Moramo li kupiti ciglu?

Razgovarao sam prije neki dan s jednim poslovnim partnerom koji se bavi proizvodnjom. Kaže mi kako se on bavi relativno specifičnom proizvodnjom koja je takve prirode da je do sada bio zaštićen od robe ispod cijene koju plasira daleko istočno tržište, no u posljednjih nekoliko mjeseci desilo se da je nekoliko velikih igrača pokupovalo nekolicinu firmi u Bosni i Srbiji te da se sada svojim proizvodima žele ubaciti na hrvatsko tržište.

Veliki, kaže on, nisu nikada došli na Hrvatsko tržište i pokušali kupiti nekog lokalnog jer je elementarna analiza pokazala da smo jednostavno preskupi. Evo i nekoliko primjera. Zamislite situaciju u kojoj kupujete veliki kamion za prijevoz šljunka. Jedan takav kamion košta oko 200.000 eur, i ako ga kupite na pet godina ili šezdeset mjesečnih rata uz kamatu od recimo sedam posto, do kraja kredita morate isplatiti oko 235.000 eur ili 3.900 EUR mjesečno, što je po današnjem tečaju nešto ispod 30.000kn. Istovremeno, ako želite biti rentabilni, tim kamionom moraju upravljati barem dva vozača, koji vas sigurno neće koštati manje od cca. 1.000 do 1.100eur bruto, za tu vrstu kamiona potrebno vam je i suvislo održavanje koje će generirati još jedno radno mjesto (ili ekvivalent troška održavanja), te naravno morate imati i osobu koja prodaje kapaciteta tog kamiona, neko administrativno osoblje, a vjerojatno i nekog direktora s pripadajućom mu tajnicom. Sve skupa mjesečno košta daleko više od samog troška mjesečne rate kredita. Kamion vas košta i do 10.000eur prvoga u mjesecu bez da ste ga uopće i pomakli s parkirališta. Da bi smanjili trošak, vjerojatno ćete kupiti više kamiona i pokušati dio fiksnih troškova (tajnica, administracija, direktor) prevaliti na što veći broj profitnih centara, no trošak rada će i dalje biti značajan. U času kada propadnete, tada će zloguki proroci govoriti kako ste se preinvestirali, makar su mjesečne rate za silnu opremu bile značajno niže od same mase plaća koju treba isplatiti. Naravno, svaka industrija ima svoje specifičnosti i u nekima treba više, a u nekima manje ljudi no princip je nažalost isti.

Ili, možete misliti što se događa s energijom. Ako ste kupili skupi stroj sva je šansa da će on trošiti nakakve količine električne energije. Stroj koji ste platili 200.000 eur trošiti će stotine kilovata, a da bi ih mogli uopće trošiti morate u hrvatskoj od elektre dobiti dozvolu. Dozvola se kupuje i jedan kilovat sat angažirane struje kod nas košta 1.700kn (u Zagrebu, drugdje je jeftiniji), ako želite u utičnicu uključiti stroj koji troši dvije stotine kilovata struje morate prije toga isplatiti elektri 340.000 kuna prije negho ste utrošili i jedan jedini kilovat struje. Takve naknade nema u primjerice susjednoj Bosni, ili je simbolična naknada na razini administrativne takse u susjednoj Srbiji. Kako sada možemo očekivati da će naša proizvodnja biti konkurentna kada moramo plaćati pravo da bi koristili energiju?

Nekad davno, postojali su klinci grubijani koji su stajali između vas i vašeg puta do škole i prodavali su cigle. Morali ste proći kraj njih, oni bi vam tada ponudili da kupite ciglu koja vam je apsolutno nepotrebna, no ako bi odbili onda do škole ne bi mogli proći i sva je šansa da bi dobili i batine. Kod nas nema grubijana koji vas priječe da proizvodite jer se ta ekipa u međuvremenu institucionalizirala pa se odazivaju na ime HEP ili Hrvatske šume ili neki treći totalno besmisleni fond koji je funkcija sam sebi.

Za razliku od nas ovdje, koji smo prisiljeni svako jutro na putu do posla kupovati ciglu, stranci imaju luksuz da prošeću jednom i odluče svoj posao i svoju proizvodnju preseliti tamo gdje cigle ne morate kupovati.

p.s. ovo je moja pedeseta i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 30. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
How lonely it is going to be now on the Yellow Brick Road.