O novoj desnici

Prije sada već malo više od dva mjeseca na web stranicama pollitika.com-a objavljen je popis od tristotinjak branitelja koji su navodno traženi od strane Srbije. Navedeni popis, neovisno o tome da li je vjerodostojan ili nije uspio je pokrenuti jednu sasvim solidnu lavinu medijskog praćenja i u biti od te točke su i krenula sva ova javno iskazana nezadovoljstva branitelja. Ono što je mene impresioniralo u cijelom tom slučaju je da je taj tekst pročitalo više od 70.000 ljudi u nekih 36-48 sati od objave (i to vikendom, kada je posjećenost svega jedna trećina onoga na radni dan), a vjerojatno i desetine tisuća na drugim web stranicama koje su prenijele popis. Ne računajući čistu znatiželju, moj je zaključak kako je popis pažljivo pregledala i jedna sasvim solidna brojka ljudi koji iz ovog ili onog razloga strahuju da bi se mogli naći na tom popisu, a makar naša policija i DORH ne znaju zašto, oni očito dobro znaju.

To nas u biti dovodi do naglog uskrsnuća desnice u Hrvatskoj. Ako malo bolje promislite, postoji barem jedna stvar koju je HDZ sa Sanaderom na čelu odradio maestralno, a to je da su u cijelosti apsorbirali i pacificirali radikalnu desnu stranu političkog spektra. Ta, nazovimo je krajnja desnica nije nestala nego su joj samo privremeno bili zatomljeni apetiti, no danas je više nego očito da je HDZ izgubio kapacitet, sposobnost ili želju da je dalje suzdržava. Ili, što je jednako vjerojatno, postoji grupacija kojoj odgovara radikalizirana situacija, jer u izborna vremena nema boljega neko prikupljanje biračkog tijela na ideološkim osnovama, a priče o ustašama i partizanima, vjeronauku u školama ili svetosti domovinskog rata su svakako najbolji i provjereni mehanizami za postizanje tog cilja.

Istovremeno, poput Čondića u doba Splitske rive (usput rečeno, gdje je on, totalno je nestao iz vida) izronila je nekolicina glasnih koji sada pokušavaju zauzeti prostor ne bi li valjda kroz izborni proces svoje utočište potražili u Saboru. Istovremeno, ako promotrite tko su ti ljudi, to su oni čija se imena spominju u različitim istragama ili nikada rasvijetljenim događajima a za čije razrješenje vrijeme polako ali sigurno dolazi, pa su valjda i oni sami shvatili kako su istjerani na čistinu i kako je jedina akcija koju mogu poduzeti stvaranje puno buke.

Tu je u biti i poveznica s ovim tzv. “Facebook” prosvjednicima koji u biti predstavljaju neku vrst anarhične ljevice i nije li doista fascinantno kako se ti anarhistički ljevičari, koji bi nas vratili u komunizam u kojem nikada nismo bili, nacionalizirali banke i tiskali novac po političkoj direktivi uredno skrivaju u povorkama pod parolama kvazi desničarskih udruga od kojih je najmanje jedna, vidi koincidencije, osnovane 10. travnja neke godine. Ova nova, moderna i neuračunljiva desnica je možda malo mudrija pa ne govori o nacionalizaciji banaka ali bi im rado nacionalizirali profit, osnivali bi se centri za istraživanje ratnih zločina u kojima bi odmah sudjelovalo 20.000 branitelja (koje treba platiti ni manje ni više nego 2mlrd kuna godišnje uz konzervativnu plaću od 8.000kn bruto i bez ikakvih drugih troškova) te naravno, biser tisućljeća gdje bi samo branitelji mogli suditi braniteljima. Ti zahtjevi ne pokazuju samo odsutnost zdravog razuma nego i to kako ti ljudi još uvijek žive u nekim davnim i zaboravljenim vremenima.

Duboka društvena kriza koja na ovim prostorima traje već dvadeset godina pokazala se kao kritični čimbenik da i ekonomska kriza bude dublja i dugotrajnija nego drugdje. Nedostatak leadershipa kako u poziciji tako i u opoziciji uzrokovao je ovakvo stanje koje je uvijek pogodno za razvoj ekstremnih ideologija ili u ovome konkretnom slučaju ekstremnih pokreta koji su svi redom motivirani osobnim  agendama.

p.s. ovo je moja trideseta i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 19. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We’ve been very bad at understanding why the right-wing does things.