Stanje nacije, veljača 2017. II dio

Možda ste pročitali prošlotjedni blog Stanje nacije, veljača 2017., u njemu se nisam previše bavio SDPom, no kako to obično u životu biva, karma se pobrinula da o SDPu puno čitamo posljednjih dana.

Kao prvo, vidim velika predviđanja kako će na slijedećim cro demoskopima i barometrima SDP pasti ispod 20%, makar nisam siguran da će se to desiti baš toliko brzo (predviđam im najnižu točku negdje tamo nakon neizbježnog šamaranja na lokalnim izborima u trećoj nedjelji svibnja). No, podsjetio bih sve nazočne na rejting kojeg je SDP imao prije dolaska Zorana Milanovića na političku scenu, evo iskopao sam i lijepi grafikon na tu temu (iz istraživanja Ipsosa 2007. godine a kojeg su napravili za IRI):

IPSOS za IRI travanj 2007-
IPSOS za IRI travanj 2007.

Tradicionalno imamo kratko pamćenje poput zlatne ribice što je teorija kojoj me davno naučio Tonči Tadić (tko se njega još sjeća?, to je pravaš za kojeg bih i ja preferencijalno glasao). Anyway, vrijeme političkog pamćenja na ovim podnebljima je oko 90 dana maksimalno, pa stoga nema čuđenja da se više nitko ne sjeća rejtinga SDP-a iz predMilanovićevskog doba, a SDP se samo vraća tamo gdje je bio bez njega. Možemo mi sada diskutirati o tome što je Milanović značio za SDP i da li je u konačnici bio pozitivna ili negativna pojava u politici i na samoj ljevici, no brojevi su nemilosrdni.
Istina, korelacija ne dokazuje kauzalnost ali si nekako mislim da će u ovom primjeru biti jedno te isto.

A da je Milanović osoba kakve više jednostavno nemamo na sceni, najbolje govori i njegovi prošlotjedni nastupi. On se pojavi pred kamerom, kaže nekoliko rečenica i onda se o njima priča danima. Najavi posjetu jednoj TV emisiji pa se o tom dolasku i što će reći razgovara tri dana, a onda dođe i kaže nešto pa se cijela nacija (uključivo i premijera) bavi time još koji dan.
Ako mislite da je taj nastup bila jedinstvena pahuljica okolnosti u kojima se našao, sjetite se samo njegovog nastupa u Rijeci (googlajte sami).

Meanwhile, pokušajte se sjetiti tko je iz SDPa što izjavio? Koju memorabilnu izjavu je dao predsjednik stranke (kako li se ono zove), što su u Saboru rekli dežurni šaljivđije Bauk i Maras ili bilo koji drugi od 30+ zastupnika. Što su mudro rekli oko Barišićevog plagiranja? Koje argumente su upotrijebili? Kako su iskomunicirali svoju poruku ne samo ovim mediokritetima u Saboru koji ionako dižu ruke kako je dogovoreno negdje drugdje, nego kako su svoju poruku iskomunicirali prema javnosti? Ili, sažeto rečeno, što smo to naučili prošli tjedan a da bi mogli reći; “Vidiš, ovih xyz glasača je ovoga tjedna prešlo na SDPovu stranu”?

Usput, uočite brzinu kojom su iza Sauche pustili vodu i svi skupa dobili kolektivnu amneziju? Nije da je Saucha ikada dobio natjecanje u popularnosti budući da je pomalo autistično i bez diskriminacije (i vrlo malo mudrosti i takta) štitio svojeg šefa. Veliki dio propasti ljevice je i u tome što svoje ljude puštaju na ledini i čim se desi neki problem odjednom svi užurbano pretrčavaju na drugu stranu ulice. Saucha i mnogi su to naučili na bolan način (vjerojatno ponekad i zasluženo), no svejedno. Neka se malo ugledaju na ove konzervativne desničare koji se zaklinju i državi i Bogu kada god stignu, kada god treba i ne treba, no to ih nikada nije spriječilo da dokazane plagijatore (pritom ne mislim na Barišića), kriminalce, kradljivce javnog novca, obavještajno podzemlje i sav ostali podkapacitirani intelektualni mulj sumnjvog morala guraju i imenuju na apsolutno svako moguću poziciju. Oslobodimo snagu prosječnosti.

p.s. fakat ne mislim da je Saucha to napravio, shortam na tajnicu

Misao dana:
There is an infinite amount of hope in the universe … but not for us.

