Ministarstvo entuzijazma

Davne 1979. godine tadašnji Američki predsjednik Jimmy Carter obratio se naciji i pred kamerama odrecitirao svoj glasoviti govor o „krizi povjerenja“(1)  koji ga je, po mišljenju mnogih, u  konačnici koštao i drugog mandata u Bijeloj kući. Taj govor, iako se u startu trebao baviti energetskom krizom,  pretvorio se u govor u kojem je Carter pokušao objasniti kako je temeljni razlog stagnacije SAD-a kriza povjerenja u državu, crkvu, školstvo, vojsku i u konačnici u sebe same kao one koji su pokretači i motori rasta. Pojednostavljeno, ako ne vjerujemo sami u sebe i vlastitu sposobnost napretka, kako onda možemo očekivati da zajednica u cjelini napreduje.

Trideset i tri godine kasnije čini mi se kako je i Hrvatsku zahvatila kriza povjerenja ili – još bolje – nedostatak elementarnog optimizma da sutra doista može biti bolje. Ako nismo u stanju prepoznati svijetle primjere i iskoristiti ih kao motivaciju, ako govorimo o padu kupovne moći, padu prometa u maloprodaji, industrijskoj proizvodnji, izvozu, inflaciji, rastu kamata, nezaposlenima… kako onda možemo očekivati da oni koji su u stanju kreirati neku novu vrijednost doista krenu u taj rizik umjesto da se ukopaju u mjestu i sa svojih u pravilu sigurnih pozicija čekaju razvoj događaja?

U jednoj od TV emisija koje sam nedavno gledao, voditelj je objašnjavao važnost i potrebu da slavimo (engl. celebrate) uspjehe naših poduzetnika. I doista, ako promatrate američke medije nije teško uočiti kako se ljudi poput Bill Gatesa, Marka Zuckerberga, Elon Muska promoviraju kao heroji; oni su svijetli primjer koji su dosezi mogući uz dobru ideju i dovoljno truda.

Ovdje nažalost nemamo primjera tog kalibra, a  oni koje nam proturaju kao poduzetničke heroje to u biti i nisu. Mnoga poduzetnička imena uopće nisu poduzetnici jer nisu ništa novoga stvorili. Rijetko kada (ako uopće) razvili su nove proizvode ili usluge; u ovom ili onom krugu pretvorbe, privatizacije ili vlasničke konsolidacije preuzeli su tvrtke i možda dodali koji okus sladoleda, novi okus vode, ofarbali hotel i platili dizajnera za „rebranding“, pa čak i povećali udio na tržištu – no novih proizvodnih pogona u kojima nešto novo proizvodimo u nekim značajnijim količinama nismo vidjeli.

Naša ekonomska ekspanzija sličnija je konsolidaciji tržišta nego stvaranju novih vrijednosti, a naši heroji su u pravilu (privremeni) upravitelji imovinom koju smo zatekli prelaskom iz jednog u drugo društveno uređenje. Manageri u tim tvrtkama bave se računanjem u tabličnim kalkulatorima i procjenama rizika i njihov je posao da rizik izbjegavaju u širokom luku, dok su poduzetnici oni koji su voljni svoje vrijeme, reputaciju i kapital staviti na kocku i okladiti se sa svijetom koji ih okružuje da upravo njihova ideja, proizvod ili usluga može uspjeti. Manageri se bave potezima koji će imati egzaktne posljedice na bilancu i poslovanje tvrtke, dok poduzetnici stvaraju proizvode i usluge za koje misle da mogu naći svoje mjesto na tržištu. Manageri uspijevaju zahvaljujući, a poduzetnici unatoč svemu, a mi imamo kronični nedostatak ovih potonjih.

Kao u sportu, potrebna nam je publika koja konzumira rezultate igre, potrebni su nam igrači koji se nadmeću, potrebni su nam i suci koji osiguravaju da je igra čista i poštena no najviše od svega, potrebni su nam pobjednici; oni koji pobjeđuju, zbog kojih djecu vodimo na utakmice i pokazujemo im primjerom što čovjek može učiniti ako je dovoljno uporan, hrabar, domišljat. Naši heroji su personifikacija onoga što bi mi mogli i trebali biti samo ako dovoljno zapnemo, a mi smo nažalost ostali bez poduzetničkih heroja (ako smo ih ikada i imali).

