Categories
Ekonomija

MMF

U posljednje vrijeme se počelo puno razgovarati o MMF-u i dok je trenutno raspoloženje (barem ono koje se javno iskazuje) protiv MMFa, nekako si razmišljam kako su to više ili manje probni baloni koji testiraju javno mijenje i pripremaju javnost za dan kada ćese pokazati kako je MMF nužan za prevladavanje situacije u kojoj se nalazimo.

Neovisno o tome što se MMF smatra neoliberalnom institucijom koja nameće nacionalnim ekonomijama tu doktrinu (što ne mora uvijek biti dobro), ja si nekako mislim da bi nam MMF dobro došao iz puno razloga, a neke od njih imam namjeru nabrojati ovdje.

  • prvenstvena uloga MMF-a i njihovih aranžmana je u biti jamstvo kako država neće otići u “default” prilikom izvršavanja svojih obveza. Podsjetio bih da je nedavno Slovenija napravilo jedno veće zaduženje u rangu veličine oko 3% godišnje kamate, dok se Hrvatska u ovome času redovito zadužuje za kamate koje variraju od 6.5% na više. Smatram da je to vrlo velika razlika u kamatama i kamata u biti odražava dva parametra, a to su cijena novca i rizik povrata. Cijena novca je zbog svjetske krize u ovome času vrlo niska i taj parametar ne igra previše (kamatne stope se skoro na povijesno niskim razinama), no ova razlika do tih 7% koliko plaćamo označava rizik države koji je očito visok. Ulaskom MMFa u Hrvatsku digli bi kredibilitet prema međunarodnim financijskim institucijama i smanjili kamatni teret na proračun.
  • kada smo već kod kamata, vrijedi spomenuti da se ove godine hrvatska država morala zadužiti za više od trideset milijardi kuna i ta razlika kamatne stope kada se pomnoži sa zaduženjem uopće nije minimalna. Svaki postotak veće kamatne stope generira kamatu od skoro milijardu kuna godišnje a milijarda kuna je novac kojeg je teško ignorirati, osobito na duži rok koliko će trajati otplata tih zajmova. Da i ne spominjem kako će u budućnosti sve manje i manje prostora u proračunu ostati za ostale aktivnosti države (što se jasno vidi na vizualizaciji državnog proračuna, sva polja obojana crvenim nijansama su otplate zajmova i te crvene površine će biti sve veće a prostor za ostalo sve manji).
  • ulaskom MMFa u Hrvatsku dobili bi infuziju stranog novca. Hrvatska država se u ovome času maksimalno zadužuje na lokalnom financijskom tržištu. Razloga za to vjerojatno ima više no nijedan nije u biti racionalan. Kreditiranjem države iz interne novčane mase imobilizira se novac koji bi inače bio upotrijebljen za investicije ili potrošnju druge vrste, no puno bitnije zajmovima na domaćem tržištu država mora plaćati premiju na trošak kapitala (jer ga dobije skuplje nego vani) ali istovremeno budući da pokupi sav ili veliku količinu gotova novca s tržišta automatski diže kamatne stope gospodarstvu i ostalim subjektima koji su zainteresirani za kreditno financiranje svojih aktivnosti. Ukratko, odlukom da se financira u Hrvatskoj, država sama diže kamatne stope svojim građanima i gospodarstvu i čini ga nekonkurentnijim. Koji je smisao da Vas banka financira sa 5% kamatom ako gladnoj državi taj isti novac plasira sa 7+%?.
  • financiranjem deficita izvana, ne samo da bi smanjili trošak kapitala nego bi slobodni novac u zemlji bio neutrošen i neplasiran što bi sasvim sigurno barem u nekoj mjeri dovelo do potrebe banka za snižavanjem kamatnih stopa prema gospodarstvu te aktivnijem traženju investicijskih prilika. Ovako, banke nemaju ama baš nikakvu potrebu da plasiraju novac privatnim osobama jer sve što trebaju učiniti je pričekati Šukera da navrati i skine gaće.
  • MMF svoje zajmove uvjetuje različitim vrstama ograničenja koja se u bit svode na ograničeni deficit države, ukidanje subvencija i smanjenje javne potrošnje u svim oblicima. Činjenica je da naša država nije u stanju sama odraditi te zadatke te da je nabujala državna uprava postala pijavica javnog novca. Mislim da treba imati na pameti da osim trideset milijardi kuna koliko nas koštaju plaće javnih djelatnika na tu brojku treba dodati i troškove hladnog pogona (dakle onih troškova koji su nužni da bi radno mjesto postojalo, a ti troškovi poput grijanja, hlađenja, tonera, računala, radnih stolova i koječega drugoga na osnovnu bruto plaću ovisno o (ne)efikasnosti sustava mogu biti 50 i više postotaka. Tako da trošak javne uprave nije samo ovih 30ak milijardi nego je on vjerojatno daleko bliže 45, ako ne i više od 50 milijardi kuna.
  • Naravno, tu se sada treba sjetiti i naših vrlih sindikalista koji uporno govore o tome kako naša javna potrošnja na javne službenike nije bitno drugačija od sličnog troška u Europi. Malo sam se pozabavio tim problemom i moram priznati kako su sindikalisti u pravu i doista naša potrošnja na državne službenike nije osobito veća od bilo koje druge zemlje s kojim bi se htjeli ili mogli usporediti. Nažalost, to je samo polovica istine jer ono što sindikalisti nisu rekli, ali što jasno slijedi iz tih istih brojeva je da je struktura naše državne uprave bitno drugačija od strukture uprava u drugim zemljama tako da ono što nas koči nije nužno sam iznos koliko je to loš balans strukture te potrošnje. Objektivno, dolaskom MMFa mnogim državnim službenicima na nepostojećim ili izmišljenim radnim mjestima trebati će se zahvaliti.

