Stanje nacije, veljača 2017. II dio

Možda ste pročitali prošlotjedni blog Stanje nacije, veljača 2017., u njemu se nisam previše bavio SDPom, no kako to obično u životu biva, karma se pobrinula da o SDPu puno čitamo posljednjih dana.

Kao prvo, vidim velika predviđanja kako će na slijedećim cro demoskopima i barometrima SDP pasti ispod 20%, makar nisam siguran da će se to desiti baš toliko brzo (predviđam im najnižu točku negdje tamo nakon neizbježnog šamaranja na lokalnim izborima u trećoj nedjelji svibnja). No, podsjetio bih sve nazočne na rejting kojeg je SDP imao prije dolaska Zorana Milanovića na političku scenu, evo iskopao sam i lijepi grafikon na tu temu (iz istraživanja Ipsosa 2007. godine a kojeg su napravili za IRI):

IPSOS za IRI travanj 2007-

IPSOS za IRI travanj 2007.

Tradicionalno imamo kratko pamćenje poput zlatne ribice što je teorija kojoj me davno naučio Tonči Tadić (tko se njega još sjeća?, to je pravaš za kojeg bih i ja preferencijalno glasao). Anyway, vrijeme političkog pamćenja na ovim podnebljima je oko 90 dana maksimalno, pa stoga nema čuđenja da se više nitko ne sjeća rejtinga SDP-a iz predMilanovićevskog doba, a SDP se samo vraća tamo gdje je bio bez njega. Možemo mi sada diskutirati o tome što je Milanović značio za SDP i da li je u konačnici bio pozitivna ili negativna pojava u politici i na samoj ljevici, no brojevi su nemilosrdni.
Istina, korelacija ne dokazuje kauzalnost ali si nekako mislim da će u ovom primjeru biti jedno te isto.

A da je Milanović osoba kakve više jednostavno nemamo na sceni, najbolje govori i njegovi prošlotjedni nastupi. On se pojavi pred kamerom, kaže nekoliko rečenica i onda se o njima priča danima. Najavi posjetu jednoj TV emisiji pa se o tom dolasku i što će reći razgovara tri dana, a onda dođe i kaže nešto pa se cijela nacija (uključivo i premijera) bavi time još koji dan.
Ako mislite da je taj nastup bila jedinstvena pahuljica okolnosti u kojima se našao, sjetite se samo njegovog nastupa u Rijeci (googlajte sami).

Meanwhile, pokušajte se sjetiti tko je iz SDPa što izjavio? Koju memorabilnu izjavu je dao predsjednik stranke (kako li se ono zove), što su u Saboru rekli dežurni šaljivđije Bauk i Maras ili bilo koji drugi od 30+ zastupnika. Što su mudro rekli oko Barišićevog plagiranja? Koje argumente su upotrijebili? Kako su iskomunicirali svoju poruku ne samo ovim mediokritetima u Saboru koji ionako dižu ruke kako je dogovoreno negdje drugdje, nego kako su svoju poruku iskomunicirali prema javnosti? Ili, sažeto rečeno, što smo to naučili prošli tjedan a da bi mogli reći; “Vidiš, ovih xyz glasača je ovoga tjedna prešlo na SDPovu stranu”?

Usput, uočite brzinu kojom su iza Sauche pustili vodu i svi skupa dobili kolektivnu amneziju? Nije da je Saucha ikada dobio natjecanje u popularnosti budući da je pomalo autistično i bez diskriminacije (i vrlo malo mudrosti i takta) štitio svojeg šefa. Veliki dio propasti ljevice je i u tome što svoje ljude puštaju na ledini i čim se desi neki problem odjednom svi užurbano pretrčavaju na drugu stranu ulice. Saucha i mnogi su to naučili na bolan način (vjerojatno ponekad i zasluženo), no svejedno. Neka se malo ugledaju na ove konzervativne desničare koji se zaklinju i državi i Bogu kada god stignu, kada god treba i ne treba, no to ih nikada nije spriječilo da dokazane plagijatore (pritom ne mislim na Barišića), kriminalce, kradljivce javnog novca, obavještajno podzemlje i sav ostali podkapacitirani intelektualni mulj sumnjvog morala guraju i imenuju na apsolutno svako moguću poziciju. Oslobodimo snagu prosječnosti.

p.s. fakat ne mislim da je Saucha to napravio, shortam na tajnicu

Misao dana:
There is an infinite amount of hope in the universe … but not for us.

MOSTogradnja, III dio

Promatram razgovore (barem ovaj javni dio) između MOST-a i HDZ-a, a imam prilike i razgovarati s nekim od njihovih manje vidljivih operativaca s obje strane (s nekima direktno, nekima indirektno) i zanimljiva je ta dinamika događanja. Evo nekoliko misli za razgovor i razmišljanje.

