Kako se rasplamsala rasprava na temu mojeg posljednjeg posta o komunalnim poduzećima u hrvata, volio bih pojasniti moju poziciju.
Smatram da nam je država u žestokom svinjcu koji je proizašao iz načina vođenja države nakon osamostaljenja. Naime, vladajuće strukture su u posljednjih petnaest godina privatizaciju i državnu upravu koristili kao amortizer za socijalnu stabilnost države. Iz tog razloga imamo brdo državnih gubitaša na tržištu, veliki nered i predebelu državnu upravu što ukupno košta previše i privatni poduzetnici to moraju financirati. Obzirom da smo previše opterećeni porezima i raznim birokratskim zaprekama postoji cijeli niz kočnica koje priječe ovu državu da ostvari svoj puni potencijal. O pojedinačnim slučajevima, kao i o pojedinim konceptima sam pisao već ranije – no generalno, gore navedeno je moja dijagnoza.
Kako taj problem riješiti?
Prva stvar koju treba učiniti je ono što bih ja nazvao bjesomučna privatizacija. Dakle država se morala odreći/prodati maksimuma svih državnih poduzeća kako bi na tržišnim osnovama vidjeli da li su sposobni egzistirati ili ne. Primjerice, država svaki brod subvencionira sa nekih 10% iznosa (fiksno), nakon toga i sanira brodogradilišta koja su u gubitku, a koja pritom uvoze do 60% ukupne vrijednosti broda. Sada, ako zbrojite ljude koji na tim brodovima rade (a proizvodnja brodova je velikim dijelom ručni rad) tada neće biti teško zaključiti da 30% (kolika je razlika vrijednosti broda minus vrijednost uvezene opreme minus državne subvencije) neće pokriti niti blizu. To ukratko znači da većina tih ljudi u stvari nema radno mjesto i da je pitanje samo trenutka kada će ih tržište pretvoriti u crnu fleku na nečijoj bilanci.
Uzmite slijedeći primjer (kojih na sreću ima danas daleko manje nego ranije), dođe xxx radnika ispred vlade, sabora ili neke druge institucije i isposluje subvenciju, i sada njima država otpiše dugove, uplati im novce ili što već i ono što se desi je slijedeće; njima trošak poslovanja naglo padne (jer imaju otpisane dugove ili jer su dobili subvenciju), sada naravno moraju nešto napraviti kako bi iskoristili trenutak i moraju dokazati da su te novce dobro potrošili. Tada oni svoje proizvode počinju prodavati ispod njihove tržišne cijene (proizvodnja odjednom cvjeta, kapaciteti puni, kamioni dolaze i odlaze) a istovremeno privatna tvrtka tri ulice dalje gubi kupce i na kraju podliježe ranama tržišta. Kada ovima prvima presuši pipa, obzirom da rade ispod razine realnog troška odjednom ulijeći u gubitak i sruše se u stečaj anyway.
Slućaj treći (koji sam beskurpulozno pokupio sa Arsenyevog bloga koji uzgred rečeno objavljuje putopis na bestseleru, u ovom času aktualan je već sedmi dio putopisa); a to je situacija kada država umjesto da stvori preduvjete na tržištu za utakmicu preuzme posao distributera i kanalizira posao na pomno odabrane pravne subjekte (to je situacija koja opisuje novi pravilnik o smeću).
I četvrto (generalno pravilo); naše sudstvo je jadno i tužno i koncept stečaja je kod nas totalno promašen, jer je osnovna funkcija stečaja brza eliminacija nesposobnih subjekata s tržišta, a ne namirenej obveza (super ako se dogodi, ali to nije cilj). Bacite pogled kako se to vani radi, ja npr. redovno pratim goindustry.com što je multinacionalna korporacija koja se bavi stečajevima (kao gore spomenuti lik u Other peoples money) i to je brza i efikasna eutanazija.
Država je ukratko loš gospodar i to je opće poznata i prihvaćena činjenica, rijetki su ti slučajevi kada se država pokazala dobrim gospodarom (postoje ali su rijetki). Također, mislim da je besmisleno pozivati se na socijalne komponente, ljude bez posla i nezaposlenost kao takvu jer će ti ljudi ionako ostati bez posla i to je samo pitanje trenutka i država svojom intervencijom može samo produžiti agoniju i usput potopiti još koje uspješno poduzeće po putu. Uvijek se rado sjetim filma “Other peoples money” u kojem Danny de Vito u jednome času kaže kako postoji trenutak u životu tvrtke kada ona više vrijedi mrtva nego živa, i to je trenutak u kojem treba rasprodati sve, prekinuti s neperspektivnom proizvodnjom (željezara sisak mi pada na pamet) i te novce investirati u nove poslove, educirati ljude, obnoviti zajednicu. Tamo negdje krajem rata, koliko se sjećam Samsung je bio voljan sagraditi novu željezaru koja bi bila daleko manja od postojeće, s neusporedivo manje ljudi i istim ili većim kapacitetom. Da je postojalo sluha, sva je šansa da bi danas u Sisku odavno prošli katarzu koja ionako slijedi i reparirali štete (gubitak radnih mjesta) koje su ionako bile suđene da se dogode. Ovako, imate grad u kojem radna mjesta iz dana u dan polagano nestaju a lešinari političke strukture kruže okolo i svako malo se zapikiraju i pokupe neku trulež s poda.
To be continued… (o koncesijama i komunalnim tvrtkama)
Misao dana:
Lawrence Garfield: You know, at one time there must’ve been dozens of companies making buggy whips. And I’ll bet the last company around was the one that made the best goddamn buggy whip you ever saw. Now how would you have liked to have been a stockholder in that company? You invested in a business and this business is dead. Lets have the intelligence, lets have the DECENCY to sign the death certificate, collect the insurance, and invest in something with a future.