Categories
Business Ekonomija Politika Priroda i društvo

accountancy shanty… (1:17, Monty Python, Monty Python Sings, 1989)

Čitam jučer prijedlog državnog proračuna za 2006 i vjerojatno bi se grohotom smijao da slučajno nisam porezni obveznik koji mora popuniti ovaj “neprenapuhani” proračun.

Unutra ima dosta zabavnih detalja, eto primjerice porez na dobit kojeg sam spominjao prije neki dan u blagajni ove godine očekuje više od 30% povećanja. Država dakle očekujemo da poslujemo profitabilnije nego ikad (no to je u stvari povezano s odredbom iz 2004 kada je ukinuto pravo izvanredne amortizacije koja se koristila kao porezni štit za odgodu plaćanja poreza; ta je direktiva načelno protiv MRSa, no i sam način amortizacije kod nas je takav tako da smo negdje valjda na nuli oko toga). Za porez na naftu i porez na alkohol se očekuje ista količina novaca. Ako nam ekonomija raste 4%, a cijena nafte se u protekloj godini (a osobito u posljednjih 6 mjeseci) udvostručila kako je to moguće? Ispada da ćemo pive piti manje ali bezalkoholnih sokova dvadesetak posto više, od duhana se očekuje 4% više iako TDR javlja 6% manje prihode.

Država ima namjeru prodati dosta zemljišta i jako, jako puno stambenih objekata.

Osnovnom aritmetikom, ispada da sudeći po sumi novca potrebnih za isplate plaća u državnom sektoru radi oko 240.000 ljudi. to je 25% ukupnog proba zaposlenih. Jedan od četvero radi u državnoj upravi ili od države sponzoriranim institucijama. Strašno.

Anyway, na rasporedu je i zakon o računovodstvu koji predviđa da se naše knjigovodstvo počne koristiti međunarodnim računovodstvenim standardima; ovo je u teoriji bilo i ranije no neke od naših poreznih odredbi su u direktnoj suprotnosti sa MRSovima, a ista stvar vrijedi i za vrednovanje zaliha, amortizaciju, otpise potraživanja (koji su vjerovali ili ne kod nas porezno nepriznati rashod osim u specifičnim slučajevima). Vidim da su se obveze čuvanja dokumenata značajno produžile i nestala je obveza ispisa dnevnika glavne knjige (taj dnevnik glavne knjige je inače zanimljivi dokument temeljem kojega se čuda mogu skužiti, no ako imate imalo složeniju tvrtku i ažurirano poslovanje tada dnevnik služi skoro pa ničemu [barem ovaj ispisan na papiru kako zakon nalaže] jer se sastoji od jednostavno previe stavaka – kod mene u firmi ažuriranje troška zalihe generira ponekada po 100.000 stavaka i svaka čast onome koji se u tome snađe jer ja bez opakog servera i maltene google pretrage teško da mogu sam nešto skužiti).

No daleko najbitnija stvar su propisani izvještaji jer se po prvi puta traži izvještaj novčanog toka ili cash-flowa kako se to kaže na engleskom. Ovo je kritična stvar zato jer je novčani tok osnova poslovanja tvrtke i u principu uopće nije bitno da li vam tvrtka posluje s dobiti ili ne nego da li ima pozitivni ili negativni novčani tok.

Eto male (donekle jednostavne) ilustracije;

Napravite nekome blog i fakturirate to 10.000kn. Za kreiranje bloga niste utrošili materijala i recimo da niste imali nikakav trošak jer ste radili sa besplatnog internet terminala. Na kraju godine, iskazali bi dobit od 10.000kn i na nju platili 2.000kn poreza; osam tisuća kuna možete baciti kroz prozor, dati u dobrotvorne svrhe ili uplatiti prvu ratu prednjeg desnog kotača za Maybach (zato što ste hrvatska tvrtka i hrvat svoju teško zarađenu dobit troši na opipljive dokaze njegovog materijalnog bogatstva).

No prvi kotač Maybacha košta 20.000kn i on se smatra imovinom čiji će se trošak kao porezni odbitak raspodijeliti na slijedećih pet godina.

Obzirom da ste deset tisuća kuna uplatili za kotač, a morate još i platiti 2.000kn poreza na dobit ispada kako vam nedostaje 2.000kn koje negdje morate posuditi.

Ovih 2.000kn je negativni novčani tok, morate se zadužiti da bi to platili (posuditi od banke), a 8.000kn dobiti imate samo na papiru i nemate je od kuda isplatiti.

