U jeku cijele ove WikiLeaks sage u petak 10. prosinca ove godine u Hrvatskom je saboru izglasan jedan solidni komplet izmjena i dopuna Zakona o pravu na pristup informacijama. Temeljna svrha ovog zakona je da omogući zainteresiranim građanima (i pravnim osobama) pristup informacijama iz djelokruga javne uprave. Transparentnost vlasti nam je potrebna iz puno razloga i može se danima teoretizirati o tome kako to treba provesti, no moj temeljni argument je da svaki posao koji je plaćen novcem poreznih obveznika mora biti transparentan, te da nema stvarnog razloga zašto cijela procedura ne bi bila u cijelosti dostupna. Postoje dva temeljna izuzetka gornjem pravilu i ona se svode na pitanje nacionalne sigurnosti i zaštite osobnih podataka. Dakle, ako podatak nije pitanje nacionalne sigurnosti ili ne sadrži osobne podatke onda bi po svojoj definiciji morao biti javan.
Nažalost to nije tako, dobar dio održavanja na vlasti svodi se na ograničavanje kolanja informacija i moć koju pojedinci ili institucije imaju nad vama dobrim se dijelom sastoje od toga da oni znaju nešto što vi ne znate. Da bi se igra barem donekle izjednačila svijet je izmislio koncept prava na pristup informacijama koji osobito danas, u umreženom globaliziranom svijetu ima sve više smisla jer su danas građanima na raspolaganju alati koji omogućavaju analitički uvid u traženu informaciju koja potom može imati i veću vrijednost nego da je sakrivena u nekoj javnoj arhivi.
Pravo na pristup informacijama je po meni i jedan od temeljnih alata za borbu protiv korupcije koja je kod nas navodno u punom jeku. Temeljni problem djela mita i korupcije je u tome što svi oni koji su u njemu sudjelovali rijetko kada o tome žele pričati pa onda nema drugog načina da se neko djelo pronađe nego kroz analizu podataka ili, alternativno, putem zviždača. Zamislite na primjer imaginarnog državnog tajnika (inače člana jedne imaginarne i malene ali ipak vladajuće stranke s zelenim predznakom) koji je državnim novcem kupio avio kartu business klase do nekog europskog odredišta (iako je to suprotno naputku Vlade) da bi potom otišao u agenciju koja je izdala avio kartu, otkazao kartu, agencija je isplatila povrat u gotovini a on je kupio običnu avio kartu do odredišta i na letu na kojem je originalno bio naumio letiti. Bez prava na pristup informaciju to je doista teško napraviti, ali da primjerice imamo pristupe u podatke o putnim nalozima iz nekog tijela državne uprave (primjerice imaginarnog ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena), tada bi čovjeka za čas identificirali a dečki iz Uskoka bi ga odveli na jedan prijateljski razgovor u Gajevu. Nažalost naša država je poprilično zatvorena pa ipak ne tako imaginarni tajnik slobodno šeće gradom (no, uloviti ćemo mi njega, prije ili kasnije).
Kako smo mi kao društvo opterećeni našom komunističko-socijalističkom prošlošću, većina nas ima ugrađene kočnice prema tome koje su uopće informacije koje bi nam država morala ponuditi, a sami oni koji kao rade u državnoj upravi imaju sklonost poput hrčaka sakrivati sve podatke na koje naiđu te se opiru bilo kakvoj transparentnosti njihovog rada. Iz svih ovih razloga tvrdim kako je transparentnost vlasti ključni parametar u konačnom iskorjenjivanju kriminala, te da smo na ovoj stepenici nažalost pali spektakularno.
U paketu promjena koji su se desili prošloga tjedna, postojeći Zakon o pravu na pristup informacijama samo je kozmetički korigiran i u biti ne donosi nikakve novosti niti će pripomoći daljnjem otvaranju vlasti prema građanima. Donekle sjajno zamišljen prijedlog koji je definirao što je to informacija od javnog interesa i kako uopće definiramo što je javni interes, ustanovljenja nezavisnog tijela povjerenika za pristup informacijama je u konačnici zamijenjen Agencijom za zaštitu osobnih podataka koja je dosada plesala kako Vlada kaže, testa javnog interesa nema, a u domeni je čelnika tijela javne vlasti da bilo što proglasi tajnim i nedostupnim podatkom. Same old, same old.
p.s. ovo je moja dvadeset i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 18. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
Web pick tjedna:
http://www.azop.hr Agencija za zaštitu osobnih podataka rsapolaže budžetom od 14 milijuna kuna i u biti nitko točno ne zna čime se oni bave. U svome dosadašnjem radu pokazali su se kao agencija koja se ne drži slova zakona nego odluke donosi kako Vlada kaže.