MOSTogradnja, III dio

Promatram razgovore (barem ovaj javni dio) između MOST-a i HDZ-a, a imam prilike i razgovarati s nekim od njihovih manje vidljivih operativaca s obje strane (s nekima direktno, nekima indirektno) i zanimljiva je ta dinamika događanja. Evo nekoliko misli za razgovor i razmišljanje.

Mandatar: kao prvo, mislim da je totalno očito kako mi u biti nismo čuli punu priču o mandataru i okolnostima pod kojima je postao mandatar. Ne sporim da se s njime razgovaralo i ranije, ali koliko znam aktere i redosljed događanja od 22. prosinca, istina je poprilično udaljena od javne percepcije i daleko od toga da je čovjek bio prvi izbor baš kao što su i puni razlozi zašto je mandatar danas u Zagrebu ostali neotkriveni (ne bih rekao da postoji neka velika agenda ili da vjerujem kako su velike sile dale čovjeku direktivu jer nisam sklon teorijama zavjere, ali mislim da ima dramatično jednostavnije objašnjenje koje je eto malo nezgodno ali na sreću uključenih teško provjerljivo). S druge strane, vjerujem da nema spora da je Tihomir Orešković kvalitetna osoba s respektabilnim iskustvom i da na stol može donijeti više nego mnogi (pojedinačno i kumulativno). Možemo mi pričati o tome da on nije političar (jer je to kao neki ograničavajući faktor), no ako je to argument onda se možemo sjetiti Jandrokovića, Marasa ili Bauka (pitanje je samo koliko želimo da popis bude dugačak da ne bi mislili da su ovo jedini primjeri) i da se zapitamo koju su oni kvalitetu unijeli u politički život ove zemlje (odgovor; nisu, samo su oduzeli).

Iako ću se rado nasmijati njegovom nepoznavanju jezika (a i svaka druga građevina će se također nasmijati sa mnom), ne mislim da je to samo po sebi diskvalificirajuće na bilo koji način. Ono što je problematično je kako će razumjeti međusobne odnose i diskusije (na temelju kojih je očito prihvatio posao). Puno stranaca se neugodno iznenadilo načinima kako se ovdje radi posao, za svaku praktičnu diskusiju Orešković je stranac i vjerujem da već sada razmišlja o tome što mu je to trebalo (svjesno ili podsvjesno). Ne vjerujem previše ni najavama kako će njegova biti zadnja. On je dizajniran da zaokupi poglede javnosti na Vladu, dok će se stvarni posao događati na stepenici ispod, na razini “zamjenika” i ministara o kojima on navodno ima zadnju riječ. To me podsjetilo na priču kada su Henry Forda pitali koje boje može biti model T, a on je odgovorio bilo koje ako je crna – Orešković će u konačnici birati između ponuđenih rješenja koja su prethodno prošla sito i rešeto HDZ-a i MOST-a, dakle imati će samo iluziju izbora (a posljedično i mi; pogledajte samo najave ministarskih imena). Ne brine me previše ni pitanje izbornog legitimiteta. Naime, bitne odluke se ionako donose u Saboru dizanjem ruku, malo iskrivljenje demokracije je vjerovanje da je mjesto gdje se donose odluke Vlada (inače, cijeli sustav je posložen na taj način i tu ima dosta problema zbog toga – no mi smo mlada demokracija i puno još trave treba pognojiti, zalijevati i redovito kositi da bi to ličilo na nešto).

