Dotakli smo se problematike mirovinskih fondova pa da podijelim s Vama nekolicinu zrnaca za razmišljanje na tu temu.
Mirovinski sustav kojeg trenutno koristimo postoji u našim krajevima još iz vremena Habsburške monarhije i vladavine Marije Terezije (ovo nije šala nego stvarni podatak). Ukratko, cijeli se sustav bazira na piramidalnoj shemi koja podrazumijeva da će uvijek biti više obveznika plaćanja nego korisnika mirovina.
I dok ta shema i dan danas dobro funkcionira u sustavu posmrtne pripomoći (vidi ironije), sam mirovinski sustav se urušio krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih kada se veliki broj neproizvodnih radnika i viškova prelio u mirovinske fondove i kada je odnos zaposlenih i umirovljenih u kratkome roku dramatično promijenjen. Naravno, to nije isključivi razlog, jer bi se prije ili kasnije identična stvar desila i sama od sebe budući da se rok doživljenja dramatično povećao, dok radni vijek prilično sporo prati tu promjenu (i s dobrim razlogom, ako mogu dodati).
Situacija je da mi danas u Hrvatskoj imamo svega 1.2-1.3 zaposlena na jednog umirovljenika, odnosno čak i kada bi zaposlili sve nezaposlene taj se odnos ne bi popeo iznad 1.5-1.6. Ako pak kažemo da je prosječna netto plaća u hrvatskoj nekih 4.300kn, a znamo da je doprinos za mirovinsko osiguranje fiksnih 15+5%, tada nije teško uočiti kako umirovljenik iz gospodarstva može računati na 4300*0,15*1.3 u najboljem slučaju, dakle na 838kn. Prema podacima koje sam pronašao na stranicama revije za socijalnu politiku, čini se kako je u 2004 godini prosječna mirovina bila nešto veća od 1.550kn, što znači da se prosječna mirovina pokriva tek malo više od 50% iz prosječnog osobnog dohotka. U nekom grubom totalu, broj umirovljenika je nešto iznad jednog milijuna što znači da mjesečno trošimo nekih 1.55 milijardi kuna odnosno nešto više od 18 milijardi kuna godišnje ili gotovo jednu petinu državnog proračuna samo na umirovljenike.
Zanimljivo je i da recimo mi nešto mlađi koji smo korisnici drugog mirovinskog stupa od početka, možemo više očekivati od drugog stupa (koji je 1/4 našeg davanja za mirovinsko osiguranje), nego od prvoga stupa. Očigledno je da je drugi stup (i treći ako ga možete koristiti) rješenje za naše mirovine, jer od prvoga stupa ne možemo očekivati ništa dobroga.
Postoji li dakle rješenje za umirovljenike? Iskreno, mislim da ne. Gospodarstvo teško da može podnijeti veću poreznu represiju i razlika između prikupljenog novca i isplaćenih mirovina mora dolaziti iz državnog proračuna. Ono što se može učiniti je donekle racionalizirati sam mirovinski sustav u kojem trenutno živi nekih 7.000 službenika koji troše nekih 1% svih sredstava za mirovinu, potom, iz nekog očekivanog gospodarskog rasta mogli bi se pokriti transferi, a moj osobni favorit je otpuštanje trećine državnog aparata čime bi vrlo lagano i komotno dignuli sve mirovine za 50% ili, još bolje, mogli bi smanjiti porezno opterećenje na plaće i (nadam se tim potezom) povećali osnovice za obračun mirovinskog doprinosa.
Ukratko, u ovim okolnostima i uz ova pravila igre jednostavno nema prostora za buduća povećanja mirovina i bilo tko koji obećava bilo kakav rast mirovina, a pritom u istoj rečenici ne pokaže gdje će taj novac odrezati iz postojećeg državnog proračuna, taj ili žestoko laže ili priča gluposti (odaberite koja vas od te dvije opcije manje plaši).
Misao dana:
If my answers scare you, then stop asking scary questions.
10 replies on “Mirovinski fondovi…”
kao što već komentirah, mirovinski sustav čini mi se dobro osmišljen (što se tiče budućih naraštaja, naravno), jedini problem trenutno je ograničavanje ulaganja za fondove II stupa na Republiku Hrvatsku (ili barem u ogromnom postotku). Fondovi su dakle prisiljeni ulagati u RH, kupovati državne obveznice i slične niskoprinosne papire u zemlji, time nema diverzifikacije po zemljama i mirovina nam je čak i iz drugog stupa vezana uz poslovanje države.
