Mračni blog

Eto, prošla je još jedna izborna kampanja i lagano je vrijeme za formiranje dojmova kako bi ponudili još nekoliko redaka prije izborne šutnje. Nekoliko je događaja obilježilo ovu kampanju i nekako je red da se to još jednom zabilježi.

Prva bitna stvar (barem meni) su bili birački popisi. Po prvi puta smo imali priliku sami provjeriti što se nalazi na biračkim popisima, i iako se postavilo pitanje kako je moguće da u mnogima sredinama imamo više birača od stanovnika, uvjerljivog odgovora nismo dobili. S jedne strane na vlasti je stranka kojoj ta situacija odgovara, odvjetništvo koje bi se moralo brinuti o tome i tražiti prijestupnike očito ima pametnija posla, policija nema namjeru kritizirati vlastiti posao dodjeljivanja osobnih dokumenata, a državni ured za upravu je samo konstatirao žalosno stanje i sve skupa prebacio na Ustavni sud koji se barem u toj jednoj odluci držao Ustava. Očito je da ovo nije posljednje što smo čuli na tu temu.

Drugo bitno obilježje ovh izbora su žarišne točke na koje su se sjatili novinari. Kao prvo tu je Zagreb gdje je Milan Bandić neprikosnoveni vladar i čija se fotelja do prije svega nekoliko tjedana smatrala garantiranom. Ulaskom Josipa Kregara u utrku balans se dramatično promijenio i unatoč tome što je Bandić i dalje favorit izbora, sudeći samo prema propagandnoj mašineriji koja je nemilosrdno stavljena u funkciju izbora sasvim je sigurno da se u Zagrebu nešto događa. Postoji li kritična masa za promjenu drugo je pitanje, no događanja u ovoj kampanji su očito poljuljala Bandića i više ništa neće biti kao prije. Nešto slično vrijedi i za Jasena Mesića iza kojega je stranka doista nabacala puno novaca – no unatoč svemu stvarnog efekta kampanje nije bilo iz jednostavnog razloga što Jasen Mesić nije osoba koju su građani zamijetili. Na današnjem sučeljavanju na radiju 101 mnogi protukandidati se nisu uspjeli sjetiti nijedne afere aktualnog gradonačelnika, dok je primjerice «nezavisna» bivša predsjednica skupštine sve to okarakterizirala kao medijsku hajku napuhanu van stvarnih proporcija – unatoč tome što se i ona sama na njezinim plakatima zauzima protiv kriminala u gradu.

Drugo zanimljivo žarište je svakako Split. Željko Kerum se već mjesecima predstavlja kao dežurni redikul i općenito osoba upitne inteligencije no koja unatoč svemu suvereno vlada omanjim imperijem. Da li zbog Kerumovog uspjeha ili jednostavno zbog gađenja Splićana prema politici koja je dovela grad na koljena i koja je objektivno zaustavila razvoj grada unatoč svim njegovim potencijalima – ispada kako je upravo on favorit izbora. Da li je to samo još jedna neslana splitska šala ili njegovi građani doista misle ozbiljno sanzaćemo već u nedjelju, kada će se odlučivati o tome hoće li biti drugog kruga i hoće li u njega upasti Kerum i SDPov Ranko Ostojić – ili će splićani sve odlučiti odmah.Trenutni gradonačelnik Kuret vrlo samouvjereno vjeruje u svoju pobjedu što je rezultat njegova nepovjerenja u ankete ili pak posljedica kratkovidnosti.

Treći često spominjani grad je Rijeka. U njemu apsolutno nema ništa novoga niti se očekuje bilo kakvo iznenađenje. Na sreću i veselje građana Rijeke, trenutni gradonačelik Vojko Obersnel nada se svom slijedećem mandatu s, čini se, dvotrećinskom većinom glasova i doslovce pometenom oporbom. Zanimljivo je da je Obersnel, unatoč omjerima koji idu žestoko u njegovu korist složio jednu od impresivnijih kampanja koje smo imali prilike promatrati. Nadajmo se da će se nešto od Riječkog iskustva preliti i na druge sredine u nekom od slijedećih izbornih ciklusa.

