Posljednjih nekoliko dana zapljusnuti smo neočekivanom dozom interesa koji je iskazan za ACTA-u, međunarodni sporazum čiji je cilj reguliranje zaštite intelektualnih prava i autorskih djela. U Hrvatskoj, (ne)svjest o ACTA sporazumu zapalio je predsjednik Ivo Josipović koji obzirom na svoju povijest u Hrvatskom društvu skladatelja i kao pravnik koji se godinama borio za zaštitu autorskih prava po definiciji podržava svaki sporazum koji će osnažiti zaštitu intelektualnog vlasništva. S druge strane, nakon potpisivanja ACTA-e prije nekoliko mjeseci, zahvaljujući videu kojeg je proizveo glasoviti Anonymous ali i nizu kritika koje s dobrim razlogom postoje za prethodne prijedloge sporazuma koji je do svoje konačne verzije značajno razvodnjen i ublažen, sasvim je jasno kako je do do ove gužve došlo unatoč tome što većina tvrdnji koja se ACTA sporazumu stavlja na teret uopće nema uporišta u finalnoj verziji dokumenta koja je pak pisana u suhoparnoj i tehničko-pravničkoj terminologiji na stranome jeziku i ovisno o verziji koju čitate ima više od 25 stranica – što samo znači da je vrlo mali broj onih koji je tekst sporazuma doista i pročitao, no svejedno mnogi o njemu imaju vrlo isključivo mišljenje.

Jedan od prvih mitova koji se uporno ponavlja je kako će internet provideri, dakle tvrtke koje vam osiguravaju internet vezu biti putem ACTA sporazuma prisiljeni promatrati ili instalirati opremu kako bi bili u stanju identificirati promet zaštićenih materijala (pjesama, videa i slično). Ničega niti sličnoga nema u sporazumu, nema ni takozvanih „three-strikes“ prijedloga, kao ni isključivanja s interneta. U sporazumu nema ništa ni o generičkim lijekovima za siromašne afrikance i azijce; tehnologija generičkih lijekova je dobro poznata i jedino što eventualno može doći na udar je kada bi neki lijek imenom, pakiranjem i izgledom podsjećao na neki drugi zaštićeni lijek (primjerice, planetarno popularna Viagra postoji u cijelom nizu sličnih ali ne i identičnih generičkih izvedenica koje slobodno  kolaju svijetom). I posljednje, ACTA ne predviđa mogućnost da bi se neke od web stranica mogle ukinuti brisanjem kroz DNS sustav, baš kao što ni internet provider neće biti zaduženi da promatraju komentare i sadržaje korisnika kako bi bili sigurni da nema objavljenog zaštićenog materijala.

Naravno, ACTA nije nužno niti dobar sporazum jer sama činjenica da je predviđen kao međunarodni sporazum, koji potom obvezuje nacionalna zakonodavstva, veže ruke zakonodavcima kako da reguliraju pojedina područja koja su već sada dijelom normirana na različite načine u različitim zemljama; prevedeno, sve ono što ACTA predviđa uglavnom je predviđeno našim zakonima i već sada je kažnjivo, no način provedbe i konsekvence su drugačije definirane. Primjerice, člankom devet sporazuma predviđeno je da odštetu mora platiti onaj koji je znao ili je postojao razumni osnov da zna da je riječ o djelu ili materijalu koji je zaštićen nekim pravom što bi moglo značiti da vaše neznanje da rukujete ili ste zaprimili ili razmijenili neki zaštićeni materijal nije dovoljno da bi vas oslobodilo. Problematičnim bi se mogao pokazati i članak 12. koji u jednoj rečenici kaže kako se vlasti moraju pobrinuti da proaktivno spriječe promet autorskim ili drugim pravom zaštićenog materijala – iako je ovdje eksplicitno naglašen promet roba i sprečavanje puštanja takve robe u trgovinske kanale (primjerice lažnu robu poput odjeće, nakita i slično) – što bi se moglo primjeniti i na internet promet kako to naglašava Anonymous, no da bi se to desilo vlasnik prava mora dokazati kako je povreda prava „izvjesna“, što pak znači da je vlastima potrebno podastrijeti neki suvisli dokaz o takvoj aktivnosti.

ACTA previđa i konkretnu kriminalnu odgovornost, dakle ne samo prekršajnu kaznu ili civilni naknadu štete ali ponovno, samo u slučajevima gdje je dokazano kako se radi o stavljanju u promet radi ostvarivanja novčane dobiti.

