Mračni blog

Vidim da postoji nesuglasje oko toga jesmo li u krizi ili nismo, čak bih išao toliko daleko da bih se složio s aktualnim premijerom (Ivo Sanader op.a.) koji je prije nekoliko dana rekao kako Hrvatska nije u krizi – čini mi se da se on i ja slažemo kako kriza tek stiže – pa se stoga zbunjujući potezi primjerice Rohatinskog, gdje je on u proteklih niti 90 dana bankama otpustio 12mlrd kuna i još ih zadužio za dodatnih 7.5mlrd možda čine previšepaničnima osim ako je neka frka u tijeku, no kako imamo otvorenu vlast koja nam je povijesno uvijek priznavala kada je bilo problema – doista ne vidim razloga za tako nervozne reakcije (možda se Rohatinski malo umislio zadnjih dana nakon što je dobio nagradu pa se i opustio i postao kreativan, tko zna).

Anyway, pogledajmo što je to kriza i kako je dožvljavaju stranci. Za početak što kaže struka:

Zastrašujući rizici su oni koji stimuliraju jaku emocionalnu reakciju. Takvi rizici, koji uobičajeno uključuju velike konsekvence, najčešće imaju i malu vjerojatnost događaja osobito zato jer život danas nije više težak, brutalan i kratak. Suočavajući se sa zastraušujućim rizikom niske vjerojatnosti, ljudi često pretjeruju oko prednosti preventivnih, stimulativnih ili mjera smanjenja rizika. U osobnom ali i političkom životu, rezultat je štetno prereagiranje na rizike. Dokaz za ovaj fenomen nevrednovanja vjerojatnosti i nesposobnost razlikovanja visokih i niskih rizika je pristrana odluka oko aktivnosti koje se pokreću za rješenje percipirane krize. (Cass Sunstein)

Prevedeno (prvo s engleskog na hrvatski a potom i pojednostavljeno): suočivši se s velikom percipiranom krizom imamo tendenciju pretjerivanja. Ili: kriza je samo u našim glavama.

Razmislite o slijedećoj situaciji. DHL je zapošljavao 10.000 ljudi a Wilmington je grad s 12.000 stanovnika (nisu svi stanovali unutar gradskih granica). Kada DHL ode neće biti drugih poslodavaca da preuzmu neradno stanovništvo, a DHL je odlučio otići. DHL gubi 6 mil USD dnevno i trenutno zatvara svoje pogone unutar US. Nikakvi javni radovi ili izgradnja škola neće pomoći u zapošljavanju nezaposlenih u Wilmingtonu. Banke mogu kreditirati i cijena kapitala će pasti, no DHL se neće vratiti. Čak i kada se ekonomija oporavi, hoće li Wilmington? Tužna je istina da radnici Wilmingtona imaju vrlo malo šansu da ikada više nađu posao u svome gradu. (marginal revolution)

Poučak gornje priče je između ostaloga i to da više ništa neće biti isto. Kriza kreira tektonske poremećaje koji će trajno narušiti i promijeniti odnose i glupo je vjerovati da ćemo po završetku krize poslovati po starome. Ovo je bolno pravilo za Ameriku, ali vrijedi i za nas koji smo visoko globalizirana zemlja (jedna jedina tablica na kojoj naizgled stojimo super iako je upitno da li je to dobro). Danas nemate više kome prodati svoj proizvod, no kada kriza prođe hoće li se vaš kupac vratiti?

Trošak transporta za kontejnere iz Azije u Europu su pali na nulu po prvi puta otkako postoje zapisi, podvlačeći dramatični kolaps trgovine od pada svjetske ekonomije u listopadu.

Trgovinski podaci od azijskih tigrova je bio očajan u proteklih nekoliko tjedana, reflektirajući rasulo na američkom, britanskom i europskom tržištu. Korejski izvoz je pao 30% u odnosu na godinu ranije. Izvoz je pao 42% u Taiwanu i 27% u Japanu prema najnovijim podacima. Čak je i kina počela uočavati direktno smanjenje isporuka, osobito u čeliku, elektronici i tekstilu.