Vlada: ono što je izvjesno je da će se odluke o tome kako zemlja funkcionira donositi negdje drugdje a ne više na Markovom trgu. Tu situaciju smo imali u doba Račanove vlade koja je ostala zapamćena po tome i što ju je u konačnici koštalo izbora, ili kasnije Sanaderove gdje se u srijedu u središnjici HDZ-a odlučivalo što će se odlučiti četvrtkom na sjednici vlade. Slično će se dogoditi i sada jer će se odluke donositi negdje drugdje i onda će mandatar, poput managera kakav i jest – kojem nadzorni odbor dodjeljuje zadatke, odraditi ono što mu se kaže, pazeći pritom na detalje i legalnost. Zoranu Milanoviću se može zamjeriti štošta, ali odluke su se donosile tamo gdje se po Ustavu i Zakonu donose; biti će zanimljivo promatrati koliko ćemo brzo postati svjesni te male ali bitne razlike.

HDZ i MOST se također dogovaraju o novom ustroju Vlade. Ova vlada nije nužno optimalno ustrojena, možemo diskutirati o tome da imamo previše ministarstava. Ima različitih usporedbi s raznim zemljama no broj ministarstava je povezan velikim dijelom s ustrojem zemlje i potrebama, nema bitne razlike u trošku između činjenice da imamo 20 ili 12 ministarstava; doslovce se radi o razlikama u tisućama ili desecima tisuća kuna mjesečno i to samo zato jer su nečije plaće odjednom nešto niže – no ljudi kao ljudi, oni koji moraju upravljati sustavom su totalno identični, nema ih ništa manje zato da bi se mogli pohvaliti manjim brojem. Ministarstva dijelom odražavaju i političku poziciju, pa onda samo radi toga imamo ministarstvo branitelja (koji po svojoj prirodi spadaju ili u obranu ili primjerenije u socijalu), ili kao što se najavljuje opet ćemo imati ministarstvo obitelji (kao deklaraciju da ko fol brinemo o tome), a priča se i da će postojati ministarstvo useljeništva (u odnosu na ministarstvo iseljeništva koje je trenutno daleko popularnije). Najavljuje se i da će se ponovno spojiti ministarstvo rada i gospodarstva (što je u biti šizofrena situacija koja ne postoji nigdje osim kod nas, jer pozicija rada i pozicija gospodarstva su međusobno sukobljena a ministar ima samo jednu ruku kojom može glasati).

Broj ministarstava jednostavno nije indikativan za uspješnost vlade i nema nikakve korelacije između toga. Kvaliteta ljudi koji jesu ministri apsolutno ima, no u zadnjih 25 godina nije da smo imali puno svijetlih primjera (a i pitanje je kako će netko kvalitetan uspjeti među mediokritetima koji ga okružuju – nije nemoguće ali nije ni jednostavno). Smanjenje plaća dužnosnika je također, poput smanjenja broja ministarstava, krajnje populistički potez. U privatnom businessu, vrijednost (plaća) neke osobe ovisi o tri moguća kriterija; znanju, vještini i odgovornosti (i četvrte kategorije a to je tržišna dostupnost takvih talenata). Biti ministar ili saborski zastupnik je jednostavno strašno odgovorna funkcija htjeli mi to priznati ili ne. Spuštati prihode ljudi koji odlučuju o stotinama tisuća ljudskih sudbina je jednostavno neodgovorna politika, da ne kažemo i kako su primanja tih ljudi štit od korupcije i sve što će se postići smanjenjem plaća je spuštanje cijene po kojoj će se netko biti voljan prodati. No to je možda i intencija predlagača, da mu kroz “van institucionalne” pomoći pokažu put kako i za koga treba glasati ili odlučivati. Da ne kažemo da će po izrečenom prijedlogu dužnosnici imati manju plaću od ljudi kojima rukovode, good luck with that.

Daleko bitnije, razlog zašto se ide u preustroj Vlade je resetiranje kadrovske križaljke i to je temeljni razlog zašto će se sve mijenjati. Kada promijenite djelokruge rada ministarstava onda se resetiraju svi upravljački odnosi po tijelima državne vlasti, donose se nove sistematizacije i ekipa koja je trenutno na rukovodećim pozicijama potone dolje a nova (podobnija) izroni na vrhu. To je zato jer primopredaja vlasti podrazumijeva promjenu samo dužnosničkog kadra no ne i onoga s kojima dužnosnici komuniciraju pa zato prilikom svake promjene vlasti mijenjamo sve – što će nam oduzeti 6-9 mjeseci da bi uopće posložili sve ispočetka i krenuli nešto raditi kako spada. I dok će ministri možda trabunjati o promjenama i reformama, birokratski miševi ispod stola će mjesecima voditi borbe da zadrže ili prošire svoj teritorij utjecaja što će efektivno paralizirati sustav na neko vrijeme a bez garancije da će novi ustroj biti imalo učinkovitiji.