Četvrtu lokaciju koju bih svakako spomenuo je Istra. U Istri Ivan Jakovčić već godinu dana muku muči s članom uprave Adrisa i izazivačem za poziciju župana Plinijem Cuccurinom. Osamnaest godina IDSa u Istri je ostavilo traga i otvorilo prostor za novu snagu, no veliko je pitanje koliko je relativno mala Istra sa svega 200.000 birača, klijentelizam i vrlo stroga piramida vlasti u Istri spremna tek tako predati vlast u ruke Cuccurinu, za kojeg se može reći štošta, ali sasvim sigurno ne da na vlast želi doći radi novca i moći. Jer ako ništa drugo, biti će na novoj županskoj poziciji manje utjecajan nego što je to dosada na poziciji člana uprave Adrisa i korporacije koja samostalno uplaćuje jedan vrlo impresivni postotak državnog proračuna cijele nam države.

Kao posljednje žarište spomenuo bih Osijek, no situacija je tamo toliko komplicirana i jednostavno više nije jasno tko se tamo natječe protiv koga, budući da su se predizborne koalicije stvarale i razvrgavale tijekom kampanje, a stranke su međusobno već toliko koalirale na različitim razinama da birač sasvim sigurno mora pretpjeti nekakvu štetu samim pogledom na birački listić.

Od manjih sredina, pažnju treba usmjeriti prema Kamanju gdje se prijavio samo jedan jedini kandidat za predsjednika općine te je tako pobijedio i prije datuma održavanja izbora. Ili primjerice Oroslavlje, gdje je zamijećen imresivan broj nevažećih potpisa umrlih birača za HDZovog kandidata, čime je HDZ diskvalificiran iz utrke te smo tako dobili još jednog pobjednika bez borbe.

Veliku ulogu u ovim izborima odigrali su i mediji koji su djelomice u cijelosti ignorirali ne samo kampanju nego su pod krinkom neutralnosti zanemarili odnose na terenu i na taj način pogodovali pojedinim kandidatima ili političkim grupacijama. U tome naravno prednjače TV kanali na svim razinama te pojedini medijski koncerni koji su očigledno odlučili sami krojiti sliku o tome kako bi hrvatska morala izgledati nakon izbora.

Puno toga se desilo i na internetu, ovo je prva kampanja gdje su nas oglasi kandidata doslovce obasipali na portalima i web stranicama do granice izdržljivosti i dobroga ukusa i vjerujem da mnogo ljudi zadovoljno trlja ruke i samo mogu pretpostaviti što će se desiti tijekom predsjedničke kampanje koja će malo većim tempom zasigurno krenuti od jeseni.

Dakle u nedjelju, svakako izađite na izbore i pritom budite jakoooo pažljivi što ćete zaokružiti i kakvu ćete vlast zaželjeti jer će vam se možda želja i ostvariti.

Zanimljivo mi je da se nitko u posljednjih nekoliko dana nije osvrnuo na početak prvih ozbiljnijih predizbornih aktivnosti a koje su se dogodile ovoga puta u Splitu. Prije dva-tri dana pukla je ljubav između HDZa i splitske Liste velog mista.

Podsjetimo, najnovija kriza treći je pokušaj poduzetnika da uzdrmaju gradsku vlast: prvi put su uspjeli srušiti gradonačelnika Zvonimira Puljića, nazvavši ga sporim i aludirajući da je nesposoban, a drugi put je sporno bilo davanje stadiona na Poljudu u tridesetogodišnji najam Hajduku. Osim toga, LVM je nekoliko puta prijetio “rezimiranjem učinjenog”, raznim “inventurama” i “podvlačenjem crte”. (slobodna)

LVM je već bio natjerao HDZ da promijeni Puljića za Kuretu prije godinu i pol dana, no čini se kako aktivnosti gradskog poglavarstva nisu pratile zacrtane programe i međusobne dogovore. LVM inače participira u splitskoj vlasti, ali nemaju nijednog člana poglavarstva i nekako mi se čini da je ta grupa poduzetnika u proteklom razdoblju na sebe uspješno uspjela privući bijes Splićana (nešto malo više o LVMu se pisalo ranije na pollitici).