I posljednje:

  • moje je mišljenje da je temeljni razlog zašto se HDZ toliko boji MMFa u biti transparentnost javne potrošnje, te da se kroz različite transfere dramatično utječe na redistribuciju dobara unutar države i u biti to je temeljni razlog bijega od MMFa jer bi se njihovim ulaskom to ne samo razotkrilo nego vjerojatno dobrim dijelom i zaustavilo. Tako nešto u godini koja prethodi izborima jednostavno ne bi bila dobra za izborne šanse trenutno vladajućih te će se oni svom silom boriti protiv MMFa, a da bi nakon izbora MMF preostao kao jedini izbor što će pak na duži rok ograničiti razvojne šanse ove naše male zemlje.

Ako smo nesposobni sami uhvatiti se ukoštac sa problemima koje imamo MMF ili slične institucije su nam potencijalno jedini izlaz jer oni ne nude samo ekonomsku pomoć nego i politički ispušni ventil. Mislim također da je svima u biti jasno kako je postojeće stanje dugoročno neodrživo i da nam mora postati gorje da bi nam u konačnici bilo bolje, no naša vlast, mediokritetska kakva već je, nije u stanju donijeti odgovornu odluku (meni je u biti svejedno da li “bolne rezove” donosimo sami ili pod diktatom).

Nužnost onoga što dolazi je sve više i više jasna, i mislim da je kritično da svi zainteresirani i svi “decision makeri” dođu do zaključka kako će novca, kreditora i zajmova uvijek biti. No ono što ćemo teško ako uopće nadoknaditi je vrijeme koje nemilosrdno istječe.

Jednoga dana, a taj dan nije daleko, uvidjeti ćemo cijenu održavanja ovog sustava na životu i ta cijena se nikome od nas neće svidjeti.

Misao dana:
Time is more valuable than money. You can get more money, but you cannot get more time.

Categories
Ekonomija

Definirajmo krizu

Vidim da postoji nesuglasje oko toga jesmo li u krizi ili nismo, čak bih išao toliko daleko da bih se složio s aktualnim premijerom (Ivo Sanader op.a.) koji je prije nekoliko dana rekao kako Hrvatska nije u krizi – čini mi se da se on i ja slažemo kako kriza tek stiže – pa se stoga zbunjujući potezi primjerice Rohatinskog, gdje je on u proteklih niti 90 dana bankama otpustio 12mlrd kuna i još ih zadužio za dodatnih 7.5mlrd možda čine previšepaničnima osim ako je neka frka u tijeku, no kako imamo otvorenu vlast koja nam je povijesno uvijek priznavala kada je bilo problema – doista ne vidim razloga za tako nervozne reakcije (možda se Rohatinski malo umislio zadnjih dana nakon što je dobio nagradu pa se i opustio i postao kreativan, tko zna).

