Mračni blog

Možda ste svjesni priče koju je prije nekoliko dana otvorila Željka Antunović o tome da li izborni zakon i pravila koja obvezuju elektroničke medije imaju smisla. U istome članku (kojem sam izgubio link pa nažalost ga morate potražiti sami).

Naime, fora je u tome da je po zakonu garantirano svim kandidatima i valjanim listama jednaka zastupljenost u medijima. Ova pravila smo imali za izbore 2000te, neizmjenjena su ostala 2003 a kako se čini postoji ozbiljna mogućnost da ona ostanu i sada. Pravila su javno objavljena, donešena su 16. listopada 2003. godine dakle svega nekoliko dana prije početka kampanje (vidi narodne novine).

Naš izborni zakon je jedna velika glupost. Naime ima cijeli niz nelogičnosti, za početak, mi koristimo glasovito dHondtovu formulu (brittanica) koja favorizira stranke s najvećim rezultatom i koja iskreno rečeno s brojem naših zastupnika (1 to je 14 po izbornoj jedinici) ne daje baš najdemokratskiji rezultat. Potom su tu izborne jedinice koje su nastale vjerojatno na nekoj zgužvanoj salveti jer nema drugog izgovora da ako stanujete usred zagreba glasate u istoj izbornoj jedinici kao i primjerice Novi Vinodolski. Ako svemu tome pridodamo relativno niske limite za stvaranje političkih stranaka (još je stari Krleža govorio o tome), zastupničke penzije koje vam osiguravaju egzistenciju i na kraju, kao šlag na torti tu su i pravila praćenja izbora za elektroničke medije s nacionalnom koncesijom. Sve ovo zajedno vam praktički garantira da će se osim političkih stranaka koje svakodnevno sudjeluju u životu ove države na izbore javiti i brdo raznih ridikula za koje uopće nema objašnjenja otkuda su došli (ili gdje se nalaze između izbora).

No, Andrija Hebrang, poznati demokrata iz još demokratskije stranke jasno upozorava kako je to jedina šansa malima da se predstave i da im se ne smije ograničiti ta mogućnost. To je naravno super, no pogledajmo kako to izgleda u brojkama (dobio sam neke brojke pa čisto da dobijete relaciju).

Tijekom izborne kampanje u 2003 godini, HTV je na prvom i trećem programu pratio izbore. Na Trećem programu emitirano je nešto više od 133 sati programa s prosjećnom gledanošću od 1.13% (s time da je najgledanija emisija imala 1.78% gledanosti, najniža 0,71% i to svega dva dana prije izbora) , na prvom programu je emitirano još 160 sati programa koji je bio malo gledaniji, te smo ukupno imali prilike gledati impresivnih 300 sati programa raspoređenih na dva tv kanala tijekom nekoliko tjedana kampanje, s vrlo depresivnih 1.2% prosječne gledanosti.

1.2% gledanosti odgovara otprilike 40.000 ljudi, ili značajno manje od recimo prijenosa sabora koji se u normalnim uvjetima jedva zadržava na programu upravo zbog gledanosti.

Pogledajmo kako to izgleda sa strane izbornih rezultata? Naime, probajte se sjetiti barem nekih od likova koji su koliko-toliko dominirali TV programom tijekom izbornih emisija i koliko su oni saborskih mjesta donijeli? Nijedno? Da li je moguće da apsolutno nitko od birača nije prepoznao baš nijednu od tih malenih stranaka i nezavisnih lista, ili je možda problem u nečem drugome?

Dok je HDZ vladao medijima i u onome razdoblju devedesetih još je imalo smisla zacementirati takve odnose i zagarantirati kakvu-takvu jednakost u medijima. No pitanje je da li je u medijima (kakvi god oni bili) danas ista situacija ili se možemo pouzdati u novinarsku i uredničku prosudbu?

Da smo sada u americi, tekst bi završio sa “pišite svome kongresmenu” no to kod nas nije moguće, ali se nadam da će inicijativa koju su zajednički pokrenuli HTV, RTL i NovaTV donijeti neki rezultat te da će se izborni zakon promijeniti (postoje neka ograničenja na tu temu), a ako to već nije moguće u Zakonu za izbor zastupnika, onda barem da se pravila praćenja pojednostave i liberaliziraju koliko je to moguće.

Misao dana:
Television is the first truly democratic culture – the first culture available to everybody and entirely governed by what the people want. The most terrifying thing is what people do want.

Glasanje u drugome krugu još nije počelo, kutije još nisu na biračkim mjestima (kojih ima 12) i ekipa se povukla u šator i manje neformalne grupice. Ono što se sada događa je regrupiranje snaga, dakle prvenstveno se mora vidjeti koji tabor će glasati za koga jer je važno da se večeras dobije predsjednik i kada bi glasači određenog kandidata odlučili napustiti konvenciju (a vi pogodite delegati kojeg kandidata bi to bili u stanju učiniti) tada bi postojala opasnost da se u drugome krugu ne dobije tražena brojka od 769 glasova koliko je potrebno za pobjednika. Ako bi se to desilo, konvencija se prekida na rok od 40 dana i potom se ponavlja, s time da se kandidati istaknuti na ovoj konvenciji više ne mogu kandidirati.