Ako ste uspjeli pratiti ovaj pojednostavljeni slučaj, jasno je kako imate imaginarnih 8.000 kuna dobiti, a u stvarnosti se morate zadužiti kako bi uopće platili porez. Dobit tvrtke je kategorija koja služi državi kako bi vam odrapila porez, ona nema stvarne veze između koliko novaca imate ili nemate na računu niti objektivno pokazuje kako u stvari poslujete. Naravno, važno je da tvrtka iskazuje dobit jer to znači da tvrtka napreduje, no novčani tok tj. koliko tvrtka generira cache-a, a to pak pokazuje imate li ili nemate novaca da račune platite na vrijeme.

Ovo je ujedno i strukturni problem naše cijele države jer nedostatak Gotovine (vidi ironije) generira nelikvidnost i puno problema, a nelikvidnost raste uglavnom iz nepoznavanja upravljanja tvrtkom tj. upravljanja novčanim sredstvima, obvezama i investicijama. Da je u posljednjih petnaestak godina izvještaj novčanog toka bio obavezan, onda bi se tisuće poduzetnika valjda pitalo zašto taj izvještaj kontinuirano pokazuje negativne brojeve i vjerojatno učinilo nešto da to riješi. Ovako, to nije bilo nužno, priučeni poduzetnici nisu znali a jedine institucije koje su to tražile su bile banke koje temeljem tog izvještaja odlučuju hoće li vam dati kredit ili neće. Njih ne zanima niti bilanca niti dobit previše, no novčani tok je izvještaj koji pokazuje možete li ili ne vratiti dani vam kredit.

Još kada bi se MRSovi doista počeli koristiti kako su i napisani onda bi sve bilo cool, ovako bojim se da će mnoge stvari ostati preregulirane i da će kastrirati potencijalno dobar koncept. No to je možda neka druga bitka.

Misao dana:
There’s no business like show business, but there are several businesses like accounting.
Categories
Business Ekonomija

back on the borderline… (3:10, Midnight Oil, 20,000 Watt R.S.L.: Greatest Hits, 1997)

Ima dana kada me ljudi baš razljute elementarnim nepoznavanjem tematike o kojoj govore.

Eto danas se ekipa buni jer nije dobila wimax koncesiju i između ostaloga kaže kako je koncesija trebala otići domaćoj tvrtci a ne strancima? Kužim ja što su oni htjeli reći, no argumentacija je totalno pogrešna i po meni totalno besmislena.

Naime, svaka tvrtka koja posluje u hrvatskoj po definiciji je hrvatska tvrtka; dakle i tvrtke poput T-HTa, VIPa, Erste ili (vidi ironije) Zagrebačke banke su i dalje hrvatske tvrtke. One posluju po našim zakonima (barem se nadamo) kupuju robe i usluge u hrvatskoj, ono čega nema ili nije konkurentno kupuju u inozemstvu, plaćaju svoje zaposlene i na kraju godine ostvaruju profit ili dobit (tijekom godine radite prihod, a na kraju godine iskazujete profit ili dobit – to su dvije toliko različite kategorije da ih je bolje i ne stavljati u istu rečenicu).

Ova dobit je zabavna (dakle ne prihod, nego dobit), to je novac koji je poduzetnik “zaradio” na kraju godine i s kojim može učiniti što god želi. Socijalno najprihvatljivija upotreba dobiti je reinvestiranje kako bi se otvorila nova radna mjesta, kupili novi strojevi ili učinili bilo što drugo što bi unaprijedilo poslovanje i pomoglo u daljnjem boljitku tvrtke. Druga socijalnoprihvatljiva mogućnost je primjerice profit sharing gdje tvrtka dio svoje dobiti podijeli svojim djelatnicima. Ovo je kod nas skoro pa nepoznata kategorija i ponekada se negdje manifestira u vidu trinaeste plaće. I posljednje, poduzetnik jednostavno može odlučiti isplatiti te novce i raditi s njima što mu je volje uključivo i bacati ih kroz prozor.

Tu nastaje i problem jer strani vlasnik može tu dobit nepovratno poslati odakle je i došao tj. u inozemstvo.

