Mračni blog

Prvi dio predizborne kampanje rapidno se približava kraju i predizborna šutanje efektivno počinje sutra i traje do nedjelje. Imamo dakle nekoliko dana za napuniti baterije, a sve kako bi od negdje nedjelje u ponoć krenuli u drugi krug.

Pozicija “mog” kandidata proteklih je nekoliko mjeseci bila stabilna i uz lagani rast, dok se cijela priča događala na drugom planu i s kandidatim koji (objektivno gledano) nisu mogli previše vremena potrošiti na Ivu Josipovića čisto zato jer su morali osigurati sebi drugi krug. To će se u nedjelju do ponoći definitivno promijeniti.

Što se tiče kandidata za drugi krug, opet, htjeli mi to priznati ili ne, bitka se cijelo vrijeme vodila između tri (samo teoretski četiri) kandidata. Nadan Vidošević prvi je krenuo u priču početkom rujna i njegova kampanja je izgledala pomalo štreberski; no jedan od problema koji su s njime očiti je to što se okružio ekipom koja je pokušala prodati Nadana na isti način kao što u svoje plaćeno radno vrijeme prodaju šampone, Bajadere ili pak “Kupujmo Hrvatsko” s državnim budžetom kojeg može osigurati HGK. Kako danas stvari stoje, Nadana nećemo gledati u drugom krugu no iznenađenja su moguća (ima i neka interna oklada između mene i njegovog stožera i očekujem da će svoje obećanje ispoštivati).

Drugi otpisani kandidat je Dragan Primorac, čovjek koji pokušava predstaviti svoj odlazak s ministarskog mjesta kao moralni čin iako je u biti to bio polu smišljeni potez koji je cijelo vrijeme imao Pantovčak na nišanu. Primorčeva kampanja je očito fokusirana na elektroničke medije i utoliko se čini efikasnom, no pitanje je samo da li je riječ o površinskom efektu i koliko je jaka volja njemu deklariranih birača. Šansa da u drugom krugu gledamo Primorca je nešto neznačajno veća od nule i ako ste se voljni kladiti na njega možete slobodno i uplatiti loto. Šansa za dobitak je tu negdje.

Treći kandidat na kojeg se sasulo drvlje i kamenje je Andrija Hebrang. Iako je još svega četiri dana do izbora, postavlja se pitanje zašto je HDZ dopustio ovu situaciju i zna li HDZ nešto što mi ne znamo? Politička stranka koja je na vlasti, koja pokušava već dvadeset godina održati vodežu poziciju može si možda dozvoliti da izgubi predsjedničke izbore (budimo objektivni; situacija nije dobra za dobivanje izbora od strane HDZova kandidata), no da izgube tako lagano u prvom krugu (a nakon što su prikupili najveći broj potpisa) jednostavno mi nije logična. Ta situacija ili ocrtava duboke probleme u HDZu (znam, o tome svi pričaju) ili nešto drugo. Naravno, nije niti Hebrang baš najbolja osoba za dobiti s njime izbore (definitivno je izazov), no na neki čudni način u njemu, nakon svega, ima i dalje više integriteta i poštenja nego u Vidoševiću, Primorcu ili osobito Bandiću. Andrija će prema obećanju vjerojatno nakon ovoga u zasluženu političku mirovinu i nadajmo se da je ovo jedan od njegovih posljednjih nastupa. Andrija je možda imao svoje mjesto u nekome času, ali i za nas i za njega je bolje da ode.

Četvrti kandidat je Milan Bandić. Poznat je moj stav kako je Milan Bandić vjerojatno najopasnija osoba za politički život ove zemlje, on svoju gradonačelničku poziciju već godinama zloupotrebljava za ovu predizbornu kampanju, a i sam je uključen u praktički svaku imalo veću aferu koja se u ovome gradu dogodila. No, ne samo da je Bandić korumpiran do srži, nego je pritom još i neuk, priprost, nekulturan i općenito osobito problematičan za sve ono što bi predsjednik jedne zemlje morao predstavljati.

Za dežurne kritičare, treba odmah reći da me uopće ne zanima činjenica što Bandić nije zasada osuđen ni za što. U zemlji u kojoj pravosuđe ne funkcionira, u kojoj političari određuju kada će se i s kime obračunati, zatvoriti ili uništiti nije ni čudo da je osoba koja direktno ili indirektno kontrolira drugi najveći budžet u državi (s daleko manje transparentnosti) dovoljno premrežena da ili neutralizira svaki napad na njega, ili ta inkriminirajuća informacija jednostavno čeka neka bolja vremena o čemu odlučuju oni koji su u posjedu te informacije.