Anyway, pogledajmo što je to kriza i kako je dožvljavaju stranci. Za početak što kaže struka:

Zastrašujući rizici su oni koji stimuliraju jaku emocionalnu reakciju. Takvi rizici, koji uobičajeno uključuju velike konsekvence, najčešće imaju i malu vjerojatnost događaja osobito zato jer život danas nije više težak, brutalan i kratak. Suočavajući se sa zastraušujućim rizikom niske vjerojatnosti, ljudi često pretjeruju oko prednosti preventivnih, stimulativnih ili mjera smanjenja rizika. U osobnom ali i političkom životu, rezultat je štetno prereagiranje na rizike. Dokaz za ovaj fenomen nevrednovanja vjerojatnosti i nesposobnost razlikovanja visokih i niskih rizika je pristrana odluka oko aktivnosti koje se pokreću za rješenje percipirane krize. (Cass Sunstein)

Prevedeno (prvo s engleskog na hrvatski a potom i pojednostavljeno): suočivši se s velikom percipiranom krizom imamo tendenciju pretjerivanja. Ili: kriza je samo u našim glavama.

Razmislite o slijedećoj situaciji. DHL je zapošljavao 10.000 ljudi a Wilmington je grad s 12.000 stanovnika (nisu svi stanovali unutar gradskih granica). Kada DHL ode neće biti drugih poslodavaca da preuzmu neradno stanovništvo, a DHL je odlučio otići. DHL gubi 6 mil USD dnevno i trenutno zatvara svoje pogone unutar US. Nikakvi javni radovi ili izgradnja škola neće pomoći u zapošljavanju nezaposlenih u Wilmingtonu. Banke mogu kreditirati i cijena kapitala će pasti, no DHL se neće vratiti. Čak i kada se ekonomija oporavi, hoće li Wilmington? Tužna je istina da radnici Wilmingtona imaju vrlo malo šansu da ikada više nađu posao u svome gradu. (marginal revolution)

Poučak gornje priče je između ostaloga i to da više ništa neće biti isto. Kriza kreira tektonske poremećaje koji će trajno narušiti i promijeniti odnose i glupo je vjerovati da ćemo po završetku krize poslovati po starome. Ovo je bolno pravilo za Ameriku, ali vrijedi i za nas koji smo visoko globalizirana zemlja (jedna jedina tablica na kojoj naizgled stojimo super iako je upitno da li je to dobro). Danas nemate više kome prodati svoj proizvod, no kada kriza prođe hoće li se vaš kupac vratiti?

Trošak transporta za kontejnere iz Azije u Europu su pali na nulu po prvi puta otkako postoje zapisi, podvlačeći dramatični kolaps trgovine od pada svjetske ekonomije u listopadu.

Trgovinski podaci od azijskih tigrova je bio očajan u proteklih nekoliko tjedana, reflektirajući rasulo na američkom, britanskom i europskom tržištu. Korejski izvoz je pao 30% u odnosu na godinu ranije. Izvoz je pao 42% u Taiwanu i 27% u Japanu prema najnovijim podacima. Čak je i kina počela uočavati direktno smanjenje isporuka, osobito u čeliku, elektronici i tekstilu.

Prazni brodovi su sada poredani u redovima ispred singapurske luke, kreirajući strašljive siluete poput vojne flote na sidrištu. Stručnjaci za transport kažu kako je broj plovila koje se kreću uokolo visoko iznad plovne linije neobično velik što indicira nisku opterećenost teretom. (telegraph)

Rok isporuke robe iz azije u brodskom transportu je 4-6 tjedana, dakle 6-8 koliko je potrebno da ta roba stigne na vaše i naše police. Tj. u ovom slučaju neće doći na naše police jer je nitko nije naručio. Nema trgovine pa nema niti PDVa, nema trgovine pa se pitam što se dešava s onima koji financiranje svoje operacije baziraju na obrtaju zalihe? Što će se desiti u trgovinskom sektoru za 8-12 tjedana?

