Mračni blog

Nešto sam malo razmišljao o parlamentarnim izborima i zašto se oni trebaju ili ne trebaju održati, nakon dugog razmišljanja došao sam do zaključka da nam u ovome trenutku ne samo da nisu potrebni nego bi vjerojatno bili neproduktivni s tendencijom pogoršanja situacije.

1. Raspuštanjem parlamenta sasvim sigurno bi se usporili ili totalno zaustavili pregovori s EU oko pristupanja. Hrvatska već sada obara rekorde u dužini pregovaranja i makar se čini kako sada stvari idu po planu nekako si mislim da još slijedi koji zaplet u pregovorima. Dolaskom izvanrednih izbora, stvar bi se definitivno usporila a obzirom da sami nismo u stanju riješiti kaos koji ovdje vlada čak je i EU dobrodošao da barem unese malo reda u cijelu priču.
2. Da se izbori danas održe, šansa da uopće dođe do promjene vlasti je vrlo mala. Pogledajte malo rezultate posljednjih anketa, popularnost HDZa i Jadranke Kosor neprestano raste, HDZ puše za vratom SDPu po rezultatima popularnosti i skoro pa je u granicama statističke pogreške, još kada malo ubacimo dijaspore i ostalih faktora koji idu HDZu u korist dobili bi samo još jedan mandat HDZa i pripadajućih mu franšiza.
3. Ono što se događalo na predsjedničkim izborima u desnoj polovici političkog spektra s mnogobrojnim kandidatima čeka nas sada na parlamentarnim izborima ali na lijevoj polovici igrališta. Ne očekujem osobito dobar rezultat tih novih i nezavisnih kandidata, ali očekujem da će pokupiti taman toliko da značajno ugroze šanse SDPa da izvuče pobjedu na izborima.
4. Koja je razlika između HDZa i SDPa? Vrlo malena, niti jedni niti drugi nemaju nikakav politički program, i jednima i drugima se politika svodi na dnevnu akciju i reakciju, i niti jednom niti drugom niti jedno jedino istupanje u javnosti nema imalo dublju pozadinu ili sadržaja.
5. Tko su ljudi koji bi došli na vlast nakon HDZa? Tko je novi Ivan Šuker, Kalmeta, Fuchs? Da bi preuzeli vlast objektivno Vam treba nekih 1000 ljudi, da li postoji osoba u ovoj državi koja vjeruje da je oporba u stanju okupiti 1700 pametnih ljudi koji su (barem prosjekom) pametniji od ovih trenutnih 1000?
6. Po čemu se IDS ili HNS bitno razlikuju od HSLSa ili HSSa? Gdje u njima vidimo konstruktivno tijelo koje daje prijedloge i rješava problem političkog spektra koje pokrivaju. Kao test, pokušajte nabrojiti najmanje 4 osobe iz svake od te četiri stranke, a potom nabrojite barem jednog iz svake koji nema barem jednu kaznenu prijavu, skandal iz pretvorbe i privatizacije ili neki drugi sukob interesa iza sebe?
7. HDZ svoju pobjedu bazira na pobjedama u 4 i 5toj te 9toj i 10 izbornoj jedinici. Što je SDP i cijeli lijevi blok učinio kako bi pobijedio ili barem narušio balans koji postoji u tim izbornim jedinicama? Zašto?
8. Navedite barem tri konkretne i ekonomski održive mjere koje je predložio SDP u posljednjih godinu dana, a koje barem liče na mjere koje se povlače u slučajevima krize?
9. Navedite barem jedan istup čelnika oporbe koji je bio toliko jasan, dobar i precizno odmjeren u pravome trenutku da je bilo sasvim očigledno kako pozicija nemože tu ništa suvislo odgovoriti.
10. Navedite barem tri osobe iz oporbe zbog kojih se vrijedi ustati u nedjelju ujutro? Dodajte tome tri makroekonomske mjere, stav oporbe o fiskalnoj politici, što oporba misli o poljoprivredi ili kako misli riješiti problem npr. HŽa?