Naš premijer je prije nekoliko tjedana u Berlinu u diskusiji, vjerojatno kao jednu u nizu njegovih doskočica izrekao kako ne možemo osnovati ministarstvo entuzijazma, no razmišljajući o tome došao sam do zaključka kako nam je možda upravo to potrebno. Ministarstvo koje će izdvajati i svima pokazivati primjere, ili možda još bolje ministarstvo koje će krčiti nepotrebne i besmislene propise koji guše poduzetničku ideju.

Možda nam nije potrebno osnivanje tvrtke za desetak kuna što više podsjeća na telekom reklame gdje za nekoliko kuna kupujete mobilni uređaj snova ali ga zato plaćate redovito u skupim mjesečnim ratama u godinama koje dolaze. Nije kritični trenutak poduzetništva osnivanje tvrtke nego preživljavanje tih prvih nekoliko godina.

Vlada je, vidimo, odlučila pokrenuti entuzijazam i ekonomiju kroz nekolicinu velikih projekata javnih poduzeća. No, je li to dobra logika jer jedna električna centrala neće zaposliti puno ljudi. Važno je biti energetski neovisan, no zar nije moda i bolje uložiti u program financiranja energetskih fasada za više od milijun stambenih jedinica u Hrvatskoj? Na taj način zaposlili bi desetke tisuća ljudi koji ionako nemaju kvalifikaciju da rade nešto kompleksnije. Do izražaja bi došle stotine poduzetnika koji bi zgrabili priliku i pronašli sebe.

Ima li itko tko vjeruje da će gradnja nove centrale zaposliti tisuće ljudi? Ili je možda vjerojatnije da će 40.000 malenih i mikropoduzetnika i obrtnika zaposliti svaki po jednog, dvoje ili troje novih zaposlenika? Da li je bolje investirati kako bi i dalje trošili ono što nije naše, jer će i ugljen za termoelektranu doći iz uvoza, ili je bolje štedjeti i ušteđeno utrošiti na nešto drugo? Ili, u konačnici, što bi više pokrenulo entuzijazam ljudi; saznanje da ćemo u nekom času sagraditi velebnu elektranu usred prekrasne Istre, ili činjenica da se 20, 40 ili 80 tisuća ljudi s burze razmililo po stotinama malenih gradilišta širom Hrvatske?

Prije nekoliko dana posjetila nas je i grupa američkih investitora „Geeks on a plane“, koji putuju svijetom i pokušavaju identificirati zanimljive visoko tehnološke projekte za koje vjeruju da imaju šansu na globalnom tržištu. Od dvadesetak predloženih projekata jedan od njih dobio je ponudu na licu mjesta, a valuacija ideje koje je već podupro lokalni hrvatski poslovni anđeo je milijun dolara. Nekoliko drugih poduzetničkih ideja su u razmatranju i kroz koji tjedan možda još neki od njih dobije investicijsku injekciju i svjetsku šansu.

U izjavi za novinare, Dave McClure jasno je rekao kako su iznenađeni kvalitetom i dinamikom startup zajednice u Hrvatskoj te kako je očigledno da posjedujemo bazen talenata koji je značajno veći od sličnih zemalja koje su posjetili.

Ono što nam nedostaje je malo podrške kako bi ohrabrili one koji imaju ideju da je pokušaju i realizirati. Nedostaje nam entuzijazma i povjerenja u nas same i zato je posjeta  geekova s avionom iznimno važna ne zato što je jedan od dvadeset projekata dobio direktnu investiciju, nego zato da pokažemo da se unatoč svemu ipak može uspjeti.

Ovo nije tekst koji promovira jedno energetsko rješenje u odnosu na drugo ili tekst koji govori o tome kako je sreća domaćih poduzetnika u Silicijskoj dolini ili izvan Hrvatske, nego tekst koji pokušava argumentirati kako je za izlazak iz krize u kojoj se nalazimo važno podići kolektivni entuzijazam zemlje i izdići se iz zaokupljenosti problemima koji nas stišću. Svaki problem je tržišna prilika i moramo početi razmišljati na takav način. Svaki potez i managera i poduzetnika ali i vlade mora biti usmjeren prema tome da ukažemo na pozitivne pomake i podignemo entuzijazam i ohrabrimo one koji smatraju da imaju dobru ideju; nama ne treba jedna velika i sveobuhvatna ideja nego tisuće malenih koje su raspršene po naših 56.000 kvadratnih kilometara.