Prazni brodovi su sada poredani u redovima ispred singapurske luke, kreirajući strašljive siluete poput vojne flote na sidrištu. Stručnjaci za transport kažu kako je broj plovila koje se kreću uokolo visoko iznad plovne linije neobično velik što indicira nisku opterećenost teretom. (telegraph)

Rok isporuke robe iz azije u brodskom transportu je 4-6 tjedana, dakle 6-8 koliko je potrebno da ta roba stigne na vaše i naše police. Tj. u ovom slučaju neće doći na naše police jer je nitko nije naručio. Nema trgovine pa nema niti PDVa, nema trgovine pa se pitam što se dešava s onima koji financiranje svoje operacije baziraju na obrtaju zalihe? Što će se desiti u trgovinskom sektoru za 8-12 tjedana?

U studenom ste zatvorili burzu u Zimbabweu. Hoćete li je otvoriti ponovno?
Brokeri su kreirali izvore novca koji ne postoje. Tiskao sam 1.5quadriliona, ali burza je operirala sa 100 sextiliona. Pa sam se upitao “Tko to radi moj posao?”. Osim ako neće biti više discipline i časti, burza će biti zatvorena. Ne mogu se baviti time. Doista ne znam kada će biti otvorena. Ovo je slobodno tržište, businessu mora biti dozvoljeno da uspije ili propadne. (Newsweek)

Zapamtite ovu novu doktrinu iz Zimbabwea; u neobičnim vremenima treba primjeniti neobične lijekove.

Postoji debata treba li nam financijski stimulacija, postižu li rezananja poreza efekte. Postoji ta cijela akademska diskusija među ekonomistima. Što vi mislite. Da li je ovo ispravan put sa stimulacijama i smanjenjem poreza?
Odgovor je da nitko ne zna. Ekonomisti ne znaju. Sve što znamo je da usmjeravamo sve što imamo na krizu, kao i kada se pitamo kada gasimo požar da li je efektnije da vodu usmjerimo na jedan ili drugi kraj požara. Koristiti ćete sva raspoloživa sredstva boreći se protiv stihije. A ljudi, oni ne znaju koji su doista efekti. Ekonomisti vole govoriti o tome, ali na kraju većina njih je bila jako, jako u krivu posljednjih godina. Mi ne znamo savršene odgovore na gornja pitanja. Ono što znamo je da stajanje i nečinjenje zastrašujuća pogreška ili taktika sakrivanja bi bila pogreška i mi ne znamo koliko ćemo efekti biti u kratkom roku ili koliko će se brzo stvari ispraviti. Ono što znamo je da američka mašina radi sjajno i da će ponovno raditi sjajno. (calculatedriskblog)

Warren Buffet je zaradio i/ili izgubio više nego što je ukupni hrvatski BDP nekoliko puta za redom, pa ako on kaže da nema pojma kako riješiti krizi i ako on kaže da je loše sjediti i promatrati sa strane onda je to valjda tako (ili barem treba uzeti u razmatranje da je on mislio ozbiljno).

I da zaključim, novci su najplašljivija životinja i brdo toga što se već dogodilo je u stvari uključilo buduće događaje koji tek slijede, no pravi efekti na naše živote slijede kada se te silne brojke, postoci i gubici počnu slijevati prema našim dućanima, bankama i tvrtkama u kojima radimo (možda je bolje reći “kada se počnu ne slijevati”).

Misao dana:
Uopće ne brinem za javni dug, on je dovoljno velik da se brine sam za sebe.

Počeci su uvijek dobri za postavljanje vizija koje želimo sustići, pa tako i ove godine da pokušam s jednim takvim vizionarskim pogledom u budućnost; i to onom vrstom pogleda kojeg možda imate kada se na vrhu nekog brda zagledate u horizont dok vam oko ne zasuzi, fokus smanji u jednu malenu i daleku točku i dok sve ostalo ne postane pomalo neoštro.

Promatram ekipu na pollitici i očigledno je da frustracija raste, mislim da je razna te frustracija zasada još uvijek preniska za konkretniju akciju, no napetost se sasvim sigurno osjeća u zraku. Mnogi misle da stvari idu u krivom smjeru i poput meteopata nije nam potrebna vremenska prognoza da bi znali da se osjećamo loše. Nešto treba učiniti kako bi se stvar pokrenula s mrtve točke (ili barem zaustavila silazna putanja) pa eto da i ja napišem nekoliko osnovnih ideja koje smatram da je nužno zadovoljiti kako bi se stvorile pretpostavke da ova zemlja postane sretnije mjesto.