U studenom ste zatvorili burzu u Zimbabweu. Hoćete li je otvoriti ponovno?
Brokeri su kreirali izvore novca koji ne postoje. Tiskao sam 1.5quadriliona, ali burza je operirala sa 100 sextiliona. Pa sam se upitao “Tko to radi moj posao?”. Osim ako neće biti više discipline i časti, burza će biti zatvorena. Ne mogu se baviti time. Doista ne znam kada će biti otvorena. Ovo je slobodno tržište, businessu mora biti dozvoljeno da uspije ili propadne. (Newsweek)

Zapamtite ovu novu doktrinu iz Zimbabwea; u neobičnim vremenima treba primjeniti neobične lijekove.

Postoji debata treba li nam financijski stimulacija, postižu li rezananja poreza efekte. Postoji ta cijela akademska diskusija među ekonomistima. Što vi mislite. Da li je ovo ispravan put sa stimulacijama i smanjenjem poreza?
Odgovor je da nitko ne zna. Ekonomisti ne znaju. Sve što znamo je da usmjeravamo sve što imamo na krizu, kao i kada se pitamo kada gasimo požar da li je efektnije da vodu usmjerimo na jedan ili drugi kraj požara. Koristiti ćete sva raspoloživa sredstva boreći se protiv stihije. A ljudi, oni ne znaju koji su doista efekti. Ekonomisti vole govoriti o tome, ali na kraju većina njih je bila jako, jako u krivu posljednjih godina. Mi ne znamo savršene odgovore na gornja pitanja. Ono što znamo je da stajanje i nečinjenje zastrašujuća pogreška ili taktika sakrivanja bi bila pogreška i mi ne znamo koliko ćemo efekti biti u kratkom roku ili koliko će se brzo stvari ispraviti. Ono što znamo je da američka mašina radi sjajno i da će ponovno raditi sjajno. (calculatedriskblog)

Warren Buffet je zaradio i/ili izgubio više nego što je ukupni hrvatski BDP nekoliko puta za redom, pa ako on kaže da nema pojma kako riješiti krizi i ako on kaže da je loše sjediti i promatrati sa strane onda je to valjda tako (ili barem treba uzeti u razmatranje da je on mislio ozbiljno).

I da zaključim, novci su najplašljivija životinja i brdo toga što se već dogodilo je u stvari uključilo buduće događaje koji tek slijede, no pravi efekti na naše živote slijede kada se te silne brojke, postoci i gubici počnu slijevati prema našim dućanima, bankama i tvrtkama u kojima radimo (možda je bolje reći “kada se počnu ne slijevati”).


Misao dana:

Uopće ne brinem za javni dug, on je dovoljno velik da se brine sam za sebe.

Categories
Priroda i društvo

U početku bijaše riječ (Hrvatska 2020)

Počeci su uvijek dobri za postavljanje vizija koje želimo sustići, pa tako i ove godine da pokušam s jednim takvim vizionarskim pogledom u budućnost; i to onom vrstom pogleda kojeg možda imate kada se na vrhu nekog brda zagledate u horizont dok vam oko ne zasuzi, fokus smanji u jednu malenu i daleku točku i dok sve ostalo ne postane pomalo neoštro.

the same horizon

Promatram ekipu na pollitici i očigledno je da frustracija raste, mislim da je razna te frustracija zasada još uvijek preniska za konkretniju akciju, no napetost se sasvim sigurno osjeća u zraku. Mnogi misle da stvari idu u krivom smjeru i poput meteopata nije nam potrebna vremenska prognoza da bi znali da se osjećamo loše. Nešto treba učiniti kako bi se stvar pokrenula s mrtve točke (ili barem zaustavila silazna putanja) pa eto da i ja napišem nekoliko osnovnih ideja koje smatram da je nužno zadovoljiti kako bi se stvorile pretpostavke da ova zemlja postane sretnije mjesto.