Krizu povjerenja moramo pretovoriti u fontanu entuzijazma ili ćemo, kao što je to Carter zaključio još 1979. godine nastaviti uvoziti ali zajedno sa svakim predmetom koji uvezemo s njime neizostavno uvozimo i inflaciju i nezaposlenost.

(1) http://millercenter.org/scripps/archive/speeches/detail/3402

Ovaj tekst je napisan i objavljen u časopisu Banka.

Misao dana:
It is not the critic who counts; not the man who points out how the strong man stumbles, or where the doer of deeds could have done them better. The credit belongs to the man who is actually in the arena, whose face is marred by dust and sweat and blood; who strives valiantly; who errs, who comes short again and again, because there is no effort without error and shortcoming; but who does actually strive to do the deeds; who knows great enthusiasms, the great devotions; who spends himself in a worthy cause; who at the best knows in the end the triumph of high achievement, and who at the worst, if he fails, at least fails while daring greatly, so that his place shall never be with those cold and timid souls who neither know victory nor defeat.

O državnim službenicima

Kako me više nema u Večernjem red je da pokušamo ovdje postaviti neki ritam pisanja. Danas mi je tako naletio tekst na tportalu u kojem državni službenici upozoravaju Vladu o tome da se mora s njima koordinirati prije donošenja bilo kakvih odluka, pa tako neki sindikalac kaže:

Novoj vladi ne bi bilo pametno da ponavlja greške svojih prethodnika’, poručio je Dubravko Jagić, predsjednik Sindikata policije, s današnje konferencije za novinare. (tportal)

Na stranu sada to što je “upozorenje” formulirano kao prijetnja, no ima cijeli niz problema s tim stavom. Kao prvo, moje je mišljenje da je sindikalni pokret u Hrvatskoj u cijelosti kompromitiran i sindikati objektivno više ne postoje van državnog sektora. Unutar državnog sektora došlo je u posljednjih godina do raspadanja i formiranja cijelih sindikata, središnjica i matica i u biti nije baš totalno jasno koji sindikat predstavlja koga i koliku podršku u stvari ima. Nadalje, sindikati su poput samog državnog aparata korišteni kao mehanizmi socijalnih zbrinjavanja pa sada imamo državni aparat koji je disfunkcionalan i prenapuhan. A kada kažem državni aparat ne mislim samo na državne službenike nego na ukupne ljudske resurse u svim institucijama koje se financiraju direktno iz državnog proračuna odnosno one koji rade u javnim poduzećima. Takvih ima oko 350.000 ljudi ili otprilike 1 od 4 zaposlena radi u državi ili za državu direktno.

Kada se krene diskutirati o državnoj upravi onda će iritantni sindikalni čelnici početi izvlačiti razne statistike koje će pokazati kako je primjerice broj državnih službenika u Hrvatskoj usporediv i donekle u nekoj sredini u usporedbi s drugim državama, no ono o čemu neće govoriti je struktura te uprave koja se dramatično razlikuje; pa dok možda u nekim agregiranim brojevima držimo ritam s ostatkom svijeta u drugim komponentama zaostajemo.

Moje iskustvo pokazuje kako postoje državni službenici koji su sjajni i inteligentni, no oni su donekle poput jetija, mnogi govore i uvjeravaju nas da postoje ali rijetki su ih vidjeli (ja jesam), a oni koji su ih vidjeli njima se ne vjeruje. Onda imamo još jednu ogromnu količinu onih koji, da budem jako pristojan, okupiraju prostor i poput crnih rupa konzumiraju energiju i resurse te jedna isto solidna količina onih koji su se pomirili s time da im je u najboljoj maniri marksizma vrijeme između 8:30 i 16:30 u cijelosti izgubljeno pa poput hipnotiziranih jedinki obavljaju svoj posao na razini automata (ako niste, lijepo molim da pročitate moj stari tekst o konceptu destilirane gluposti). Ovih prvih nam dakle treba još, ove druge treba najuriti, a ove treće motivirati.