Zanimljiva je i pozicija da tamo gdje bude HDZov ministar bude i MOSTov zamjenik i obrnuto. Poanta toga je disperzija odgovornosti i cementiranje suučesništva u svemu što će se događati. Ako imate takvu situaciju, a na njoj će se snažno inzistirati, onda ne smije biti izgovora da netko nešto nije znao i svaki uspjeh (i daleko bitnije, neuspjeh) je zajednički. Zato je bitno da Petrov postane dio Vlade jer će mu to značajno otežati kritiku Vlade u kojoj sam sjedi. Po meni to nije iskrena pozicija za bilo što. Koliko vidim, da se vratimo na trenutak na mandatara – instalacija Tihomira Oreškovića je kozmetičke naravi čija je temeljna funkcija kompromis za osvajanje vlasti, dok će se u slijedećem razdoblju raditi na tome da se posloži infrastruktura koja će u konačnici za godinu ili dvije omogućiti rekonstrukciju vlade i pozicioniranje Tomislava Karamarka na njezino čelo kao konačnog cilja. Svi drugi scenariji su naivni.

Reforme: negdje putem su se izgubile i reforme. Informacije koje dobijamo kroz medije su u najmanju ruku kontradiktorne a dobrim dijelom u suprotnosti sa svime o čemu se pričalo u kampanji. Od smanjenja poreza nema ama baš ništa, od obračuna s rashodnom stranom proračuna još manje. Doista kritične točke koje su u biti ključ problema nisu niti dotaknute a kamoli da se o njima ozbiljno razmatra – dapače, po svemu se čini da će se status quo nastaviti i ako ikako može zacementirati. Pretpostavljam da će se reforme razvodniti do točke gdje će značiti sve i ništa, da će se putem izgubiti ama baš svaki imalo konkretni korak koji bi pridonio napretku ili izlasku iz gliba u kojem se nalazimo. Uočljivo je i da se puno vremena troši na konkretna kadrovska rješenja bez da se preispituje mentalna i druga sposobnost ljudi koji se guraju (primjerice Lovrinović iz MOST-a čije ideje nisu radikalne koliko su jednostavno opasne).

Ukratko, ekipa iz MOST-a je vjerojatno samozadovoljna svojim uspjehom i kroz niz glasova koji im govore na dnevnoj bazi misle da odrađuju sjajan posao. U stvarnosti, HDZ ih pomalo i sigurno zaokružuje i integrira u svoju mrežu a sve skupa dok se javnost bavi populističkim temama poput toga gdje se mandatar prošetao (mislim, čovjek stanuje u samom centru grada, da bi uopće došao do kuće mora proći “špicom”) ili kako ćemo zastupnicima smanjiti plaću na 9.999 kuna (što je inače zabranjeno zakonom jer se plaća mora ugovarati bruto a ne neto).

Koliko god želim novoj Vladi uspjeh (doista želim, ipak je ovo domovina u kojoj živim i bilo bi kontraproduktivno željeti joj loše), toliko ne vidim iskrenu želju da se nešto i napravi. Vrijedi pričekati još malo prije konačnog suda, no vidljivi “omeni” su nepovoljni.

Misao dana:
I want to remind you that it’s even worse then you think.

O Hrvatskoj MOSTogradnji!

Nakon izbora po prvi puta smo došli u poziciji da imamo MOST kao kingmakera, to je poznati termin u političkoj teoriji i označava onog političkog partnera bez kojeg kralj (u našem slučaju premijer), ne može biti izabran.

