Categories
Politika Priroda i društvo

Veći od života (ili: O ambicijama političara)

Jučer navečer, vozeći se trajektom na otok Brač bio sam se spreman okladiti u skupu večeru kako se Milan Bandić neće kandidirati za predsjednika SDPa, nekoliko minuta prije nego što je oklada skoro pala, proširila se vijest kako je Bandić prihvatio kandidaturu i ovaj neočekivani potez zagrebačkog gradonačelnika odjednom baca sasvim novi pogled na kampanju za upražnjeno mjesto predsjednika SDPa.

Mediji s pravom vrlo detaljno promatraju proces izbora SDPovog predsjednika pa ste tako u raznim novinama mogli svašta pročitati o dosadašnjim kandidatima. Neki su se navodno okoristili stranačkom infrastrukturom unatoč dogovoru da se to ne čini, neki trguju nepostojećim mandatima, pozicijama na listama i naručenim novinskim člancima, neki pak obilaze okolo i lobiraju po lokalnim organizacijama, neki u tišini dogovaraju svoj nastup na drugolipanjskoj konvenciji, a za barem jednog se nije niti očekivalo da uopće uđe u trku poznavajući njegov moto da se ne ulazi u trku koju nije moguće dobiti…

Politika je jedna od temeljnih vještina koja okuplja ljude oko zajedničke ideje i da bi bili dobri političar morate uložiti i zadnje atome svoje snage i vještine, no još bitnije da bi bili uspješni morate biti i strastveni. Strast je jedan od najnižih i gotovo životinjskih instikata pa stoga nije ni čudo da su političke borbe grube i vrlo često brutalne. Znamo koje je najstarije zanimanje na svijetu, baš kao što znamo što politika jest…

No postoji problem, pitanje politike je ono koje na ovaj ili onaj način određuje živote svih nas, i borba gore spomenutih kandidata će na ovaj ili onaj način utjecati i na nas same, neovisno o tome kojoj političkoj opciji pripadali. Pitanje novog predsjednika SDPa nije samo pitanje utaživanja ambicije pojedinaca, nego i pitanje koje će zasigurno odrediti uspjeh SDPa na predstojećim izborima, a novi predsjednik može pokrenuti cijelu lančanu reakciju političkih promjena u našem društvu koje će se opet, neovisno o tome tko pobjedni na jesenskim izborima direktno manifestirati na zemlji u kojoj živimo.

Pitanje pobjednika na drugolipanjskoj konferenciji je dakle pitanje ne samo ove četvorice kandidata i njihove profesionalne budućnosti, nego je u neku ruku i pitanje sudbine SDPa ali i Hrvatske. Nisam siguran da li su kandidati svjesni svoje društvene odgovornosti ili su u cijelosti zaokupljeni svojim kratkoročnim ciljem. To me iskreno i ne zanima.

Ono što me zanima je da 1613 delegata koji će drugoga lipnja morati zaokružiti neko ime nikako iz vida ne izgube Hrvatsku, jer ono što će se događati na zagrebačkom velesajmu je daleko veće od kandidata samih, pa čak i stranke za čiju se čelnu poziciju natječu.

Ako se slažete sa mnom i stvari postavite na taj način, može biti da ćete promijeniti mišljenje o tome tko je doista vaš favorit. Ako ste SDPov delegat i kojim čudom ste nabasali na ovu stranicu nemojte izgubiti tu sliku iz vida.

Misao dana:
Razmisli. Sjeti se!

Categories
Politika

Le Web

Negdje u petak navečer ili subotu, u vijestima sam vidio kratki prilog o predsjedničkoj kampanji u francuskoj, a koja je u jučerašnjem prvome krugu iznjedrila Nicolasa Sarkozy i Segolene Royal kao kandidate za drugi i finalni krug. Toliko sam se udubio u naše političke i predizborne igre da mi je francuska kampanja gotovo promakla, no stresao me Nicolas (kandidat konzervativne stranke desnog centra) i to zato jer se u kadru koji je bio snimljen ispred bijele pozadine vidjelo samo njegovo tijelo i web adresa njegove kampanje: sarkozy.fr. Uvijek padam na dobar vizualni identitet i ovo je jedan iznimno jednostavan ali totalno efektan način da u prvi plan stavite upravo internet, koji je inače i moja preokupaciju u okviru političke borbe (i ono što se trudim učiniti je prebaciti barem dio kampanje na internet prostor).

Segolene RoyalDrugi kandidat je Segolene Royal (kandidat socijalističke stranke), žena od 54 godine koja nažalost nije favorit budući da se po dosadašnjim rezultatima čini kako je desnica i ekstremna desnica uzela maha u francuskoj. No, ono što je iznimno važno je da je impresivnih 85% francuza odlučilo izići na izbore.

No, ono što me u stvari zanima je nastup kandidata na internetu, osobito u kombinaciji s našim domaćim kandidatima. Nicolas Sarkozy je tu napravio iskorak i kreirao web site discosarko na kojem možete Nicolasa natjerati da pleše za vas u cijelom nizu različitih ambijenata i na desetak (francuskih) pjesmuljaka između kojih možete vidjeti i ples iz Paklenog šunda ili Michael Jacksonov moonwalking.

Segolene je pak mlađu populaciju (a u francuskoj ima oko pola milijuna novih birača od prethodnih izbora, dakle pola milijuna ljudi kojima ne poznaju život bez interneta) odlučila mobilizirati putem second life-a gdje su kreirali svoje urede i sjedište (a kako vidimo na slici, i fotografiranje u malo slobodnijim pozama joj nije strano). Oba koncepta podrazumijevaju direktnu komunikciju s biračima, te aktivno prikupljaju njihove email adrese i brojeve telefona kakobi ih mogli kontaktirati tijekom cijele kampanje. U svakom slučaju impresivno.