Mandatar: kao prvo, mislim da je totalno očito kako mi u biti nismo čuli punu priču o mandataru i okolnostima pod kojima je postao mandatar. Ne sporim da se s njime razgovaralo i ranije, ali koliko znam aktere i redosljed događanja od 22. prosinca, istina je poprilično udaljena od javne percepcije i daleko od toga da je čovjek bio prvi izbor baš kao što su i puni razlozi zašto je mandatar danas u Zagrebu ostali neotkriveni (ne bih rekao da postoji neka velika agenda ili da vjerujem kako su velike sile dale čovjeku direktivu jer nisam sklon teorijama zavjere, ali mislim da ima dramatično jednostavnije objašnjenje koje je eto malo nezgodno ali na sreću uključenih teško provjerljivo). S druge strane, vjerujem da nema spora da je Tihomir Orešković kvalitetna osoba s respektabilnim iskustvom i da na stol može donijeti više nego mnogi (pojedinačno i kumulativno). Možemo mi pričati o tome da on nije političar (jer je to kao neki ograničavajući faktor), no ako je to argument onda se možemo sjetiti Jandrokovića, Marasa ili Bauka (pitanje je samo koliko želimo da popis bude dugačak da ne bi mislili da su ovo jedini primjeri) i da se zapitamo koju su oni kvalitetu unijeli u politički život ove zemlje (odgovor; nisu, samo su oduzeli).

Iako ću se rado nasmijati njegovom nepoznavanju jezika (a i svaka druga građevina će se također nasmijati sa mnom), ne mislim da je to samo po sebi diskvalificirajuće na bilo koji način. Ono što je problematično je kako će razumjeti međusobne odnose i diskusije (na temelju kojih je očito prihvatio posao). Puno stranaca se neugodno iznenadilo načinima kako se ovdje radi posao, za svaku praktičnu diskusiju Orešković je stranac i vjerujem da već sada razmišlja o tome što mu je to trebalo (svjesno ili podsvjesno). Ne vjerujem previše ni najavama kako će njegova biti zadnja. On je dizajniran da zaokupi poglede javnosti na Vladu, dok će se stvarni posao događati na stepenici ispod, na razini “zamjenika” i ministara o kojima on navodno ima zadnju riječ. To me podsjetilo na priču kada su Henry Forda pitali koje boje može biti model T, a on je odgovorio bilo koje ako je crna – Orešković će u konačnici birati između ponuđenih rješenja koja su prethodno prošla sito i rešeto HDZ-a i MOST-a, dakle imati će samo iluziju izbora (a posljedično i mi; pogledajte samo najave ministarskih imena). Ne brine me previše ni pitanje izbornog legitimiteta. Naime, bitne odluke se ionako donose u Saboru dizanjem ruku, malo iskrivljenje demokracije je vjerovanje da je mjesto gdje se donose odluke Vlada (inače, cijeli sustav je posložen na taj način i tu ima dosta problema zbog toga – no mi smo mlada demokracija i puno još trave treba pognojiti, zalijevati i redovito kositi da bi to ličilo na nešto).

Vlada: ono što je izvjesno je da će se odluke o tome kako zemlja funkcionira donositi negdje drugdje a ne više na Markovom trgu. Tu situaciju smo imali u doba Račanove vlade koja je ostala zapamćena po tome i što ju je u konačnici koštalo izbora, ili kasnije Sanaderove gdje se u srijedu u središnjici HDZ-a odlučivalo što će se odlučiti četvrtkom na sjednici vlade. Slično će se dogoditi i sada jer će se odluke donositi negdje drugdje i onda će mandatar, poput managera kakav i jest – kojem nadzorni odbor dodjeljuje zadatke, odraditi ono što mu se kaže, pazeći pritom na detalje i legalnost. Zoranu Milanoviću se može zamjeriti štošta, ali odluke su se donosile tamo gdje se po Ustavu i Zakonu donose; biti će zanimljivo promatrati koliko ćemo brzo postati svjesni te male ali bitne razlike.

HDZ i MOST se također dogovaraju o novom ustroju Vlade. Ova vlada nije nužno optimalno ustrojena, možemo diskutirati o tome da imamo previše ministarstava. Ima različitih usporedbi s raznim zemljama no broj ministarstava je povezan velikim dijelom s ustrojem zemlje i potrebama, nema bitne razlike u trošku između činjenice da imamo 20 ili 12 ministarstava; doslovce se radi o razlikama u tisućama ili desecima tisuća kuna mjesečno i to samo zato jer su nečije plaće odjednom nešto niže – no ljudi kao ljudi, oni koji moraju upravljati sustavom su totalno identični, nema ih ništa manje zato da bi se mogli pohvaliti manjim brojem. Ministarstva dijelom odražavaju i političku poziciju, pa onda samo radi toga imamo ministarstvo branitelja (koji po svojoj prirodi spadaju ili u obranu ili primjerenije u socijalu), ili kao što se najavljuje opet ćemo imati ministarstvo obitelji (kao deklaraciju da ko fol brinemo o tome), a priča se i da će postojati ministarstvo useljeništva (u odnosu na ministarstvo iseljeništva koje je trenutno daleko popularnije). Najavljuje se i da će se ponovno spojiti ministarstvo rada i gospodarstva (što je u biti šizofrena situacija koja ne postoji nigdje osim kod nas, jer pozicija rada i pozicija gospodarstva su međusobno sukobljena a ministar ima samo jednu ruku kojom može glasati).

