Ovi američki izbori kao i svaki drugi, ali istovremeno i za razliku od svih prethodnih su prvenstveno manifestacija borbe vrijednosti između dvije i sve više podijeljene Amerike koje eto, obitavaju na istom prostoru. Ankete koje su do prije neki dan pokazivale jasnu prednost Demokrata i predsjedničkog kandidata Joe Bidena, baš kao i 2016. godine pokazale su se kao djelomično netočni i neprecizni prediktor stvarnog rezultata. „Plavi val“ američkih demokrata koji je bio očekivan sasvim izvjesno nijes stigao i rezultati koji su poznati u ovome trenutku jako podsjećaju na one iz 2016. godine. Demokrati, opečeni prošlim izborima ipak nisu bili uljuljani u neosnovani osjećaj političke nadmoći kao što je to bilo prije četiri godine i mobilizacija na svim razinama koja je uporno ponavljala da se ne treba oslanjati na ankete se u ovome času pokazuje ispravnom. Dominacija kongresom nije niti će biti značajno, promjena većine u senatu je u najmanju ruku neizvjesna a i ako se dogodi biti će slabašna, dok će pobjeda Joe Bidena na predsjedničkim izborima više biti faktor sreće nego promišljene strategije ili dobro provedene kampanje. Kao i prošloga puta, Demokratski kandidat vodi u ukupnom broju danih glasova, no elektorski sustav biranja predsjednika vagu stabilno prebacuje na Republikansku stranu. Lijevi dio američkog političkog spektra (ako američku lijevu stranu možemo prozvati lijevom), kao i u mnogim drugim dijelovima svijeta očito ima problem formulirati svoje stavove i vrijednosti te prikupiti podršku za svoje politike i kandidate.
Greške kampanje 2016. godine su se mogle svesti na dvije elementarne razine. Prva je bila odabir Hillary Clinton kao predsjedničkog kandidata, a koja sama unutar svoje Demokratske stranke nije imala apsolutnu i nedvosmislenu podršku. Njezin politički put i kredibilitet dijametralno je suprotan od njezinog supruga i bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, te se njezino ime neodvojivo veže kao simbol političke elite i upravljanja državom kroz politički establishment kojem mijenjanje stavova radi političkog probitka ili samoodržanja nije stran ali niti neuobičajen. Drugi bitni element gubitka je svakako podcjenjivanje samog biračkog tijela i konkretnije njegovog sastava na dan izbora. Možemo mi anketirati jednu grupaciju i dobiti vrlo solidnu sliku kako oni razmišljaju i koga preferiraju, no ako na dan izbora ostanu kod kuće a neki drugi ljudi izađu na birališta onda se dogodi predsjednik poput Donalda Trumpa. Te 2016. godine Trump se iznimno snažno pozicionirao kao kandidat koji se bori i koji će razrušiti politički establishment – pokazalo se da je to poruka koja je naišla na plodno tlo i rezultirala neočekivanom pobjedom, osobito u kombinaciji s njegovim nevjerojatnim talentom da najkompleksnija pitanja svede na jednostavne i svima razumljive crno bijele dileme. Naravno, možemo diskutirati o tome da li je uopće moguće kompleksni problem prezentirati na taj način, a možemo taj talent jednostavne komunikacije svesti na neobrazovanost aktualnog predsjednika, ali bez obzira što mislili o tome konačni rezultat je ovdje. Donekle je nevjerojatno promatrati kako je Trump dobio podršku u siromašnim ruralnim sredinama srednjeg zapada na platformi smanjenja poreza bogatima (kojih tamo de facto nema) i gašenju programa dostupnog i jeftinog univerzalnog zdravstvenog osiguranja o kojem ovisi preživljavanje većine tih stanovnika. Kao i u drugim situacijama, birači će radije glasati za svoja uvjerenja pa čak i onda kada taj glas radi direktno protiv njihovog interesa.
Četiri godine kasnije, nakon svega otkrivenog, izrečenog, napravljenog ili propuštenog, ako pogledamo posljednje ankete i pitate Amerikance da li je Donald Trump dio političkih elita ili se bori protiv njih, uvjerljiva većina (ali ne i apsolutna) od njih 47% smatra da se Trump bori protiv establishmenta. Pitanje se čini donekle jasnim ako pretpostavimo da je politički establishment loš, no što ako je politički establishment sinonim (u cijelosti ili dijelom) za stabilnu demokratsku državu i njezine institucije, dok predsjednik svojim lažima, izvrtanjem konteksta, ignoriranjem bjelodanih činjenica, diskvalificiranjem protivnika i otvorenim rušenjem demokratskih standarda podriva same temelje države kojoj upravlja?
