Road To Nowhere… (4:21, Talking Heads, Little Creatures, 1985)

Da mi je netko jučer ujutro kada sam se probudio rekao kako ću popodne biti u Osijeku, sa stopostotnom sigurnošću bih rekao kako je totalno u krivu. No kako te život zna vrlo često zafrknuti kada najmanje očekuješ negdje tamo oko podneva sam shvatio kako je moja prisutnost u Osijeku (u ukupnom trajanju ne većem od 20 minuta) nužno potrebna te sam sjeo u auto i velikom brzinom odjurio do slavonske prijestolnice.

Obzirom da sam imao dovoljno vremena, pokušao sam iskoristiti priliku i kupiti uređaj za elektronsku naplatu cestarine popularno zvanu ENC. To nažalost nije moguće napraviti baš na svim naplatnim kućicama, nego to morate napraviti na većim izlazima (recimo Županja ili Slavonski Brod i naravno Ivanja Reka). U Slavonskom Brodu je ENC moguće kupiti samo u radno vrijeme, a ono je od 8-14h? Obzirom da sam došao prekasno od toga ništa.

U Zagrebu sam bio bolje sreće, budući da mlada i relativno neupućena dama prodaje ENC komplete od 7-19h. Sam ENC uređaj košta 122kn, mogu ga koristiti samo automobili (tj. vozila prve skupine) i korištenjem ENCa dobijate pravo na 10% popusta (dakle s 1.000 potrošenih kuna cestarine isplatili ste uređaj).

No kako ja želim kupiti ENC uređaj koji glasi na tvrtku (kako bih dobio pravo na povrat PDVa) situacija je malo kompliciranija. Naime, unatoč tome što je ENC uređaj prepaid uređaj (dakle ako nema novaca na računu nema niti vožnje) iz nekog iznimno čudnog i nerazumljivog razloga Hrvatske autoceste od vas očekuju potpis ugovora, koji je u stvari malo opsežniji formular uz kojeg dobijete nekoliko stranica “definicija” iz kojega, kako sama dama u kontejneru kaže “slijede moje obveze“. Problem je u pečatu, naime ako želite R1 račun morate potpisati formular i lupiti pečat. Pečat morate imati. Ne znam kako drugi, no u mom slučaju pečat je debelim lancem zakovan za sef tvrtke i samo u iznimnim situacijama izlazi iz svog spremišta. Vjerujem da postoje ljudi koji hodaju s pečatom u džepu, no iole ozbiljnija tvrtka ima vjerojatno vrlo razrađene procedure tko i pod kojim uvjetima smije koristiti pečat, moja je jedna od tih i pravilo je vrlo jednostavno.

Pečat je zanimljiva stvar, ona naime ima neke duboke povijesne korjene, no moje je mišljenje da je u doba elektronskih potpisa i elektronskog poslovanja on totalno nepotreban. Dapače, promjenama zakona o trgovačkim društvima koje je uslijedilo kako bi hitro.hr uopće zaživio koliko se sjećam pečat je u uklonjen iz zakona i tvrtka ga više uopće ne treba imati (ovo nisam 100% siguran). Nadalje, koja je uopće poanta lupanja pečata, ako je kartica prepaid od pečata (kao uostalom i većine drugih podataka koje je potrebno ispuniti) Hrvatske autoceste nemaju nikakve koristi. Vjerojatno neki birokrata si je smislio malo posla i on tamo odlučuje o sudbinama vlasnika ENC uređaja poigravajući se njihovim elektronskim računima u elektronskom univerzumu hrvatskih autocesta, a da toga neupućeni vozači nisu niti svjesni, a dotičnom birokratu kojem je netko uskratio čokoladu kada je imao sedam ili mu nije htio skinuti pomoćne kotače s bicikla kada je navršio desetu godina pričinjava veliko zadovoljstvo, te ga ispunjava na načine kojima mi ostali možemo samo sanjati.

I kada sam već ogadio hrvatske autoceste, samo da spomenem da je ENC u principu kopija ABC sustava koje slovenci (baš kao i ja) koristimo već godinama. Slovenski ekvivalent ENC uređaja možete kupiti na bilo kojoj benzinskoj postaji, napuniti ga možete na bilo kojoj naplatnoj kućici ne izlazeći pritom iz automobila; a cijeli sustav je podešen da se brzinom od 40km/h približite uređaju i on diže rampu, dok se kod nas morate zaustaviti da bi podigli rampu. O načinu na koji su ENC kućice označene uopće ne bih niti govorio jer je to totalna sramota da jedan sustav na kojem je toliko para oprano bude označen fotokopiranim listovima A4 papira dopisanih flomasterima (a sigurno se još koji milijunčić oprati kroz oznake i signalizaciju).

Zašto mi nismo u stanju ukrasti niti dobru ideju?

Misa dana:
I drive way too fast to worry about cholesterol.