• Vladavina prava: vladavina prava je fraza koju toliko često spominjemo da vjerojatno malo kome ona uopće nešto znači, to je fraza koju koristimo kako bi popunili rečenice, ispunili prostor i izgledali pametno. No, vladavina prava u svojoj srži znači da svi moraju biti jednaki pred zakonom i to je ultimativno pravilo. Problem je u tome što se o provedbi zakona odlučuje pred sudovima koji su nominalno neovisni od izvršne vlasti pa je tako sudstvo jedan od idealnih krivaca za praktički bilo što. No zakonodava i izvršna vlast imaju zadatak da kreiraju efikasan okvir za to pravosuđe i mali koraci bi tu puno toga mogli napraviti. Jednakost pred zakonom se ne manifestira samo kroz ista načela odlučivanja na sudu, nego i kroz redosljed po kojem vaš predmet dolazi na red. Jednakost pred zakonom se postiže i tako da državni tužitelji, inspekcijske službe i svi ostali koji predlažu predmete sudovima funkcioniraju na jednak način prema svima. Dok imate državnog tužitelja koji se prema premijeru ponaša kao prema svom šefu nema neovisnosti u pravosuđu, a sve što nam treba je nekoliko doista “neovisnih” postupaka i pokoji doista važan optuženik da se plima okrene u drugome smjeru. Ako kažemo da je naš pravosudni sustav (a koji je temelj funkcioniranja države) neučinkovit i nepravedan, pa slobodno kažemo i korumpiran – tada vrijedi spomenuti i kako uvijek ima puno sljedbenika a malo vođa. Ono što nama treba u sudstvu i odvjetništvu su ljudi poput Željka Rohatinskoga, istinski neovisni ljudi koji profesionalno obavljaju svoj posao. Nekolicina takvih (a sasvim sigurno ih imamo nekoliko) je više nego dovoljno da se puno učini za vladavinu prava, više nego što će učiniti svi akcijski planovi, sjajni zakoni i parole izrečene na govornicama sabora ili vlade. Štogod mi mislili, bez vladavine prava nema dugoročnog i istinskog prosperiteta.
• Državna uprava: hrvatska državna uprava je jedan megalomanski i neefikasni aparat koji je tijekom godinama atrofirao do granica neizdržljivosti, a pažljivom rodjačkom i politički podobnom kadrovskom politikom pretvorio se u akumulator destilirane gluposti ove zemlje. To ne znači da su u cijelosti neupotrebljivi, no oni koji nas reguliraju, koji prate ono što radimo i koji su zadužen da interveniraju kada nešto krene po zlu objektivno nisu za taj posao sposobni; pa kao što je dobro njima na njihovim radnim mjestima – tako nema niti stvarne potrebe da se za nas ostale, a koji smo van tog sustava – učini bilo što da bi nam život bio lakši. Problem upravljanja državom neće biti jednostavno riješiti i to je dugoročni proces; no postoje alati koji bi u tome mogli puno pomoći. Neki od tih alata su transparetnost, zavist, znatiželja i čista ljubomora koje se pod određenim uvjetima mogu upregnuti za opće dobro. Nekoliko strateški raspoređenih web i sql servera mogu napraviti čuda po pitanju transparentnosti. Sve što treba je učiniti maksimum podataka javno dostupnima. Ne radi se ovdje o državnim tajnama nego o redosljedu rješavanja predmeta (na sudovima, bolnicama, tijelima državne uprave) – računala imaju tu sjajnu osobinu da možete biti tko god želite ali njima ste samo broj, a brojevi su njima svi identični i predmeti neće preskakati redosljed, niti će se zadržavati u ladicama a da to svi ne znaju (tu ide zavist, znatiželja, ljubomora u akciju). Britanija je tako brdo podataka o funkcioniranju javne uprave javno objavila u nadi da će kreativni ljudi to proučiti i početi donositi zaključke – a iz mudrog zaključka prirodno slijedi i neko rješenje. Javne nabave bi doista morale biti javne i nema boljega da kontroling cijelog procesa odrade one koji