Primjerice, čini se kako je zagrebački gradonačlenik odlučio svoju naklonost pružiti Željki Antunović. Željka i Milan imaju povijest nesuglasica koji su kulminirali tijekom 2005 godine i potiho se vode odonda (a vjerujem da bi se dosta toga moglo iščitati i u intervjuima u posljednjih nekoliko tjedana), no unatoč tome u novonastaloj situaciji čini se kako će se prikloniti Željki Antunović kako bi se osigurao kontinuitet stranke (ili barem nešto najbliže kontinuitetu).

Glasači Tonina Picule bi se mogli pojaviti kao presudni, sa svega stotinu i osamdesetak glasova koji nedostaju Milanoviću oni se čine kao idealni izbor – no upravo radi tog kontinuiteta koji se najviše poistovjećivao s Toninom Piculom (za kojeg su neki rekli da je Račan poslije Račana, što je i sam Picula nezravno priznao) može biti da će oni radije dati glas Željki Antunović i unatoč tome što je razlika u broju glasova velika, ako se Bandićevi glasači i svega četvrtina Piculinih odredi za Željku tada bi se odnosi snaga u drugome krugu mogli promijeniti.

Dakle, iako se čini da je u ovome času Milanović favorit, to i ne mora biti tako, jer se upravo u ovim neformalnim razgovorima (možda će ih neki nazvati i drugim imenom) možda pokušavaju kreirati drugačiji odnosi i odraditi damage control.

Nije sve kako izgleda. To vam je demokracija na djelu.

p.s. dvije “sidenote” crtice: mala frka je nastala kad su SDPovi delegati otkrili kako catering Majetić koristi meso na čijim je paketima pisalo “Mesnice Fiolić”, Fiolić je za one koji ne znaju poznati HDZov igrač i SDPovcima ovo nikako nije dobro sjelo (iako je roštilj bio sasvim ok) – isto tako je činjenica da se pazilo da se koriste hrvatski proizvodi za hranu i piće i jedini izuzetak tome su Nescafe aparati za kavu. Druga crtica se odnosi na muzički intermezzo, dakle muzika koja se pušta u pauzama i za vrijeme glasanja i zasada su dominirali Dire straitsi a sada se vrti Joe Cocker

Jučer navečer, vozeći se trajektom na otok Brač bio sam se spreman okladiti u skupu večeru kako se Milan Bandić neće kandidirati za predsjednika SDPa, nekoliko minuta prije nego što je oklada skoro pala, proširila se vijest kako je Bandić prihvatio kandidaturu i ovaj neočekivani potez zagrebačkog gradonačelnika odjednom baca sasvim novi pogled na kampanju za upražnjeno mjesto predsjednika SDPa.

Mediji s pravom vrlo detaljno promatraju proces izbora SDPovog predsjednika pa ste tako u raznim novinama mogli svašta pročitati o dosadašnjim kandidatima. Neki su se navodno okoristili stranačkom infrastrukturom unatoč dogovoru da se to ne čini, neki trguju nepostojećim mandatima, pozicijama na listama i naručenim novinskim člancima, neki pak obilaze okolo i lobiraju po lokalnim organizacijama, neki u tišini dogovaraju svoj nastup na drugolipanjskoj konvenciji, a za barem jednog se nije niti očekivalo da uopće uđe u trku poznavajući njegov moto da se ne ulazi u trku koju nije moguće dobiti…

Politika je jedna od temeljnih vještina koja okuplja ljude oko zajedničke ideje i da bi bili dobri političar morate uložiti i zadnje atome svoje snage i vještine, no još bitnije da bi bili uspješni morate biti i strastveni. Strast je jedan od najnižih i gotovo životinjskih instikata pa stoga nije ni čudo da su političke borbe grube i vrlo često brutalne. Znamo koje je najstarije zanimanje na svijetu, baš kao što znamo što politika jest…

No postoji problem, pitanje politike je ono koje na ovaj ili onaj način određuje živote svih nas, i borba gore spomenutih kandidata će na ovaj ili onaj način utjecati i na nas same, neovisno o tome kojoj političkoj opciji pripadali. Pitanje novog predsjednika SDPa nije samo pitanje utaživanja ambicije pojedinaca, nego i pitanje koje će zasigurno odrediti uspjeh SDPa na predstojećim izborima, a novi predsjednik može pokrenuti cijelu lančanu reakciju političkih promjena u našem društvu koje će se opet, neovisno o tome tko pobjedni na jesenskim izborima direktno manifestirati na zemlji u kojoj živimo.

Pitanje pobjednika na drugolipanjskoj konferenciji je dakle pitanje ne samo ove četvorice kandidata i njihove profesionalne budućnosti, nego je u neku ruku i pitanje sudbine SDPa ali i Hrvatske. Nisam siguran da li su kandidati svjesni svoje društvene odgovornosti ili su u cijelosti zaokupljeni svojim kratkoročnim ciljem. To me iskreno i ne zanima.

Ono što me zanima je da 1613 delegata koji će drugoga lipnja morati zaokružiti neko ime nikako iz vida ne izgube Hrvatsku, jer ono što će se događati na zagrebačkom velesajmu je daleko veće od kandidata samih, pa čak i stranke za čiju se čelnu poziciju natječu.

Ako se slažete sa mnom i stvari postavite na taj način, može biti da ćete promijeniti mišljenje o tome tko je doista vaš favorit. Ako ste SDPov delegat i kojim čudom ste nabasali na ovu stranicu nemojte izgubiti tu sliku iz vida.

Misao dana:
Razmisli. Sjeti se!