Istovremeno, nešto slično, iako u totalno suprotnom smjeru se događa u Istri. Plinio Cuccurin (jedan od najvećih dioničara ADRISa), nakon svoje nezavisne liste Mon Perin u Balama osnovao je novu udrugu “Ladonja – savez za još bolju Istru” koji okuplja ostale nezavisne liste na području Istre a sve kako bi Ladonja iznjedrila župana u slijedećem razdoblju. Trenutno se unutar Ladonje događaju predizbori (nešto slično američkim primaries) a koje su podigle (barem na razini Istre) sasvim solidnu prašinu i čini se da vladajući polako zbijaju redove.

Već je sasvim izvjesno da će se na predstojećim lokalnim izborima u svibnju sljedeće godine prava bitka za mjesto istarskog župana voditi između aktualnog IDS-ovog župana Ivana Jakovčića i predsjednika Ladonje Plinija Cuccurina. Kandidata će još imati i istarski HDZ, dok se od ostalih stranaka u Istri očekuje podrška pojedinom kandidatu te su se zahuktali predizborni razgovori. Kako saznajemo, u posljednje je vrijeme osobito aktivan Jakovčić, inzistirajući u zagrebačkim središnjicama stranaka, prvenstveno HNS-a i HSLS-a, da ‘pritisnu’ svoje županijske ogranke kako bi na lokalnoj razini stvorili koaliciju s IDS-om, kojem je SDP već ‘prisegao na vjernost’. (barkun)

Ako je vjerovati ovom izvješću s lokalnog istarskog portala, čini se kako je IDS došao do zaključka kako sam više ne može pobijediti u županiji te kako je zbijanje redova nužno. Zanimljivo je da i SDP koji je u stvari “dobio” parlamentarne izbore u Istri voljan koalirati s IDSom.

Jedan dio naših članova, posebice onih uhljebljenih, objeručke je za prihvaćanje takve ponude. Najglasniji su bili sadašnji predsjednik Skupštine županije Anton Peruško, predsjednik istarskog SDP-a Dino Kozlevac i sadašnji predsjednik pulskog gradskog vijeća Denis Martinčić, kaže nam naš izvor.

Svima je sve jasno, kaže on, - IDS, čitaj Jakovčić, i vladajuća nomenkaltura svjesna svih loših poteza i mnogočega obećanog a neizvršenog nudi svima kojima može sve samo da ostanu u vlasti. I nama, i HSLS-u i HNS-u, sve kako bi dosadašnji župan pobijedio Cuccurina i njegovu Ladonju koja po svim anketama raste.(barkun)

Prije petnaestak dana Krešo je pisao o lokalnim izborima i mogućim strategijama koje bi vodile do pobjede, a na predavanju na HUOJ konferenciji u Opatiji, Marijana Grbeša govorila je o političkim poduzetnicima i utjecaju koje će oni nesumnjivo donijeti na lokalnim izborima u svibnju.

Bilo kako bilo, čini se kako je predizborna kampanja počela, te kako politički akteri (bili oni političari ili poduzetnici) polako ali sigurno zauzimaju svoje startne pozicije za nadolazeću borbu za lokalne izbore.

Imamo li ovdje čitatelja iz Splita i Istre i kako oni gledaju na ove događaje?

Misao dana:
I like the noise of democracy.

Jučer navečer sam naletio na donekle zakopani tekst na večernjakovom web siteu.

Naime ispada kako je troškove preuzimanja i integracije Plive u Barrov sustav platila Pliva u cijelosti, a taj trošak je fantastičnih 112mil USD (dakle oko 700mil kuna).

Impresivna brojka, nema što. U Večernjakovom tekstu se nadalje kaže kako je:

Ne navodeći pojedinosti, uprava Plive odgovorila je da se izvanredni troškovi vezani uz preuzimanje odnose na savjete vanjskih konzultanata i opcijske dionice direktora!