Treći stup slobodniji je i omogućena mu je kupnja dionica, kreiranje portfelja u većem je postotku prepuštena fond managerima, pa su vjerojatniji i veći prinosti. Trenutno su za njega predviđeni i visoki poticaji (25% državni poticaj na 5000 kn /god + povrat poreza).
Njegov je nedostatak što većina ljudi nikada neće imati novaca za ulaganje u ovaj, dobrovoljni i dopunski oblik štednje za mirovinu…
… I da, kada se ministar financija Šuker hvali kako se danas zadužujemo na domaćem tržištu – to je to. Zakonski je ograničio Mirovinske fondove drugog stupa i prisilio ih ulagati u državne obveznice, a onda se hvali kako ih je sve uspješno plasirao i kako je namakao sredstva na domaćem tržištu. Franjo Tahi za njega je Majka Tereza….
Fondovi su naime ogromni prikupljači novca na mjesečnoj bazi, i na zapadu zajedno sa osiguravajućim društvima čine najveće institucionalne investitore. Oni naprosto moraju te novce negdje uložiti i sačuvati ih od inflacije i ostalih pogubnih utjecaja, pa ako ih ovako zakonski ograničiš na malo hrvatsko tržište, naravno da će kupovati ono što jedino mogu i smiju – državne obveznice.
Pozitivna je stvar što se išlo u reformnu mirovinskog sustava i što su se neke stvari promijenile. Prvenstveno se moraju promijeniti i neke stvari u ljudskim glavama. Ne želim zvučati liberalno ili šta ja znam, ali naši ljudi (u vladi i na ulici) još misle da se država mora pobriniti za sve. Podržavam državnu kontrolu fondova jer sigurno ne želimo ostati bez penzije kao monogobrojni u npr. SAD-u ali ta kontrola sigurno treba neke modifikacije.
A to o broju državnih službenika, ne mogu se ne složiti s tobom. Treba ih sve otpustiti. Koliko ih samo ima, a kakva nam konkretna korist od tolike birokracije. Moja prijateljica ”radi” i državnoj službi, ima 2 puta veću plaću od mene, jadnice koja radi u privatnika, i još se žali. Nikako da joj objasnim da je ja plaćam. Ljudi moji, mi ih plaćamo, moramo ih moći i otpustiti. Odmah se naljutim kad počnem razmišljati o tome.
Ovaj mirovinski sustav osmislio je Bismarck još u Pruskoj (prije ujedinjenja), ne Marija Terezija niti Habsburška Monarhija (u kojoj je tek nedugo prije toga ukinuto kmetstvo).
Kad odvagnem što se nudi i vidim perspektivu, mislim da je Kiyosaki bio u pravu – većina ljudi si neće moći priuštiti da ode u mirovinu, uz veliki rizik da tržište vrijednosnica doživi slom jer gomila (babyboomera) prodaje da dobije novac.
nema ništa pozitivno u ovom mirovinskom sustavu i ma koliko ne zvučalo privlačno, mislim da je jedino poboljšanje ionako loše slike ovo koje si naveo…rezanje državnog aparata. Mada je to samo kap u moru…
Upravo tako. Svatko tko priča o povećanju mirovina (značajnijem) automatski zavarava (ili sebe ili druge, češće druge). Smijali su se prije stotinjak godina zapadnjaci jednom marksistu koji je govorio da ljudi trebaju raditi dok su korisni zajednici, a potom ih treba na fini način ukloniti. Tuga i žalost je da današnja perspektiva umirovljenika u nas i nije puno drugačija od toga. Ja se planiram ponešto pripomoći životnim osiguranjem, ali svi oni za koje je kasno početi s time, perspektiva nije nimalo blistava.
Prema mojim saznanjima, hrvatski mirovniski sustav je napredniji od mirovinskih sustava nekih zapadnih zemalja (Francuska, Njemačka). Jedini je problem što imamo daleko previše umirovljenika. Smanjivanje državnog aparata je apsolutno dobra mjera, ali se onda postavlja pitanje što s tim ljudima. Ako pogledaš kako to Hrvati (odnosno naše vlade) vole riješavati, vjerojatno će ih poslati u prijevremenu mirovinu :-). (doduše, mirovine su manje od plaća pa bi se nešto i uštedjelo, ali …)
Po meni, jedino pravo rješenje su radikalne reforme (smanjenje poreza, liberalizacija tržišta rada) pomoću kojih bi se povećala stopa rasta na barem 7 %, a onda bi se u državne kofere i slijevalo više novca.