S druge strane, nevjerojatno je da društvo dopušta da jedna osoba poput Bandića uopće postoji. Tu je velika, ako ne i najveća, greška upravo stranke koja mu je to omogućila. SDP prečesto dopušta da im se neke stvari dogode, pa onda potom oni (ali i društvo u kojem djeluju) kukaju o tome što se desilo, umjesto da donesu odluku i žive s njezinim konsekvencama. Jednako su krivi i mediji koji dopuštaju da takva osoba nesmetano funkcionira i koji s žarom tabolida prate svaki potez korumpiranih političara, a na kraju krajeva ni mi birači nismo daleko na ljestvici odgovornosti jer smo na izborima dopustili da ovaj nesmetano zasjedne u fotelju u kojoj je zasjeo.

U društvu u kojem se političke stranke ponašaju poput nojeva koji guraju glavu u pijesak, u kojem novinari nisu korektiv političara i u kojem među narodom vlada opća letargija nije niti čudo da suludi pojedinci grabe vlast i potom je zloupotrebljavaju na najrazličitije moguće načine dok se mi svi skupa kolektivno pitamo “Da li je to moguće?”.

Kada razmišljam o svim ovim stvarima, uvijek se sjetim Mone Sahlin, švedske premijerke koja je morala odstupiti zbog toga što je državnom kreditnom karticom kupila Tobleronu na aerodromu, ili pak Mart Laar koji je na Zagreb summitu prije nekoliko godina izjavio antologijsku rečenicu: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran”. Možemo li dopustiti da za isporuku pravde čekamo korumpirane sudove, nesposobno tužiteljstvo ili nemotiviranu i dobrim dijelom nestručnu policiju? Ne moramo li možda mi nešto učiniti kako bi pokrenuli stvar s mrtve točke?

S druge strane, ovo malo ljudi što se trudi u sustav unijeti neku promjenu i nisu baš dobrodošli. Mnogi padaju u samoj borbi sa sustavom, a neki drugi ne dođu do izražaja ili se njihovi potezi (koliko god mudri i dobronamjerni bili) ne prepoznaju u kakofoniji događanja. Naravno to nije razlog da se prestane ili odustane, no pitam se gdje je nestala ideologija (ne mislim pritom nužno na političku ideologiju jedne ili druge strane) nego istinska želja da pojedinac kroz svoj javni angažman vrati nešto društvu? Gdje su ti ljudi nestali? Što bi Goran Bare rekao; Gdje je nestao čovjek?

U nedjelju su izbori i predlažem da ako ikako možete izađete na njih i pokušate odabrati najboljeg mogućeg za posao predsjednika države, osobe koja će je dostojno predstavljati u svijetu, osobe koja neće zloupotrijebiti dati mu autoritet i položaj i po mogućnosti osobu koja može postati katalizator promjene koju svi željno iščekujemo.

Ako ne uspijete pronaći takvu osobu, onda uvijek možete glasati protiv, tu je izbor uvijek daleko bolji. No kako bilo, izađite na izbore.

Misao dana:
Do you ever get the feeling that the only reason we have elections is to find out if the polls were right?

Puno je toga novoga u proteklih nekoliko dana i nikako da stignem to evidentirati, jučer je sve nekako kulminiralo mimo mog znanja pa je i krajnje vrijeme da se i ja očitujem oko svega toga. Ukratko, imam nekoliko bitnih vijesti za sve one koji redovito čitaju mrak.org i pollitika.com.

