Tijekom mojeg prethodnog putovanja uspio sam nadoknaditi malo čitanja koje sam drastično zapostavio u posljednjih nekoliko mjeseci. Za vrijeme mog faktulteta (koji je objektivno bio dosta davno), nekako su me prisilili da svaku večer čitam po pola sata-sat, da bi se to kasnije pretvorilo u naviku i nakon nekog vremena u problem jer ne bih bio u stanju više zaspati bez obaveznog čitanja.
Nadalje, jedan sam od ljudi koji je apsolutno u stanju čitati više knjiga istovremeno, tako da ih je pored kreveta uvijek nekoliko, a zahvaljujući mojoj memoriji sasvim mi je svejedno koju knjigu čitam ili koliko je vremena prošlo od prethodnog čitanja iste knjige. Stranica dvije i totalno sam se ponovno ufurao u tematiku. Knjigu koju čitam određeni dan odabirem najčešće po raspoloženju, nekada mi odgovara “tehnički SF” (to je SF tipa Arhura Clarka gdje glavni lik sa ključem br. 17 pokušava otvoriti kučište faznog torpeda prije nego što se zbog greške u proračunavanju putanje zalete u rascjep vrijeme_kontinuuma), čisti “SF” (gdje glavni lik sjeda u svoj astromobil i sa djevojkom odlazi u binarni sunset), fantasy (koji je u pravilu comic, gdje sanduk od mudre kruškovine pojede elfa na rječnoj obali Ankh Morporka), ili thriller (u kojem glavni junak izlaže svoj život pogibelji pokušavajući iz Hong Konga kojeg sada vode kinezi prošvercati tajne podatke koje su otkupili i odmetnuti ruski generali u pokušaju da isceniraju treći svjetski kako bi povratili CCCP na staru slavu).
Knjige koje volim čitati su najčešće science fiction ili fantasy, no u nedostatku “odobrenih” pisaca prebacio sam se i na thrillere i razno razne špijunske i kriminalističke romane. No knjiga koju čitam mora biti od meni prihvatljivog pisca, a njih pronalazim onda kada nemam više knjiga od do tog časa odobrenih pisaca i onda u knjižari (najčešće Algoritmu, tamo sam toliko knjiga kupio da imam i stalni popust) nasumce odaberem koju knjigu te ako mi se svidi opis na posljednjoj strani tada kupim – ako knjiga prođe čitanje slijedeća taktika je pokupovati sve knjige dotičnog autora.
Ono što me posebno smeta u posljednjih nekoliko godina je navika modernih hiperproduktivnih pisaca koji u stvari uopće ne pišu knjige, oni naime napišu priču na dvadesetak stranica koje onda profesionalni pisci razrade na nekoliko stotina. Nakon toga padne koja redaktura i knjiga je vani, a autor izbacuje nove naslove svakih šest mjeseci.
Misao dana:
I went to a bookstore and asked the saleswoman, “Where’s the self-help section?” She said if she told me, it would defeat the purpose.