su u njemu izgubili jer će biti najmotiviraniji pronaći propust. Potrošnja državnih dužnosnika, njihovi kalendari i tko se kada s kime sastaje bi morali biti javni podaci (do određene razine, naravno), u okolini u kojoj sudski procesi ili prijave ne znače ništa (dapače, šljiviš državnog dužnosnika bez sukoba interesa) – stup strama je dobrodošao mehanizam kontrole vlasti. Treba poraditi i na slici državne uprave prema društvu koje ta uprava opslužuje – pristojniji ljudi na šalterima, osvjetljenije prostorije, postupci koji manje podsjećaju na Kafku. Treba otvoriti kanale komunikacije; telefonom, emailom ili pismom (a sve skupa lijepo evidentirano i posloženo pa da se ne može reći da netko nešto nije primio). Treba smanjiti broj formulara i stimulirati da se maksimum mogući odrađuje putem interneta. Ako želiš predati obrazac na papiru i to je OK, ali treba platiti i 20kn biljega za tu privlegiju. Informatizacija i integracija apslutno svega sa svime mora biti totalni prioritet – trošak informatizacije je smiješno maleni u odnosu na troškove koji nastaju neefikasnošću državne uprave.
• Obrazovanje: Ako me pitate jedan jedini sektor u koji treba ulagati a kako bi se država pomakla s mjesta tada je to obrazovanje. Ulagati u obrazovanje je nešto totalno drugačije od ulaganja u školske ili fakultetske zgrade ili kampuse. Ulaganje u obrazovanje je ulaganje u stručnu literaturu, usavršavanje učitelja, nastavnika ili profesora. Ulaganje u obrazovanje su stipendije za istaknute učenike, ulaganje u obrazovanje je ulaganje u nastavna sredstva. Ulaganje u zgrade je ulaganje u građevinski sektor. Svake godine iz škola kod nas izlazi 40ak tisuća novih ljudi koji završavaju na tržištu rada. Škole i fakulteti moraju biti premreženi s državnom upravom i gospodarstvom i to na način da upravo oni određuju profile ljudi i set vještina i znanja koji su tim organizacijama potrebne kako bi svoj posao odradile na najbolji mogući način. Deficitarna zanimanja se mogu stipendirati, smjerove koji kreiraju prekomjerne brojeve učenika/studenata treba hladnokrvno smanjivati i po potrebi zatvarati. Ako uložimo danas, prve rezultate ćemo dobiti za 4-5 godina, a to je jako, jako brzo. Hrvatska nikada neće biti jeftina zemlja, mi nismo kina niti ćemo to ikada postati. Smješteni smo usred europe i troškovi života i očekivanja ljudi su u direktnoj ovisnosti o našoj okolini i to se neće izmjeniti. Mi nemamo niti prirodne resurse koje bi mogli prodavati ispod cijene kako bi krpali domaću ekonomiju i jedini dugoročni resurs koji imamo su ljudi. U ljude moramo ulagati, i obrazovanje mora odgovarati potrebama vremena.
• Zdravstvo: ne znam da li ste pratili, no hrvatska je na samome dnu (ili vrhu, ovisi kako gledate na taj problem) po broju bolovanja, hrvati ispadaju jedni o bolesnijih naroda u europi. Kažu kako je jedan od pokazatelja “zdravlja” neke tvrtke i broj tj. udio bolovanja u ukupnoj satnici – mi smo ovdje rekorderi. Fiktivna bolovanja opterećuju zdrastvene djelatnike nepotrebnim poslom ali i smanjuju učinkovitost dijelova države (uprave ili gospodarstva) odakle ti fiktivni bolesnici dolaze. Zdravstvo već godinama (ako ne i oduvijek) radi ogromne propuste na način da uspješne liječnike pretvara u neuspješne ravnatelje bolnica što kreira dvostruki gubitak; management u zdravstvu mora biti profesionalan i ako je to cijeli svijet shvatio onda moramo i mi. Što prije – to bolje za nas, ima i ona neka zdrastvena poslovica na tu temu “bolje spriječiti nego liječiti” – kod nas je možda kasno za sprečavanje, ali definitivno može biti bitno gorje.
