliko je god to moguće u znanost i školski sustav; učiniti ga modernim i efikasnim (rastepsti akademiju i sveučilište i sagraditi ispočetka, liberalizirati školski sustav, učiniti ga konkurentnim primjerice sustavom vaučera ili nekom drugom sličnom metodom)

Vrijeme realizacije: odmah po dolasku na vlast, mački se rep reže jednom a ne deset puta, šok u sustavu odmah a fino podešavanje kasnije (no paziti da se porezna pravila mijenjaju rijetko ili nikako, a ako se mijenjaju onda isključivo na benefit poduzetnika i radnika)
Naš porezni sustav direktno stimulira disfunkcionalne obitelji nejednakošću poreznog tretmana (supružnika, članova kućanstva, uzdržavanih članova), nadalje mi vrlo malo trošimo na najmlađe i atmosferu u kojoj je uopće poželjno imati podmladak, a školski sustav nam je u ruševinama. Nema bolje investicije koja će napraviti veći i brži povrat od investicije u obrazovanje naših ljudi.
I naravno, moramo što je veći mogući broj ljudi vratiti u zonu rada umjesto da budu ovisni o raznim potporama i pomoćima (u tome smo isto rekorderi).

p.s. ako ste pročitali do ove točke, onda se doista možete prijaviti i na moj nedjeljni newsletter

Misao dana:
“Pops added,”you know, they say if you don’t vote, you get the government you deserve.”
“And if you do, you never get the results you expected,” (Katherine) replied.”

Share the post "Izborni program, sezona 2015-2019"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika

Izborni hranidbeni lanac

Ulazimo polako u zonu parlamentarnih izbora pa sam pomislio da treba ukazati na neke od manje ili više očiglednih događaja koji se događaju pred našim nosevima ali ipak u drugom planu.

Prvi i najočitiji je kreiranje koalicija. Svaka koalicija dolazi sa svojom cijenom i u rijetko kojoj su 2 + 2 četiri, najčešće je to manje od četiri no ponekad je zbroj jedva malo veći od prve brojke. Tipični primjer je tzv. domoljubna koalicija koju sakuplja HDZ gdje sakupljaju sve male satelite koje su osnivali tijekom godina i gotovo svaki od tih marginalnih lidera je voljan prodati svoju stranku za potencijalnu poziciju na nekoj od izbornih lista. Analitičari i oni koji se tako osjećaju vrlo često ukazuju na to kako koalicija skoro pa desetak stranaka domoljubne koalicije jedva dodaje uočljivi postotak na već postojeći impresivni rejting HDZa koji unatoč svemu što je ta stranka učinila za ovu državu nikada da padne ispod 30%. Ono o čemu malo tko priča je DHondt metoda koja solidno favorizira pobjednika i nije HDZu toliko bitno da uđu u koaliciju koliko im je bitno da eliminiraju i počiste izborne liste koliko je god to moguće. Nema dvojbe da nijedna od tih stranaka ne može proći prag, no u nekim okolinama mogu pokupiti od nekoliko stotina do nekoliko tisuća glasova koji se lagano mogu pretvoriti u glasove koji nedostaju da bi se osigurao mandat ili će pak pomaknuti DHondtovu formulu (koja jako varira, ne sjećam se više napamet, no nije dovoljno imati 5% jer u pojedinim situacijama i odnosima snaga taj postotak može narasti i na preko 7% da bi bili sigurni da imate mandat). Nadalje, broj glasova u nekim jedinicama, a koji su nužni za mandat varira od 9 do 18.000 ljudi i svaka tisuća dobro dođe (kada već mrtvi ne mogu glasati tako jednostavno kao prije). Ukratko, ne zanima HDZ koalicijski potencijal nego žele ukloniti druge manje stranke s izborne liste.

In other news: uočite da su izborne jedinice i dalje neustavne te je razlika u broju glasača između pojedinih jedinica veća od dopuštenog. Kako je Ustavni sud već upozoravao na taj mali i sitni detalj, uz kvalitetnu ustavnu tužbu moglo bi se postići svašta.

