Ministarstvo entuzijazma

Davne 1979. godine tadašnji Američki predsjednik Jimmy Carter obratio se naciji i pred kamerama odrecitirao svoj glasoviti govor o „krizi povjerenja“(1)  koji ga je, po mišljenju mnogih, u  konačnici koštao i drugog mandata u Bijeloj kući. Taj govor, iako se u startu trebao baviti energetskom krizom,  pretvorio se u govor u kojem je Carter pokušao objasniti kako je temeljni razlog stagnacije SAD-a kriza povjerenja u državu, crkvu, školstvo, vojsku i u konačnici u sebe same kao one koji su pokretači i motori rasta. Pojednostavljeno, ako ne vjerujemo sami u sebe i vlastitu sposobnost napretka, kako onda možemo očekivati da zajednica u cjelini napreduje.

Trideset i tri godine kasnije čini mi se kako je i Hrvatsku zahvatila kriza povjerenja ili – još bolje – nedostatak elementarnog optimizma da sutra doista može biti bolje. Ako nismo u stanju prepoznati svijetle primjere i iskoristiti ih kao motivaciju, ako govorimo o padu kupovne moći, padu prometa u maloprodaji, industrijskoj proizvodnji, izvozu, inflaciji, rastu kamata, nezaposlenima… kako onda možemo očekivati da oni koji su u stanju kreirati neku novu vrijednost doista krenu u taj rizik umjesto da se ukopaju u mjestu i sa svojih u pravilu sigurnih pozicija čekaju razvoj događaja?

U jednoj od TV emisija koje sam nedavno gledao, voditelj je objašnjavao važnost i potrebu da slavimo (engl. celebrate) uspjehe naših poduzetnika. I doista, ako promatrate američke medije nije teško uočiti kako se ljudi poput Bill Gatesa, Marka Zuckerberga, Elon Muska promoviraju kao heroji; oni su svijetli primjer koji su dosezi mogući uz dobru ideju i dovoljno truda.

Ovdje nažalost nemamo primjera tog kalibra, a  oni koje nam proturaju kao poduzetničke heroje to u biti i nisu. Mnoga poduzetnička imena uopće nisu poduzetnici jer nisu ništa novoga stvorili. Rijetko kada (ako uopće) razvili su nove proizvode ili usluge; u ovom ili onom krugu pretvorbe, privatizacije ili vlasničke konsolidacije preuzeli su tvrtke i možda dodali koji okus sladoleda, novi okus vode, ofarbali hotel i platili dizajnera za „rebranding“, pa čak i povećali udio na tržištu – no novih proizvodnih pogona u kojima nešto novo proizvodimo u nekim značajnijim količinama nismo vidjeli.

Naša ekonomska ekspanzija sličnija je konsolidaciji tržišta nego stvaranju novih vrijednosti, a naši heroji su u pravilu (privremeni) upravitelji imovinom koju smo zatekli prelaskom iz jednog u drugo društveno uređenje. Manageri u tim tvrtkama bave se računanjem u tabličnim kalkulatorima i procjenama rizika i njihov je posao da rizik izbjegavaju u širokom luku, dok su poduzetnici oni koji su voljni svoje vrijeme, reputaciju i kapital staviti na kocku i okladiti se sa svijetom koji ih okružuje da upravo njihova ideja, proizvod ili usluga može uspjeti. Manageri se bave potezima koji će imati egzaktne posljedice na bilancu i poslovanje tvrtke, dok poduzetnici stvaraju proizvode i usluge za koje misle da mogu naći svoje mjesto na tržištu. Manageri uspijevaju zahvaljujući, a poduzetnici unatoč svemu, a mi imamo kronični nedostatak ovih potonjih.

Kao u sportu, potrebna nam je publika koja konzumira rezultate igre, potrebni su nam igrači koji se nadmeću, potrebni su nam i suci koji osiguravaju da je igra čista i poštena no najviše od svega, potrebni su nam pobjednici; oni koji pobjeđuju, zbog kojih djecu vodimo na utakmice i pokazujemo im primjerom što čovjek može učiniti ako je dovoljno uporan, hrabar, domišljat. Naši heroji su personifikacija onoga što bi mi mogli i trebali biti samo ako dovoljno zapnemo, a mi smo nažalost ostali bez poduzetničkih heroja (ako smo ih ikada i imali).

Naš premijer je prije nekoliko tjedana u Berlinu u diskusiji, vjerojatno kao jednu u nizu njegovih doskočica izrekao kako ne možemo osnovati ministarstvo entuzijazma, no razmišljajući o tome došao sam do zaključka kako nam je možda upravo to potrebno. Ministarstvo koje će izdvajati i svima pokazivati primjere, ili možda još bolje ministarstvo koje će krčiti nepotrebne i besmislene propise koji guše poduzetničku ideju.