Neki prigovaraju da MOST ucjenjuje ili da nije primjereno da uvjetuju (štogod da uvjetovali) obzirom na njihovu relativnu veličinu i broj glasova koji su dobili. Ja mislim da je to glupo razmišljanje jer je cijela poanta demokracije i političke borbe dominacija jedne grupacije glasača nad drugim, to možda zvuči grubo ali u svojoj osnovi to je cilj, da pobijedimo ove druge i da nametnemo svoje ideje, teme, rješenja kako bi naši birači od toga imali koristi. Niti manje niti više od toga, ako netko misli da je drugačije onda neka pronađe neku od preostalih autoritativnih državica i uputi se prema izlazu. Dakle, MOST u ovoj poziciji može raditi štogod im padne na pamet jer znaju da bez njih nema dalje; no ta tvrdnja nije vječna i ima svojih ozbiljnih ograničenja. HNS na tom principu živi već dugo godina i ne vidim ništa lošega u tome, s druge strane, veliki pokušavaju limitirati takva događanja i kada god mogu ili uništavaju ili apsorbiraju druge, primjerice ako se sjetite odnosa HDZ i HSP-a tamo negdje 2007. godine kada je momentum oko HSP-a bio progutan u svega nekoliko mjeseci i u konačnici donio Sanaderu još jedan mandat.

No, da odemo malo na dvije velike grupacije okupljene oko SDP-a i HDZ-a (da ne vrtimo i sve njihove priljepke), kao prvo, malo je nejasno tko je u biti pobijedio. Karamarko uporno ponavlja da je on relativni pobjednik, no to se više čini kao autosugestija nego kao neka dokaziva tvrdnja. Ako izuzmemo dijasporu u kojoj se SDP nije ni natjecao situacija baš i ne izgleda tako jako pobjednički. A ako promatramo potpise podrške, ni tu HDZ ne djeluje osobito uvjerljivo jer im zasada nedostaje mandata da bi uopće bili blizu SDP-ovom fasciklu. HDZ ako želi pobijediti mora dobiti cijeli MOST na svoju stranu. Nije nemoguće ali je teško.

SDP s druge strane je u nešto povoljnijoj situaciji jer ima bolju startnu poziciju i štogod govorili o Milanoviću, on je u utakmici koja se igra ipak favorit i to s dobrim razlogom. Milanoviću nije potreban cijeli MOST nego samo neki dijelovi. No činjenica i dalje stoji i za jedne i druge da im je MOST u nekom obliku potreban makar možda ne u istom opsegu.

Ima još nekoliko detalja koje vrijedi spomenuti. Nakon izborne noći i kada su nove realnosti bile svima očite, aktivirala se pozadinska mašinerija. Ona funkcionira otprilike ovako; kao prvo krenulo se tražiti sve što se tražiti moglo o novim saborskim zastupnicima MOSTa, ama baš svatko tko je ikada išta radio ima dovoljno kostura u ormaru ili nečega što izdaleka i na naslovnici može ličiti na kostur i to je trebalo identificirati i pripremiti za produkciju. Istovremeno, pronalaze se zajednički prijatelji i poznanici, osobe od povjerenja obje strane koje vjerojatno posljednjih tjedana obavljaju stotine kava, ručkova i večera uvjeravajući kako je upravo njihova opcija bolje rješenje. Pretpostavljam da HDZ sa svojim špijunsko-policijsko-kriminalnim metodama solidno prednjači u tome. Priča o Raškoviću je zato dobra ilustracija jer nije trebalo dugo da ga se ekipa sjeti i vjerojatno podsjeti na načine na koje je sve zadužen. Čak i priča o Prgometu ima slične elemente makar se interpretirati drugačije.

I naravno, tu je MOST, ekipa od 18-19 zastupnika koji su se u međuvremenu sveli na njih 15; platforma koja je nastala u nekoliko mjeseci i u kojoj ljudi imaju malo toga zajedničkog ali ipak imaju barem nešto. To nešto je činjenica da su ljudi MOST-a uglavnom nastali kao opozicija HDZ-u na lokalnim razinama; neki od njih možda jesu desno orijentirani no to ne znači da žele s HDZ-om biti u istoj rečenici. Kako HDZ (ili Petrov ako ćemo tako) misli da će uspjeti isporučiti svih 15 zastupnika na tu stranu je meni totalni misterij. Nadalje, politička povijest pokazuje da nema opcije koja je koalirala s HDZ-om i tako nešto preživjela. Istina, nije ni lijeva strana nešto bolja ali zbog svjetonazorskih razlika postoji objektivno bolja šansa da MOST preživi koaliciju (ili kako to god već želimo nazvati) s lijevima nego s desnima.