  • Vladavina prava: vladavina prava je fraza koju toliko često spominjemo da vjerojatno malo kome ona uopće nešto znači, to je fraza koju koristimo kako bi popunili rečenice, ispunili prostor i izgledali pametno. No, vladavina prava u svojoj srži znači da svi moraju biti jednaki pred zakonom i to je ultimativno pravilo. Problem je u tome što se o provedbi zakona odlučuje pred sudovima koji su nominalno neovisni od izvršne vlasti pa je tako sudstvo jedan od idealnih krivaca za praktički bilo što. No zakonodava i izvršna vlast imaju zadatak da kreiraju efikasan okvir za to pravosuđe i mali koraci bi tu puno toga mogli napraviti. Jednakost pred zakonom se ne manifestira samo kroz ista načela odlučivanja na sudu, nego i kroz redosljed po kojem vaš predmet dolazi na red. Jednakost pred zakonom se postiže i tako da državni tužitelji, inspekcijske službe i svi ostali koji predlažu predmete sudovima funkcioniraju na jednak način prema svima. Dok imate državnog tužitelja koji se prema premijeru ponaša kao prema svom šefu nema neovisnosti u pravosuđu, a sve što nam treba je nekoliko doista “neovisnih” postupaka i pokoji doista važan optuženik da se plima okrene u drugome smjeru. Ako kažemo da je naš pravosudni sustav (a koji je temelj funkcioniranja države) neučinkovit i nepravedan, pa slobodno kažemo i korumpiran – tada vrijedi spomenuti i kako uvijek ima puno sljedbenika a malo vođa. Ono što nama treba u sudstvu i odvjetništvu su ljudi poput Željka Rohatinskoga, istinski neovisni ljudi koji profesionalno obavljaju svoj posao. Nekolicina takvih (a sasvim sigurno ih imamo nekoliko) je više nego dovoljno da se puno učini za vladavinu prava, više nego što će učiniti svi akcijski planovi, sjajni zakoni i parole izrečene na govornicama sabora ili vlade. Štogod mi mislili, bez vladavine prava nema dugoročnog i istinskog prosperiteta.
  • Državna uprava: hrvatska državna uprava je jedan megalomanski i neefikasni aparat koji je tijekom godinama atrofirao do granica neizdržljivosti, a pažljivom rodjačkom i politički podobnom kadrovskom politikom pretvorio se u akumulator destilirane gluposti ove zemlje. To ne znači da su u cijelosti neupotrebljivi, no oni koji nas reguliraju, koji prate ono što radimo i koji su zadužen da interveniraju kada nešto krene po zlu objektivno nisu za taj posao sposobni; pa kao što je dobro njima na njihovim radnim mjestima – tako nema niti stvarne potrebe da se za nas ostale, a koji smo van tog sustava – učini bilo što da bi nam život bio lakši. Problem upravljanja državom neće biti jednostavno riješiti i to je dugoročni proces; no postoje alati koji bi u tome mogli puno pomoći. Neki od tih alata su transparetnost, zavist, znatiželja i čista ljubomora koje se pod određenim uvjetima mogu upregnuti za opće dobro. Nekoliko strateški raspoređenih web i sql servera mogu napraviti čuda po pitanju transparentnosti. Sve što treba je učiniti maksimum podataka javno dostupnima. Ne radi se ovdje o državnim tajnama nego o redosljedu rješavanja predmeta (na sudovima, bolnicama, tijelima državne uprave) – računala imaju tu sjajnu osobinu da možete biti tko god želite ali njima ste samo broj, a brojevi su njima svi identični i predmeti neće preskakati redosljed, niti će se zadržavati u ladicama a da to svi ne znaju (tu ide zavist, znatiželja, ljubomora u akciju). Britanija je tako brdo podataka o funkcioniranju javne uprave javno objavila u nadi da će kreativni ljudi to proučiti i početi donositi zaključke – a iz mudrog zaključka prirodno slijedi i neko rješenje. Javne nabave bi doista morale biti javne i nema boljega da kontroling cijelog procesa odrade one koji su u njemu izgubili jer će biti najmotiviraniji pronaći propust. Potrošnja državnih dužnosnika, njihovi kalendari i tko se kada s kime sastaje bi morali biti javni podaci (do određene