Možda nam nije potrebno osnivanje tvrtke za desetak kuna što više podsjeća na telekom reklame gdje za nekoliko kuna kupujete mobilni uređaj snova ali ga zato plaćate redovito u skupim mjesečnim ratama u godinama koje dolaze. Nije kritični trenutak poduzetništva osnivanje tvrtke nego preživljavanje tih prvih nekoliko godina.

Vlada je, vidimo, odlučila pokrenuti entuzijazam i ekonomiju kroz nekolicinu velikih projekata javnih poduzeća. No, je li to dobra logika jer jedna električna centrala neće zaposliti puno ljudi. Važno je biti energetski neovisan, no zar nije moda i bolje uložiti u program financiranja energetskih fasada za više od milijun stambenih jedinica u Hrvatskoj? Na taj način zaposlili bi desetke tisuća ljudi koji ionako nemaju kvalifikaciju da rade nešto kompleksnije. Do izražaja bi došle stotine poduzetnika koji bi zgrabili priliku i pronašli sebe.

Ima li itko tko vjeruje da će gradnja nove centrale zaposliti tisuće ljudi? Ili je možda vjerojatnije da će 40.000 malenih i mikropoduzetnika i obrtnika zaposliti svaki po jednog, dvoje ili troje novih zaposlenika? Da li je bolje investirati kako bi i dalje trošili ono što nije naše, jer će i ugljen za termoelektranu doći iz uvoza, ili je bolje štedjeti i ušteđeno utrošiti na nešto drugo? Ili, u konačnici, što bi više pokrenulo entuzijazam ljudi; saznanje da ćemo u nekom času sagraditi velebnu elektranu usred prekrasne Istre, ili činjenica da se 20, 40 ili 80 tisuća ljudi s burze razmililo po stotinama malenih gradilišta širom Hrvatske?

Prije nekoliko dana posjetila nas je i grupa američkih investitora „Geeks on a plane“, koji putuju svijetom i pokušavaju identificirati zanimljive visoko tehnološke projekte za koje vjeruju da imaju šansu na globalnom tržištu. Od dvadesetak predloženih projekata jedan od njih dobio je ponudu na licu mjesta, a valuacija ideje koje je već podupro lokalni hrvatski poslovni anđeo je milijun dolara. Nekoliko drugih poduzetničkih ideja su u razmatranju i kroz koji tjedan možda još neki od njih dobije investicijsku injekciju i svjetsku šansu.

U izjavi za novinare, Dave McClure jasno je rekao kako su iznenađeni kvalitetom i dinamikom startup zajednice u Hrvatskoj te kako je očigledno da posjedujemo bazen talenata koji je značajno veći od sličnih zemalja koje su posjetili.

Ono što nam nedostaje je malo podrške kako bi ohrabrili one koji imaju ideju da je pokušaju i realizirati. Nedostaje nam entuzijazma i povjerenja u nas same i zato je posjeta  geekova s avionom iznimno važna ne zato što je jedan od dvadeset projekata dobio direktnu investiciju, nego zato da pokažemo da se unatoč svemu ipak može uspjeti.

Ovo nije tekst koji promovira jedno energetsko rješenje u odnosu na drugo ili tekst koji govori o tome kako je sreća domaćih poduzetnika u Silicijskoj dolini ili izvan Hrvatske, nego tekst koji pokušava argumentirati kako je za izlazak iz krize u kojoj se nalazimo važno podići kolektivni entuzijazam zemlje i izdići se iz zaokupljenosti problemima koji nas stišću. Svaki problem je tržišna prilika i moramo početi razmišljati na takav način. Svaki potez i managera i poduzetnika ali i vlade mora biti usmjeren prema tome da ukažemo na pozitivne pomake i podignemo entuzijazam i ohrabrimo one koji smatraju da imaju dobru ideju; nama ne treba jedna velika i sveobuhvatna ideja nego tisuće malenih koje su raspršene po naših 56.000 kvadratnih kilometara.

Krizu povjerenja moramo pretovoriti u fontanu entuzijazma ili ćemo, kao što je to Carter zaključio još 1979. godine nastaviti uvoziti ali zajedno sa svakim predmetom koji uvezemo s njime neizostavno uvozimo i inflaciju i nezaposlenost.

(1) http://millercenter.org/scripps/archive/speeches/detail/3402

Ovaj tekst je napisan i objavljen u časopisu Banka.

Misao dana:
It is not the critic who counts; not the man who points out how the strong man stumbles, or where the doer of deeds could have done them better. The credit belongs to the man who is actually in the arena, whose face is marred by dust and sweat and blood; who strives valiantly; who errs, who comes short again and again, because there is no effort without error and shortcoming; but who does actually strive to do the deeds; who knows great enthusiasms, the great devotions; who spends himself in a worthy cause; who at the best knows in the end the triumph of high achievement, and who at the worst, if he fails, at least fails while daring greatly, so that his place shall never be with those cold and timid souls who neither know victory nor defeat.