Broj ministarstava jednostavno nije indikativan za uspješnost vlade i nema nikakve korelacije između toga. Kvaliteta ljudi koji jesu ministri apsolutno ima, no u zadnjih 25 godina nije da smo imali puno svijetlih primjera (a i pitanje je kako će netko kvalitetan uspjeti među mediokritetima koji ga okružuju – nije nemoguće ali nije ni jednostavno). Smanjenje plaća dužnosnika je također, poput smanjenja broja ministarstava, krajnje populistički potez. U privatnom businessu, vrijednost (plaća) neke osobe ovisi o tri moguća kriterija; znanju, vještini i odgovornosti (i četvrte kategorije a to je tržišna dostupnost takvih talenata). Biti ministar ili saborski zastupnik je jednostavno strašno odgovorna funkcija htjeli mi to priznati ili ne. Spuštati prihode ljudi koji odlučuju o stotinama tisuća ljudskih sudbina je jednostavno neodgovorna politika, da ne kažemo i kako su primanja tih ljudi štit od korupcije i sve što će se postići smanjenjem plaća je spuštanje cijene po kojoj će se netko biti voljan prodati. No to je možda i intencija predlagača, da mu kroz “van institucionalne” pomoći pokažu put kako i za koga treba glasati ili odlučivati. Da ne kažemo da će po izrečenom prijedlogu dužnosnici imati manju plaću od ljudi kojima rukovode, good luck with that.

Daleko bitnije, razlog zašto se ide u preustroj Vlade je resetiranje kadrovske križaljke i to je temeljni razlog zašto će se sve mijenjati. Kada promijenite djelokruge rada ministarstava onda se resetiraju svi upravljački odnosi po tijelima državne vlasti, donose se nove sistematizacije i ekipa koja je trenutno na rukovodećim pozicijama potone dolje a nova (podobnija) izroni na vrhu. To je zato jer primopredaja vlasti podrazumijeva promjenu samo dužnosničkog kadra no ne i onoga s kojima dužnosnici komuniciraju pa zato prilikom svake promjene vlasti mijenjamo sve – što će nam oduzeti 6-9 mjeseci da bi uopće posložili sve ispočetka i krenuli nešto raditi kako spada. I dok će ministri možda trabunjati o promjenama i reformama, birokratski miševi ispod stola će mjesecima voditi borbe da zadrže ili prošire svoj teritorij utjecaja što će efektivno paralizirati sustav na neko vrijeme a bez garancije da će novi ustroj biti imalo učinkovitiji.

Zanimljiva je i pozicija da tamo gdje bude HDZov ministar bude i MOSTov zamjenik i obrnuto. Poanta toga je disperzija odgovornosti i cementiranje suučesništva u svemu što će se događati. Ako imate takvu situaciju, a na njoj će se snažno inzistirati, onda ne smije biti izgovora da netko nešto nije znao i svaki uspjeh (i daleko bitnije, neuspjeh) je zajednički. Zato je bitno da Petrov postane dio Vlade jer će mu to značajno otežati kritiku Vlade u kojoj sam sjedi. Po meni to nije iskrena pozicija za bilo što. Koliko vidim, da se vratimo na trenutak na mandatara – instalacija Tihomira Oreškovića je kozmetičke naravi čija je temeljna funkcija kompromis za osvajanje vlasti, dok će se u slijedećem razdoblju raditi na tome da se posloži infrastruktura koja će u konačnici za godinu ili dvije omogućiti rekonstrukciju vlade i pozicioniranje Tomislava Karamarka na njezino čelo kao konačnog cilja. Svi drugi scenariji su naivni.

Reforme: negdje putem su se izgubile i reforme. Informacije koje dobijamo kroz medije su u najmanju ruku kontradiktorne a dobrim dijelom u suprotnosti sa svime o čemu se pričalo u kampanji. Od smanjenja poreza nema ama baš ništa, od obračuna s rashodnom stranom proračuna još manje. Doista kritične točke koje su u biti ključ problema nisu niti dotaknute a kamoli da se o njima ozbiljno razmatra – dapače, po svemu se čini da će se status quo nastaviti i ako ikako može zacementirati. Pretpostavljam da će se reforme razvodniti do točke gdje će značiti sve i ništa, da će se putem izgubiti ama baš svaki imalo konkretni korak koji bi pridonio napretku ili izlasku iz gliba u kojem se nalazimo. Uočljivo je i da se puno vremena troši na konkretna kadrovska rješenja bez da se preispituje mentalna i druga sposobnost ljudi koji se guraju (primjerice Lovrinović iz MOST-a čije ideje nisu radikalne koliko su jednostavno opasne).

Ukratko, ekipa iz MOST-a je vjerojatno samozadovoljna svojim uspjehom i kroz niz glasova koji im govore na dnevnoj bazi misle da odrađuju sjajan posao. U stvarnosti, HDZ ih pomalo i sigurno zaokružuje i integrira u svoju mrežu a sve skupa dok se javnost bavi populističkim temama poput toga gdje se mandatar prošetao (mislim, čovjek stanuje u samom centru grada, da bi uopće došao do kuće mora proći “špicom”) ili kako ćemo zastupnicima smanjiti plaću na 9.999 kuna (što je inače zabranjeno zakonom jer se plaća mora ugovarati bruto a ne neto).

Koliko god želim novoj Vladi uspjeh (doista želim, ipak je ovo domovina u kojoj živim i bilo bi kontraproduktivno željeti joj loše), toliko ne vidim iskrenu želju da se nešto i napravi. Vrijedi pričekati još malo prije konačnog suda, no vidljivi “omeni” su nepovoljni.

Misao dana:
I want to remind you that it’s even worse then you think.

O Hrvatskoj MOSTogradnji!

Nakon izbora po prvi puta smo došli u poziciji da imamo MOST kao kingmakera, to je poznati termin u političkoj teoriji i označava onog političkog partnera bez kojeg kralj (u našem slučaju premijer), ne može biti izabran.