Koalicijski potencijal naravno nije samo zanimljiv na desnoj strani političkog spektra nego i na lijevoj gdje je došlo do pravog komešanja u posljednje vrijeme. SDP je tu gdje je i oni su po definiciji pokretna meta za dežurne ucjenitelje. IDS je lagano ponovno počeo spominjati autonomiju Istre (pojma nemam kako napreduje Pulska bolnica koja se kretala graditi prije četiri godine) i kao i obično tu je diskusija o tome da li je njima bolje samima ili u koaliciji (što je u biti samo šifra za pregovarače da vidimo koliko se mandata nudi u koaliciji); puno je tamo bilo promjena pa su se i odnosi na terenu promijenili, a s prolaskom vremena IDSu je sve teže i teže održavati rezultat neovisno o klijentelizmu kojeg je kvalitetno sagradio u proteklih 25 godina.

Orah, koji je u jednome trenutku puno obećavao je u slobodnom padu; u protekle četiri godine teško da možemo reći da su uspjeli producirati i jednu jedinu osobu osim svoje liderice, a cijeli niz manje ili više visoko pozicioniranih ljudi iz stranke rapidno traži odstupnicu pa tako bježe u svim smjerovima osim u smjeru Laburista jer oni pak bježe prema Orahu. Tvrdokorni stav da nema koaliranja sa SDPom je naivno zanimljiv jer s jedne strane pozicionira Orah da prikuplja odbjegle SDPove birače, no kada to stavimo u kontekst privatnih Mirelinih večera s čelnicima ili wannabe čelnicima SDPa onda ta priča i ne izgleda baš toliko uvjerljivo. Mirela, baš kao i Karamarko (koji je ipak u boljoj poziciji) nikada nije bila prva u bilo čemu pa onda iz toga treba tražiti uzroke zašto organizacija stranke nije uspjela).

Tu su naravno i Čačićevi reformisti koji se prilično drže ispod radara što govori o tome da rade u pozadini, koliko mi je poznato oni su svoje napore usmjerili na područja u kojima su kadrovski jaki dok će ostatak prepustiti drugima u prešutnim ili vidljivim koalicijama – primjerice Josipovićevoj Naprijed Hrvatska koja je sama po sebi okupila zanimljivi broj poprilično nekompatibilnih ljudi što sasvim sigurno zbunjuje one birače koji barem donekle barataju osobama iz domaćeg političkog života.

HNS kao vjerni član koalicije skupa s pomorm koji im slijedi od strane Reformista i liderskom krizom koja je zasada kamuflirana kao logična smjena generacija, no koja će čini mi se ipak rezultirati sukobima unutar stranke i nema previše izbora i mora se držati koalicije.

U izborima postoji koncept Kingmakera i čini se da Čačić i Josipović igraju na tu kartu.

Super je pričati o strankama, no prave priče govore ljudi i tu treba paziti tko govori i kada. U HDZu to previranje traje već duže vremena i neka nova (ili možda ne toliko nova) lica su ispala u prvi plan, pa tako imamo npr. Josipu Rimac koja je neproporcionalno zastupljena dok neke druge likove nismo čuli mjesecima.

Istovremeno, sličnu situaciju imamo i u vladajućoj koaliciji makar tu stvari nisu toliko očite, činjenica je da se na nižim razinama vode rovovske borbe oko toga tko će za početak završiti na izbornim listama. Najbolje je za to promatrati promjene na razinama pomoćnika ministara jer je tu u proteklom razdoblju bilo jako puno promjena, a jednako tako trebalo bi “upariti” neoubičajeno velike stranačke i medijske aktivnosti pojedinih dužnosnika (od ministara preko zamjenika i pomoćnika koji se u zadnje vrijeme guraju pred kamere i kada imaju i kada nemaju što za reći) s njihovom dosadašnjom anonimnošću. Neki sigurno žele i proizvesti “Picula” efekt, budući da ovoga puta imamo i preferencijalne liste pa će sigurno biti i soliranja tijekom kampanje u pokušaju da se preskoče kolege kako bi se dokazala relativna vrijednost za neki budući trenutak (ionako, veći dio stranačkog preslagivanja koje se događa sada se u biti ne odnosi na neposredne izbore, nego je to pozicioniranje za sve ono što dolazi nakon toga, od nezaobilaznih konvencija do svih izbora koji slijede poslije ovih). A kada smo već kod kadrova iz ministarskih kabineta, vrijedilo bi malo baciti pogled i na egzodus profesionalnog kadra koji vjerojatno pod pritiskom posljednje godine i očajničke potrebe da se povremeno progleda kroz prste pa ih je stoga potrebno zamijeniti provjerenim, vjernim iako možda i ne pretjerano bistrim stranačkim kadrovima.