Ima doduše i jedan razlog zašto bi trebalo napraviti izbore, a to je taj što bi ulaskom nove ekipe u vlast barem na godinu, godinu i pol usporili ili rasturili trenutne koruptivne tokove dok se nova ekipa ne snađe.

p.s. dodajte svoje razloge

Misao dana:
Money and Corruption Are ruining the land Crooked politicians Betray the working man, Pocketing the profits And treating us like sheep, And we’re tired of hearing promises That we know they’ll never keep.

Gledam sada diskusiju o Sloveniji u hrvatskom Saboru, da imam kosu čupao bih je, a da nisam hrvat vjerojatno bi umirao od smijeha (mogu si misliti kako ta diskusija izgleda jednom prosječnom slovencu).

Mislim da nije sporno da Slovenija mora nekako doći do otvorenog mora, no oni to pravo imaju i danas i uspješno ga konzumiraju, jer da to nije tako kako bi onda brodovi ulazili u Koparsku luku (a i druge luke u Sloveniji). Također, mislim da i pravnom laiku je jasno kako famozni članak 3b uključuje i načelo pravičnosti a ne samo pravde, te kako riječ “junction” u engleskoj varijanti definitivno znači spoj između međunarodnih voda i slovenskih teritorijalnih voda. Također, koliko je meni razumljivo, odluka arbitražnog suda (a tu ima još zanimljivih detalja oko odabira sudaca) je u stvari obvezujuća i nemamo mi tu ništa posebno za buniti se nakon što je ta odluka jednom donesena – možemo samo eventualno konstatirati datum kada se to dogodilo.

Krajnji efekt je u tome da se danas, pristankom na arbitražu po svoj prilici odričemo komada teritorija (a po nekoj procjeni to je cca. 100m2 pomorskog dobra).

Zanimljivo je jedinstvo koje se pojavilo u društvu na tu temu i zanimljivo je gledati kako su i Crkva ali i intelektualci pozvali na neprihvaćanje sporazuma (jednako je zanimljivo da je Milanović danas citirao intelektualce ali preskočio Crkvu – no taj detalj će se vjerojatno pogubiti u važnosti ovoga događaja).

Zanimljivo je gledati i HDZovci kako sami sebi (poput lemminga) uskaču u usta i odjednom im je ono što je bilo totalno neprihvatljivo u doba sporazuma Drnovšek – Račan – danas je iz nekog razloga sasvim OK. Biti će zanimljiv i stav HSLSa (ili onoga što je od njega ostalo) jer je upravo taj događaj napravio veliki razdor u ondašnjoj šestorkia, a i stav HSSa mi je također zanimljiv za čuti (Friščić još nije doteturao do govornice).

Upozorio bih i da je sporazum između Račana i Drnovšeka uključivao i rješenje Ljubljanske banke i elektrane Krško; danas to nije dio ovog sporazuma i u stvari po svim kriterijima, kako vrijeme odmiče tako su sporazumi koji su na stolu sve lošiji i u biti nepovoljniji za Hrvatsku.

SDP je najavio kako neće podržati sporazum i sada je na nama da vidimo da li će HDZ izmanevrirati da dvotrećinska većina nije nužna?

Treba imati i na pameti argument kako sve to skupa “nije bitno” jer ionako svi skupa ulazimo u EU gdje granice nisu bitne; no tu se ne bih složio jer 100km2 je ipak 100km2 teritorija pa makar on bio i pomorsko dobro, to je ujedno i jedina točka na kojoj se Hrvatska i Italija dodiruju (ako se ne varam a prelijen sam da gledam kartu) a sam taj gubitak dodira nosi sa sobom neke reperkusije. EU neće trajati vječno i jednoga dana bi se mogao netko pitati kako smo do ovoga došli.

Zanimljivo će biti i promatrati što će se desiti ako stvar ne prođe u saboru, koje su tada konsekvence? Slovenija će ponovno blokirati pristupne pregovore, a svo postignuće Jadranke Kosor pada u vodu spektakularno. Kombinirano s problemima u samoj vladi, mislim da nikada nismo bili bliže izvanrednim izborima nego danas.

Misao dana:
And the west border was to the great sea, and the coast thereof. This is the coast of the children of Judah round about according to their families.