Neki prigovaraju da MOST ucjenjuje ili da nije primjereno da uvjetuju (štogod da uvjetovali) obzirom na njihovu relativnu veličinu i broj glasova koji su dobili. Ja mislim da je to glupo razmišljanje jer je cijela poanta demokracije i političke borbe dominacija jedne grupacije glasača nad drugim, to možda zvuči grubo ali u svojoj osnovi to je cilj, da pobijedimo ove druge i da nametnemo svoje ideje, teme, rješenja kako bi naši birači od toga imali koristi. Niti manje niti više od toga, ako netko misli da je drugačije onda neka pronađe neku od preostalih autoritativnih državica i uputi se prema izlazu. Dakle, MOST u ovoj poziciji može raditi štogod im padne na pamet jer znaju da bez njih nema dalje; no ta tvrdnja nije vječna i ima svojih ozbiljnih ograničenja. HNS na tom principu živi već dugo godina i ne vidim ništa lošega u tome, s druge strane, veliki pokušavaju limitirati takva događanja i kada god mogu ili uništavaju ili apsorbiraju druge, primjerice ako se sjetite odnosa HDZ i HSP-a tamo negdje 2007. godine kada je momentum oko HSP-a bio progutan u svega nekoliko mjeseci i u konačnici donio Sanaderu još jedan mandat.

No, da odemo malo na dvije velike grupacije okupljene oko SDP-a i HDZ-a (da ne vrtimo i sve njihove priljepke), kao prvo, malo je nejasno tko je u biti pobijedio. Karamarko uporno ponavlja da je on relativni pobjednik, no to se više čini kao autosugestija nego kao neka dokaziva tvrdnja. Ako izuzmemo dijasporu u kojoj se SDP nije ni natjecao situacija baš i ne izgleda tako jako pobjednički. A ako promatramo potpise podrške, ni tu HDZ ne djeluje osobito uvjerljivo jer im zasada nedostaje mandata da bi uopće bili blizu SDP-ovom fasciklu. HDZ ako želi pobijediti mora dobiti cijeli MOST na svoju stranu. Nije nemoguće ali je teško.

SDP s druge strane je u nešto povoljnijoj situaciji jer ima bolju startnu poziciju i štogod govorili o Milanoviću, on je u utakmici koja se igra ipak favorit i to s dobrim razlogom. Milanoviću nije potreban cijeli MOST nego samo neki dijelovi. No činjenica i dalje stoji i za jedne i druge da im je MOST u nekom obliku potreban makar možda ne u istom opsegu.

Ima još nekoliko detalja koje vrijedi spomenuti. Nakon izborne noći i kada su nove realnosti bile svima očite, aktivirala se pozadinska mašinerija. Ona funkcionira otprilike ovako; kao prvo krenulo se tražiti sve što se tražiti moglo o novim saborskim zastupnicima MOSTa, ama baš svatko tko je ikada išta radio ima dovoljno kostura u ormaru ili nečega što izdaleka i na naslovnici može ličiti na kostur i to je trebalo identificirati i pripremiti za produkciju. Istovremeno, pronalaze se zajednički prijatelji i poznanici, osobe od povjerenja obje strane koje vjerojatno posljednjih tjedana obavljaju stotine kava, ručkova i večera uvjeravajući kako je upravo njihova opcija bolje rješenje. Pretpostavljam da HDZ sa svojim špijunsko-policijsko-kriminalnim metodama solidno prednjači u tome. Priča o Raškoviću je zato dobra ilustracija jer nije trebalo dugo da ga se ekipa sjeti i vjerojatno podsjeti na načine na koje je sve zadužen. Čak i priča o Prgometu ima slične elemente makar se interpretirati drugačije.

I naravno, tu je MOST, ekipa od 18-19 zastupnika koji su se u međuvremenu sveli na njih 15; platforma koja je nastala u nekoliko mjeseci i u kojoj ljudi imaju malo toga zajedničkog ali ipak imaju barem nešto. To nešto je činjenica da su ljudi MOST-a uglavnom nastali kao opozicija HDZ-u na lokalnim razinama; neki od njih možda jesu desno orijentirani no to ne znači da žele s HDZ-om biti u istoj rečenici. Kako HDZ (ili Petrov ako ćemo tako) misli da će uspjeti isporučiti svih 15 zastupnika na tu stranu je meni totalni misterij. Nadalje, politička povijest pokazuje da nema opcije koja je koalirala s HDZ-om i tako nešto preživjela. Istina, nije ni lijeva strana nešto bolja ali zbog svjetonazorskih razlika postoji objektivno bolja šansa da MOST preživi koaliciju (ili kako to god već želimo nazvati) s lijevima nego s desnima.

Idemo malo na famozne reforme; MOST je nastao na impotenciji vlasti da provede reforme, ovo što mi imamo je krizni management i plivanje od problema do problema i malo reformi se tu dogodilo. Građani su negdje u dubini duše ipak berem malo racionalni i znaju da je nešto ozbiljno potrebno učiniti. Susjedi srbi ovih dana otpuštaju 15.000 javnih službenika i daleko su pragmatičniji nego mi koji bi morali napraviti slično; nije tu problem 15.000 ljudi i da li je to malo ili puno, nego je to pitanje poruke koju odašiljete svojim građanima osobito onima koji ne žive na državnim jaslama. Smatram da je to nevjerojatno bitno da bi država profunkcionirala pa makar pola tih ljudi zaposlili za šest mjeseci nazad (ne nužno njih nego neke drugem, mlađe i sposobnije ljude). To je pitanje simbolike (makar će to biti teško objasniti otpuštenima), ali je nužno; ali opet, dijelovi reformi koji se odnose na upravu su u biti poprilično bezsadržajni.