Konsekvence ovog Frankensteinovskog ustroja države živimo pa ih je glupo i objašnjavati.

Imali smo dakle izbore i nova ekipa je došla na vlast, pa je tako novi predsjednik Vlade rekao prije neki dan:

Za postizanje gospodarskog rasta i veće zaposlenosti lomit će sve birokratke otpore kako bi se otvorio put ulaganjima koja će voditi do ispunjenja navedenih ciljeva. (jutarnji)

Jedan od mojih zaključaka u radu s državnom birokracijom, a to je iznimno bitno shvatiti da bi ih uopće razumjeli je to da rezultat uopće nije bitan. Apsolutno je nevažno da li će neki projekt završiti, hoće li završiti uspješno ili ne, hoće li završiti na vrijeme ili ne. Dakle ja važnije da imamo proces i da je on u tijeku, a proces koji je u tijeku znači da su svi jako zauzeti i da rade. Birokracija ima tendenciju da razvije vlastitu inteligenciju koji oblikuje radne procese na načine koji nisu nužno najefikasniji (opet, vrlo pristojno rečeno) i prijetnja svakoj birokraciji su oni koji žele mijenjati status quo, a prijetnja su zato što donose promjenu koja se može manifestirati u promjenama radnih procesa i procedura, a promjene su najveći neprijatelji uspješne birokracije. Malo tko voli promjene, jer, kao što bi to V iz “V for Vendetta” prekrasno rekao na engleskom, a bez adekvatnog prijevoda na hrvatski svi vole “tranquility of familiar”. I dok gore spomenuti Zoran može donekle utjecati na one kojima je okružen, a oni pak na one u prvom redu ispod njih, ostali slojevi državne birokracije ostaju nepromijenjeni i bez drastične šok terapije tu neće biti promjene. Ako vas zanima kako funkcionira državna administracija i kako smo došli do ove točke, predlažem da pročitate moj stari tekst o pet majmuna koji ilustrira sve probleme ove države u jednostavnoj priči.

Misao dana:
The only thing that saves us from the bureaucracy is inefficiency. An efficient bureaucracy is the greatest threat to liberty.

Mala inventura

Već duže vremena mi je na pameti kako bi se morao malo intenzivnije baviti ovim blogom, no količina posla, razno raznih obveza a ponekad i nedostatak ideje onda i kada volje ima jednostavno su ga stavili u sjenu pa stoji tu i trpi zub vremena. Malo sam danas ažurirao tekst o blogeru, malo reorganizirao arhivu, izbacio van knjižnicu i podesio widgete u desnoj kolumni pa će to za neko vrijeme sada biti ok. Čisto da znate, neovisno o tome što na blogu vrlo rijetko pišem (evo, ovo je tek drugi tekst u prosincu ove godine), blog je ove godine posjetilo 106.000 ljudi, što i nije tako loše za svega pedesetak tekstova koliko sam ih u ovoj godini napisao. Nadam se, a pokušati ću se disciplinirati, da u slijedećem razdoblju pišem daleko više. Moja suradnja s Obzorom Večernjeg lista je prije nekoliko tjedana završila i moram još vidjeti u kojoj formi i gdje točno ću nastaviti pisati.

Prethodna 2010. godina je za mene bila iznimno neugodna, kao prvo tu je bila priča o mojim porezima koja je lansirana bila u iznimno neugodnom trenutku kada se zbog mnogih razloga s time nisam mogao boriti. Ta cijela priča me baš iznimno pogodila jer je u cijelosti fabricirana, a okolnosti što se točno desilo i kako ispričana je tek naknadno ali nakon što mi je pozicija u Uredu predsjednika promakla. Da odmah bude jasno ta pozicija je sa sobom nosila dobre i loše stvari, dobro je bilo to što se u kratkom trenutku otvorila prilika da se napravi neka konkretna promjena u strukturi državne uprave i napravi primjer za kojeg sam uvjeren da ga dugo nećemo gledati; a loše bi pak bilo to što ja (budimo realni) nisam baš timski igrač ili osoba koja osobito poštuje hijerarhiju, a Ured predsjednika je upravo to – sve je s razlogom podređeno isključivo instituciji predsjednika i to tako mora biti. Biti će još prilika, a u međuvremenu postoje i drugi načini da se pomogne (državi, društvu, vlasti i predsjedniku).

