Prije nešto malo više od mjesec dana napisao sam tekst koji sam ironično nazvao Idiot prayer kroz koji sam odgovorio na komentar moje čitateljice kojoj je zasmetao moj stav o državnoj upravi, odnosno o mom postu koji je nastao neposredno ranije, a koji je govorio o mitu i korupciji u društvu odnosno činjenici da pojedine elemente mita i korupcije više nitko ne uzima za ozbiljno, nego ih dapače koristi kao legitimnu metodu da bi obavili posao. Mišljenja sam da je takav stav iznimno poguban jer na taj način gubimo kompas i sposobnost da razlikujemo dobro od zla.
Moja komentatorica se našla uvrijeđenom zbog mojeg stava o državnoj upravi budući da ona četiri godine nakon fakulteta nije uspjela naći posao te bi joj svaki posao, a osobito onaj u državnoj upravi dobro došao. Iziritiran takvim stavom napisao sam ljutiti tekst o tome što mislim o ljudima koji u četiri godine nisu uspjeli pronaći sebi odgovarajući posao; Idiot prayer se potom pretvorio u široko komentirani i citirani post po hrvatskom internetu.
Danas, tridesetak dana kasnije, dobio sam široki email jedne državne službenice a za koji smatram da je dovoljno važan da ga prenesem u cijelosti (names have been removed to protect the innocent i te fore):
Daklemmm, doma nisam imala kave pa sam došla malo ranije na posao i odmah napala automat. Stojim kraj njega, čekam, prolazi kolega od kojih 40 god., dobro jutro, dobro jutro, kako ste, baš je nešto oblačno, bla bla.. small talk.. pa kaže:
– Joooj, puna mi je kapa svega. Jooooj, baš bi nas mogli, uh, pustiti oko jedan u petak. Šta ti misliš? Podne i pol jedan, a?
– Nemam blage.E sad, ono što sam naučila na ovom poslu je šutiti… I to jako dobro. Šutiti i po potrebi se praviti blesava. Da se razumijemo, ovo što ću napisati nije nikakva povreda službene dužnosti niti odavanje informacija. Ovo je samo moje viđenje stvari. Dakle, rekla sam da nemam pojma tko će koga i kada “puštati” u petak, ali ono što sam pomislila je:
– Err, šta nije danas srijeda? Radno vrijeme je do 3 i pol.. Šta je to u petak? Čega vam je puna kapa, kolega? Toga što ste po sili zakona već trebali ponovno biti na burzi rada, ali ste zbog inercije sustava još uvijek ovdje? Ali eto, ipak ste tu i pitate se da li će vas u petak ranije pustiti doma, IAKO katolički blagdan i nije neka isprika za ići ranije kući, IAKO je taj isti blagdan u nedjelju i IAKO ste vi zapravo ateist?
Ono što sam htjela reći je da me ne iznenađuje stav one cure koja je komentirala kako ju baš briga za sve i kako ona želi u državnu upravu.. I ako se dobro sjećam, dok sam čitala tvoje postove nisam nijednom pomislila da nisi u pravu, ali pomislila sam da ono što si joj rekao možda nema takav eho, jer dolazi od nekoga tko radi za sebe. Vjerojatno si ti za nju još samo jedan tiranin koji samo gleda kako da se dočepa auta, kuće, jahte, šta_ja_znam čega.. A ona je žrtva jer s diplomom ne može odmah naći posao gdje će pol radnog vremena čitati gloriju, ostalu polovicu podređenih nadzirati kako rade i za to primati neku uf-boli-glava plaću.
Radim s takvim ljudima. Nisu to samo, uvjetno rečeno, stariji ljudi koji će ovdje dočekati penziju. Takvi su i ovi koji su sa mnom došli. Naravno, postoje i iznimke: cura koja je prije dolaska u moj ured imala svakakva radna iskustva nije smatrala da je ispod časti slagati arhivu skupa sa mnom, iako je ona VSS, a ja sam SSS.. Ali je zato cura kojoj je ovo prvi posao i koja je jučer diplomirala okretala očima na (primjer) ispisivanje kuverti.. Šta je očekivala, da će je odmah smjestiti u ravnateljev ured? Ja to ne shvaćam.