Poanta priče u oba slučaja je (ako niste skužili) predstaviti kandidata u neformalnijem ozračju kao osobu s kojom se možete identificirati, a ne kao nedodirljivog političara kojeg viđate samo u uštogljenim odijelima ispelganima na crtu ili kostimima koje je prethodno osobno odobrila kraljica Elizabeta (u kasnim šezdesetima prošloga stoljeća). Dosada nismo imali slučaja gdje je političar krenuo s takvim iskorakom, no krajnje je vrijeme da se počne i s time. Ideje koje mi padaju onako nabrzaka napamet su npr. škola stranih jezika uz Miomira Žužula, vježbajte s nama (Anto Đapić i Petar Čobanković), standup komedija (Ivica Kirin) – ovo već imamo…

Domaći internet nažalost nije toliko u fokusu političkih stranaka i doslovce osim dosadašnjeg SDP ovog iskoraka nema ničega drugoga vrijednog spomena, osim možda po lošem primjeru. Ako krenemo od lošega prema boljem, odmah na početku treba istaknuti blog Anto Đapića koji očigledno ne razlikuje blog od telefaksa (ili press releasea – uočite da je i jedno i drugo usporedba krušaka i jabuka), a Antu u stopu prati Boris Mikšić koji pak svoj gnjev prema hrvatskom političkom svemiru još uvijek nije prebolio, a očito i na svim dosada izgubljenim izborima nije naučio da ga ne želimo gledati i resurekcija njegovog bloga je samo najava tragikomedije koja slijedi tijekom izborne kampanje.

Negdje u sredini naveo bih jedinog blogera sa stažom i saborskog zastupnika za kojeg sada već zasigurno znamo da nije kreirao blog da bi osvojio neku funkciju a to je Davorko Vidović koji sa već skoro trogodišnjim stažem ostaje najdugovječniji hrvatski političar na internetu. Njegov saborski kolega Dragutin Lesar daleko je aktivniji i za razliku od Vidovića koji je više onako pjesnički orijentiran, Lesarovi tekstovi opsiju događanja u saboru te daju vrlo direktne i očigledno iskrene komentare na trenutne događaje. Nenad Stazić relativno je friška blogerska akvizicija čiji je izričaj na blogu vrlo sličan onome kojem svjedočimo pred saborskim kamerama. Najnoviji i barem meni totalno neočekivani bloger je Marin Jurjević koji je barem meni totalno otkriće jer svojim tekstovima (koji u pravilu uopće ne pričaju o politici) otkriva sasvim drugačije lice čovjeka kojeg smo navikli gledati pred kamerama u daleko ozbiljnijem kontekstu (i uz Lesara jedinog kojeg mogu zasada zamisliti u nekoj disco_marin verziji). Nedavno im se pridružila i (također SDPovka) Marija Lugarić čiji blog krasi veliki natpis “Nismo svi isti” – apelirajući valjda kako postoje i “drugačiji” političari, no čitajući njezine tekstove mora vam postati jasno kako ona nije bitno različita od nas “ne-političara” (ili je to samo moj dojam?).

Eh, i posljednja blogerska akvizicija je novopečeni kandidat za predsjednika SDPa Zoran Milanović, mladi lav čiji je prvi tekst u stvari i manifest njegove kandidature pa mu treba dati vremena da pronađe sebe na internetu (i u prvih nekoliko desetaka sasvim konkretnih i nerijetko oštrih komentara).

I da završim s Milanovićem, koji je u jednoj od zadnjih rečenica svoje prve objave napisao “Pojedinac može puno. Zajedno možemo sve.” što me strašno podsjeća na lika s početka ovog teksta Nicolasa Sarcozy-a koji pak na svome web siteu kaže “Zajedno, sve postaje moguće”.
Misao dana:
Vincent: And you know what they call a… a… a Quarter Pounder with Cheese in Paris?
Jules: They don’t call it a Quarter Pounder with cheese?
Vincent: No man, they got the metric system. They wouldn’t know what the fuck a Quarter Pounder is.
Jules: Then what do they call it?
Vincent: They call it a Royale with cheese.
Jules: A Royale with cheese. What do they call a Big Mac?
Vincent: Well, a Big Mac’s a Big Mac, but they call it le Big-Mac.
Jules: Le Big-Mac. Ha ha ha ha. What do they call a Whopper?
Vincent: I dunno, I didn’t go into Burger King.

Categories
Muzika Video

Zakaj ja ne volim ponedelek

Ovaj vikend sam proveo kod kuće trpeći bolove u različitim dijelovima tijela, a ni ostatak obitelji nije prošao bitno bolje, pa je stoga ponedjeljak depresivniji nego inače.

https://www.youtube.com/watch?v=POl4vFp-5os

U subotu je bio sastanak glavnog odbora SDPa gdje je odlučeno da će se održati izvanredna izborna konvencija SDPa, a koja će se održati 2-og lipnja (o tome imate u detalje na ostalim portalima pa da vas ne teroriziram).

Na samom GO, Zoran Milanović istakao je svoju kandidaturu za predsjednika SDPa, a odmah u nedjelju navečer je otvorio i blog. Blog možete pronaći na adresi milanovicsdp.blog.hr. Zoran Milanović jedno je od novijih imena u hrvatskoj politici i dosada se o njemu puno pričalo te je proglašen “mladim lavom” SDPa. Strašno me zanima kako će se razvijati njegov blogerski staž.

Misao dana:
“It’s just a job. Grass grows, birds fly, waves pound the sand. I beat people up.”
–Muhammad Ali