Idemo malo na famozne reforme; MOST je nastao na impotenciji vlasti da provede reforme, ovo što mi imamo je krizni management i plivanje od problema do problema i malo reformi se tu dogodilo. Građani su negdje u dubini duše ipak berem malo racionalni i znaju da je nešto ozbiljno potrebno učiniti. Susjedi srbi ovih dana otpuštaju 15.000 javnih službenika i daleko su pragmatičniji nego mi koji bi morali napraviti slično; nije tu problem 15.000 ljudi i da li je to malo ili puno, nego je to pitanje poruke koju odašiljete svojim građanima osobito onima koji ne žive na državnim jaslama. Smatram da je to nevjerojatno bitno da bi država profunkcionirala pa makar pola tih ljudi zaposlili za šest mjeseci nazad (ne nužno njih nego neke drugem, mlađe i sposobnije ljude). To je pitanje simbolike (makar će to biti teško objasniti otpuštenima), ali je nužno; ali opet, dijelovi reformi koji se odnose na upravu su u biti poprilično bezsadržajni.

OK, MOST inzistira na reformama, no jeste li pročitali upitnike koje su slali SDP-u i HDZ-u? Ja sam si dao truda i pročitao i pitanja i odgovore SDP-ove strane (HDZ-ove odgovore nisam imao prilike vidjeti). Solidni dio toga je primjerice u direktnoj suprotnosti s EU obvezama, pravilima slobodnog tržišta. Više je nego očito kako se u upitnicima pojavljuju dijelovi koji su očito rezultati vizije (ili bunila, teško je reći) pojedinih stručnjaka – primjerice, ne bi li SVI alarmi morali zazvoniti da u poglavlju o porezima i monetarnoj politici poreze nitko ni ne spominje? Ili, da u istom dokumentu i na istoj razini važnosti imamo neke konceptualne i gotovo filozofske razine poput “upravljanja javnim dugom”, dok koju stranicu dalje imamo detalje o pojedinačnim procedurama u stanicama za tehnički pregled vozila? To nije popis reformi nego shopping lista.

I sada dolazimo do Petrova koji pokušava (kako to Karamarko rječito kaže) iskovati drveno željezo, što je samo po sebi besmisleno jer kada bi HDZ i SDP htjeli raditi koaliciju onda im MOST sasvim sigurno ne bi trebao i taj MOST-ov end game je u najmanju ruku nejasan (a objektivno je mutan), tako da svakoga čuda tri dana dosta i “napadi” nisu napadi nego je ljudima valjda sinulo da za dogovor moraš imati konstruktivne prijedloge, a ovi to nisu.

Ulazimo i u neke druge problematike, poput one da nemamo proračun za 2016. godinu, privremeno financiranje traje do 31. ožujka 2016. i nakon toga se pipa zatvara. Hrvatski pravni sustav je posložen na način da istekom financiranja više ne postoji zakonska osnova za svaku daljnju isplatu ne samo redovnih obveza države nego nema osnove da se novac prebaci u mirovinski ili zdrastveni sustav kao i cijeli niz drugih problema. Kada bi danas došli do zaključka da nije moguće konstituirati Sabor, kada bi raspisali ponovne izbore, kada bi oni bili brzo, kada bi opet krenuli formirati Sabor (bez garancije da će situacija biti drugačija nego danas) novi proračun bi došao u foto finišu. To je definitivno loše. Naravno, i pitanje raspisivanja novih izbora je krajnje problematično jer predsjednica nema diskrecijsku ovlast sama odlučiti kad je su pregovori otišli u slijepu ulicu nego mora pričekati stroge formalne uvjete da bi to napravila. Kvazi-tehnička vlada koju bi imenovala zatekla bi prazna ministarstva jer su po zadnjem zakonu kabineti ministara sastavljeni od ljudi koji odlaze skupa s njima pa bi se osim s inicijalnom konfuzijom morali boriti s nižim ešalonima države u pokušaju da prezentiraju još jedan privremeni proračun kojeg ionako ne bi tko imao izglasati u Saboru. To dakle nije osobito inteligentna opcija, čak i kada ne bi razmatrali legitimnost postojanja takve vlade, a u kombinaciji s time je rezultat poguban.