Kratkoročno govoreći, sadašnji umirovljenici su debelo popušili i mislim da je SRAMOTNO kako se ova država ponijela prema njima (od krađe njihovih mirovina 90tih do slanja u mirovinu radno sposobnih ljudi, a zbog čega su popušili i pravi umirovljenici koji su rintali po 35-40 godina).
Na malo “apstraktnijem” nivou, čini mi se da ovakva situacija i slabi koheziju društva jer je mirovinski sustav jedan od stupova države a kad mladi ljudi vide što se događa – pa, mislim da to dodatno doprinosi općem raspoloženju “ma jebe mi se za ovu državu, samo da je meni dobro pa ako treba i ukrasti, kradi, samo da te ne uhvate” (nisam ja za neki veliki kolektivizam, sačuvaj me Bože, ali mislim da ovo nije dobro – uostalom, to je slično kao i u obitelji – kako tvoja djeca vide da se ponašaš prema svojim roditeljima (njihovim bakama i djedovima, to će i tebe čekati u starosti od tvoje djece).
Glavni problem je što nitko ne zna što s tolikim radnicima.
Jesi li školovani – nisu, što će nam, previše bismo potrošili vremena i novca na njihovo obrazovanje.
Jesu li mladi – nisu, što ćemo s njima, neće strpljivo raditi za manji novac i čekati promaknuće, žele više vremena provesti s familijom umjesto da potegnu na projektu.
Jesu li isplativi – kad sve sumiramo, nisu, gospodarstvo se zasniva na uvozu i preprodaji, poduzetnici nas samo koštaju jer im ne možeš odmah okinuti PDV na sve i još traže poticaje.
@mrak: je li sigurno ovih 18 milijardi uračunato u onih 100 milijardi budžeta, ili trošimo 100+18??
Imaš li podatak koliko godišnje gubi zdravstveno osiguranje?
Radićemo do 70-te, izgleda.
Kako idu prijave za milijunaša?;)
Zanimljiva mi ova tema, pa rek`o ne bi bilo zgorega da iznesem i ja svoje mišljenje o tome. Kao prvo, uvijek mi je bilo “čudno” da primjerice od drugog stupa na koji odlazi 5% mirovinske uplate možemo očekivati veću zaradu nego od uplata u prvi stup na koji odlazi 15% uplate. Pitam se ne bi li onda bilo svrsishodnije da uplata u prvi stup bude 5%, a u drugi 15!!? Inače čim su počela ta sranja sa stupovima uplatio sam životno osiguranje, a evo baš nedavno plaćam za treći stup. Uistinu ne očekujem puno (zapravo ništa ne očekujem) od države. Jedino me ljuti što toliki novci odlaze državi kao fol za mirovine a kad odeš u mirovinu živi na kruhu i vodi. Stvar je još gorja po nas nove generacije koji su podstanari, koji ne mogu ušparati veće novce (jer daju za podstanarstvo i skupe režije i prehranu), koji nemaju bogate roditelje od kojih mogu nešto naslijediti ili očekivati bilo kakvu pomoć s njihove strane, koji nemaju sreće da dobiju na lotu ili sportskoj, koji pošteno žive svoj život bez krađe i lopovluka… E vidiš, i sad takvi ljudi dočekaju odlazak u mirovinu koja iznosi primjerice 800 kn, a oni podstanari, a podstanarstvo 1800 krvavih kuna!!! Eto, to mene boli, pošteno živiš i radiš i nakon 40, 45 godina radnog staža budeš prosjak, skupljaš boce da imaš za kupit kruh i spavaš u kartonskoj kutiji u parku ili na kraju neke sporedne ulice. Kažem, mene je toga strah i stoga ja već jedno vrijeme štedim i to na dvije- tri strane, al` ima masa ljudi koji su u goroj situaciji od mene, a jedini “grijeh” im je što žive primjerice u Lici, Slavoniji, Baranji tj. na nekim socijalno ugroženijim područjima vrle nam domovine. Da li je rješenje u nekoj novoj mirovinskoj reformi, da li je rješenje u zatiranju korupcije pri državnom vrhu, da li je rješenje u samostalnim uplatama u treći stup??? Ne znam, ali znam da je država krivac, država i naša (građanska) latentnost, tj. većini je sve tako svejedno, nitko se ništa ne buni kao da je svima dobro al` kad počne boljeti biti će kasno, o kako će biti kasno.