Upravo u kombinaciji ovih parametara Trump crpi snagu za ovogodišnju izbornu platformu koja je možda dovoljno jaka da ga još jednom prebaci preko izborne crte priskrbi mu 270 elektorskih glasova. Snažna podrška birača širom političkog spektra želi obračun s političkim elitama i Trump se čini nevjerojatno uspješnim u tom obračunu. Moralno je pitanje kratkovidnost te podrške jer u previše situacija Trump i njegova administracija ignoriraju i očigledno zaobilaze zakone, pravila ili običaje. Samo ako promatrate otvoreno nazadovanje borbe protiv klimatskih promjena, koje bi svima moralo biti očiti i zajednički cilj, jasno je kako iza takvih kratkoročnih odluka ne može stajati dugoročna dobrobit. Tu je naravno i „image businessmana“ Donalda Trumpa koje je odavno rastavljeno na sastavne dijelove i ono što je preostalo ne daje imalo lijepu sliku o njegovim sposobnostima ili čak legalnosti njegovih poslovnih operacija, no slika je i dalje tu i očito rezonira s dijelom birača. Pozivanje na stanja burzovnih indeksa kao mjerila uspjeha američke ekonomije još je jedan od kratkovidnih argumenata jer on govori više o bogatstvu elita nego o zdravlju ili stvarnom stanju, a mogli bi argumentirati i kako rast ekonomije počiva na temeljima postavljenima prije Trumpova mandata – no očekivano je da političari uzimaju zasluge za sve dobro a odgovornosti prebacuju na druge. Ako se dotaknemo reakcije na pandemiju, u kojoj je Amerika žestoko pogođena, sasvim je jasno kako je odgovor izostao i kako je Amerika napravila malo ili ništa da se suprotstavi COVID-u. Čak i otvorene intervencije Federalnih rezervi na tržištima imaju funkciju održavanja statusa quo i ne adresiraju slabosti ekonomije, no tu ne treba kriviti Trumpa budući da su praktički sve zemlje svijeta pribjegle istom receptu gašenja požara u ekonomiji novcem izbačenim iz helikoptera. Što se vanjske politike tiče, Trump ima neobičnu fiksaciju autokratskim liderima poput Putina, dok je sukobljavanje rezervirao za Kinu. Impresivno, Trump nije pokrenuo niti jedan oružani sukob pa je time prekinuo dugački američki niz „overseas“ ratovanja. U konačnici, kada na sve skupa dodamo i onaj poznati argument o tome kako je bolje zlo koje poznajemo (Trump) od onog koje nam je nepoznato (Biden). Nije osobito iznenađenje što se izborna borba svodi na pažljivo i polagano prebrojavanje glasova te naravno osporavanja legalnosti tog brojanja, jer zašto to ne bi radili kada znamo da „dopisni glasovi“ velikom većinom idu u korist Joe Bidenu budući da su u dvotrećinskoj većini odnose na birače koji su registrirani kao Demokrati. Motivacija za sudsku trakavicu je više nego jasna kada nadodamo da će se nakon gubitka izbora Trump morati suočiti s (pravnim i financijskim) posljedicama svojih mnogobrojnih odluka u atmosferi vrlo brzog odricanja republikanske podrške na svim razinama.
O Trumpovom izazivaču Joe Bidenu teško je puno toga za reći, osim što govorimo o političaru koji je imao uspješnu i vrlo mirnu četrdesetogodišnju političku karijeru u kojoj nije zabilježena nijedna diskvalificirajuća afera, ali također niti jedna velika politička pobjeda osim skoro pa redovitog i stabilnog uspona u političke visine. Čak i osam godina potpredsjedničke funkcije u Obaminoj sjeni nije iza sebe ostavilo osobito mjerljivu političku ostavštinu i ono što u konačnici ostaje je solidni političar koji u sebi utjelovljuje simboliku poštenja, uljuđenosti, pristojnosti i empatije – što su vrijednosti koje mnogi zazivaju i u Americi i izvan nje, pitanje je da li je povratak „normalnosti“ u politici dovoljno velika platforma na kojoj je moguće dobiti izbore. U času dok dovršavam ovaj tekst, sasvim je jasno kako će „popular vote“ tj. ukupni broj glasova definitivno biti na strani Joe Bidena, no čini se kako će novog Američkog predsjednika odlučiti jezičac s vage u saveznoj državi Pensilvaniji, a koji u cijelosti ovisi o glasovima odaslanima poštom. 2000. godine isti takav jezičac je zaustavio Al Gore-a, također bivšeg potpredsjednika mega uspješnog Billa Clintona. Prije dvadeset godina ti glasovi su osigurali Georgeu Bushu predsjedničku poziciju, a ove godine bi mogli Joe Bidenu osigurati pobjedu.
p.s. ovaj tekst je prvo bio objavljen u Expressu
Misao dana:
It’s not the voting that’s democracy; it’s the counting.