Druga neugodna stvar koja se desila nedugo zatim je bila priča o registru branitelja kada sam bio uhićen i nekih desetak dana redoviti gost u Policiji dok se pregledavala zaplijenjena oprema. Stresno je bilo biti uhićen jer ni danas ne vidim razloga zašto je to bilo potrebno, od čega je daleko najgore bilo čitati koje su potencijalne konsekvence (a konsekvenca je 10 godina zatvora što bi me valjda učinilo posljednjim političkim disidentom u Europi), no daleko je stresnije živjeti s policijskom zaštitom ili znajući da si pod konstantnim praćenjem i prisluškivanjem. Posljedica toga je bilo otkazivanje nekih suradnji što me efektivno učinilo nezaposlenim i bez prihoda cijele 2010. godine ne zato što posla nije bilo nego zato što sam jednostavno neko vrijeme bio toksični materijal. Jedan moj prijatelj kaže da se najviše uči kada gubiš, i ako je postojala godina u kojoj sam puno naučio to je svakako bila 2010.

Ironično, u veljači sam naučio kako mediji mogu biti površni i nemilosrdni (što sam morao znati i prije toga jer se dobrim dijelom njima bavim profesionalno), a da bi svega dva mjeseca kasnije mogao upravo medijima i medijskom pritisku zahvaliti što je moje uhićenje trajalo tek pola dana (iako su neugodnosti koje su slijedile trajale mjesecima).

U desetak dana ispitivanja u Heinzlovoj odlučio sam i pokrenuo Vjetrenjaču koja je u proteklih godinu i pol odradila nekoliko zanimljivih akcija od kojih je posljednja ona o registru javne nabave. Poanta svih aktivnosti u kojima sudjelujem je stvaranje boljeg društva. Naravno da to zvuči apstraktno i u biti idealistički, no jednako tako riječ je o dugotrajnom procesu. Moramo se suočiti s problemima koje imamo (na svim razinama) neovisno o tome koliko to bolno bilo. Problemi koje sam pomogao” prokazati” nisu nužno riješeni ali smatram da su barem definirani i da je sada samo pitanje odluke da se oni i razriješe. Druga razina koju mislim da je sada svima jasna je kako je vrlo malo potrebno da se napravi mjerljiva razlika, odnosno kako vrlo mala skupina fokusiranih ljudi mogu pridonjeti promjeni. Ideje nisu iscrpljene i bitka s Vjetrenjačama u biti tek započinje.

Ova godina je daleko bolja, iako i dalje daleko od idealne. Imao sam prilike iznimno puno putovati, nemam nabrajati destinacije ali recimo samo da foursqare kaže da sam bio na više od dvadeset različitih aerodroma (i imao nekih stotinjak letova na nekoliko kontinenata po nekoliko puta), a i kilometri u automobilu su se poprilično impresivno nakupili. Upoznao sam neke sjajne ljude a koji su na moje totalno iznenađenje znali tko sam, a imao sam i nekoliko iznimno popraćenih predavanja koja su direktno rezultirali novim poslovnim angažmanima. Mislim da ću u slijedećem razdoblju sve više vremena boraviti izvan granica jer je tamo daleko jednostavnije raditi; preko granice ne moraš objašnjavati “tko si” i “čiji si”, ljude puno više zanima što si u stanju napraviti i kakve ideje imaš nego da preispituju plemensku pripadnost ili motive. Putovanja su naporna, zbog nedostatka vremena često putujem u zadnji čas i zadržavam se donji minimum vremena, no putovanja mi daju ideje i pune baterije.

