Mračni blog

Još malo tužne muzike u videu kojeg kao da sam ja napravio.

When youre weary, feeling small,
When tears are in your eyes, I will dry them all;
Im on your side. when times get rough
And friends just cant be found,
Like a bridge over troubled water
I will lay me down.
Like a bridge over troubled water
I will lay me down.

When youre down and out,
When youre on the street,
When evening falls so hard
I will comfort you.
Ill take your part.
When darkness comes
And pains is all around,
Like a bridge over troubled water
I will lay me down.
Like a bridge over troubled water
I will lay me down.

Sail on silvergirl,
Sail on by.
Your time has come to shine.
All your dreams are on their way.
See how they shine.
If you need a friend
Im sailing right behind.
Like a bridge over troubled water
I will ease your mind.
Like a bridge over troubled water
I will ease your mind.

Ovaj vikend neće biti videa (iako sam imao nešto u planu, ali to može čekati). Ako možete bacite pogled na ovaj video, to je obrada pjesme “Hurt” koju je proslavio Johnny Cash (a to je ujedno bio i posljednji spot kojeg je Cash snimio). Cashov video možete vidjeti ovdje.

No ovu stvar nije napisao Cash, nego Trent Reznor, lik iz grupe nine inch nails. Nine inch nails nije nešto osobito poznata grupa (barem ne u našim krajevima) osim možda po činjenici da su svojevremeno izbacili iz grupe jednog drugog lika koji se ponašao previše “konvencionalno” (to je istinita priča). Eh, taj lik kojeg su izbacili je danas poznatiji pod aliasom Merilyn Manson.

Misao dana:
So, I learn from my mistakes. It’s a very painful way to learn, but without pain, the old saying is, there’s no gain. I found that to be true in my life. You miss a lot of opportunities by making mistakes, but that’s part of it: knowing that you’re not shut out forever, and that there’s a goal you still can reach.

Na friško osamostaljeni bloger BezKomentara prozvao me i bacio mi ekvivalent rukavice u lice koji se među blogerima očigledno zove meme.

Ja asocijalan kakav jesam nisam ni skužio o čemu se radi (iako je nešto slično napravio i siniša prije nekoliko dana) sve dok me se eto nije direktno prozvalo. Google nudi nekoliko definicija za pojam meme. Osobito mi se svidjela slijedeća definicija:

an idea, project, statement or even a question that is posted by one blog and responded to by other blogs. Although the term encompasses much of the natural flow of communication in the Blogosphere, there are active bloggers and blog sites that are dedicated to the creation of memes on a regular basis

Konkretni meme koji je bačen na mene je muzičkog tipa, pa sam upogonio svoj itunes da pronađem 10 najslušanijih autora u mojoj prilično impozantnoj i totalno legalnoj iTunes biblioteci. Pa da krenemo redom;

