Categories
Ostalo

life: the movie… (7:18, The Walkabouts, Ended Up A Stranger [UK], 2001)

Gledao sam večeras Las Vegas, lagano zabavnu seriju (sapunicu za muški rod) koja mi onako dobro leži jer ima finog humora, tu i tamo neke akcije, a sve skupa u kvalitetnoj produkciji. No, gledajući seriju palo mi je nešto napamet. Zašto filmovi (i serije) tog tipa nikada ne pokazuju što glavni likovi rade izvan radnog vremena. Uvijek ih gledamo u tom kasinu kao da su tamo inventar – mene zanima što se događa ujutro, gdje idu na ručak, što rade kada moraju kružiti oko zgrade jer ne mogu pronaći parking, zašto nikada usred jurnjave ne moraju odjuriti na wc?

Btw. prije nekog vremena sam gledao Island (remake Loganovog bijega), film je osrednji na putu do jadnog a Ewan McGregor ne razmeće se baš nekim glumačkim umijećem ili karaktertom u kojeg se ufurao; ona djevojka je definitivno simpatična ali niti izdaleka dovoljno da bi spasila film. Priča je ravna nuli, produkcija manje više ok, glumci dakle osrednji. Detalj koji me je uopće sjetio na taj film je onaj kada Ewan ili njegov klon ili njegov original (zavisi kako gledate) ugasi neki TFT monitor, a ovome se slika pretvori u točkicu i ugasi.

Kada ste zadnji puta vidjeli televizor na kojem actually možete vidjeti da se prilikom paljenja ili gašenja slika pretvori u točkicu na sredini ekrana? Zašto su to stavili i koji genije je smatrao da je to važan efekt kako bi film izgledao realnijim. Tko ide u kina da uopće zna da su se televizori nekada tako gasili?

I kada smo već kod toga, zašto ljudi na mobitele stavljaju zvonjavu analognih telefona kada takvih telefona gotovo više da i nema; klinci takve telefone jedino još mogu vidjeti u školama. To je kao priča s konzervama coca&cola-e na kojima je nacrtana boca.

Misao dana:
I went to a restaurant that serves “breakfast at any time.” So I ordered French Toast during the Renaissance.
Categories
Putovanja

like a hurricane… (4:44, Neil Young, The Unplugged Collection Vol.1 2, 1993)

Za tri dana idem put amerike, točnije u Chicago gdje ću se minimalno baviti turizmom (imam svega dva i pol free dana), većinu ću vremena provesti u jednom od njihovih konvencijskih centara, a “na marginama konferencije” ću vjerojatno ispijati američko pivo i ostali ponuđeni alkohol s malim kišobrančićima te jesti steakove u impresivnim i za srce vjerojatno zabrinjavajućim količinama (hoću pojesti onaj famozni t-bone iz crtića pa makar poginuo u procesu).

Ah, da, održati ću i predavanje o Hrvatskoj (actually to je tzv. panel breakfast), zemlji prilika i neograničenih mogućnosti za potencijalne investitore i sve one s pretjerano debelim džepovima. Imam sjajan koncept i ako ljudi ne umru od smijeha tijekom moje prezentacije vjerojatno ću ih dovoljno zaintrigirati da navrate u naš kvart svijeta. Sresti ću i neke VIPove iz moje branše i provesti neke privatne minute s njima u razgovoru (nešto slično kada gledate na dnevniku mesića i njegove goste kako su pristojno prekrižili noge i razgovaraju s jednog naslonjača na drugi).

Spavam u nekom Quality Innu što mi se čini sumnjivo zato jer ako baš morate potencirati neku osobinu svog hotela kroz njegovo ime (a da to nisu npr. toplice) onda je to u najmanju ruku čudno. Cijena spavanja i “kontinentalnog doručka” je 90USD i to je u odnosu na ostale hotele skandalozno malo. No obzirom da se radi o hotelu blizu aerodroma sa 24 hours free shuttle service nadam se da je to prenoćište poslovnjaka (kažu da imaju i very fast internet access in each room).

Gledam CNN malo intenzivnije nego inače i fascinira me stanje u New Orleansu – ono što je najbolja fora od svega, a što se može primjetiti u određenim situacijama kao što je to sada ili npr. prije desetak godina kada su bili neredi u LAu – kako je to zemlja kojoj je nekakva revolucija skoro pa na vratima jer se bezvlađe, zakon jačega, pištolji i snajperi pojavljuju svako malo. Iako Michaela Moora smatram malo pretjerano desnim, čini se kako dobar dio njegovih koncepata imaju uporište.