Najproblematičniji je ipak članak 27. koji se eksplicitno bavi prometom digitalnih dobara i koji već u prvoj rečenici kaže kako je potrebno osigurati brze i efikasne procedure kako bi spriječili povredu prava, odnosno kako je potrebno osigurati rješenja koja će odvratiti potencijalnog počinitelja. Također, ACTA kaže kako je potrebno zakonskim putem spriječiti svaki pokušaj da se utječe na uređaje ili softver koji je dizajniran da onemogući ili ograniči pojedine funkcije (primjerice kopiranje), a jednako tako je zabranjeno uvoziti, prodavati ili prizvoditi uređaje koji bi tako nešto omogućavali ili otežali kontrolu.

ACTA očito nije onoliko rigorozna koliko se pokušava predstaviti, no svejedno, kroz neke od svojih članak otvara put da se u nacionalnim zakonodavstvima kreiraju mjere poput onih o kojima govori Anonymous. Temeljna razlika je u tome što protivnici ACTA sporazuma tvrde kako je izvjesno da će to Vlade učiniti, odnosno da ACTA traži od nacionalnih zakonodavstava da takve mjere osiguraju, dok hladnokrvno čitanje teksta pokazuje da od toga nema ništa, odnosno sasvim sigurno nema ništa više što već sada nije na raspolaganju nacionalnim zakonodavstvima.

Gdje je onda problem? Problem je u tome što je dolazak digitalnog medija trajno promijenio tehnološki balans. U doba vinilnih ploča i audio kazeta, za bilo kakvu reprodukciju morali ste imati odgovarajuću opremu koja je sama po sebi ograničavala tko može biti pirat. Danas, u doba kada svatko na svom računalu može „prepržiti“ desetke muzičkih Cd-ova u jednome satu, ili još gorje, što može postaviti web stranicu koja će zaštićeni sadržaj dijeliti tisućama – svaki takav čin kopiranja ili daljnje distribucije postaje ekonomski mjerljiv, a nositelji prava umjesto da imaju relativno ograničen broj organiziranih pirata odjednom moraju svoj teritorij braniti u globalnom i umreženom svijetu.

Tri su temeljne taktike za zaštitu autorskih prava. Prva i često korištena taktika je tužakanje do iznemoglosti. Američka RIAA (donekle ekvivalent lokalnog ZAMPa) redovito i masovno tuži tisuće građana i u pojedinim slučajevima ostvaruju doista bizarne uspjehe. Prije godinu dana, nakon tri suđenja Jammie Thomas Rasset osuđen je da mora isplatiti odštetu u iznosu od impresivnih 1.5 milijuna dolara zbog toga što je podijelo 24 pjesme, dakle 62.500 dolara štete za svaku od podijeljenih pjesama. ACTA postavlja pitanje naknade štete koja se može opisati izgubljenom dobiti ili drugim ekonomskim štetama te je sud dužan prihvatiti ili barem uzeti na znanje te izračuna od nositelja prava, no tko je pravi autoritet da kaže kolika je šteta nastala. Albumi Withney Houston do prije neki dan su koštali oko 5 funti (danas nakon njezine smrti koštaju odlukom Sony Musica 8), kako je onda moguće da šteta od toga da ste s prijateljima podijelili album ili dva bude 1.5 milijuna dolara (ekvivalent kupovine 200.000 albuma?). Ili pak situacija u kojoj također amerikanac Richard Franco Montejo pred sobom ima petogodišnju zatvorsku kaznu za upload (ok, masovni) Kayne Westa, dok istovremeno liječnik koji je proglašen krivim za ubojstvo Michaela Jacksona mora izdržati četiri godine? Da li je ekonomska šteta dijeljenjem jedne epizode dr. House-a ekvivalent cijene DVD-a na kojem se ta epizoda nalazi; ili je pak šteta sličnija prihodu kojeg proizvođač te epizode ostvaruje u oglašavanju na TV kanalu. Dakle ako je TV postaja emitirala epizodu koju je gledalo 500.000 ljudi, a reklame emitirane u tom terminu su prikupile 200.000kn tada je prihod po gledatelju bio svega 40 lipa koji potom treba umanjiti za trošak odašiljača i cijeli niz drugih troškova da bi stigli do stvarnog prihodaili izgubljene dobiti kojeg je ostvario vlasnik prava na TV emisiju.