OK, MOST inzistira na reformama, no jeste li pročitali upitnike koje su slali SDP-u i HDZ-u? Ja sam si dao truda i pročitao i pitanja i odgovore SDP-ove strane (HDZ-ove odgovore nisam imao prilike vidjeti). Solidni dio toga je primjerice u direktnoj suprotnosti s EU obvezama, pravilima slobodnog tržišta. Više je nego očito kako se u upitnicima pojavljuju dijelovi koji su očito rezultati vizije (ili bunila, teško je reći) pojedinih stručnjaka – primjerice, ne bi li SVI alarmi morali zazvoniti da u poglavlju o porezima i monetarnoj politici poreze nitko ni ne spominje? Ili, da u istom dokumentu i na istoj razini važnosti imamo neke konceptualne i gotovo filozofske razine poput “upravljanja javnim dugom”, dok koju stranicu dalje imamo detalje o pojedinačnim procedurama u stanicama za tehnički pregled vozila? To nije popis reformi nego shopping lista.

I sada dolazimo do Petrova koji pokušava (kako to Karamarko rječito kaže) iskovati drveno željezo, što je samo po sebi besmisleno jer kada bi HDZ i SDP htjeli raditi koaliciju onda im MOST sasvim sigurno ne bi trebao i taj MOST-ov end game je u najmanju ruku nejasan (a objektivno je mutan), tako da svakoga čuda tri dana dosta i “napadi” nisu napadi nego je ljudima valjda sinulo da za dogovor moraš imati konstruktivne prijedloge, a ovi to nisu.

Ulazimo i u neke druge problematike, poput one da nemamo proračun za 2016. godinu, privremeno financiranje traje do 31. ožujka 2016. i nakon toga se pipa zatvara. Hrvatski pravni sustav je posložen na način da istekom financiranja više ne postoji zakonska osnova za svaku daljnju isplatu ne samo redovnih obveza države nego nema osnove da se novac prebaci u mirovinski ili zdrastveni sustav kao i cijeli niz drugih problema. Kada bi danas došli do zaključka da nije moguće konstituirati Sabor, kada bi raspisali ponovne izbore, kada bi oni bili brzo, kada bi opet krenuli formirati Sabor (bez garancije da će situacija biti drugačija nego danas) novi proračun bi došao u foto finišu. To je definitivno loše. Naravno, i pitanje raspisivanja novih izbora je krajnje problematično jer predsjednica nema diskrecijsku ovlast sama odlučiti kad je su pregovori otišli u slijepu ulicu nego mora pričekati stroge formalne uvjete da bi to napravila. Kvazi-tehnička vlada koju bi imenovala zatekla bi prazna ministarstva jer su po zadnjem zakonu kabineti ministara sastavljeni od ljudi koji odlaze skupa s njima pa bi se osim s inicijalnom konfuzijom morali boriti s nižim ešalonima države u pokušaju da prezentiraju još jedan privremeni proračun kojeg ionako ne bi tko imao izglasati u Saboru. To dakle nije osobito inteligentna opcija, čak i kada ne bi razmatrali legitimnost postojanja takve vlade, a u kombinaciji s time je rezultat poguban.

Tu su naravno i male sudbine pojedinačnih zastupnika koji nikako da počnu konzumirati svoj izborni uspjeh; i dok bi većina kandidata  ponovno našla svoje mjesto na listama, ovi iz MOST-a unatoč autosugestijama nemaju ama baš nikakve šanse ponoviti rezultat. Nema slične situacije u modernoj političkoj povijesti gdje je takav trik prošao dvaput s istim akterima. Svaki izborni ciklus ima slične fenomene samo što su do sada funkcionirali na drugoj vremenskoj skali pa ih zato ne promatramo kao usporedive. Imali smo primjerice Laburiste (koji su poput MOST-a u cijelosti kreirani od strane medija) i kojima je trebalo 6-7 godina da se skroz raspadnu. Imali smo ORAH kojem je trebalo tri i pol godine (taman su se rasuli prije parlamentarnih izbora), Živi zid koji je figurirao nešto malo više od godinu dana i sada MOST koji prije tri mjeseca efektivno nije postojao, prve ankete koje pokazuju da su došli do vrha i krenuli nizbrdo su stigle i šansa da se taj trend zaustavi je sličan šansi da imamo u četvrtom kvartalu rast BDP-a od 15%. U ponovljenim izborima, sve iznad polovice sadašnjeg rezultata bi bilo spektakularno postignuće.

Dakle, ekipa iz MOST-a zna da im sa svakim novim danom (a čini se i svakim novim nastupom Petrova i Grmoje) cijena rapidno pada a šansa da će grijati saborsku fotelju blijedi. S druge strane, oni također znaju da vrijede više kao skupina nego pojedinačno. U politici su 2 i 2 vrlo rijetko četiri, najčešće su ili 3 ili 7. Zato mislim da su oni još uvijek na kupu jer niz njih čekaju da se raspetlja situacija pa da kao jedna ekipa participiraju u vlasti, no kao što sam gore napisao, teško mi je vjerovati da solidan dio njih želi biti u istom košu s HDZ-om i nadaju se da će HDZ sam sebe upucati u nogu i ispasti iz igre. Ono na što nisu računali su neracionalni zahtjevi vlastitog vodstva koje postavlja zahtjeve koje nitko normalan ne može prihvatiti, a koji izgledaju kao pokušaj kreiranja alibija za koaliciju s HDZ-om (ne vidim drugog objašnjenja), pa se stoga pregovori u pozadini sigurno intenziviraju i nije čudo da vijesti o nezadovoljstvu polako izranjaju na površinu.