Obično bih krajem godine pisao inventure i prolazio arhive tragajući za tekstovima koji su obilježili proteklu godinu, no obzirom na teme o kojima pišem to se ionako pretvara u katalog promašaja i propuštenih prilika pa nekako nisam motiviran da istu pokoru odradim i ove godine. Umjesto toga, radije bih pisao o onome što nas čeka slijedeće godine, a što nije nimalo optimističnije ili ružičastije od onoga što smo ove godine prošli.

Ova slikica s lijeve strane je oblak riječi koje možete pronaći ovih dana na naslovnici pollitike (ako kliknete na link vidjeti ćete puno povećanu sliku koja je oštrija), nisam gledao starije datume, no čak i ne ulazeći u bit samih tekstova nije teško zaključiti koje riječi se najčešće spominju  koje nam u stvari i najviše nedostaju: iskustvo, podrška, narod, organizacija, treba…

Proteklu godinu je u hrvatskoj obilježila nova/stara vlada, nekolicina hladnokrvnih ubojstava usred Zagreba i financijska kriza. U slijedećoj godini nas pak očekuju lokalni izbori i barem početak kampanje za predsjedničke izbore koji se moraju desiti 2010. godine. Ono što nas također očekuje je i financijska kriza (jer zasada smo ipak zahvaćeni samo marketinškim dijelom krize, dok prava kriza tek stiže).

Kao što je to vlada napravila i pred posljednje izbore, za očekivati je da će se sve i svašta desiti kako bi se obuzdali ili dobro sakrili efekti krize prije lokalnih izbora. Oni bi se morali dogoditi sredinom svibnja (17.  svibnja da budemo precizniji). Pred posljednje izbore, vlada je organizirala cijeli igrokaz sa IPOom HTa čime je oštetila proračun za nekih milijardu-dvije kuna (ode jedan cijeli pelješki most :), isplatila je ratu umirovljenicima nekoliko tjedana unaprijed, a svemu tome je prethodilo smanjenje PDVa tiskanim medijima, učetverostručenje glasačkih mjesta u dijaspori te maestralno odigrana predizborna kampanja u kojoj je doslovce asimiliran HSP.

Može li vlada ponoviti istu priču još jednom? Hm, teško ali ne i nemoguće. Lokalni izbori su po svojoj prirodi puno kompleksniji od nacionalnih paralamentarnih i udaraca ispod pojasa i vrlo grube igre (demokracije kako je doživljavaju pojedinici) će biti u izobilju. Ukupno nekih 570+ kampanja će se održavati paralelno i pozornost medija će biti posvećena samo nekima (onim većima i neizvjesnijima; Zagreb, Split, Osijek, Istra, ili onima iz koje nam dolaze neki od postojećih dužnosnika koji time osiguravaju svoju bazu).

Oporba trenutno radi malo ili ništa po pitanju lokalnih izbora (možda i oni imaju “nevidljive radove” kao što ih ima Jure Radić na pelješcu?). Nekako se čini kao da su im zanimljivi samo predsjednički i parlamentarni izbori, dok ovi lokalni i nisu baš nešto – u čemu se po meni grdno varaju. Lokalni izbori osiguravaju elementarnu glasačku bazu i infrastrukturu nužnu za pobjedu na nacionalnim izborima (koji god oni bili). Gubitak lokalnih sredina definitivno nosi rasulo u redovima, a koje će se sasvim sigurno dogoditi (ako se ne varam, po SDPovom statutu oni moraju odigrati izbore u svojim lokalnim organizacijama najkasnije 6 mjeseci nakon lokalnih izbora – jedan čovjek = jedan glas) – tako da će totalno nova struktura (koja još nije zahvaćena u cijelosti “Zoran Milanović” valom) odjednom biti in-charge za predsjedničke izbore 2010.

Pitanje je uostalom i tko je uopće oporba u ovoj zemlji? HDZ je na vlasti, to valjda nije sporno. HSS-HSLS su prirepci koji drže štangu HDZu i posljednjih mjeseci je pala lokalna vlast u cijelom nizu jedinica lokalne uprave (od primjerice Zagrebačke županije, Đakova pa do posljednjeg pokušaja prošli tjedan u Velikoj gorici). HSP je u vrlo čudnoj poziciji i pitanje je što je od njega uopće ostalo jer Anto Đapić je u stvari trenutno jedina vidljiva manifestacija HSPa. Preostaje nam HNS i SDP, od čega HNS ionako smatram regionalnom strankom s izuzetkom da će Čačić pokušati navaliti na Zagreb (u čemu, pretpostavljam će spektakularno pasti jer Bandić i Čačić su u stvari jedna te ista opcija). Glede Zagreba, ono što je donekle izvjesno je da će doći do smanjenja utjecaja SDPa u skupštini te će Milan morati vlast dijeliti s nekim (hoće li to biti HDZ ili HNS je pitanje, no neki power share nam slijedi).