• Gospodarstvo: štogod vam rekli, država je ta koja mora kreirati okvir za uspješno gospodarstvo i država tu može učiniti čuda samo kada bi postojalo vizije i hrabrosti. Primjerice, ako samo gledate na najkrupnijoj razini – dakle onoj državnih prihoda. Porezi koji pune proračun se svode na porez na dodanu vrijednost, porez na dohodak (ili porez na rad) i porez na dobit (porez na profit poduzetnika). Ako pogledate omjere, vidjeti ćete da na PDV otpada uvjerljivo najveći postotak prihoda, potom na dohodak i na kraju porez na dobit. Kada određujete cijenu svog proizvoda u njemu sudjeluju troškovi materijala i sirovina koje koristite, troškovi rada i trošak kapitala koji je nužan da bi nešto proizveli (ovo je podjednostavljeno ali je u osnovi tako). Hrvatska nije zemlja koja proizvodi sirovinu pa ta sirovina nije jeftina (zato jer je iz uvoza, a i ako nije, nema razloga da je prodajemo ispod tržišne cijene), zahvaljujući zemljopisnoj poziciji dostupnost kapitala nam je poprilično dobra (unatoč krizi) i u stvari jedino što nas muči je struktura i cijena rada. Malim pomacima u cijeni rada na što država može utjecati redistribucijom poreznog tereta možemo smanjiti trošak proizvodnje proizvoda i učiniti proizvod konkurentnijim. Nije rješenje smanjivati PDV (iako se čini da su to svi napustili kao ideju, ali čisto da budemo jasni) nego smanjivati trošak rada ili preciznije opterećenje na rad, jer time činimo domaću proizvodnju konkurentnijom dok bi smanjenjem PDVa svima učinili istu uslugu, a ipak moramo braniti nacionalne boje. Hrvatska nije zemlja koja može biti isključena iz tokova roba i usluga, udio uvoza u ekonomiji nam je ogroman, udio izvoza malen; no ono o čemu malo tko razmišlja je da je kuna utrošena na domaći proizvod jedna kuna manje uvoza i ujedno jedna kuna manje u negativnoj robnoj razmjeni. Za proizvode koje smo u stanju proizvesti treba identificirati i ukloniti razloge zbog kojih su skuplji nego inozemni. O pitanjima troška i učinkovitosti proizvodnje (ali i bilo kojega drugog dijela društva) možemo i moramo učiti od najboljih. Znanje, koliko god skupo bilo je i dalje jeftino u odnosu na gubitke koje svekodnevno kreiramo. Ovi krajevi su kroz stoljeća iznjedrili puno sjajnih ljudi koji su svojim znanjem i naporom doslovce promijenili svijet – nema nijednog razloga da to ne napravimo opet.
• Energetika: o energiji se puno raspravlja, naftna kriza koja je stvarana godina i koja je netragom nestala skoro pa preko noći pokrenula je mnoge na razmišljanje. Trenutnu situaciju ne treba precijeniti niti se nadati da će dugo trajati, troškovi energije su na nezaustavljivom putu prema gore i prema energiji se treba postaviti danas kako bi osigurali energetski mirnu budućnost (što neće biti jednostavno jer smo energetski siromašna zemlja). Priča o ukrajini i plinu nije od jučer i na školi od prije nekoliko godina nismo ništa naučili niti se za to pripremili. Energetska učinkovitost i tzv. zelena ekonomija je nova sintagma za budućnost. Jedan kilovat kojeg smo uštedjeli je jedan kilovat kojeg nismo morali proizvesti je jedan kilovat energije kojeg možemo upotrijebiti u budućnosti. Malene zemlje poput primjerice Danske (s kojom se u mnogočemu možemo uspoređivati) dobar dio svoje ekonomije bazira upravo na zelenom pristupu svojoj ekonomiji i to je možda prostor u kojem se možemo pronaći i pokrenuti gospodarstvo (da, Amerika danas puno govori o tome, no to ne znači da je ovo manje primjenjivo ili manje važno za nas). Hrvatska nikada neće biti energetski neovisna zemlja, no to ne znači da već danas ne moramo učiniti sve da kada energetska kriza krene punom svojom snagom budemo spremni ili barem najmanje izloženi.