Mislio sam si kupiti segway no nemam novaca pa ništa od toga, vjerojatno ću nešto novaca potrošiti na knjige, CDove i DVDove (imam si namjeru kupiti Indecision 2004, Stewarta inače možete gledati u global editionu na CNNu subotom u 21:30 ili nedjeljom čini mi se u 23:30 – no jučer ga nije bilo).

Jučer je umro predsjednik američkog ustavnog suda, lik koji je zadrti desničar i koji je poznat po svojem neslaganju sa Roe vs. Wade (odlukom koja je legalizirala abortus u americi), impeachmentu Clintona i slavnoj odluci o zaustavljanju brojanja glasova na Floridi (ovo sa tim brojanjem je genijalna stvar i tu situaciju kao i obrazloženje morate proučiti da bi shvatili kako pravo i pravda mogu samo u rijetkim situacijama biti na istoj strani). Obzirom da je nedavno još jedna sutkinja ustavnog suda dala otkaz (koja je nominalno također republikanka ali je često bila tzv. “swing vote”) Bush će iskoristiti priliku da sud popuni konzervativcima poput njega samoga.

Na sajmovima i konvencijama obično šećem sa ruksakom kako bih spremio sve silne papire; no sugerirali su mi da to u ovome času nije možda dobra ideja, osobito ako mi u sredstvima javnog gradskog prijevoza budu virile žice od Ipoda iz ruksaka.

Misao dana:
[Clip of President Bush addressing national guardsmen in Idaho]: “Nineteen individuals have served both as guardsmen and as president of the United States, and I’m proud to have been one.”
“Ah, the first rule of public speaking — always start with a joke.” –Jon Stewart

Categories
Ostalo Priroda i društvo

wedding bells… (1:19, Original Soundtrack, Angels & Insects, 1995)

Jučer navečer bio sam na jednom vjenčanju između jedne lokalne (rodom iz posavine, s one druge obale) i jednog nizozemca (također lokalnog, s tom razlikom što u njegovom kraju nema rijeka nego brdo kanala pa je teško reći s koje je on točno obale – no bilo kako bilo na njegovoj obali se ne govore strani jezici što je za tu zemlju vrlo, vrlo čudno).

Ujutro su mladenci obavili vjenčanje u općini, a navečer u crkvi. Iako je dotični protestant, ceremonija je identična jer se obavlja u cijelosti za onaj dio para na koji se savjet odnosi.
Nakon vječnja smo otišli u restoran gdje se krenulo jesti i piti. Od posavaca sam znao što mogu očekivati, a nizozemci su mi bili interesantni kako bih vidio kako reagiraju na naše lokalne dobre (i ostale, ne nužno tako dobre običaje). Ekipa se uklopila prilično dobro, a prvo kolo se zaplesalo prije glavnog jela. Bilo je tu i vriske i rupčića u zraku, razdrljenih košulja, alkohola u potocima i bilo je očigledno kako su nizozemci zbunjeni ali su iz pristojnosti prihvatili tempo (kojeg su naravno jedva izdržali).
Mnogi od njih nizozemsku napuštaju rijetko, i nekako sam uvjeren kako im je put do Zagreba kroz Austriju (i sve te silne planine koje su viđali samo na slikama) bio zabavan, ostatak vremena su proveli u Opatiji (koja je u natuknicama slična njihovoj obali) i na plitvicama koje su ih (očekivano) očarale.

Bend koji je svirao u pozadini ali preglasno, nosio je čudne šarene košulje s bijelim šeširima, dok je vođa benda nosio cipele (bez žniranaca; imam neku fiksaciju na žnirance i svako tko nosi cipele bez žniranaca, uz potencijalne ženske izuzetke, odmah se sroza ugledom u mojim očima) od nekakve bijele kože a koje su završavale u takvoj špici toliko daleko od noge da bi svaki iole zainteresirani policajac navedeni obuvni predmet mogao konfiscirati kao neprijavljeno oružje.

Sve u svemu, još jedan događaj na kojem se beskrajna energija potrošila na silne sitne detalje (poput razdragane dječice koja su po direktivi morala imati bijele balone), umjesto da se njih dvoje koncentriraju na doista bitne stvari u životu koje će im kroz koju godinu biti neizmjerno važnije od prethodno spomenutih balona.

Želim im sve najbolje, a poznavajući ih, vidim da do toga neće lagano doći.

Misao dana:
That’s what’s so stupid about the whole magic thing, you know. You spend twenty years learning the spell that makes nude virgins appear in your bedroom, and then you’re so poisoned by quicksilver fumes and half-blind from reading old grimoires that you can’t remember what happens next.