Tu su naravno i male sudbine pojedinačnih zastupnika koji nikako da počnu konzumirati svoj izborni uspjeh; i dok bi većina kandidata  ponovno našla svoje mjesto na listama, ovi iz MOST-a unatoč autosugestijama nemaju ama baš nikakve šanse ponoviti rezultat. Nema slične situacije u modernoj političkoj povijesti gdje je takav trik prošao dvaput s istim akterima. Svaki izborni ciklus ima slične fenomene samo što su do sada funkcionirali na drugoj vremenskoj skali pa ih zato ne promatramo kao usporedive. Imali smo primjerice Laburiste (koji su poput MOST-a u cijelosti kreirani od strane medija) i kojima je trebalo 6-7 godina da se skroz raspadnu. Imali smo ORAH kojem je trebalo tri i pol godine (taman su se rasuli prije parlamentarnih izbora), Živi zid koji je figurirao nešto malo više od godinu dana i sada MOST koji prije tri mjeseca efektivno nije postojao, prve ankete koje pokazuju da su došli do vrha i krenuli nizbrdo su stigle i šansa da se taj trend zaustavi je sličan šansi da imamo u četvrtom kvartalu rast BDP-a od 15%. U ponovljenim izborima, sve iznad polovice sadašnjeg rezultata bi bilo spektakularno postignuće.

Dakle, ekipa iz MOST-a zna da im sa svakim novim danom (a čini se i svakim novim nastupom Petrova i Grmoje) cijena rapidno pada a šansa da će grijati saborsku fotelju blijedi. S druge strane, oni također znaju da vrijede više kao skupina nego pojedinačno. U politici su 2 i 2 vrlo rijetko četiri, najčešće su ili 3 ili 7. Zato mislim da su oni još uvijek na kupu jer niz njih čekaju da se raspetlja situacija pa da kao jedna ekipa participiraju u vlasti, no kao što sam gore napisao, teško mi je vjerovati da solidan dio njih želi biti u istom košu s HDZ-om i nadaju se da će HDZ sam sebe upucati u nogu i ispasti iz igre. Ono na što nisu računali su neracionalni zahtjevi vlastitog vodstva koje postavlja zahtjeve koje nitko normalan ne može prihvatiti, a koji izgledaju kao pokušaj kreiranja alibija za koaliciju s HDZ-om (ne vidim drugog objašnjenja), pa se stoga pregovori u pozadini sigurno intenziviraju i nije čudo da vijesti o nezadovoljstvu polako izranjaju na površinu.

Situacija je dakle složena, reforme smo prestali spominjati jer je suglasje oko potrebe što se mora učiniti očito preveliko i prebacili smo se na kadrovska pitanja kako bi netko ispao iz igre. I dok MOST možda na današnji dan “ucjenjuje” velike, rapidno se bliži dan kada će se situacija u cijelosti preokrenuti.

Ima cijeli niz narodnih mudrosti koje objašnjavaju današnje stanje u kojem se nalazimo, no ključ je u odgovornosti, MOST ili oni koji donose odluke u njemu moraju preuzeti odgovornost proporcionalno svojem utjecaju na buduću vlast, ili, ako se nisu u stanju s time nositi onda priznati nedostatak kapaciteta i odstupiti. Na SDP-u i HDZ-u je da ili naprave dogovor s MOST-om, ili što mislim da bi u ovome času bilo možda mudrije, dogovore konstituiranje i raspuštanje sabora i ponovljene izbore jer je cijena koju MOST traži možda ipak prevelika za ovu zemlju.

Misao dana:
Progress just means bad things happen faster.