Ono što nama u stvari najviše treba, a što smo negdje putem izgubili, je ljestvica vrijednosti – sposobnost da razlikujemo dobro od lošega i mudrost da znamo donijeti ispravnu dugoročnu odluku, a ne onu koja vrijedi od danas do sutra, a sve kako bi već jednom počeli djelovati na uzroke umjesto da kontinuirano lijepimo flastere po posljedicama.

Misao dana:
No one ever attains very eminent success by simply doing what is required of him; it is the amount and excellence of what is over and above the required that determines the greatness of ultimate distinction.

Jučer sam ulovio pod ruke Jutarnji list i negdje unutra je pisalo kako je Sanader popričao s nekim iz EUa i pritom “zaoštrio” odnos prema EU a sve skupa vezano uz ZERP. Ovo je naravno smiješno, jer ne zaoštrava Hrvatska (ili Sanader) ništa prema EU, nego je EU taj koji zaoštrava odnos prema nama – no kako su neki na pollitici primjetili, baš je zgodno da imamo problem sa ZERPom jer imamo temu koja ima nacionalnu podršku pa pod problem ZERPa možemo uredno proturiti i alibi za zaustavljanje (usporavanje, privremeno odustajanje ilikoji god želite izraz iskoristiti za činjenicu da pregovori polako staju) pregovora sa EU. How convenient!

Zanimljiva je ta situacija sa ZERPom jer (po mom shvaćanju problema), čisto da ponovim, cijeli problem proizlazi iz nesretnog sastanka s Hidom Biščevićem (koji se uzgred rečeno susreo na “marginama” nekog sastanka s Bill Gatesom; toplo se samo nadam da nije ništa potpisao ili obećao). Naravno, na unutarnjem planu novine nas obasipaju informacijama kako je to bio usputni sastanak i kako nikakva obveza iz njega ne proizlazi, no zašto oni nas uvjeravaju u tako nešto, većinom smo ionako za ZERP – u to isto treba uvjeriti i Slovence i Talijane a i EK čiji je predstavnik bio na tom sastanku, oni su ti koji moraju reći da doista, riječ je o bezveznom sastanku, praktički ad-hoc sazvanoj kavi u Briselu na kojem se više prijateljski čavrljalo nego stvarno radilo. Pojma nemam, možda upravo sada Jandroković uvjerava briselske birokrate što se u stvari dogodilo i tko je što doista rekao (ali i mislio, što je puno važnije).

Željko Rohatinski je legenda i to je valjda sada svima jasno, čovjek je lijepo rekao početkom studenog što nam slijedi, mediji su to manje ili više uspješno prešutjeli i sada kada je svinjac nastao a igra “vola oko stola” se rapidno bliži kraju svi pogledavaju u dostupne stolce i pitaju se tko će ostati stajati. Sanader je u odsutnom trenutku pomislio kako bi bilo super da to bude upravo Rohatinski kao idealni kandidat, no Rohatinski ga je lijepo dočekao i zašamarao kao malog balavca.

Problem spirale inflacije je vrlo veliki i makar on u ovome času nije kritičan parametar u našoj ekonomiji vrlo brzo bi to mogao postati a onda će ono što recimo Šuker naziva “ekonomskom politikom” postati betonski uteg oko nogu. Čisto da nabrojimo nekoliko vrlo zanimljivih parametara koje vrijedi imati na oku i onako seljačko shvaćanje što to točno znači.

Inflacija koja će po svoj prilici okinuti 6% je ukratko mjera koja kaže da ono što ste prošle godine platili 100 danas košta 106. Naravno, kako je Sanaderovo povjerenstvo za praćenje bure primjetilo, nisu svi artikli poskupili 6%, neki su poskupili manje a neki više. Primjerice, poljoprivredni proizvodi su poskupili daleko više od tih 6%. Bila je suša kažu, uvozi se puno, cijene po inozemstvu ne možemo kontrolirati i kako to već ide. Ista ova Sanaderova vlada svojevremeno je govorila (u prethodnom mandatu) kako u ladici ima plan za navodnjavanje poljoprivrednih zemljišta. Lijepo je znati da je taj plan i dalje na suhom, tamnom i hladnom mjestu.