1. Johnny Cash; na prvome mjestu u mojem iTunesu je obrada pjesme One od U2 u izvedbi Johnny Casha. Johhny Cash je donekle novi lik u mojoj biblioteci i iskrsnuo je tek nakon što sam uočio neke od njegovih obrada popularnih “klasika” na seriji CDova koji se zovu American Recordings, kupio sam jedan CD iz znatiželje, pa drugi i tako redom i sada vidim da je Johhny Cash najpopularniji autor prema mom iTunesu.
2. Nick Cave; da me netko pitao tko je moj autor br. 1 pogriješio bih i ispalio Nick Cave. Cavea slušam negdje od Good son albuma i sve nakon toga mi je jako, jako dobro. U posljenjih nekoliko godina razvio sam ukus i za njegove starije albume, a to se prelomilo negdje na Križankama prije nekoliko godina kada sam bio prvi puta na njegovom koncertu.
3. David Byrne; Talking Headse i sve njihove varijacije (Tom Tom Club i David Byrne solo karijeru) pratim jako dugo vremena i ono što me njima privuklo su vjerojatno tekstovi i hipnotička pojava Davida Byrnea. tko se može odhrvati antologijskim stihovima poput “there is water at the bottom of the ocean” ili “highways and cars were sacrified for the agriculture”? Ja ne mogu!
4. Peter Gabriel; također dobro poznati lik koji se kasno materijalizirao u mojoj biblioteci. Prije nekoliko godina sjedili smo jednu noć radeći neki emergency backup jedan od support inženjera tvrtke koja održava računalnu infrastrukturu i ja. S winampa smo slušali neki live ili možda čak bootleg snimku Petera Gabriela, stvar me zaintrigirala (ionako sam slab na live izvedbe) kupio sam best of i potom krenuo u shoping spree za preostali opus. Red rain is comming down, red rain is pouring…
5. Frankie goes to Hollywood; samo dva albuma i kompilacija. Frankie je zadužio pop muziku daleko više nego što se to može naslutiti kroz njihov relativno skromni muzički opus. Monumentalni hitovi poput “Two Tribes” su danas jednako aktualni, ako ne i aktualniji nego onda kada su bili napisani.
6. R.E.M.; njih sam negdje primjetio oko Loosing my religion i to je bilo dovoljno da sjednem u auto i odem u Beč na koncert. Imali smo karte visoko na tribinama i pogled na pozornicu je kvarila žičana ograda koja nas je dijelila od ostatka publike poput majmuna od posjetitelja zološkog vrta. Negdje u pola koncerta Michael Stipe je krenuo nešto pričati i pokazao je na puni mjesec iznad stadiona i otpjevao “Man on the moon”, to je bio trenutak za pamćenje na isti način kao što je “Electrolite” neočekivano sjeo nakon zagrebačkog koncerta.
7. Pink Floyd; tamo negdje početkom devedesetih izašao je Division Bell i 1994 ili 1995te je krenula Pulse koncertna turneja. Koncerti Pink Floyda bi svakome trebali biti na popisu “things to do before you die”, i sretan sam da sam taj dio odradio, baš kao što sam zadovoljan što sam prije nekoliko godina bio i na koncertu Roger Watersa u Budimpešti. Usput rečeno, Pink Floydi su nedavno izdali dvostruki DVD Echoes i pitanje je samo dana kada će osvanuti kod mene.
8. Sting; počevši s Police koji su bili valjda nekakva polu punk scena pa preko njegove solo karijere Sting je oduvijek bio na popisu preferiranih kantautora. Bio sam na njegovim koncertima u Puli i bilo je dobro (no ne i odlično), no u posljednjih nekoliko godina Sting je prepustio svoje mjesto nekim drugim ljudima, no ako gledam broj CDova na polici, tada je Sting i Police i dalje vrlo dobro zastupljen.
9. Negdje na ovome mjestu prestaje granica “jasnih” autora koje slušam redovito. Kada bih gledao CDove na polici, značajni dio (s kompletnim opusom) zauzeo bi i Weird Al Yankovich no on je toliko daleko od bilo čega drugoga da ga treba spominjati na sasvim drugom popisu. Predgrupa gore spomenutom REMu su bili Cranberries koje sam dakle zahvatio na početku njihove karijere i danas ih također rado slušam, Blondie koju nekako guram u istu grupu s primjerice Talking Headsima ili recimo Moloko koji su ekvivalent Blondie ali u ovom desetljeću. ako bi još toga trebalo nabrajati onda je najbolje pogledai emisiju na VH1 koju povremeno repriziraju a koje se zove top100 one hit wonders – jer je ta emisija poprilično dobar presjek moje fonoteke.
10. I posljednje, čisto da ne bih rekao da ne slušam povremeno i domaću muziku izdvojio bih Josipu Lisac kao konstantnu veličinu posljednjih nekoliko desetljeća, ili pak Haustore i Darka Rundeka kao nastavak domaćeg novog vala (kojeg sam zbog svojeg ranog djetinjstva očigledno propustio ali sam ga zato kasnije barem dijelom nadoknadio). Od novijih autora izdvojio bih Jinxe, Ramirez i Svadbas iako čujem da su se neki od njih u međuvremenu raspali. Tek toliko o tome koliko sam u trendu.

Misao dana:
…”Have you got any soul?” a woman asks the next afternoon. That depends, I feel like saying; some days yes, some days no. A few days ago I was right out; now I’ve got loads, too much, more than I can handle. I wish I could spread it a bit more evenly, I want to tell her, get a better balance, but I can’t seem to get it sorted. I can see she wouldn’t be interested in my internal stock control problems though, so I simply point to where I keep the soul I have, right by the exit, just next to the blues.

Svima preporučam da svakako vide film Walk the line, biografski film o Johnnyu Cashu (koje sam jučer napokon pogledao).