Ostaje nam SDP koji je pak po mišljenju mnogih pretih (odatle i naslov gromoglasna tišina) i dok ih ja možda i ne bi prozvao pretihima, sasvim sigurno bih se složio da oporbena stranka, osobito prva oporbena koja pretendira na to da preuzme vlast svoj oporbeni posao mora odraditi drugačije – kako to točno “drugačije” je kompleksno pitanje i nadam se da će SDP na njega odgovoriti uskoro. Moje je dakle mišljenje da je uspjeh SDPa na predsjedničkim izborima direktno povezan s uspjehom na lokalnoj razini.

Lokalni izbori se po prvi puta odigravaju po novim pravilima gdje direktno i neposredno biramo načelnike, gradonačelnike i župane. Neke statistike kažu kako 80% trenutnih vlastodržaca imaju gotovo sigurnu šansu reizbora, no na nekim mjestima se očekuje zanimljiva bitka, ono što sada znamo je da imamo situaciju u Splitu gdje Ranko Ostojić cilja na Kuretovu fotelju, ili pak na ured Istarskog župana kojeg opasno odmjerava Plinio Cuccurin i njegova udruga građana Ladonja. Kako bilo, izbori će biti personalizirani, iz čisto medijskih razloga pažnja će biti posvećena konkretnim osobama a daleko manje strankama ili programima i za očekivati je da će izmiliti desetine različitih redikula koji će barem cijelim tim izborima dati ton koji zaslužuju.

No, kada izborna zvona utihnu i krene razdoblje formiranja vlasti (i političkog plesa koji nakon toga predstoji), vjerojatno niti vlada više neće moći zadržati poklopac na loncu krize koji vrije. Ne znam da li ste ikada bili u blzini neke velike eksplozije, no ono što se desi neposredno prije (a uostalom to ste mogli primjetiti u filmovima) je da u jednome trenutku jednostavno nestane bilo kakve buke – nastane gromoglasna tišina i potom stvar eksplodira. Tako nešto bi nam se lagano moglo dogoditi u drugom kvartalu ove godine, a za to ima puno razloga. Hrvatska država mora u slijedećem razdoblju reprogramirati oko 8mlrd eur različitih dugovanja (što državnih, što bančinih, što privatnih) i pitam se tko će te novce posuditi? U prosincu je država posudila 5.1 mlrd kuna od banaka po kamati od 8%. Dok kamatne stope vani padaju, kod nas država posuđuje sa 8% kamata – kamata je cijena novca i odražava s jedne strane ponudu novca a s druge strane rizik posudbe. Ako država posuđuje s 8% što mogu očekivati gospodarstvo ili fizičke osobe? Banke koje su posudile navedenih 8mlrd kuna u ovome času čuvaju vlastitu likvidnost, pretpostavke su da će prvi kvartal zdravoga rast doći tek u drugoj polovici 2010, a kako ćemo mi preživjeti dotle kada nam je ravnoteža platne bilance bila bazirana na turizmu (koji pati u doba krize) i na stranim ulaganjima?

Ako se to desi, država ima nekoliko mehanizama da si pomogne. Jedan od njih je refinanciranje unutarnjim izvorima (što je država i inače radila posljednjih godina i pitanje je koliko je kapaciteta ostalo), drugi bi moglo biti otpuštanje rezerve (što je HNB već dva puta napravila u posljednjih nekoliko mjeseci i otpustila 12mlrd kuna u promet – 5.1 je otišlo državi, gdje je preostalih 7mlrd kuna je dobro pitanje). Treća opcija je zaustavljanje kapitalnih investicija, četvrto je neplaćanje dobavljačima (i ukratko povratak u 1998) dok bi sve ostale varijante uključivale otpuštanja u javnom sektoru ili pak odustajanje od vrlo bogatog socijalnog paketa kojim vladajući već godinama kupuju sebi glasove.