Situacija je dakle složena, reforme smo prestali spominjati jer je suglasje oko potrebe što se mora učiniti očito preveliko i prebacili smo se na kadrovska pitanja kako bi netko ispao iz igre. I dok MOST možda na današnji dan “ucjenjuje” velike, rapidno se bliži dan kada će se situacija u cijelosti preokrenuti.

Ima cijeli niz narodnih mudrosti koje objašnjavaju današnje stanje u kojem se nalazimo, no ključ je u odgovornosti, MOST ili oni koji donose odluke u njemu moraju preuzeti odgovornost proporcionalno svojem utjecaju na buduću vlast, ili, ako se nisu u stanju s time nositi onda priznati nedostatak kapaciteta i odstupiti. Na SDP-u i HDZ-u je da ili naprave dogovor s MOST-om, ili što mislim da bi u ovome času bilo možda mudrije, dogovore konstituiranje i raspuštanje sabora i ponovljene izbore jer je cijena koju MOST traži možda ipak prevelika za ovu zemlju.

Misao dana:
Progress just means bad things happen faster.

Ministarstvo entuzijazma

Davne 1979. godine tadašnji Američki predsjednik Jimmy Carter obratio se naciji i pred kamerama odrecitirao svoj glasoviti govor o „krizi povjerenja“(1)  koji ga je, po mišljenju mnogih, u  konačnici koštao i drugog mandata u Bijeloj kući. Taj govor, iako se u startu trebao baviti energetskom krizom,  pretvorio se u govor u kojem je Carter pokušao objasniti kako je temeljni razlog stagnacije SAD-a kriza povjerenja u državu, crkvu, školstvo, vojsku i u konačnici u sebe same kao one koji su pokretači i motori rasta. Pojednostavljeno, ako ne vjerujemo sami u sebe i vlastitu sposobnost napretka, kako onda možemo očekivati da zajednica u cjelini napreduje.

Trideset i tri godine kasnije čini mi se kako je i Hrvatsku zahvatila kriza povjerenja ili – još bolje – nedostatak elementarnog optimizma da sutra doista može biti bolje. Ako nismo u stanju prepoznati svijetle primjere i iskoristiti ih kao motivaciju, ako govorimo o padu kupovne moći, padu prometa u maloprodaji, industrijskoj proizvodnji, izvozu, inflaciji, rastu kamata, nezaposlenima… kako onda možemo očekivati da oni koji su u stanju kreirati neku novu vrijednost doista krenu u taj rizik umjesto da se ukopaju u mjestu i sa svojih u pravilu sigurnih pozicija čekaju razvoj događaja?

U jednoj od TV emisija koje sam nedavno gledao, voditelj je objašnjavao važnost i potrebu da slavimo (engl. celebrate) uspjehe naših poduzetnika. I doista, ako promatrate američke medije nije teško uočiti kako se ljudi poput Bill Gatesa, Marka Zuckerberga, Elon Muska promoviraju kao heroji; oni su svijetli primjer koji su dosezi mogući uz dobru ideju i dovoljno truda.

Ovdje nažalost nemamo primjera tog kalibra, a  oni koje nam proturaju kao poduzetničke heroje to u biti i nisu. Mnoga poduzetnička imena uopće nisu poduzetnici jer nisu ništa novoga stvorili. Rijetko kada (ako uopće) razvili su nove proizvode ili usluge; u ovom ili onom krugu pretvorbe, privatizacije ili vlasničke konsolidacije preuzeli su tvrtke i možda dodali koji okus sladoleda, novi okus vode, ofarbali hotel i platili dizajnera za „rebranding“, pa čak i povećali udio na tržištu – no novih proizvodnih pogona u kojima nešto novo proizvodimo u nekim značajnijim količinama nismo vidjeli.

Naša ekonomska ekspanzija sličnija je konsolidaciji tržišta nego stvaranju novih vrijednosti, a naši heroji su u pravilu (privremeni) upravitelji imovinom koju smo zatekli prelaskom iz jednog u drugo društveno uređenje. Manageri u tim tvrtkama bave se računanjem u tabličnim kalkulatorima i procjenama rizika i njihov je posao da rizik izbjegavaju u širokom luku, dok su poduzetnici oni koji su voljni svoje vrijeme, reputaciju i kapital staviti na kocku i okladiti se sa svijetom koji ih okružuje da upravo njihova ideja, proizvod ili usluga može uspjeti. Manageri se bave potezima koji će imati egzaktne posljedice na bilancu i poslovanje tvrtke, dok poduzetnici stvaraju proizvode i usluge za koje misle da mogu naći svoje mjesto na tržištu. Manageri uspijevaju zahvaljujući, a poduzetnici unatoč svemu, a mi imamo kronični nedostatak ovih potonjih.