Ova brojka predstavlja oko 5% ukupne vrijednosti transakcije i koliko se ja razumijem u priču, ako kažemo da je cijena jednog dana profesionalnog konzultanta oko 1.000eur, tada ispada da su ovi u Zagrebu utrošili impresivnih 90.000 dana ili 246 čovjek/godina. U ovoj brojci nema nikakve logike i ona samo znači da Barr povlači novac kako bi pokrio troškove kupnje.

Ovo je (barem meni), jedna od najružnijih vijesti u proteklom razdoblju.

Misao dana:
Monsters are real, and ghosts are real too. They live inside us, and sometimes, they win.

U srijedu kasno popodne posljednji dnevni sastanak prekinuo mi je email časopisa Banka koji je ukratko rekao da je Luka Rajić prodao Dukat francuskom Lactalisu (iako čini mi se ovo nije točan podatak, jer obzirom na značajni tržišni udio Dukata i Lactalisa, ova kupovina je vjerojatno predmet odobrenja agencije za zaštitu tržišnog natjecanja). Luka je Dukat prodao za impresivnih 2 milijarde kuna (i kusur). Impresivno.

(Usput, u nizu novinarskih izvješća čuo sam kako i dalje barataju imenom tvrtke LURA dok je u stvarnosti, Lura relativno nedavno promijenila ime u Dukat. Isto tako, Rajić je u nekoliko navrata radio javnu ponudu za dionice Dukata i nekako sumnjičim da nije prodao baš sve dionice i da mu je ostalo nekoliko postotaka, vjerojatno manje od 4%.)

Ne bih sada diskutirao o tome kako je Luka Rajić došao dokle je došao; klasične priče o njemu kao vozaču viličara, kasnije kamiona, uvoz sira tim svojim kamionom, te lagan kupovanje Dukatovih dionica (tamo početkom devedesetih kada se ta cijela pretvorbena igra događala prilično često sam putovao u inozemstvo i znao sam redovito kupivati ciglice ementalera od po kilu koje su tada koštale oko 10 maraka ili po naški nekih 35-40kn – indikativno je da ciglica sira niti danas kod nas ne košta toliko) . Kako god bilo, Luka Rajić je neprijeporni vlasnik Dukata i dok mnogi ukazuju na disproporciju njegove školske spreme, pozicije i bogatstva koje je stekao, sve do današnjeg dana se nije u javnosti pokazao niti jedan jedini dokaz (ili čak naznaka istoga) koja bi govorila o tome da je Rajić stekao Dukat na nezakonit način (samog Rajića se spominje kao jednog od egzekutora akcije prijevoza jugoslavenskih dinara u bosnu i zamjenu za konvertibilnu valutu i to ga stavlja direktno u kontest s primjerice Hrvojem Petračem, no objektivno – čovjek je dosada bio sterilno i pasterizirano čist, a njegova priča o Dukatu je homogenizirana do krajnosti).

U četvrtak ujutro vozio sam se na jedan sastanak i morao sam stati na kiosk kupiti neke sitnice, a tamo me dočekala ogromna naslovnica Večernjeg lista koja je na sebi imala sliku Luke Rajića i cijena po kojoj je prodao Dukat. No, mene je u stvari razveselio podnaslov koji je ukratko rekao (ne sjećam se točne formulacije) “i Rajić neće platiti niti lipe poreza hrvatskoj državi”. Prije svega tri tjedna o tome uopće ne bi razgovarali da oporezivanje kapitalne dobiti nije spomenuo SDPov Ljubo Jurčić. Naravno, svi su se obrušili na SDP i Ljubu, no nitko nije očekivao ovako školski primjer tako brzo. Ako vam do prodaje Dukata nije bio jasan koncept kapitalne dobiti onda sada sasvim sigurno je (ono što su svi naravno propustili učiniti u toj diskusiji je uzeti razliku cijene kao osnovicu za izračun dobiti, jer je Rajić ipak nešto platio taj Dukat, zar ne?).