Iz svog tog movinga, treba razabrati ljude koji će se u skorijem vremenu iskristalizirati kao uži tim oko vođa stranaka, a posljedično onda i kao ministri u nekoj budućoj vladi u slučaju da upravo ta opcija uspije pobijediti. Naravno, ljude kojima se okružujete i pozicionirate oko (bolje rečeno ispod) sebe, nisu isti ljudi koji bi bili idealni u slučaju da osvojite vlast, no politika se vodi korak po korak-

Misao dana:
The major problem—one of the major problems, for there are several—one of the many major problems with governing people is that of whom you get to do it; or rather of who manages to get people to let them do it to them.
To summarize: it is a well-known fact that those people who must want to rule people are, ipso facto, those least suited to do it.
To summarize the summary: anyone who is capable of getting themselves made President should on no account be allowed to do the job.

Share the post "Izborni hranidbeni lanac"

  • Facebook
  • X
Categories
eDržava Politika Priroda i društvo

Ne volem

Ne pišem više na blogu, to privremeno stanje traje sada već godinama, ne pišem makar bih imao što za reći i napisati.

Temeljni razlog je to što ima puno toga što me muči, no teme se ponavljaju i jednostavno mi je glupo pisati iz dana u dan o istim problemima bez da mogu sretno i veselo prijaviti da se nešto pomaklo na bolje jer nije. I ne samo to, ne moramo se brinuti o nekim velikim ogromnim temama, nego i o malim jednostavnima; da stubište bude čisto ili da se ljudi parkiraju na parkirnim mjestima. Nije to pitanje OCDa, nego samo želje da živite u nekom uređenom društvu gdje se živi po nekim pravilima i gdje se problemi rješavaju kada se pojave.

U današnjem Jutranjem ima tekst na zadnjoj stranici od Tanje Torbarine (čije pisanje inače ne simpatiziram previše) u kojem ona uredno primjećuje isto što i ja, a to je da smo zaglibili u državi u kojoj nitko više ne želi donijeti nikakvu odluku ni o čemu. I to vrijedi na svim razinama, od kuće i doma pa do samih vrhova države. Obično sam znao govoriti kako je to pitanje indoktrinacije još iz prošlog sustava kada smo imali unutarnje i vanjske neprijatelje pa nam je oduvijek netko radio o glavi. Imali smo se koga paziti i onda to kreira neku razinu fokusa kojeg smo izgubili. Izgubili smo nekoga tko nam je lupao ritam i sada lutamo kao “guske u magli”™.

Ova država se pretvorila u deformiranu karikaturu. Promatram što se događa s pravosuđem u ovoj Zagrebačkoj trakavici i više apsolutno nije jasno tko tu koga radi budalom. Nemam ja problema s presumpcijom nedužnosti, no nije li nevjerojatno da smo iz stanja od prije pet-šest godina kada korupcija službeno nije postojala u ovim prostorima došli u situaciju u kojoj je gotovo sve o čemu govorimo neka vrsta korupcije (ili društvene nedogovornosti u najrazličitijim mogućim oblicima)? A istovremeno, sudovi, tužiteljstva i ustavni sud dopisuju se raznim pravnim bravurama. Ne morate biti pravnik da shvatite da tu nešto ne štima, da to nije više pitanje jedne osobe koju možda jesu a možda nisu ulovili u nekom nedjelu, nego je riječ o sukobu klanova koji ne biraju pretjerano sredstva da bi zaštitili svoj interes neovisno o tome radi li se o petnaest milijuna kuna, političkoj poziciji ili nećem trećem. Mislim da je valjda svima jasno da je naše pravosuđe jedan od epicentara našeg problema jer tu više nitko (ili gotovo nitko) ne može predvidjeti kako će neka situacija biti razriješena neovisno o dokazima koji se nalaze na stolu. Sama činjenica da smo počeli sve skupa promatrati na razini na kojoj promatramo i (valjda) sportske rezultate je poražavajuća. Da ne spominjem suce koji su postali medijske zvijezde ili one koji istrčavaju kada ih nitko nije zvao (a istrčavaju valjda zato jer misle da je bolje biti pod reflektorom nego u sjeni da ih tamo nešto ne ugrabi).
Ovo naše pravosuđe treba temeljito demontirati.