Kao u sportu, potrebna nam je publika koja konzumira rezultate igre, potrebni su nam igrači koji se nadmeću, potrebni su nam i suci koji osiguravaju da je igra čista i poštena no najviše od svega, potrebni su nam pobjednici; oni koji pobjeđuju, zbog kojih djecu vodimo na utakmice i pokazujemo im primjerom što čovjek može učiniti ako je dovoljno uporan, hrabar, domišljat. Naši heroji su personifikacija onoga što bi mi mogli i trebali biti samo ako dovoljno zapnemo, a mi smo nažalost ostali bez poduzetničkih heroja (ako smo ih ikada i imali).

Naš premijer je prije nekoliko tjedana u Berlinu u diskusiji, vjerojatno kao jednu u nizu njegovih doskočica izrekao kako ne možemo osnovati ministarstvo entuzijazma, no razmišljajući o tome došao sam do zaključka kako nam je možda upravo to potrebno. Ministarstvo koje će izdvajati i svima pokazivati primjere, ili možda još bolje ministarstvo koje će krčiti nepotrebne i besmislene propise koji guše poduzetničku ideju.

Možda nam nije potrebno osnivanje tvrtke za desetak kuna što više podsjeća na telekom reklame gdje za nekoliko kuna kupujete mobilni uređaj snova ali ga zato plaćate redovito u skupim mjesečnim ratama u godinama koje dolaze. Nije kritični trenutak poduzetništva osnivanje tvrtke nego preživljavanje tih prvih nekoliko godina.

Vlada je, vidimo, odlučila pokrenuti entuzijazam i ekonomiju kroz nekolicinu velikih projekata javnih poduzeća. No, je li to dobra logika jer jedna električna centrala neće zaposliti puno ljudi. Važno je biti energetski neovisan, no zar nije moda i bolje uložiti u program financiranja energetskih fasada za više od milijun stambenih jedinica u Hrvatskoj? Na taj način zaposlili bi desetke tisuća ljudi koji ionako nemaju kvalifikaciju da rade nešto kompleksnije. Do izražaja bi došle stotine poduzetnika koji bi zgrabili priliku i pronašli sebe.

Ima li itko tko vjeruje da će gradnja nove centrale zaposliti tisuće ljudi? Ili je možda vjerojatnije da će 40.000 malenih i mikropoduzetnika i obrtnika zaposliti svaki po jednog, dvoje ili troje novih zaposlenika? Da li je bolje investirati kako bi i dalje trošili ono što nije naše, jer će i ugljen za termoelektranu doći iz uvoza, ili je bolje štedjeti i ušteđeno utrošiti na nešto drugo? Ili, u konačnici, što bi više pokrenulo entuzijazam ljudi; saznanje da ćemo u nekom času sagraditi velebnu elektranu usred prekrasne Istre, ili činjenica da se 20, 40 ili 80 tisuća ljudi s burze razmililo po stotinama malenih gradilišta širom Hrvatske?

Prije nekoliko dana posjetila nas je i grupa američkih investitora „Geeks on a plane“, koji putuju svijetom i pokušavaju identificirati zanimljive visoko tehnološke projekte za koje vjeruju da imaju šansu na globalnom tržištu. Od dvadesetak predloženih projekata jedan od njih dobio je ponudu na licu mjesta, a valuacija ideje koje je već podupro lokalni hrvatski poslovni anđeo je milijun dolara. Nekoliko drugih poduzetničkih ideja su u razmatranju i kroz koji tjedan možda još neki od njih dobije investicijsku injekciju i svjetsku šansu.

U izjavi za novinare, Dave McClure jasno je rekao kako su iznenađeni kvalitetom i dinamikom startup zajednice u Hrvatskoj te kako je očigledno da posjedujemo bazen talenata koji je značajno veći od sličnih zemalja koje su posjetili.

Ono što nam nedostaje je malo podrške kako bi ohrabrili one koji imaju ideju da je pokušaju i realizirati. Nedostaje nam entuzijazma i povjerenja u nas same i zato je posjeta  geekova s avionom iznimno važna ne zato što je jedan od dvadeset projekata dobio direktnu investiciju, nego zato da pokažemo da se unatoč svemu ipak može uspjeti.

Ovo nije tekst koji promovira jedno energetsko rješenje u odnosu na drugo ili tekst koji govori o tome kako je sreća domaćih poduzetnika u Silicijskoj dolini ili izvan Hrvatske, nego tekst koji pokušava argumentirati kako je za izlazak iz krize u kojoj se nalazimo važno podići kolektivni entuzijazam zemlje i izdići se iz zaokupljenosti problemima koji nas stišću. Svaki problem je tržišna prilika i moramo početi razmišljati na takav način. Svaki potez i managera i poduzetnika ali i vlade mora biti usmjeren prema tome da ukažemo na pozitivne pomake i podignemo entuzijazam i ohrabrimo one koji smatraju da imaju dobru ideju; nama ne treba jedna velika i sveobuhvatna ideja nego tisuće malenih koje su raspršene po naših 56.000 kvadratnih kilometara.

Krizu povjerenja moramo pretovoriti u fontanu entuzijazma ili ćemo, kao što je to Carter zaključio još 1979. godine nastaviti uvoziti ali zajedno sa svakim predmetom koji uvezemo s njime neizostavno uvozimo i inflaciju i nezaposlenost.

(1) http://millercenter.org/scripps/archive/speeches/detail/3402

Ovaj tekst je napisan i objavljen u časopisu Banka.