Takve stvari ne kužim djelomično zbog toga što još nisam pokušala upisati nešto i studirati, ali šta je moguće da je istina ono što mi govore prijatelji? Naime, imala sam opciju studirati ono što me ne interesira na račun staraca i to iz sljedećih razloga: zbog papira i shvaćanja “Uči, sinko, uči.. Manje ćeš radit jednog dana”.. Druga opcija je bila naći posao i upisati ono što ja želim zbog učenja i općenito razvijanja sebe kao osobe, ali pomalo se pokunjim kada čujem kako je na fakultetima.. Dakle, je li moguće da su fakulteti tvornice fach idiota? Je li moguće da nikoga nije briga za to? Je li moguće da se dovoljno utopiti u masi i očekivati da će netko drugi poraditi na tebi umjesto tebe samog, a da ćeš ti kasnije samo mahati diplomom? Dobro, da se vratim malo natrag. Odabrala sam spomenutu opciju i evo me ovdje, na poslu.. I sad se ovdje s nostalgijom sjećam dana kada sam konobarila po 15 sati u smjeni.. Jer onda sam barem u 5 ujutro vidjela neki rezultat. Punu kasu, čisti šank i zadovoljnog šefa. To što je taj sasvim slučajno bio tzv. robovlasnik ne znači da su svi takvi. Bio je seronja. Ni prvi ni zadnji, jbg… Ali ono što me izluđuje je ovaj posao gdje sam postala dio mehanizma koji me iznenađuje iz dana u dan, već godinama.. A ne smijem ništa reći. Zapravo, smijem ali neću. Želim ovo završiti na način da mogu kad god mi zatreba tražiti preporuku od šefa, da mogu reći da sam dobila visoku ocjenu (iako, budimo iskreni, ista uglavnom ništa ne znači) i prema tome stimulaciju na plaći koju sam itekako zaslužila, da sam položila državni stručni ispit i bez da mi je netko “gledao kroz prste” (iako ni to puno ne znači, osim da neću po sili zakona dobiti otkaz) i da mogu nakon toga – ići dalje.. U nove radne pobjede :) bilo da se radi o faksu ili novom poslu.
S druge strane, malo je teže gledati da si svojim starcima jedno veliko razočaranje. Oni bi dali sve da doma imaju jednu takvu curu, koja je diplomirala i – “Jadnica već 4 godine traži posao i jao joj našoj djeci s ovakvom državom i čuvaj si, draga moja, posao u državnoj službi kao oko u glavi jer privatnici su grozni“, itd itd.. Dakle, ne znam što je mogla na faksu naučiti o poslu i/ili životu, Ali mogu samo zamisliti kakve stvari je pokupila doma. Mislim, imam takve starce.
Još samo nešto: Što se tiče friganih lignji i tartar umaka… Oh, it’s nothing like that! naime, nije tako glamurozno ;))
Sve što mogu reći/napisati na ovakav email je da ova djevojka treba biti zadovoljna, jer je unatoč svemu u mogućnosti mućnuti glavom, a biti slobodan nije jednostavno. One down 249.999 to go!
9 replies on “Idiot prayer 2 (epilogue)…”
Istina, s istom zborim proteklih dana pa mogu potvrditi zdravo razmišljanje. Ja sam dovoljno mlad da znam kako treba iskustva. A pišem blog u nadi da će mi to piskaranje biti neka vježba za pravo pisanje.
Čitala sam Idiot prayer prvi dio i sukobila se s dotičnom komentatoricom na tvom blog.hru kao Cheetah Blogess. Drago mi je da si primio barem jedan ovakav mail (tužno je što ih nema više). Tragedija je s druge strane da smo država s najviše praznika uz koje najčešće ide strancima nepoznat pojam “spajanja” nekoliko dana pred blagdane! Samoupravni socijalizam u glavi, kapitalizam u javi…when will these people wake up?
sjetim se ja svako malo one komentatorice. ja sam je isto “uvrijedila”. poslije kad se sve to sleglo sam skužila, da je ona već u prvih par rečenica, rekla kako si ti vjerovatno sposoban, ambiciozan, probitačan i da nisu svi takvi. Što onda očekivati od života. Onda dodaj roditelje koji su bez obzira na mirovinu od 1500 kn i dalje optrećeni tom prijavom i plaćanjem doprinosa. Iako ja faks nisam završila mislim da to nije nikako minus ako znaš zašto studiraš. Pretpostvaila sam, što se pokazalo točnim, da je završila hrvatski ili nešto slično a jedini motiv bio je diploma. Ako studiraš s tim stavom nikakve koristi od toga. Ja vjerujem da ti ljudi koji me nazivaju lopovom jer zarađujem, da sad preuzmu moju firmu bi odmah počeli prodavati na crno, smanjivati plaće i ne plaćati poreze. Pravi lopov čuči u njoj. Opet se raspisah na temu. Uglavnom drago mi je vidjeti da i u državnoj službi ima onih koji drugačije razmišljaju.