• Pollitika.com kao kolaborativni blog, ali puno važnije kao i skup nekolicine aktivnosti koje su se događale mimo same web stranice osvojile su jednu po meni vrlo prestižnu nagradu. Pollitika i ja ušli smo u top10 finalista natječaja za nagradu koje u posljednjih nekoliko godina organizira i dodjeljuje world eDemocracy forum i PoliticsOnline. Svih deset dobijaju nagradu, a nagrada se dodjeljuje pojedincima i organizacijama koje su postigle mjerljivu političku promjenu kroz upotrebu interneta. Ovo smatram iznimno bitnim i važnim priznanjem jer se ono vrlo ozbiljno shvaća u profesionalnim političkim krugovima i ovo će otvoriti vrata za neke druge stvari koje imam na umu. Inače, pollitika.com i cijelu priču a na temelju popisa birača kao showcasea nominirala je grupa američkih republikanaca koji su bili u Hrvatskoj tijekom travnja taman kada je priča o biračkim popisima bila u svom zenitu. Već sam screening i ulazak u glasanje je bila bitna stvar, dok mi je sama ideja da će pollitika ući u top10 bila doista neočekivana. Krajem listopada idem u Pariz pokupiti nagradu i prezentirati pollitika.com kao projekt na dvodnevnom eDemocracy forumu. Hvala svima koji su glasali za pollitiku, no puno bitnije, hvala svima onima koji sada već četvrtu godinu pune pollitiku svojim dnevnicima i komentarima te je čine relevantnim i nezaobilaznim dijelom hrvatske građanske političke scene.
• Ako ste čitali novine prošloga tjedna ili gledali TV onda vjerojatno znate da sam postao članom izbornog stožera predsjedničkog kandidata Ive Josipovića. Moja uloga u stožeru se odnosi na komunikacijsku infrastrukturu i nove medije (uključivo i naravno s naglaskom na internet). Obzirom da nemam namjeru u predstojećem razdoblju prestati pisati o predsjedničkim izborima, kandidatima i svemu ostalome povezanim s izbornim razdobljem koje nam predstoji – mislim da je bitno da ovo imate na umu i da kada god napišem nešto na tu temu da znate gdje stojim te da imam direktni interes u uspjehu Ive Josipovića. Napominjem također da stavovi koje ja iznosim nisu nužno stavovi izbornog stožera niti da imam bilo kakvu ingerenciju da u ime Ive Josipovića iznosim bilo kakve stavove (osim ako to eksplicitno ne napišem). Svi prezentirani stavovi su dakle moji i samo moji i ne moraju se poklapati sa stavovima Ive Josipovića. No, ono što možete učiniti je iskoristiti mene da pošaljete poruku predsjedničkom kandidatu budući da s njime imam direktni i svakodnevni kontakt. Nije osobita tajna da je moja politička orijentacija bliska SDPu, te unatoč svim problemima koje ta stranka nosi ja i dalje smatram kako je to u ovome trenutku najbolja moguća opcija. Što se tiče samog Ive Josipovića, rekao bih samo da je učestala kritika na njegov račun to da je riječ o mlakom i neuvjerljivom kandidatu, mislim da ako odvojite malo vremena da pogledate što Ivo govori i o čemu u stvari priča da će i ta zabluda brzo proći. Ivo Josipović je osoba s iznimnom i vrlo rijetkom biografijom, značajnim postignućima (osobnim, stručnim, političkim) iza sebe i ako je “mlakost” najveća zamjerka koju su mu njegovi konkurenti uspjeli prišiti onda govorimo o sjajnom kandidatu i osobi kakva nam na Pantovčaku nasušno treba. Predsjednik države je osoba s ultimativnim autoritetom koji proizlazi iz legitimiteta direktnog izbora i ta osoba jednostavno mora biti osoba besprijekornog morala i ljestvice vrijednosti a kako bi s pozicije autoriteta usmjeravao državu u okviru svojih ovlasti. Ne tvrdim da je Ivo Josipović najmirišljaviji cvijet na livadi, no u usporedbi s ostalim kandidatima (i onima kojima se tako percipiraju) Ivo Josipović je bolji kandidat za nekoliko redova veličina.
• I posljednje, prošloga tjedan sam prihvatio poziv za obavljanje prve javne funkcije :). Riječ je o tome da sam postao (iako je to još predmet odobravanja gradske skupštine) “zamjenik člana povjerenstva za biračke popise” – nisam siguran da sam dobro napisao ovo, ali poanta je da sam zamjenik a ne redovni član i da se radi o biračkim popisima (a na temu kojih sam nekakav minorni autoritet).

Eto, puno vijesti za protekli tjedan. Još jednom čestitam svima koji su pomogli da pollitika.com dobije ovu nagradu. Obećajem da ću nakon što pokupim nagradu ponovno organizirati neko okupljanje da to i službeno proslavimo.

Misao dana:
I don’t deserve this award, but I have arthritis and I don’t deserve that either.

Ne znam o čemu su genijalci u Vladi razmišljali (evo oksimorona), no čini se da se malo razumiju u temeljne principe kako se obračunavaju plaće te će uvođenjem ovog nameta od 2% ili 4% unjeti brdo neravnopravnosti u sustav.

Naime, u Hrvatskoj je zakonom određeno da se plaća određuje u bruto iznosu, od te plaće se potom umanjuju doprinosi (mirovinsko i zdrastveno), oduzimaju porezne olakšice, obračunava se porezi i prirez,  i ono što preostane je manje više netto iznos koji bi morali dobiti na vaš tekući račun.