Ove godine sam imao i priliku raditi za Ladonju koja je pokušala ući u Hrvatski sabor. Ladonja nažalost nije ušla u Sabor ali je prošla izborni prag, što je inače prvi puta u posljednjih dvadeset godina da je totalno nova politička opcija uopće prošla izborni prag. Ovaj rezultat je iznimno frustrirajući jer smo s jedne strane pobijedili (prešli prag), a s druge strane izgubili (za 189 glasova) na najspektakulariji mogući način. Ono što je također bilo zanimljivo u toj kampanji je razina otpora koja se pojavila. Ladonja djeluje na području Istre i Kvarnera i otpor političke strukture (prvenstveno IDS-a) je doista impresivan, premreženost i ovisnost politike i lokalnih medija je vjerojatno daleko najizraženiji upravo tamo i totalno je nerealno čitati neke od tekstova koji se tamo redovito objavljuju a autori još što je najbolje imaju i obraza potpisati se. Drugi vrlo izraženi element je otpor prema čelniku Ladonje Pliniu Cuccurinu koji kod pojedinih novinara, političara i IDS-ovih aktivista graniči (barem meni) s govorom mržnje, dok istovremeno deseci prijateljskih i ostalih savjeta i argumenata koje sam dobijao tijekom proteklih mjeseci neodoljivo podsjećaju na sve ono što se događalo 2009. godine kada sam radio kampanju za Josipa Kregara a percipirano protiv SDP-a. Pogledajte danas tko sjedi u saborskoj klupi SDP-a, a tko je van njega? Nekako mi se čini da će se isto dogoditi i u Istri. Nažalost propustili smo to napraviti ove godine no promjena u Istri je nužna i u svojoj biti neizbježna. Nevjerojatno je koliko s jedne strane kolektivno tražimo ljude koji će nas izvući iz problema i krize, a onda kada se oni i pojave i istaknu barem malo, tada ih svim silama želimo ne samo spustiti ponovno dolje nego ih još pritom moramo i malo iscipelariti (valjda da zapamte gdje im je mjesto).

Politika je dobrim dijelom lišena racionalnih odluka, političari su ljudi koji po svojoj definiciji moraju imati izraženi ego, a birači u političarima pokušavaju vidjeti sebe. No unatoč tome povremeno bi boljima i uspješnijima trebalo dati priliku.

Nakon osam godina jučer smo napokon dobili novu Vladu. O onoj prethodnoj SDPovoj od prije skoro pa dvanaest godina puno se toga ružno pisalo i nekako je kolektivna memorija odlučila da ih se proglasi lošima, no s moje pozicije to je vjerojatno najbolja vlada koju smo do sada imali. Proteklih osam godina, kako bi Balašević rekao “pijanstva i kiča” su bili vrlo naporni za promatrati ali i preživjeti a posljednje dvije su bile osobito mučne. Ne znam kako Vama ali meni je bilo strašno promatrati to javno vrijeđanje inteligencije građana sa skoro pa svake moguće govornice. Nadam se da ćemo imati daleko bolju Vladu, ne zato što je SDPova nego zato što nam bolja Vlada očajnički treba. Zoran Milanović je baš kao i gore spomenuti čelnik Ladonje lik kojeg ili volite ili mrzite ali rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ono što je sigurno je da se čini kako je u protekle četiri godine sazrio i njegov nastup posljednjih mjeseci to jasno pokazuje. Do jučer smo od njega imali šanse vidjeti samo pakiranje i celofan koji je poprilično dobar, ali sada kreće posao i kroz prve odluke će se vrlo brzo vidjeti što nas čeka.

Ako postoji karakteristika prethodnih vlada (a posljednje osobito), to je neodlučnost i apsolutna nesposobnost za bilo kakve pomake i odluke. Ova vlada može biti dobra ili loša, što je manje bitno, no ono što si ne smije dopustiti je da propusti donositi odluke (i zato su Čačić i Linić dobrodošli jer se oni ne boje zauzeti stav i donijeti odluku), a nadam se da će i barem neki od ministara koji su također ušli u Vladu raditi isto.

Slijedeća godina neće bit ugodna, a vjerojatno neće biti ni bolja od 2011. no u njoj barem imamo potencijal posložiti temelje da godine koje dolaze budu bolje.

Misao dana:
The world is full of people whose notion of a satisfactory future is, in fact, a return to the idealised past.