Johnny Cash svakako nije mainstream muzičar, no kroz posljednjih nekoliko godina, a osobito kroz American Recordings seriju albuma dao je vrlo dobar i antologijski pregled svojeg muzičkog putovanja. Ja sam ga prvi puta uočio kroz obradu U2ovog One, krenuo sam kupiti taj album, potom su uslijedili drugi i danas ih imam petnaestak a uz Nick Cave-a, Cash mi je najzastupljeniji muzičar na iPodu ili CDu.

Očekivao sam biografski film tamne tematike, no dobio sam film pun ljubavi i energije i sasvim neočekivani kut gledanja, iako ne podnosim Joaqima Phoenixa, činjenica je kako odlično glumi i još bolje pjeva. A Reese Witherspoon koju sam dosada gledao u teen komedijama u kojima je glumila tipične zatupljele plavuše uspjela je napraviti žestoku preobrazbu svojeg imagea i istjerati lik June Carter Cash jako, jako dobro – mislim da je Oscara definitivno zaslužila.

Walk the line ne govori samo o Cashu nego i o cijeloj muzičkoj industriji pedesetih i šezdesetih, ocrtava život muzičara onakvim kakvim ga ne očekujemo i bitno se razlikuje od onoga što danas viđamo po pozornicama u vidu muzičara koji su u svojoj osnovi personifikacija psihološkog profila koji je nastao istraživanjem tržišta.

Johhny Cash je definitivno postao dio obavezne kulture, a ovaj film vrijedi pogledati pa makar ga inače i ne slušali – mogli bi se iznenaditi, baš kao što se to i meni dogodilo, a ja sam mislio da o Cashu znam puno.

Toliko o Cashu, a sada sjesti u auto i u Ljubljanu pogledati još jednu muzičku legendu; Lou Reeda :)

Misao dana:
When I was just a baby my mama told me. Son,
always be a good boy, don´t ever play with guns.
But I shot a man in Reno just to watch him die
When I hear that whistle blowing, I hang my head and cry..

Jučer je bio jedan od onih dana za koji bi bilo mudrije da sam ostao kod kuće, pokrio se preko glave, ugasio telefone i ne provjeravao emailove.

U znaku krajnje depresije krenuo sam da odem u kinpo pogledati Walk the line, inače biografski film o Johnny Cashu koji je pod stare dane svirao žešće nego ikada i čija me muzika fascinira (film iz nekog razloga igra samo od 22:30 što je malo prekasno za nas uredske trudbenike). Iskreno, Casha sam uopće uočio relativno nedavno i to nakon što je napravio obradu od U2 One što je izišlo na jednom od CDa American recordings. A totalno sam pao nakon što sam poslušao obradu Hurt koju u originali sviraju nine inch nails. Nine inch nails su pak poznati po tome što su svojevremeno izbacili iz banda člana koji je bio “prekonvencionalan” a danas se taj (izbačeni) lik prodaje po svijetu pod imenom Marilyn Manson. Anyway, tu je početna strofa iz Hurt-a (sada zamislite kako to pjeva vrlo sporo, za klavirom, vrlo stari čovjek izbrazdana lica koji je prošao sve poroke ovoga svijeta):

On the bright side, pronašao sam sjajan web site funwithmovies. Na stranici imate po jedan frame iz 30 filmova i morate pogoditi ime filma o kojem je riječ. Ja sam postigao score od 18 čime spadam u sam vrh prosjeka, kako ste vi prošli?

Igrao sam se zadnja dva dana nešto s RSSom pa me zanima tko prati blogove putem RSSa? RSS sam prvi puta probao prije nekoliko godina i tada se nije imalo što za pratiti RSSom, no danas skoro svaki site ima rss feed, a svi blogovi na blog.hr domeni također imaju svoj feed. Za one koji ne znaju RSS je kratica od Realy simple syndication a to bi mogli prevesti kao “doista jednostavna distribucija”. U svom RSS readeru odaberete blogove koje želite pratiti i on vas automatski obavijesti kada je neki od blogova osvježen. Na taj način možete pratiti velikom brzinom ogromnu količinu sadržaja umjesto da klikčete po bookmarcima od jednog do drugog bloga ili web sitea.

Tko koristi rss?

Odbrojavanje: još 6 š-e-s-t postova do…

Misao dana:
I put a new engine in my car, but forgot to take the old one out. Now my car goes 500 miles per hour. The harmonica sounds *amazing*.