Kritičari poreza su glasni, no 2 milijarde su 2 milijarde, zar ne? Po trenutnom zakonu Luka Rajić može staviti pare u kofer i odvesti se do Švicarske to live happily ever after. No ako malo bolje razmislite 2 milijarde kuna je novac koji će ove godine isplatiti T-HT kao dividendu, i kako je krenulo bez imalo razmišljanja će taj novac neki knjigovođa poslati u Njemačku (gdje će na taj novac platiti porez, jer su to u hrvatskoj propustili učiniti) , a kao bottom line mogu ponuditi Željka Keruma koji je svoju dobit iskoristio da si kupi Maybacha. Da postoji porez na kapitalnu dobit, tada bi se Željko možda vozio u malo manjem autu?

No, ono što je zanimljivo u cijeloj priči (barem meni), je tekst koji ste mogli pročitati u praktički svim novinama a koji govori o našem navodnom podpredsjedniku vlade za gospodarstvo Damiru Polančecu koji je početkom due dilligenca Lactalisa razgovarao s Rajićem te mu nudio da Dukat kupi hrvatski konzorcij. Priča o hrvatskom konzorciju koji kupuje sve i svašta je već u nekoliko navrata bila lansirana u javnosti no nikada se taj konzorcij nije materijalizirao, a i u slučajevima kada se to i dogodilo, to je više bio paravan kako bi netko stekao odgovarajuću političku podršku kako bi stekao vlasniptvo koje je potom s vremenom polako i sigurno prenešena u ruke stvarnih vlasnika (ako vam nije jasno o čemu govorim, bacite pogled na knjige dionica ili poslovnih udjela u primjerice vipnetu ili nekim od nacionalnih televizija).

Ono što je zanimljivo je da se u tim pričama praktički uvijek pojavljuju isti likovi, od kojih bi večeras izdvojio Agrokor kao jednog od “reketara” hrvatske maloprodaje. Agrokor, tj. bolje rečeno Konzum kao maloprodajni dio Agrokorovog imperija, poslao je danas priopćenje kako raskida suradnju s Dukatom. Ovo nije prvi puta da je Dukat “na ledu” u Agrokoru, no razlozi su ovoga puta doista smiješni, jer kako kaže Todorić, još im se iz Lactalisa nitko nije javio. Ne znam kako vama, no osim što Agrokor posluje s Dukatom a ne Lactalisom, a obzirom da je uprava i dalje identična i nepromijenjena, a gore spomenuta agencija se nije još izjasnila – meni se ovaj potez čini kao neviješti pokušaj da se Rajiću pomrse računi u prodaji (ako je to još moguće napraviti), a sve skupa mi se čini kao prozirni diktat s Markovog trga na kojem se Petar Čobanković (inače vrlo simpatičan ministar poljoprivrede) izletio s idejom o preispitivanju zakonitosti prodaje Dukata. Kao da se o tome nešto može razgovarati? Dakle, ako je postojao trenutak kada se mogla uočiti sprega države i Agrokora (koji je toliko velik i toliko zadužen da je definitivno partner ove države) onda je to danas.

Usput rečeno, kada smo već na Agrokoru i njihovom iznenađenom i uvrijeđenom stajalištu, vrijedi spomenuti i njihovu alijansu sa srpskom Deltom o kojoj pak Agrokor nije nikoga pitao nego je jednostavno poslao priopćenje (nešto sitno o Delti možete pročitati ovdje i ovdje). A odmah potom i o planovima da Delta kupi neku od mesnih industrija u hrvatskoj (a vidi čuda, ima ih Agrokor na raspolaganju) – ne sjećam se da nas je netko to pitao?

Poantu priče izvucite sami.

p.s. inače, odrastao sam na Dukatu i smatram to iznimno dobrom kompanijom, no preferiram Vindijine jogurte, a Dukatu nikada neću prežaliti što ne proizvode pošteni ementaler 

p.p.s. Luka, pojma nemam da li čitaš mračni blog ali znam da ga se poprilično redovito čita u Dukatu; svaka čast na manevru, doista se nadam da si prilikom prodaje mislio i na budućnost tvrtke a manje na svoj žiro račun koji je ionako solidno popunjen, pošalji čokolade

Misao dana:
It’s diamonds in your pockets one week, macaroni and cheese the next.