razine, naravno), u okolini u kojoj sudski procesi ili prijave ne znače ništa (dapače, šljiviš državnog dužnosnika bez sukoba interesa) – stup strama je dobrodošao mehanizam kontrole vlasti. Treba poraditi i na slici državne uprave prema društvu koje ta uprava opslužuje – pristojniji ljudi na šalterima, osvjetljenije prostorije, postupci koji manje podsjećaju na Kafku. Treba otvoriti kanale komunikacije; telefonom, emailom ili pismom (a sve skupa lijepo evidentirano i posloženo pa da se ne može reći da netko nešto nije primio). Treba smanjiti broj formulara i stimulirati da se maksimum mogući odrađuje putem interneta. Ako želiš predati obrazac na papiru i to je OK, ali treba platiti i 20kn biljega za tu privlegiju. Informatizacija i integracija apslutno svega sa svime mora biti totalni prioritet – trošak informatizacije je smiješno maleni u odnosu na troškove koji nastaju neefikasnošću državne uprave.
  • Obrazovanje: Ako me pitate jedan jedini sektor u koji treba ulagati a kako bi se država pomakla s mjesta tada je to obrazovanje. Ulagati u obrazovanje je nešto totalno drugačije od ulaganja u školske ili fakultetske zgrade ili kampuse. Ulaganje u obrazovanje je ulaganje u stručnu literaturu, usavršavanje učitelja, nastavnika ili profesora. Ulaganje u obrazovanje su stipendije za istaknute učenike, ulaganje u obrazovanje je ulaganje u nastavna sredstva. Ulaganje u zgrade je ulaganje u građevinski sektor. Svake godine iz škola kod nas izlazi 40ak tisuća novih ljudi koji završavaju na tržištu rada. Škole i fakulteti moraju biti premreženi s državnom upravom i gospodarstvom i to na način da upravo oni određuju profile ljudi i set vještina i znanja koji su tim organizacijama potrebne kako bi svoj posao odradile na najbolji mogući način. Deficitarna zanimanja se mogu stipendirati, smjerove koji kreiraju prekomjerne brojeve učenika/studenata treba hladnokrvno smanjivati i po potrebi zatvarati. Ako uložimo danas, prve rezultate ćemo dobiti za 4-5 godina, a to je jako, jako brzo. Hrvatska nikada neće biti jeftina zemlja, mi nismo kina niti ćemo to ikada postati. Smješteni smo usred europe i troškovi života i očekivanja ljudi su u direktnoj ovisnosti o našoj okolini i to se neće izmjeniti. Mi nemamo niti prirodne resurse koje bi mogli prodavati ispod cijene kako bi krpali domaću ekonomiju i jedini dugoročni resurs koji imamo su ljudi. U ljude moramo ulagati, i obrazovanje mora odgovarati potrebama vremena.
  • Zdravstvo: ne znam da li ste pratili, no hrvatska je na samome dnu (ili vrhu, ovisi kako gledate na taj problem) po broju bolovanja, hrvati ispadaju jedni o bolesnijih naroda u europi. Kažu kako je jedan od pokazatelja “zdravlja” neke tvrtke i broj tj. udio bolovanja u ukupnoj satnici – mi smo ovdje rekorderi. Fiktivna bolovanja opterećuju zdrastvene djelatnike nepotrebnim poslom ali i smanjuju učinkovitost dijelova države (uprave ili gospodarstva) odakle ti fiktivni bolesnici dolaze. Zdravstvo već godinama (ako ne i oduvijek) radi ogromne propuste na način da uspješne liječnike pretvara u neuspješne ravnatelje bolnica što kreira dvostruki gubitak; management u zdravstvu mora biti profesionalan i ako je to cijeli svijet shvatio onda moramo i mi. Što prije – to bolje za nas, ima i ona neka zdrastvena poslovica na tu temu “bolje spriječiti nego liječiti” – kod nas je možda kasno za sprečavanje, ali definitivno može biti bitno gorje.