No, malo boljom analizom stvarnoga stanja možete zaključiti kako je (uglavnom, a to ovisi o industriji o kojoj se radi), prosječni profit (dobit) neke tvrtke je 3-5% ukupnih prihoda (to znači da ako imate 10 milijuna kuna prihoda, u nekoj prosječno zdravoj tvrtci dobit bi trebala biti negdje između 300 i 500 tisuća kuna). Iskreno rečeno, na iskazani trud, uloženi kapital nerijetko bi bolje prošli da ste novce uložili u banku, oročili ih i ne mrdali iz kuće (nije baš tako, jer tvrtka osim profita povećava i svoju vrijednost koju možete kapitalizirati potencijalnom prodajom udjela).

Dakle, uz rijetke izuzetke, ta silna dobit (a dobit, ponovimo, nije isto što i prihod) čak i u državnom proračunu sudjeluje s manje od 10% (slijedi gore predloženu teoriju). I doista, vlasnik tvrtke te novce može isplatiti, reinvestirati ili donirati u humanitarne svrhe.

Sjetio sam se sada Keruma i njegovog Maybacha i nekako se nadam da su vipnetovi vlasnici svoju dobit potrošili na neki mudriji način.

U međuvremenu, ako niste zadovoljni kako business funkcionira slobodno odete u austriju i kupite si koju dionicu mobilkoma, erste banke ili deutsche telekoma.

Misao dana:
Like mothers, taxes are often misunderstood, but seldom forgotten.
Categories
Business Ekonomija Ostalo Priroda i društvo

drugs… (5:09, Talking Heads, Fear Of Music, 1979)

Ulovio sam prošli tjedan neku od lakših “vrtićkih” viroza što se tijekom mog posjeta Bešu u ponedjeljak pretvorilo u ozbiljni problem jer nisam gledao vremensku prognozu (pa sam tako vrlo naivno otišao oboružan samo sakoom umjesto kaputom), pa sam onda u šetnji (potrazi za british bokshopom) nahvatao više nego dovoljnu količinu vjetra da bi do navečer počeo iz nosa izlučivati tekućine različitih boja. Pretprošla noć je bila napeta, jučerašnji dan bolan (jer su mi sinusi i nos naotekli od silne iritacije) da bi danas koliko toliko bilo bolje.

Nabavio sam i u međuvremenu pročitao “Anansi boys” od Neil Gaimana. Neil Gaiman koji ima svoj blog autor je nekolicine sjajnih knjiga, od kojih svakako treba izdvojiti Good Omens (u kolaboraciji s terry pratechettom) i monumentalni American Gods o kojem sam već pisao. Knjiga je dobra i po žanru se nalazi negdje između gornje dvije knige; dakle niti totalno ozbiljna, niti komedija.

Kupio sam i “Going Postal” od gorespomenutog Pratchetta pa je to sada slijedeće na redu, a preostalo je i stotinjak stranica od Joe Buff-a i Straits of power.

Smiješi mi se i neko putovanje u nizozemsku ovaj vikend, putovanje koje samo po sebi neće donijeti neku financijsku nagradu ali ima potencijala da to napravi u nekom trenutku u budućnosti. Nisam baš nešto zagrijan ali što se mora…

Piše danas u dnevnom newsletteru časopisa banka kako se pokazalo da su nakon privatizacije mirovinskih fondova naknade fondova toliko visoke da fondovi imaju niske ili čak i negativne prinose, a pogodite tko prednjači u visinama naknada? Sa skoro 26% troška mi smo dvostruko veći od prvog slijedećeg u nizu.

U nekome času sam bio otkrio kako je u mirovinskom zaposleno nekih 7000 ljudi te kako postoji osoba čiji je posao razdvajanje čekova za mirovinu (zamislite stres na tom radnome mjestu). Ako podijelite 7000 ljudi s brojem zaposlenih u ovoj državi ispada kako na jednog mirovinca otpada nekih 1500 zaposlenih što je manji prosjek nego što liječnik opće prakse mora imati pacijenata. Ja poznam svog liječnka opće prakse (onako ko kroz maglu), no definitivno ne poznam svojeg čovjeka u zavodu za mirovinsko osiguranje kojem po gore spomenutoj statistici osiguravam nekih 26% njegovog dohotka.

Svi gore navedeni brojevi su toliko nevjerojatni da ih treba uzeti sa zadrškom, no osvrnuvši se uokolo i provjerivši još jednom gdje živimo mislim da nije potrebno.

Uvijek mi je drago kada čujem da su moji novci mudro utrošeni na veliki broj ljudi kojima je upravo moja kuna pomogla da prežive još jedan naporan dan u uredu.

Misao dana:
Hard work often pays off after time, but laziness always pays off now.