Kako mi je moja osnovna Toyota knjiga u posudbi, nikako da krenem pisati prave članke o Toyota Production Systemu (osim onog mlakog uvoda od prije nekoliko dana), no sada sam dobio naglu inspiraciju na temu jednog real_life slučaja u mojoj firmi, a koja je jako povezana s teorijom o pet majmuna i otpadom kao takvim.
Pričali smo dakle o otpadu, i to ne otpad u smislu smeća ili nekog nepotrebnog materijala kojeg bacite u kantu ili košaru za recikliranje nego otpad kao sve one radnje i materijali koji ne donose vrijednost krajnjem klijentu ili procesu.
Teorija o gore spomenutim majmunima kaže da ako stavite pet majmuna u kavez, a u kavez stavite i ljestve i na vrhu ljestava grozd banana da će prvi majmun koji ugleda banane krenuti trkom gore da je zgrabi. Ako u tom času polijete sve majmune hladnom vodom i to ponovite svaki puta kada neki od njih krene po banane, nakon nekog vremena u trenutku kada majmun krene po bananu ostali će ga zgrabiti, srušiti na pod i zamlatiti. Kada postignete tu razinu rekacije, zamijenite jednog majmuna s jednime koji ne zna što će se desiti kada krene po banane. Ovaj će naivno krenuti po bananu i dobiti će zaslužene batine. Nakon nekog vremena promijenite još jednog majmuna, pa još jednog i sve tako dok u kavezu više nemate nijednog majmuna koji zna što će se desiti kada se krene po bananu, no svejedno će svaki pokušaj u startu spriječiti i zamlatiti svaku želju za daljnjim pokušajima.
I sada pokušajte to prebaciti u real_life situaciju iz svog ureda, pogona, vrtića ili čega već. Koliko imate operacija koje radite za koje nema racionalnog objašnjenja? Primjerice, može se dogoditi da se sva ulazna pošta odlaže baš na određeni stol iako za tim stolom ne sjedi osoba koja bi tu poštu trebala pročitati ili razvrstati. Možda pišete izvještaj koji nitko nikada neće pročitati. Možda će ga i pročitati, no drugu ili treću kopiju izvještaja nikome ne treba poslati ili je nema smisla držati u arhivi. Možda procedura očekuje da svaki tjedan obavite neku radnju koja nikada nikome nije trebala; a sve zato jer se nekada davno to redovito radilo, ljudi su se mijenjali, tehnologija je evoluirala no procedure su ostale nepreispitane: iste i neizmjenjene.
Dakle svaki takav postupak predstavlja otpad (ili muda kako to japanci kažu). Nijedna od tih operacija ne donosi novu vrijednost i zbog nje proces, proizvod ili usluga neće biti ništa bolje ili brže napravljena a definitivno ne kvalitetnije. Takva operacija je po Taiichijevom učenju suvišna, nepotrebna i treba je ignorirati, ukinuti i zaboraviti.
Tako sam ja danas naletio na jednu proceduru koja se religiozno provodi i za koju nema realnog objašnjenja osim “to je oduvijek tako” argumenta (od kojeg ću za koju godinu kada uđem u one rizične vjerojatno dobiti napad anskioznosti ili ući u predinfarktno stanje), i ona sama po sebi ne donosi nikakvu dodanu vrijednost, već naprotiv, kreira trošak (u vidu utrošenog vremena; a vrijeme je novac i to mogu dokazati) na radnom centru kojeg inače smatramo uskim grlom. Promjenom procedure smanjiti ćemo pritisak na ovo usko grlo i praktički kreirati novi kapacitet iz ničega (thin_air rekli bi ameri). No posao tu ne prestaje jer svaka teorija optimizacije procesa kaže kako usko grlo treba identificirati, potom ga riješiti i potom tražiti novo usko grlo jer se svakim rješenjem usko grlo seli negdje drugdje i neki drugi radni centar ili operacija postaju novo usko grlo (neverending story).
Poanta priče bi bila da se svi postupci moraju kontinuirano preispitivati i mijenjati, jer se naša okolina mijenja i zahtjevi na proizvodnju (neovisno o tome da li proizvodite kavu u espresso automatu, poluosovine za traktore ili ispisujete rješenja o ovrsi) su također u kontinuiranoj promjeni. Tvrtke koje prepoznaju da samo mijena stalna jest imaju prilike napredovati i preživjeti, a ovi ostali, o njima čitamo po novinama.
p.s. nijedna životinja nije stradala za vrijeme pisanja ovog posta
Misao dana:
Never be afraid to try something new.
Remember that amateurs built the ark.
Professionals built the Titanic.