Tu u stvari dolazimo i do teme vlade. Moja je stara dijagnoza kako se naša vlada bavi kriznim managementom i u stvari sam reagira na vanjske podržaje dok uopće ne djeluje proaktivno u bilo kojem smislu. Jedan od problema s takvim stavom je i u tome što naša vlada ne reagira ili pomeće problem kozmetičkim potezima pod tepih čime problemi ne nestaju nego samo rastu i u nekome času se jednostavno mora dogoditi da stvar eksplodira i sve ode k vragu.

Narod, iz one gornje ilustracije čini se uopće ne mari za cijelu priču. Svima je čini se i dalje jako dobro i nema stvarnog razloga za promjene, dok na Šeksa, Bebića, MIlanovića ili Jandrokovića odvajamo skoro pa identične emocije kao i na Simonu Gotovac (ili na nekog drugog iz te plejade umjetnih zvijezda i zvjezdica). Gromoglasna tišina sindikata i radnika koje bi ovi morali povesti (i uostalom totalno pogrešno shvaćene uloge sindikata u modernom društvu), u cijelosti potkupljene inteligencije koja bi kao morala prokazivati pogreške vlasti ili oporbe koja je čini se, odlučila maknuti se u stranu i gledati tu nadolazeću totalku iz sigurnosti saborske fotelje – je zaglušujuća. Pa ako niste, kupite čepiće za uši ili stišajte televizor i promatrajte, jer dolazi zanimljiva godina.

Misao dana:
Što se desilo s trenutkom kada smo spoznali koncept smrti? Mora postojati taj trenutak. Vjerojatno negdje u djetinjstvu. Kada nam je prvi puta palo na pamet da ovako ne možemo zauvjek? Taj trenutak je morao biti zastrašujući. Morao se utisnuti u naše pamćenje. No svejedno, ne mogu ga se sjetiti. Uopće mi ne pada na pamet kada se to desilo. Mora da smo se rodili s intuicijom smrtnosti, čak i prije nego što smo znali da postoji riječ za to. Iziđemo van, krvavi i plačući, sa znanjem da bez obzira na sve smjerove na kompasu postoji samo jedan pravac. A vrijeme je njegova jedina mjera.

Evo još jedne u nizu tjednih inventura. Dobar dio prošloga tjedna sam proveo sređujući pollitiku i sustav ocjenjivanja i karme koji je sada dramatično moderniziran i čini mi se da su uglavnom riješene zamjerke na način kako je to dosada funkcioniralo. Najsretniji sam što sam uspio posložiti novi modul za moderiranje komentara koji umjesto da ukloni komentare s lošim (negativnim) ocjenama on iz teksta komentara miče samoglasnike (proces koji se inače zove disemvoweling).