Tu je i politika, politika nečinjenja (lijepo piše u bibliji: mišlju, riječju, djelom i propustom), ovaj grijeh nečinjenja će nas sve skupa doći glave (što bi rekao moj prijatelj Aleksandar, ubije nas nečinjenje više nego propuh), ta logika da je bolje imati dugotrajne probleme umjesto usmjeriti se i riješiti problem danas i odmah prije nego što preraste u nešto veće je meni totalno nerazumljiva. Čak i mogu do neke mjere razumjeti ugodu odgađanja odluke, no to sve skupa ima smisla do neke mjere. Nema niti će biti velikih investicija (osim možda onih koji su jednostavno primorani raditi ovdje, ili pak onih kojima lov u mutnom odgovara), no zašto onda ne radimo tisuće malih, mjerljivih i konkretnih poteza; to su male, jeftine i rješive stvari no samo treba malo promoliti glavu i preispitati zašto se ovo radi baš tako a ne drugačije. Kužim ja i negativizam oporbe koji opet ima smisla do neke mjere, a mogu razumjeti i optimizam pozicije; no mi smo otišli u krajnosti koje ništa dobroga ne mogu donijeti. Ovo je godina izbora i trebati će izaći i odabrati ekipu koja će nam vrijeđati inteligenciju slijedeće četiri godine. Ok, promatramo Karamarka i ostatak HDZa (zamislite samo par likova popur Jandrokovića ili Šukera) i ove druge koji su se sakrili po mišjim rupama dok ne budu sigurni da im USKOK nije uspio ništa naći – ukratko to su likovi koji nam samom svojom pojavom, dijaboličnim razmišljanjem što je to uopće država, nacija i kome ona mora služiti i kako gotovo garantiraju Mađarski scenarij (ili Grčki, meni svejedno, oba – makar različita su jednako pogubna). Ili pak gledamo ovu sadašnju ekipu i pitam se (a fakat sam im sklon, ali doista jesam) kojeg dobra možemo očekivati od njih u slijedeće četiri godine ako u ove četiri nisu uspjeli napraviti ama baš ništa vrijedno spomena (čast malobrojnim izuzecima)? I nemojte sada lupati gluposti u Orahu, raznim Živim zidovima ili sličnim karikaturama, jer to nisu nikakve alternative. I sada ti budi pametan, iziđi na izbore i glasaj ZA nekoga, no čini mi se da polako ostajemo i bez ovih PROTIV kojih bi morali glasati (i to ne zato što je sve sada super, nego obrnuto), to nije više odabir između dva zla pa da odaberemo ono koje bolje poznajemo jer mislim da nema iznenađenja koja nam mogu priuštiti (možda u taktici, no sigurno ne u strategiji).
Treba nam nova i drugačija politika, s nekim novim ljudima i novim idejama – no prije svega nam trebaju ljudi s vizijom i to vizijom koja gleda u budućnost puno dalje od četiri godine.

Ili mediji, tek to je kaljuža. Pola je u predstečajnoj a druga polovica se pretvara da dobro stoji; i jedni i drugi umiru. Jedni su kao lijevi, drugi su kao desni, a treći su kao nezavisni i neprofitni (a u svojoj biti su zavisniji od bilo koga a profitniji od mnogih). A svi skupa su u biti nekritički glasnogovornici svojih degeneriranih opcija i ograničenog pogleda na svijet. Jedni optužuju druge za sve ono za što su i sami krivi. Još su najbolji oni koji guraju samo čistu poslovnu agendu, no kada vam se pojavi netko tko javno proklamira javni interes tek onda se trebate zabrinuti zašto vam upravo ovaj pogled serviraju na način na koji se servira. Mediji su svugdje skloni promatrati samo blještave teme i kreiranje afera je klasični modus operandi, no nekako si mislim valjda postoji i neka malo dublja misija i valjda bi i mediji morali povremeno žrtvovati malo kratkoročnog interesa za dugoročno preživljavanje. Previše ima nekritičkog pisanja koje nije utemeljeno niti u čemu i koje je dizajnirano da progura agendu koja se u tom trenutku čini zanimljivom ili oportunom; a ako činjenice ne odgovaraju agendi – tim gore po činjenice.Mediji su ti koji trebaju kreirati pozitivnu klimu i pronalaziti dobre primjere. Mi tonemo u autosugestiji vlastite propasti.

Misao dana:
The new ruler must determine all the injuries that he will need to inflict. He must inflict them once and for all.

Share the post "Ne volem"

  • Facebook
  • X