Misao dana:
It is not the critic who counts; not the man who points out how the strong man stumbles, or where the doer of deeds could have done them better. The credit belongs to the man who is actually in the arena, whose face is marred by dust and sweat and blood; who strives valiantly; who errs, who comes short again and again, because there is no effort without error and shortcoming; but who does actually strive to do the deeds; who knows great enthusiasms, the great devotions; who spends himself in a worthy cause; who at the best knows in the end the triumph of high achievement, and who at the worst, if he fails, at least fails while daring greatly, so that his place shall never be with those cold and timid souls who neither know victory nor defeat.

O državnim službenicima

Kako me više nema u Večernjem red je da pokušamo ovdje postaviti neki ritam pisanja. Danas mi je tako naletio tekst na tportalu u kojem državni službenici upozoravaju Vladu o tome da se mora s njima koordinirati prije donošenja bilo kakvih odluka, pa tako neki sindikalac kaže:

Novoj vladi ne bi bilo pametno da ponavlja greške svojih prethodnika’, poručio je Dubravko Jagić, predsjednik Sindikata policije, s današnje konferencije za novinare. (tportal)

Na stranu sada to što je “upozorenje” formulirano kao prijetnja, no ima cijeli niz problema s tim stavom. Kao prvo, moje je mišljenje da je sindikalni pokret u Hrvatskoj u cijelosti kompromitiran i sindikati objektivno više ne postoje van državnog sektora. Unutar državnog sektora došlo je u posljednjih godina do raspadanja i formiranja cijelih sindikata, središnjica i matica i u biti nije baš totalno jasno koji sindikat predstavlja koga i koliku podršku u stvari ima. Nadalje, sindikati su poput samog državnog aparata korišteni kao mehanizmi socijalnih zbrinjavanja pa sada imamo državni aparat koji je disfunkcionalan i prenapuhan. A kada kažem državni aparat ne mislim samo na državne službenike nego na ukupne ljudske resurse u svim institucijama koje se financiraju direktno iz državnog proračuna odnosno one koji rade u javnim poduzećima. Takvih ima oko 350.000 ljudi ili otprilike 1 od 4 zaposlena radi u državi ili za državu direktno.

Kada se krene diskutirati o državnoj upravi onda će iritantni sindikalni čelnici početi izvlačiti razne statistike koje će pokazati kako je primjerice broj državnih službenika u Hrvatskoj usporediv i donekle u nekoj sredini u usporedbi s drugim državama, no ono o čemu neće govoriti je struktura te uprave koja se dramatično razlikuje; pa dok možda u nekim agregiranim brojevima držimo ritam s ostatkom svijeta u drugim komponentama zaostajemo.

Moje iskustvo pokazuje kako postoje državni službenici koji su sjajni i inteligentni, no oni su donekle poput jetija, mnogi govore i uvjeravaju nas da postoje ali rijetki su ih vidjeli (ja jesam), a oni koji su ih vidjeli njima se ne vjeruje. Onda imamo još jednu ogromnu količinu onih koji, da budem jako pristojan, okupiraju prostor i poput crnih rupa konzumiraju energiju i resurse te jedna isto solidna količina onih koji su se pomirili s time da im je u najboljoj maniri marksizma vrijeme između 8:30 i 16:30 u cijelosti izgubljeno pa poput hipnotiziranih jedinki obavljaju svoj posao na razini automata (ako niste, lijepo molim da pročitate moj stari tekst o konceptu destilirane gluposti). Ovih prvih nam dakle treba još, ove druge treba najuriti, a ove treće motivirati.

Konsekvence ovog Frankensteinovskog ustroja države živimo pa ih je glupo i objašnjavati.

Imali smo dakle izbore i nova ekipa je došla na vlast, pa je tako novi predsjednik Vlade rekao prije neki dan:

Za postizanje gospodarskog rasta i veće zaposlenosti lomit će sve birokratke otpore kako bi se otvorio put ulaganjima koja će voditi do ispunjenja navedenih ciljeva. (jutarnji)

Jedan od mojih zaključaka u radu s državnom birokracijom, a to je iznimno bitno shvatiti da bi ih uopće razumjeli je to da rezultat uopće nije bitan. Apsolutno je nevažno da li će neki projekt završiti, hoće li završiti uspješno ili ne, hoće li završiti na vrijeme ili ne. Dakle ja važnije da imamo proces i da je on u tijeku, a proces koji je u tijeku znači da su svi jako zauzeti i da rade. Birokracija ima tendenciju da razvije vlastitu inteligenciju koji oblikuje radne procese na načine koji nisu nužno najefikasniji (opet, vrlo pristojno rečeno) i prijetnja svakoj birokraciji su oni koji žele mijenjati status quo, a prijetnja su zato što donose promjenu koja se može manifestirati u promjenama radnih procesa i procedura, a promjene su najveći neprijatelji uspješne birokracije. Malo tko voli promjene, jer, kao što bi to V iz “V for Vendetta” prekrasno rekao na engleskom, a bez adekvatnog prijevoda na hrvatski svi vole “tranquility of familiar”. I dok gore spomenuti Zoran može donekle utjecati na one kojima je okružen, a oni pak na one u prvom redu ispod njih, ostali slojevi državne birokracije ostaju nepromijenjeni i bez drastične šok terapije tu neće biti promjene. Ako vas zanima kako funkcionira državna administracija i kako smo došli do ove točke, predlažem da pročitate moj stari tekst o pet majmuna koji ilustrira sve probleme ove države u jednostavnoj priči.

Misao dana:
The only thing that saves us from the bureaucracy is inefficiency. An efficient bureaucracy is the greatest threat to liberty.