Mračni blog

Da li je itko pogledao jučerašnji Dnevnik na HTVu? Čovjek koji je zanji puta gledao vijesti prije formiranja vlasti (ili recimo tijekom izborne kampanje) teško da bi prepoznao da je to identična država. From bad to bad to worse!

Dnevnik je krenuo s izvješćem zavoda za statistiku o 5,8% inflacije što je apsolutni rekord u proteklih desetak godina. DrIvo vatrogasac je odmah napravio i meeting sa sindikalcima i HUPovcima a sve u pokušaju da se spriječi prosvjed u travnju. Sada se super vidjelo tko je bio pozvan na sastanak i očigledno prihvaćanje premijerskog zahtjeva da se odustane od prosvjeda. Genijalan je i zaključak sastanka, vlada, HUP i sindikati odlučili su da će, pazite ovo, formirati povjerenstvo. Koja je točno funkcija tog povjerenstva osim kupovine vremena za drIvu totalno je nejasno. Oni će davati premijeru prijedloge koje bi valjda morale riješiti problem. Eto, ja bih recimo predložio da drIvu pošaljemo (skupa s Jandrokovićem) na bliski istok da riješe tamo problem Izraela i Palestine, smire malo Irance, naprave peace deal između amerikanaca i iračana, a na povratku kući da preko Afganistana i Pakistana pronesu svoju grančicu mira. Povjerenstva koja će osnovati, priču koju bi prezentirali sasvim sigurno bi zatiltali lokalnu ekipu na neko vrijeme, taman dovoljno da cijena nafte padne na nama hrvatima prihvatljivu razinu.

Kažu englezi da kada kiši onda pljušti, pa stoga nije čudno da su zamrznuta sredstva EUa prema Hrvatskoj. Zanimljivo je kako drIvo ide u Brisel popričati s ljudima o tome, dok istovremeno ministarstvo kojime predsjedava Ivan Šuker tvrdi kako je sve cool i nema nikakvog zamrzavanja sredstava. Da li je itko osim mene uočio to razmimoilaženje u stavovima, da li je to neka fina lingvistička nijansa koja je meni totalno promakla ili Ivan Šuker nije “in the loop”? A vidim da i Martina Dalić i Ante Žigman odlaze…

Kažu Slovenci da će pričati s nama o ZERPu tek kada mi zamrznemo naš ZERP, priča o ZERPu je daleko od gotove i očito ćemo o tome još puno razgovarati. Živio Hido Biščević! Zar nije lijepo da imamo ljude koji su svojim ponašanjem toliko zadužili zemlju?

Eh, ima još, na popisu ekonomskih sloboda pali smo sa 109 na 113 mjesto po istraživanju Heritage fondacije i Adriatic instituta.

Naravno, kao što je to Primorac jučer spomenuo kod Hrge; “Sve je ovo rezultat rada Sanaderove vlade u protekle četiri godine, što su glasači prepoznali i honorirali na izborima!”.

Oduvijek mi je bila nejasna ta hrvatska nacionalna potreba za samokažnjavanjem.

Misao dana:
The evening news is where they begin with ‘Good evening,’ and then proceed to tell you why it isn’t.

Danas je prvi maj svibanj, praznik rada, dan kada se jede grah u Maksimiru i dan kada su ismijali i izzviždali Polančeca prije godinu ili dvije (i danas mi suza navre na oko kada se sjetim zarumenjenog i očigledno povrijeđenog Polančeca čiji su “roditelji također bili radnici”). Ako postoji dan sindikata onda je to valjda danas.

Ja o sindikatima nemam baš neko pretjerano mišljenje, iako prihvaćam nužnost njihovog postojanja. Naime, prva premisa uspješnog poslovanja je da zaposleni moraju biti motivirani za svoj posao, a u tome im sindikat ne može pomoći jer sindikat nije taj koji može kreirati stimulativne radne uvjete, sindikat po definiciji uskače u priču samo u trenucima kada je nastao problem i kada se moraju osigurati minimalni radni uvjeti, a ne obrnuto. Sindikati imaju malenu ili nikakvu ulogu u tvrtkama koje su prepoznale ulogu i važnost svojih zaposlenika, i u takvim okolinama se sindikata boje jedino svinjske polovice.