1. Prošla je još jedna Gospa i kako smo na to već navikli, s oltara su prštale političke poruke. Načelno, smatram kako je Crkva suviše veliki i previše bitni element naše zemlje da ne bi smjela donositi političke ocjene ili da bi je se smjelo ignorirati – no jednako tako, nekako si mislim da ljudi koji dođu na misu na jedan takav blagdan žele dobiti nekakav blagoslov, izmoliti koju molitvu i čuti nešto što će im pomoći u razmišljanju i prevladavanju problema koje ih muće. Diskusija o zakonu o ravnopravnosti spolova nije primjerena oltaru (ili barem ja tako mislim). Crkva ima niz svojih tijela, ima HBK, ima poslanice i još koješta i ako se već želi upuštati u političke igre onda neka to radi kroz takve mehanizme a ne preko oltara gdje joj je udarce malo teže uzvratiti (go down, fight like a man :)!
2. Mesić kaže da će navodno cinkati Jezerinca zbog njegovih stavova. Šansa da njegov apel upali je gotovo nikakva, no ne treba zaboraviti kako je Jezerinac ipak dio vojne hijerarhije i ima nekakve odgovornosti i prema državi koja ga financira. Mesić polako ulazi u posljednju godinu svojeg predsjednikovanja i biti će zanimljivo vidjeti hooće li iskoristiti koji od mehanizama koji mu stoje na raspolaganju (ne samo prema Jezerincu nego i prema Vladi). Kladim se da neće, koegzistencija je previše ugodna.
3. Kada već spominjemo Jezerinca, nije red da ne spomenemo i Efraim Zuroffa, lik se naime pobunio oko toga što je Milanović i njegova svita najavila posjet Bleiburgu (oko čega se podigla malena bura podijeljenih HDZovaca i HSPovaca s međusobno kontradiktornim mišljenjima). Kako god okrenuli, nije niti smije biti sporno kako je na Bleiburgu (odnosno križnom putu koji je uslijedio) baš kao i u Jasenovcu stradalo puno nedužnih ljudi. Tužno je to što, podijeljeni kakvi jesmo, jedan dio ekipe obilazi Bleiburg a izbjegava Jasenovac, a druga ekipa radi upravo obrnuto. Žrtva je žrtva je žrtva i Milanovićeva ideja (koja, uzgred rečeno, uopće nije osobito originalna niti je on prvi socijaldemokrat koji će tamo svratiti) je po meni više nego dobrodošla. Još kada bi i gore spomenuti očito ne_tako_prosvijetljen Josip Bozanić napravio s Jasenovcem – gdje bi nam bio kraj? Eh, i da ne zaboravim Zuroffa – dakle lik se bavi ganjanjem nacista (što obzirom na vremensku udaljenost od drugog svjetskog i nije jednostavan zadatak) i on se prečesto pojavljivao kao osoba koja primjećuje pojedine zabrinjavajuće događaje u Hrvatskoj – no ovaj puta ga je doista pretjerao i morao bi malo razmisliti o tome što je rekao.
4. Čitam kako Polančec zapošljava 95 ljudi u svom ministarstvu. Državna uprava ima oko 260.000 zaposlenika i zasada nema niti najmanjih naznaka kako će se ta brojka smanjiti (iako, svi znamo to je jedan od zahtjeva EU). Tih 260.000 ljudi ima ugovoren rast plaća od 6+6+6% osim ako inflacija bdue veća od 5%. Sindikalci i umirovljenici nešto kao prijete s jesenskim aktivnostima, no oni uvijek prijete i onaj Krešimir Sever koliko god inteligentno izgledao – i dalje odaje dojam lošeg blefera. Biti će da je i njemu na pameti sindikalni BMW i/ili saborska pozicije u izglednijoj budućnosti baš kao i njegovom prethodniku koji je također duže vremena plijenio ekrane kada se spominjalo sindikate. Studenti i sindikati su (dosada) bili strah i trepet vlada širom svijete, no ne i kod nas, naši su postali (u Pink Floyd izričaju) comfortambly numb.
5. Horvatinčić je krenuo s izgradnjom Cvjetnog prolaza (za kojeg nije baš totalno jasno kuda će prolaziti, tj. nekako si mislim da bi nešto moglo biti nazvano prolaz mora imati barem dva ulaza a zasada imamo samo jedan). Nekako su one udruge koje su se bavile tim problemom bile tihe, može biti da se točaju na moru ili im je jednostavno promakao taj događaj (ili su destimulirani da reagiraju, nikada ne znaš). Nothing but flowers.

Misao dana:
The Brain: Pinky, are you pondering what I’m pondering?
Pinky: I think so, Brain, but if they called them “sad meals” no one would buy them.

Bozanić je prije nekoliko dana lansirao svoju uskršnju poruku. Pokušavajući nadmašiti svoju famoznu rečenicu o “grijehu struktura” (za što sam saznao da uopće nije njegova rečenica, nego malo preuređeni stav jednog drugog našeg teologa) ovoga uskrsa Bozanić je spomenuo “infantilnost” naše politike.

Nisam se previše trudio pronaći originalni tekst poruke da vidim da li je upravo ta riječ upotrijebljena ili je to nešto što su novinari sami zaključili, no sklon sam se složiti da je naša politika krenula u neke totalno čudne vode i da se mnoge odluke koje naša vlada donosi doista čine infantilnima.

