Zakon o strateškim investicijskim ulaganjima

Jučer sam slučajnošću bio u Westinu gdje je HDZ imao svoj ekonomski forum ili kako oni već zovu to okupljanje (usput rečeno, jako je malo teksta napisano o tome u novinama, nije da sam očekivao velike i dugačke analize ali malo više i malo istaknutije članke je ipak bilo za očekivati).

Negdje istovremeno, Vesna Pusić govorila je o “radikalnim potezima” koje vlada treba napraviti, malo kasnije je premijer to isto okarakterizirao kao “odlučno” a ne “radikalno”, no poznavajući kretanja u državnom proračunu sasvim je jasno da radikalno i odlučno nisu baš previše spojivi koncepti u sadašnjoj situaciji i konstalaciji snaga. Usput rečeno, kada već spominjemo radikalne poteze – ako smo smanjili subvencije za koju milijardu, a da bi podijelili te subvencije moramo imati ljude koji primaju zahtjeve, obrađuju zahtjeve, kontroliraju i plaćaju – a oni su sada de facto ostali bez predmeta za obraditi, što će se s njima dogoditi? Oni zauzimaju i neki prostor, moramo ih hladiti i grijati, troše neke papire, kradu uredski materijal… Tu bi se isto dalo nešto uštediti, zar ne?

Naravno, kao spasitelji se očekuju “investitori“, a za njih smo pak napravili Zakon o strateškim investicijskim projektima. Odmah uočite da se u članku pet zakona definira što je to strateški investicijski projekt i da je po tome jedini kriterij (ili barem prevladavajući) onaj financijski: koliko je netko novaca spreman uložiti – to je strateška odrednica. Ja sam nekako mislio da strategija znači nešto drugo a ne samo gomilu para koju je netko voljan istresti na stol, no to sam samo ja.

Ono što jest važno kod gore spomenutog zakona je nešto sasvim drugo, a to je da smo tim zakonom posredno ili možda čak i neposredno priznali kako nemamo ama baš nikakve moći da se neka ideja realizira kroz postojeći sustav (zakona, propisa, provedbenih akata i pripadajuće mu birokracije) nego ćemo u određenim uvjetima (aka. kada su zadovoljeni “strateški” interesi) opaliti prečicom kroz šumu propisa kako bi se nešto doista i dogodilo. Meni je ovo konceptualno jako pogrešno jer kako je moguće da u jednoj uređenoj državi zaobilazimo zakone i procedure kako bi se pogodovalo nekome, pa makar on bio i strateški investitor? Što takav pristup radi vladavini prava i ustavnom obećanju da smo pred zakonom svi jednaki?

Druga konsekvenca ovog zakone je i to da ćemo u provedbi proizvesti novu kastu birokrata koji su po svojoj definiciji Überbirokrati, jer oni mogu s visine napraviti stvari koje birocraticus domesticus vulgaris ne mogu izvesti. Ekstenzija te ideje je i da imamo predvodnika tih überirokrata što se manifestira u ideji o povjereniku za investitore (postoje neke stvari koje samo birokrat može zamisliti jer nama drugima sinapse u mozgu jednostavno nisu spojene da dopuste takav tok misli). Razmislite malo, da li je to optimalan i u krajnjoj liniji pravedan pristup razvoju ekonomije (ili bilo čega drugoga)?

Misao dana:
The underlying bureaucratic key is the ability to deal with boredom. To function effectively in an environment that precludes everything vital and human. To breathe, so to speak, without air.

The key is the ability, whether innate or conditioned, to find the other side of the rote, the picayune, the meaningless, the repetitive, the pointlessly complex. To be, in a word, unborable.

It is the key to modern life. If you are immune to boredom, there is literally nothing you cannot accomplish.