  • Gospodarstvo: štogod vam rekli, država je ta koja mora kreirati okvir za uspješno gospodarstvo i država tu može učiniti čuda samo kada bi postojalo vizije i hrabrosti. Primjerice, ako samo gledate na najkrupnijoj razini – dakle onoj državnih prihoda. Porezi koji pune proračun se svode na porez na dodanu vrijednost, porez na dohodak (ili porez na rad) i porez na dobit (porez na profit poduzetnika). Ako pogledate omjere, vidjeti ćete da na PDV otpada uvjerljivo najveći postotak prihoda, potom na dohodak i na kraju porez na dobit. Kada određujete cijenu svog proizvoda u njemu sudjeluju troškovi materijala i sirovina koje koristite, troškovi rada i trošak kapitala koji je nužan da bi nešto proizveli (ovo je podjednostavljeno ali je u osnovi tako). Hrvatska nije zemlja koja proizvodi sirovinu pa ta sirovina nije jeftina (zato jer je iz uvoza, a i ako nije, nema razloga da je prodajemo ispod tržišne cijene), zahvaljujući zemljopisnoj poziciji dostupnost kapitala nam je poprilično dobra (unatoč krizi) i u stvari jedino što nas muči je struktura i cijena rada. Malim pomacima u cijeni rada na što država može utjecati redistribucijom poreznog tereta možemo smanjiti trošak proizvodnje proizvoda i učiniti proizvod konkurentnijim. Nije rješenje smanjivati PDV (iako se čini da su to svi napustili kao ideju, ali čisto da budemo jasni) nego smanjivati trošak rada ili preciznije opterećenje na rad, jer time činimo domaću proizvodnju konkurentnijom dok bi smanjenjem PDVa svima učinili istu uslugu, a ipak moramo braniti nacionalne boje. Hrvatska nije zemlja koja može biti isključena iz tokova roba i usluga, udio uvoza u ekonomiji nam je ogroman, udio izvoza malen; no ono o čemu malo tko razmišlja je da je kuna utrošena na domaći proizvod jedna kuna manje uvoza i ujedno jedna kuna manje u negativnoj robnoj razmjeni. Za proizvode koje smo u stanju proizvesti treba identificirati i ukloniti razloge zbog kojih su skuplji nego inozemni. O pitanjima troška i učinkovitosti proizvodnje (ali i bilo kojega drugog dijela društva) možemo i moramo učiti od najboljih. Znanje, koliko god skupo bilo je i dalje jeftino u odnosu na gubitke koje svekodnevno kreiramo. Ovi krajevi su kroz stoljeća iznjedrili puno sjajnih ljudi koji su svojim znanjem i naporom doslovce promijenili svijet – nema nijednog razloga da to ne napravimo opet.
  • Energetika: o energiji se puno raspravlja, naftna kriza koja je stvarana godina i koja je netragom nestala skoro pa preko noći pokrenula je mnoge na razmišljanje. Trenutnu situaciju ne treba precijeniti niti se nadati da će dugo trajati, troškovi energije su na nezaustavljivom putu prema gore i prema energiji se treba postaviti danas kako bi osigurali energetski mirnu budućnost (što neće biti jednostavno jer smo energetski siromašna zemlja). Priča o ukrajini i plinu nije od jučer i na školi od prije nekoliko godina nismo ništa naučili niti se za to pripremili. Energetska učinkovitost i tzv. zelena ekonomija je nova sintagma za budućnost. Jedan kilovat kojeg smo uštedjeli je jedan kilovat kojeg nismo morali proizvesti je jedan kilovat energije kojeg možemo upotrijebiti u budućnosti. Malene zemlje poput primjerice Danske (s kojom se u mnogočemu možemo uspoređivati) dobar dio svoje ekonomije bazira upravo na zelenom pristupu svojoj ekonomiji i to je možda prostor u kojem se možemo pronaći i pokrenuti gospodarstvo (da, Amerika danas puno govori o tome, no to ne znači da je ovo manje primjenjivo ili manje važno za nas). Hrvatska nikada neće biti energetski neovisna zemlja, no to ne znači da već danas ne moramo učiniti sve da kada energetska kriza krene punom svojom snagom budemo spremni ili barem najmanje izloženi.

Ono što nama u stvari najviše treba, a što smo negdje putem izgubili, je ljestvica vrijednosti – sposobnost da razlikujemo dobro od lošega i mudrost da znamo donijeti ispravnu dugoročnu odluku, a ne onu koja vrijedi od danas do sutra, a sve kako bi već jednom počeli djelovati na uzroke umjesto da kontinuirano lijepimo flastere po posljedicama.

Misao dana:
No one ever attains very eminent success by simply doing what is required of him; it is the amount and excellence of what is over and above the required that determines the greatness of ultimate distinction.