Nadam se da sam objasnio zašto smatram da država mora privatizirati poduzeća u svojem vlasništu; država je loš gospodar i upravljanje takvim tvrtkama podložno je raznim, najčešće lošim i često netransparentnim utjecajima. Nadalje, posao države nije da upravlja portfeljom tvrtki nego da upravlja državom i stvara klimu za napredak. Jednom davno, jedna (sada već pokojna) osoba rekla mi je da što više stvari radiš to ih radiš lošije, i taj se zaključak može primjeniti i na ovaj slučaj. Ako si zadužen za kreiranje poduzetničke klime i istovremeno si u vlasništu tvrtke koja djeluje na tom istom tržištu donekle je prirodno da namještaš utakmicu u korist svoje ekipa – ili, kako bi se to sada moderno reklo – nalaziš se u sukobu interesa.
Anyway, idemo sada malo razmišljati o javnim tvrtkama koje pružaju razne vrste komunalnih usluga koje su, kako je to netko rekao, nužne i jednostavno moraju postojati. Prvi model, koji je trenutno kod nas na snazi je model javnih poduzeća – dakle tvrtki koje su u vlasništvu gradova, općina, županija i čega već i koje obavljaju svoj zadatak na određenom području. Dakle, iako ne tvrdim da je to nužno loš model, mislim da teško da se ne možemo složiti da pravila koja vrijede za državnu upravu vrijede i za javna poduzeća u većoj ili manjoj mjeri, a to je da se smjenama vlasti mijenjaju i ljudi u takvim poduzećima, mijenjaju se prioriteti a nerijetko i tijek novca tu i tamo skrene s jedne strane ne drugu. Nadalje, takva poduzeća koja imaju manje ili više garantirani prihod mogu u okviru svojih prihoda raditi praktički što god žele i dok ne izlete značajno izvan okvira svojih kućnih proračuna nikome ništa. Takva poduzeća nemaju jasne ciljeve poslovanja koje bi morali biti profit svojem vlasniku (a i taj profit ako je iskazan po meni je prilično upitan jer ga je previše lagano lažirati) niti se bave smanjenjem troškova i racionalizacijom (manje ljudi, tehnologija, kvaliteta ili što već) a ponajmanje rade na rastu broja svojih korisnika jer im je korisnička baza osigurana.
Moje privatno iskustvo s javnim poduzećima koje sam stekao u posljednjih desetak godina svodi se na komunikaciju s elektrom, HTom i plinarom. HT ili HPT od prije desetak godina bila je jedna sjajno korumpirana tvrtka na svim razinama. Kada sam bio zatražio šest telefonskih linija u svom uredu bio sam odbijen brzinom svjetlosti (iako optike nije bilo na raspolaganju), priključci su koštali bogatstvo i trebala je debela veza da bih svoje linije napokon dobio, što je ekipa odradila prespajanjem valjda polovice kvarta kako bi se moja želja od šest linija izrealizirala. Dolaskom privatnog kapitala u HT to se vrlo, vrlo brzo promijenilo i mastodontski monopol koji je imao garantiranu funkciju vrlo je brzo promijenio pjesmu (htjeli mi to priznati ili ne), cijena priključka je dramatično pala i danas se svodi na praktički neku administrativnu naknadu (ako niste uletili u neku 1kn ponudu koje su praktički stalno na tapeti), brzina prespajanja je impresivna i sve skupa je to daleko bolje nego što je bilo ranije.
Možemo mi diskutirati kako su oni skupi, kako mlate velike novce a ignoriraju tehnološki razvoj, kako otpuštaju ljude ili što već želimo; no bottom line je da je ulaskom privatnog kapitala monopolistička tvrtka u kojoj se dosta toga radilo preko veze ušla na slobodno tržište i to na “commodity market” te se tako i ponaša.
Drugi primjer je Elektra gdje sam u jednome času prije dosta godina imao problema s opskrbom struje jednog pogona te smo pronašli neke ljude i uz odgovarajuću stimulaciju (pokrivanje troškova, sponzorstvo ili kako to već želite saznati) preko vikenda je naš problem bio riješen, što i ne bi bilo tako strašno da se nije radilo o kanalu od nekoliko stotina metara koje je trebalo iskopati, prespajanju cijelog kvarta i kada niti to nije upalilo doslovce smo dobili novu trafo stanicu. (da budem totalno jasan, svaka “stimulacija” koja se daje mimo zakonom dozvoljene fakture mi se organski gadi, no nekada neke stvari jednostavno ne možete napraviti na drugi način, a osobito ne u nekom realnom vremenu, i jedino što tada možete je začepiti nos i izbrojati novce)
HEP je jedna žestoka firma u kojoj se navodno gubi 30-40% ukupne energije koja uđe u sustav. Energija (i novac) nestaje krađom, lošim sustavom prijenosa i na desetine drugih načina te je moj zaključak kako je u ovome času Elektra jedna od vjerojatno najkorumpiranijih tvrtki u našoj zemlji. Tamo se (ako znate ljude) apsolutno sve može dogovoriti.
HEPu također slijedi jedna žestoka reorganizacija i privatizacija i vjerojatno će se čuda desiti kada napokon uđe privatni kapital u HEP. Energetski sustav je strateški važan sektor i tome treba pristupiti s dužnom pažnjom i oprezom; no neovisno o tome sve to skupa nije izgovor da se trpe gore navedena ponašanja. 15 godina je bilo više nego dovoljno da se svi gore navedeni problemi riješe ali se to nije dogodilo. Uočava li netko razliku između gore navedenog HTa, T-HTa (ili kako se već zovu ovaj tjedan :) i HEPa? Ključna riječ je privatizacija.
I zadnje, plinara je tvrtka u kojoj sam naišao samo na minimalne tragove korupcije i neefikasnosti, dapače uočio sam i neke trendove (doduše neshvaćene) prema tržišnom poslovanju i maksimum koji tamo možete dobiti (ili barem maksimum na koji sam ja naletio) je dobrodušan savjet ili možda skretanje glave ako vam projekt nije baš totalno kako bi morao biti.
I prije nego što se u slijedećem postu krenem baviti baš komunalnim tvrtkama, htio bih samo spomenuti kako u mnogim državama ovoga svijeta mnoge funkcije koje obavlja država su na ovaj ili onaj način predane privatnoj inicijativi. Dolje je netko spomenuo pravosuđe, no recimo poznati su primjeri privatnih zatvora, u švicarskoj javne funkcije (izvode iz matičnih knjiga, osobne dokumente i koješta) barem u nekim dijelovima zemlje odrađuju privatne tvrtke – a takvih primjera ima još. No temeljni razlog zašto je to tako jer tržišna utakmica tjera sve igrače na optimalno poslovanje i kontinuirano smanjenje troškova neovisno o tome što smo svi skupa u ovom businessu isključivo zato što želimo stvoriti profit.
To be continued…
Misao dana:
I got a letter from the Tax office. Apparently I owe them $800. So I sent them a letter back. I said, “If you’ll remember, I fastened my return with a paper clip, which according to your very own latest government pentagon spending figures will more than make up for the difference.”