Hrvatski sindikati su jedna sasvim druga neman; naime oni nikada nisu shvatili što im je pravi posao i u vrlo rijetkim trenucima su bilo što dobroga napravili za svoje zaposlene. Eto, posljednji primjer je Mario Iveković kao sindikalni čelnik sindikata kojeg je osnovao nakon što su ga izbacili van iz prethodnog sindikata. SuperMario kako ga zovu, povezan je s nekolicinom čudnovatih sindikalnih akcija a vladavina prava mu nije baš neka pretjerano jaka strana. Naime, u aferi CroatiaBus-a, sud je dao nalog o prekidu štrajka, a Mario je odbrusio kako ga “odluke korumpiranih sudaca ne obvezuju” čime je sebi dao pravo da samostalno interpretira zakone baš kao što je prije nekoliko dana odbio zaprimiti sudski poziv (ispred kamera) u sporu koji uopće po svojoj prirodi nije sukob poslodavca i radnika, nego sukob vlasnika i tzv. malih dioničara. Nije li čudno da osoba čija je borba u stvari borba za vladavinu prava, istovremeno odbija priznati to isto pravo? I dok ću se možda simpatizirati nad stavom o odluci da ignorira odluke korumpiranih sudaca, sasvim sigurno se ne može reći kako je sudski dostavljač korumpiran?

Drugi biser hrvatske sindikalne scene je primjerice Boris Kunst, čiji se sin nedavno zabio u stup na Tuškancu, da bi potom odlučno demantirao kako je njegov sin vozio automobil – no cijela fora je u tome da je riječ o sindikalnom automobilu, i to ne bilo kakvome nego godinu dana starim BMWom 320d koji je u vlasništvu sindikata. Iako nije sporno da se sindikalci moraju prevesti iz točke A u točku B, mislim da je suprotno njihovom poslu da se voze u BMWima, ako ništa drugo onda zbog toga što je u osnovi njihov posao da se bore protiv onih koji takve automobile voze.

Krešimir Sever je također jedna zanimljiva individua koja vrlo često ima tendenciju sudjelovati na nekim sastancima i pregovorima kako bi tek nakon tog istog sastanka izjavio svoje negodovanje. Da ne kažem kako je on sastavni dio ponekih totalno besmislenih inicijativa poput one o posebnoj komisiji, vijeću ili kako se to već zove koje će pratiti smjer kretanja nafte i predlagati mjere kojima će se kontrirati poskupljenju tog energenta. Moju inteligenciju vrijeđa sama pomisao da uopće postoji takvo jedno besmisleno tijelo, a još manje da neki sindikalci imaju utjecaja na odluke takvog tijela, sindikalci trebaju raspravljati o radu, radničkim pravima no njihov domet ne može biti makroekonomija ili kao u ovome slučaju upliv u cijene nafte na domaćem tržištu?

Sindikalna borba, po nekim kriterijima koji su u Americi odavno poznati, vrlo često nanosi i štetu poslodavcu i radnicima samima, a to je osobito točno u našim krajevima u kojima sindikati nisu skužili kako je nužno prepoznati trenutak i kako je borba za svako radno mjesto po svaku cijenu besmislena. Umjesto toga, oni bi se sami morali organizirati da preostalima osiguraju bolje uvjete i primanja. U modernoj i globalnoj ekonomiji ustavom zajamčeno pravo na rad je postala jedna vrlo labava i teško provediva kategorija, ne zato što poslodavci žele ugnjetavati zaposlene nego jednostavno zato što je pritisak konkurencije, domaće i strane toliko velik da se vrlo često ružni potezi moraju vući kako bi tvrtka i uostalom većina preostalih radnika zadržala radno mjesto i u ponedjeljak imala uopće gdje otići na posao. Naši sindikati su vrlo rijetko konstruktivni u tom pogledu i stoga su štetni za ovo društvo. Sindikalisti su u stvari samo prikriveni političari, koji baš poput ovih štite svoje službene BMWe i sve što trebaju učiniti je povremeno na televiziji ružno govoriti o društvu u kojem živimo, zauzimajući se za upitne ciljeve sa sklepanih govornica preko kojih radnicima govore poruke koje bi oni htjeli čuti.

Jimmy Hoffa čija se slika (ekskluziva, stop the presses: prvi puta slika na mračnome blogu) nalazi na vrhu ovoga teksta je sindikalni čelnik koji je netragom nestao u trenutku kada je jednoga dana sredinom sedamdesetih krenuo na sastanak s nekim mafijaškim čelnicima.

S kime se sastaju hrvatski sindikalisti?

Misao dana:
The society which scorns excellence in plumbing because plumbing is a humble activity, and tolerates shoddiness in philosophy because philosophy is an exalted activity, will have neither good plumbing nor good philosophy. Neither its pipes nor its theories will hold water.