Na cijene prehrambenih proizvoda očigledno utječu i vremenske nepogode, no isto tako i situacija u okruženju; poljoprivreda koja nam je rascjepkana kako to već je, teško da može proizvesti osobito konkurentan proizvod (ok, ima izuzetaka ali…) , a zanimljiva je priča o biogorivima kao faktor rasta cijene poljoprivrednih proizvoda. Naime, sve više i više se počinju koristiti uljarice za biodiesel u europi, odnosno različite druge kulture (poput trstike ili kukuruza) za etanol što je zamjena za benzinska goriva. Što je cijena barela nafte veća, to je proizvodnja biogoriva konkurentnija, a ekipe koja ima novaca kupiti to gorivo je više nego dovoljno motivirana da natjera poljoprivrednika da umjesto pšenice za visokokonkurentni kruh počne raditi uljarice za ZETov autobus.

U nekoj od svojih silnih prezentacija, Ljubo Jurčić je svojevremeno rekao da nije poanta samo forsirati povećanje izvoza, nego i smanjenje uvoza, a poljoprivredni proizvodi su tu očigledna meta budući da ih uvozimo sve u šesnaest. Naravno, da bi ih netko kupovao moraju postati konkurentni, jedan od segmenata je i gore spomenuto navodnjavanje, pa potom nekakva suvisla “ekonomska politika” prema poljoprivredi i poljoprivrednicima i ovdje negdje u priču dolazi izjava Rohatinskog koji kaže da HNB ima vrlo precizan set alata kojima može pokušati kontrolirati ekonomiju, no mnogobrojni alati se nalaze na Markovom trgu.

Inflacija će raditi pritiske i na neke druge procese, primjerice, može se lagano pojaviti potreba za deprecijacijom kune, to znači da nam odjednom treba npr. 7.8kn za jedan EUR ili možda čak i više. Mogao bi se ispuniti san svih izvoznika o kojem pričaju godinama, no, vrijedi se podsjetiti na naš impresivni vanjski dug koji je sada zasigurno prešao 32mlrd eur i indeksaciju koja bi nastala deprecijacijom. Naime, vaši krediti za automobile i stanove su vezani na tečaj eur ili chf i deprecijacijom bi rate narasle, a plaće bi ostale iste što znači da bi za neke proizvode ostalo manje novaca. Eto udara na kulturu, školovanje, odjeću i krajnju potrošnju koja nas je držala svih ovih godina u pozitivnom gospodarskom rastu. HNB nas mora i hoće štititi od deprecijacije jer je alternativa pogubnija od toga.

Eh i sada u okolnostima rastuće inflacije, nadolazeće recesije u inozemstvu (sjetite se što je Soros rekao, ne morate se s njime slagati kada je riječ o razvoju demokracije no pozorno ga slušajte kada je riječ o burzama jer mu je to day_job) očiglednog smanjenja lokalne potrošnje, rastućih kamata na kredite – postavlja se pitanje kako će naša ekonomija sa zacrtanih 6 i više posto gospodarskog rasta uopće pratiti sve to a da u postupku ne potonemo dublje nego što jesmo.

Sva sreća pa imamo Šukera i “ekonomsku politiku vlade” koja je u detalje razrađena s koalicijskim partnerima. Napokon se osjećam kao da sam u sigurnim rukama. Idemo dalje!

Misao dana:
These economic downturns are very difficult to predict, but sophisticated econometric modeling houses like Data Resources and Chase Econometrics have successfully predicted 14 of the last 3 recessions.

Na monitoru sam našao vijest koja je u originalu došla s HRTa, a koja govori o dramatičnom rastu vanjskih ulaganja (to već cirkulira neko vrijeme ali eto probilo se jučer i do dnevnika).

U prva tri mjeseca ove godine stranci su u Hrvatsku uložili milijardu i 200 milijuna eura. To je porast od čak 133 posto u odnosu na isto razdoblje lani.

U posljednjih 14 godina stranci su u Hrvatsku uložili 15 milijardi i 200 milijuna eura. Protekla godina, s gotovo 3 milijuna eura ulaganja, bila je rekordna. Po udjelu stranih ulaganja u bruto domaći proizvod došli smo na treće mjesto, iza Bugarske i Rumunjske. No sjajne brojke ne odaju sjajno stanje na terenu. Ulaganja su uglavnom bila usmjerena na financijski i bankarski sektor te preuzimanje tvrtki i osvajanje domaćeg tržišta. Nije bilo novih investicija u proizvodnju.