Prije dvadesetak dana, imali smo cijelu priču i sagu o ZERPu. Dakle već četvrto ukidanje (suspenzija, neprimjenjivanje ili kako god to želite nazvati) govori samo o tome da mi u stvari pojma nemamo što želimo, a još manje su nam jasne konsekvence naših vlastitih poteza (što bi Sanader rekao ne znamo bili piškili ili kakili). Eto primjerice, imamo svima već dobro poznatu situaciju s HSSom koji je odbio glasati za ukidanje ZERPa (vrijedi primjetiti kako je HSS od izborne večeri do danas odustao od apsolutno svake točke njihovog predizbornog programa, neće biti niti referenduma za NATO, ništa od ZERPa, a i novci za seljake su se negdje po putu istopili), a da bi samo dan kasnije Ivica Sanader u dalekom i prijateljskom nam Briselu ustvrdio kako je oporba pokušala srušiti vladu – kako to da nije primjetio da su dva člana njegove vlade glasali protiv, a zastupnici HSSa u saboru također, totalno je nejasno. Nejasno je također i da li su HSSovi ministri dali mandat na raspolaganje, a Ivica ih je potom odlučno odbio ili su jednostavno rekli da nema potrebe za daljnjim dramatiziranjem ove ionako tragikomične situacije.

Sve to skupa bi bila anomalija na političkom radaru da se ista situacija nije ponovila prije nekoliko dana kada je potpredsjednik vlade iz redova SDSSa glasao protiv odluke o priznanju Kosova. Lik je uredno dao mandat na raspolaganje, Ivica ga je odlučno odbio, a lokalni ogranci SDSSa kažu kako priznanje Kosova “nije dovoljno dobar razlog” za napuštanje vlade. Dakle, osim što ti tamo neka Amerika podijeli zemlju iz koje potječeš na pola (ili na trećinu, kako već hoćete) doista nema nekakve posebne drame u tome, takve stvari se događaju svaki dan (ako nigdje drugdje u svijetu, onda je to barem u Srbiji postalo normalno jer su se u posljednjih petnaest godina dijelili kao ameba svakih godinu-dvije).

Ovo gore su čudnovati presedani, jer imamo situaciju u kojoj postaje dozvoljeno da u vlasti imamo ljude koji glasaju protiv odluka zbog kojih su na vlast došli i da pritom misle kako su sačuvali obraz. A po mlakoj reakciji javnosti, čini se da će im to i poći za rukom. Pitanje odgovornosti, principa, etike i morala odavno su što bi neki rekli “misaona imenica” makar je nedokazano da u našoj vladi itko misli. Da li je to uopće vlada, ili interesna skupina, ili ekipa baraba (eto napokon jedne uskršnje metafore) koja se eto dokopala vlasti pa su uletili na Markov trg i dok su kamere isključene tumaraju besciljno po onim hodnicima i razbijaju zatečeni inventar.

Nije stoga niti čudo da kada naiđete na bilo koga tko ima imalo principijelan i iskren stav, da on ispadne ne samo totalno neprihvatljiv, nego i party breaker. Što se onaj Milanović uopće tamo pjeni, pravila igre određuju oni koji su na vlasti, a oni kažu da su pravila nebitna. Forsirati isti stav dva tjedna uzastopce je (barem u hrvatskom svemiru) tako retro. Sjedi, ljudi smo i dogovoriti ćemo se (ili ćemo dati u najgorem slučaju dojam da smo se nešto dogovorili).

Vjerodostojnost, etika, moral, odgovornost, principijelnost su pojmovi koje je potrebno izbrisati iz hrvatskog riječnika jer oni ovdje više ne postoje, novohrvatski jezik ne poznaje više te arhaizme, napustili smo doba kada su se takvi koncepti koristili, nadišli smo i najcrnje prognoze.

Sretan svima Uskrs, trebati će nam.

Misao dana:
While many people believe that lemmings commit mass suicide when they migrate, this is not the case. Driven by strong biological urges, they will migrate in large groups when population density becomes too great. Lemmings can and do swim and may choose to cross a body of water in search of a new habitat[5]. On occasion, and particularly in the case of the Norway lemmings in Scandinavia, large migrating groups will reach a cliff overlooking the ocean. They will stop until the urge to press on causes them to jump off the cliff and start swimming, sometimes to exhaustion and death. Lemmings are also often pushed into the sea as more and more lemmings arrive at the shore.