Hi. Odlican tekst, jos bolji odgovor gospodje/ice. Posto sam imao tu srecu da jedan dio studija provedem u Njemackoj, vidio sam da je drzavna sluzba samo kod nas na Balkanu cilj svakog pojedinca. Naime puno je bolje raditi negdje nego biti sluzbenik (vise se isplati). Kako sad radim za jednu svjetsku firmu (mislim da sam dovoljno placen da nikad ne pomislim ni promjeniti dravu niti potraziti posao u drzavnoj sluzbi
Za onoga kojem je državna služba stresan posao i tamo se umara, pod hitno neka promijeni firmu. Tu itekako vrijedi ona Krležina ‘nigdar ne bu…’. Posao gdje se traži tvoja kreativnost i inicijativa ne mora biti lagan, ni manje stresan (znam po sebi), ali svakako si zadovoljniji na kraju dana. Raditi posao koji voliš je po meni jedno od životnih uspjeha.
mislim da nisu svi fah idioti poslije faxa, nazalost ima ljudi koji su zapravo ograniceni ali uporni.( fakultet zavrsavaju uporni, a ne pametni! :-))) ). i njima je cilj uci u drzavnu upravu i onda govoriti kako oni s fakutetom imaju malu placu i onda ispucavati frustracije na drugima. a jedino sta citaju su arena i mila! nekazem da su svi takvi, ima hrpa ljudi koji imaju i ambiciju i trude se ali spletom okolnosti su u drzavnoj upravi.
pp
Odlicno receno, a i mail ove gospodjice. Ja sam godinu dana radila u drzavnoj sluzbi i mogu samo reci da je sve istina. Ljudi su totalni paraziti, kompjuteri im sluze za skupljanje prasine, nemaju ni volju ni zelju za radom, zaposljavaju ekipu koja izadje s faksa, a da ni mail ne znaju poslati. Vecinom su to “dobri” studenti koji diplomiraju s 27-28 godina… I onda se pitamo kako ce ova drzava naprijed.
Zanimljivo kako se osoba koja 4 (!!!!) godine nakon zavrsenog fakulteta ne moze naci posao, i njoj slicne, nikada ne zapitaju je li problem u njima. Ali bas nikada!! I nikada ne primijete da njima slicne osobe, ALI koje su proaktivne, sposobne, s informatickim i jezicnim vjestinama, takvih problema nemaju. I ne zato sto su im mameki i tateki neke velike face s debelim vezama, nego zato jer vrijede. I onda takve osobe ni ne moraju traziti posao, jer ce poslovi naci njih.
Bila sam jedno vrijeme bez posla i uredno odlazila na zavod za zapošljavanje javit se svaki mjesec, u međuvremenu smo selili iz jednog grada u drugi i ja sam morala preselit sebe u drugi zavod za zapošljavanje, što da velim ovisila samo o onoj sići od 1000 kn, ali se kod mog preseljenja zamislite u sredini mjeseca – a ne kalendarski kada u državnoj upravi obavljaju obračune, prekinula moja nit prihoda. I tako ja hodočastim (jedno par dana) u navedeni zavod tražeć gospođu, dođem rano, nema je dođem oko 10,30 i kucajuć na sva moguća vrata, nađem je u nekoj desetoj kancelariji – uredu, -eto sad će ona, idem ja za njom u njezin ured, sjeda gospođa za stol, u ruci šalica kave i – pali ona svoj pc – u 10,30! Ne vjerujem svojim ušima, veli mi da je strašno nezgodno što sam se u sredini mjeseca preselila jer imaju straaaašno pno posla i nikako nisu mogli uvrstiti moj obračun za isplatu u ovom mjesecu. Pokunjeno odoh doma i psujem u sebi …u 10,30 tek pali pc, šalica kave sigurno nije bila prva tog jutra.
Nisam baš naj mlađa i danas je stvarno teško doć do posla, ali ne mogu zamislit biti bez posla, no savijet zavoda glasi – ako si sami ne nađete posao, mi vam ga sigurno ne možemo pronaći! Ukupno zbrojeno bila sam pola godine bez posla, za mene je to bila tragedija, radim, kod privatnika, slobodnu subotu (jednu u mjesecu) otkupljujem svojim pravom na godišnji odmor jer ga sa svojim godinama imam puno, za godišnji se svađam sa gazdom svaki puta iznova, njegove i moje predodžbe o istoj stvari su jako različite, tako da sve ovisi o njegovoj dobroj volji a večinom to ispada na nekih sedam dana u komadu (zbrojeno sa subotom i nedjeljom). A plaća, stvarno vas zanima?