Fora je u tome da je radi smanjenja vanjskog zaduženja HNB do te mjere pooštrio i poskupio zaduženje banaka na inozemnim tržištima da je praktički jedina stvar koja je bankama preostala dokapitalizacija. Osim što je dokapitalizacija “besplatna”, postoji još i mjera adekvatnosti kapitala koja je za banke propisana i ona govori o tome koliki temeljni kapital banke mora biti u odnosu na ukupnu bilancu banke.

Ova ulaganja su dakle isforsirana i to od strane HNBa, a ne radi neke velike gospodarske akivnosti ili ulaganja. Porazno.

Misao dana:
I’ve found that when the market’s going down and you buy funds wisely, at some point in the future you will be happy. You won’t get there by reading ‘Now is the time to buy.’

Jučer sam se dokopao izvješća Nacionalnog vijeća za konkurentnost (i to kompletnog) za 2006. godinu i projekciju za 2007. i uočio sam odmah brdo strašno zanimljivih podataka koje sam htio malo prenjeti dalje, no jučer navečer je sve to zasjenila jedna druga, po meni spektakularna informacija:

Savjet nije uspio potrebnom većinom glasova donijeti konačnu odluku. U takvoj situaciji, ocjenjujući da bi odlaganje donošenja odluke bilo štetno i za BLB i za HNB, temeljem ovlasti iz članka 39, točka 4 Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, donio sam odluku kojom se odbija prethodni zahtjev BLB-a za indirektno stjecanje kvalificiranih udjela u HAAB Zagreb i u Slavonskoj banci, navodi guverner hrvatske središnje banke.

“Potpuno sam svjestan težine takve odluke i osobne odgovornosti, ali i duboko uvjeren u njezinu ispravnost”, zaključuje Rohatinski.

(Jutarnji, Večernji)

Konteksta radi, ovo se odnosi na diskusiju vijeća HNBa o davanju dozvole BLBu (njemačkoj Bayerische Landesbank) a koja je nedavno kupila Hypo Banku. Hypo Banka se našla u središtu cijelog niza skandala što u matičnoj im zemlji Austriji (gdje su prekonoćno dokapitalizirani i potom prodani), a niti hrvatska uprava nije ostala bez smjene jer se jedan solidni dio aktivnosti Hypo banke događao u Hrvatskoj. Navodno, u austriji se dogodio isti problem kao svojevremeno u Riječkoj banci (gdje su stvoreni veliki gubici trgujući na Forexu), a u hrvatskoj banka je svoje razne a kritične plasmane sakrivala po bilancama i tvrtkama satelitima od kojih je najpoznatiji Hypo Alpe Adria consultants, a koji je pak nedavno prodan domaćem konzorciju za neku basnoslovno veliku ali neindetificiranu cifru (govori se o milijardama kuna ako ne i eura).

BLB je u hrvatskoj poznatija kao bivša vlasnicaRiječke banke u kojoj je njihov dealer također trgovao na Forexu i izgubio (ako me sjećanje ne vara) sedamdesetak milijuna dolara što je dovelo do sloma banke. U tome času BLB je prodao banku hrvatskoj državi za 1 euro u jednoj čudnoj i prekonoćnoj transakciji čime je državu ostavio na vjetrometini (vrijedi reći kako je ta ista banka naknadno prodana Erste banci za ako me sjećanje ne vara nekih 20mil eur, te je dodatno dokapitalizirana i sada tvori ErsteSteiermaerkische banku, treću banku u hrvatskoj).

Dakle, na temelju prethodnog ponašanja BLBa, a unatoč snazi BLBa odnosno veličine Hypo banke, vijeće HNBa načelu s Željkom Rohatinskim odbilo je dati suglasnost BLBu za stjecanje vlasništva Hypo banke Hrvatska, što ukratko znači da će BLB morati prodati Hypo banku. Vrijednost transakcije je sasvim sigurno spektakularno velika.

Hail to the Željko Rohatinski!!! Respect!

Telefoni danas negdje užareno zvone :)

Misao dana:
I hate banks. They do nothing positive for anybody except take care of themselves. They’re first in with their fees and first out when there’s trouble.