Druga taktika je ograničavanje kopiranja zaštićenih materijala, dakle ono što je predviđeno ACTA sporazumom u njegovom članku 27. Bizarno, upravo to priželjkuje naš domaći Ivan Vučica koji je predsjedniku uputio otvoreno pismo u kojem kritizira ACTA sporazum. Ivan Vučica traži od predsjednika da se založi za dolazak iTunes dućana u Hrvatsku. Appleov iTunes revolucionarizirao je prodaju muzike, videa i knjiga putem interneta zahvaljujući tzv. DRM ili digital rights managementu koji efektivno „zaključava“ muziku koju ste kupili samo na vaše uređaje, pa je tako Ivan u pokušaju da nagovori predsjednika da se usprotivi ACTA sporazumu kao argument iskoristio Apple i iTunes koji je korporativno utjelovljenje svega onoga protiv čega se oponenti ACTA-e bore, a to je da se sadržaj može slobodno kopirati i razmjenjivati za osobne potrebe – prevedeno, to mora značiti da ste u stanju muziku sa svojeg iPoda slobodno prekopirati na bilo koji drugi muzički uređaj koji posjedujete, a s muzikom koja je kupljena u Appleovom dućano tu nije slučaj.

I posljednje, treća taktika je da digitalni sadržaji budu svima lagano dostupni. Za Hrvatsku, to bi značilo otvaranje digitalnih dućana Applea, Amazona ili drugih kompanija. Problem iTunes dućana i sličnih prodavatelja intelektualnih prava iznimno je jednostavan u SAD-u koje je jedno veliko i unificirano tržište, za razliku od Europe koja je fragmentirana i gdje su u različitim zemljama različiti nositelji autorskih prava, a sve zajedno u zemljama koje na različite načine imaju riješeno pitanje poreznog tretmana prodaje i prometa muzike, knjiga i videa. Velike kompanije su naravno zaintresirane za otvaranje digitalnih dućana u zemljama koje su veliki kupci poput Velike Britanije, Francuske, Italije, Njemačke; no malene zemlje poput nas neće skoro doći na red iz jednostavnog razloga što je pravna zavrzlama prevelika u odnosu na potencijalnu dobit pa su stoga odvjetnički aparati velikih kompanija usmjereni na velika tržišta. Utješno, jednoga dana ćemo i mi doći na red, vjerojatno među posljednjima.

I za kraj, slažem se s tvrdnjom mnogih kako je piratstvo ili kopiranje audio i video sadržaja elementarni sustav distribucije i promocije za mnoge; a u nekim situacijama do određenih sadržaja i ne možete doći bez piratstva – prije nekoliko dana sam pokušao na YouTubeu pogledati spot Nick Cavea Fifteen feet of pure white snow za koju je nositelj prava EMI i koji je onemogućio hrvatskim posjetiteljima YouTubea da je pogledaju. Ako promotrite presjek potrošnje internet kapaciteta u americi i europi vidjeti ćete kako je u Americi udio koji u europi zauzimaju torrenti preuzeo Netflix koji na jednostavan način bilo kome dopušta da za minimalnu naknadu (desetak dolara mjesečno) raspolagati bibliotekom u kojoj se sastoje tisuće i tisuće filmova – probajte to usporediti s cijenom iznajmljivanja pojedinačnog filma iz digitalne videoteke operatera koji vam pruža triple-play uslugu. U europi toga nema ili je cijena neusporedivo veća, pa je stoga taj prostor prirodno zauzet torrent klijentima i ljudima koji se pokušavaju dokopati nedostupnog sadržaja.

Hrvatska može i ne mora pristupiti ACTA sporazumu, s jedne strane kao uređena zemlja koja se trudi pripasti europskom krugu moramo regulirati i poštivati intelektualna prava – taj dio bi morao biti jasan svima; no jednako tako, zbog naše male veličine, pravnih i drugih problema jednostavno smo osuđeni da pojedine sadržaje konzumiramo kao pirati. Uz malo sreće, svijetom prošireni bunt zaustaviti će ACTA sporazum i prije nego što mi moramo donijeti našu finalnu odluku.

Misao dana:
As we’ve seen, our constitutional system requires limits on copyright as a way to assure that copyright holders do not too heavily influence the development and distribution of our culture.