Postoje dvije bitne varijable koje će odrediti netto iznos koji primate. Prvi od njih je prirez. Primjerice, zagrepčani imaju privilegij plaćanja najvećeg prireza u državi. Uzmimo primjer.

Ako imate netto primitak u iznosu od 2.999kn i time ulazite u grupu “sretnika” koji neće platiti Jadranki Kosor namet za spašavanje proračuna, tada Vam je iznos bruto plaće 4.071,08kn. No međutim, ako iz ovog ili onog razloga živite u primjerice Zaprešiću koji ima prirez od svega 12%, tada će vam netto iznositi 3.012,11 kuna na što morate platiti 2% Jadrankinog nameta ili 60,24 kune tako da će netto plaća na računu u stvari biti 2.951,87kn. Ako ste iz Samobora gdje uopće nema prireza, tada će netto biti 3.038,33kn od čega treba oduzeti 60,77kn i na kraju vam ostane 2.977,56kn.

Druga velika varijabla je porezna olakšica na broj djece. Ako imate recimo četvero djece i gore spomenuti bruto iznos, a još ste pritom iz Samobora, tada će Vam neto biti 3.256,86kn i morate platiti 65,14kn poreza.

Ne znam kako vama, no meni se čini da je obračun ovog novog poreza malo nekokrektan i hoćete li plaćati taj porez dobrim će dijelom ovisiti o tome da li živite negdje gdje se plaća ili ne plaća prirez (dakle ako se ne plaća prirez šansa vam je veća da počnete plaćati ili da upadnete u veću kategoriju) a jednako ste naribali i ako imate više djece (što više njih to je šansa veća). Impresivno, toliko o socijalno osjetljivoj državi.

I za kraj, ako ste u nekom graničnom području plaćanja poreza, a ne želite taj porez platiti, najbolji prijedlog koji imam je da ugovorite plaćanje trećeg mirovinskog stupa i time umanjite netto osnovicu jer se uplate u treći stup smatraju olakšicama, tako da je bolje da ti novci odu vama na račun trećeg stupa nego Jadranki koja ionako to neće mudro potrošiti.

I na kraju, za one koji razmišljaju o zahtjevu za ocjenu ustavnosti:

Članak 3.

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

Misao dana:
The nation should have a tax system that looks like someone designed it on purpose.

Eto, prošla je još jedna izborna kampanja i lagano je vrijeme za formiranje dojmova kako bi ponudili još nekoliko redaka prije izborne šutnje. Nekoliko je događaja obilježilo ovu kampanju i nekako je red da se to još jednom zabilježi.

Prva bitna stvar (barem meni) su bili birački popisi. Po prvi puta smo imali priliku sami provjeriti što se nalazi na biračkim popisima, i iako se postavilo pitanje kako je moguće da u mnogima sredinama imamo više birača od stanovnika, uvjerljivog odgovora nismo dobili. S jedne strane na vlasti je stranka kojoj ta situacija odgovara, odvjetništvo koje bi se moralo brinuti o tome i tražiti prijestupnike očito ima pametnija posla, policija nema namjeru kritizirati vlastiti posao dodjeljivanja osobnih dokumenata, a državni ured za upravu je samo konstatirao žalosno stanje i sve skupa prebacio na Ustavni sud koji se barem u toj jednoj odluci držao Ustava. Očito je da ovo nije posljednje što smo čuli na tu temu.

Drugo bitno obilježje ovh izbora su žarišne točke na koje su se sjatili novinari. Kao prvo tu je Zagreb gdje je Milan Bandić neprikosnoveni vladar i čija se fotelja do prije svega nekoliko tjedana smatrala garantiranom. Ulaskom Josipa Kregara u utrku balans se dramatično promijenio i unatoč tome što je Bandić i dalje favorit izbora, sudeći samo prema propagandnoj mašineriji koja je nemilosrdno stavljena u funkciju izbora sasvim je sigurno da se u Zagrebu nešto događa. Postoji li kritična masa za promjenu drugo je pitanje, no događanja u ovoj kampanji su očito poljuljala Bandića i više ništa neće biti kao prije. Nešto slično vrijedi i za Jasena Mesića iza kojega je stranka doista nabacala puno novaca – no unatoč svemu stvarnog efekta kampanje nije bilo iz jednostavnog razloga što Jasen Mesić nije osoba koju su građani zamijetili. Na današnjem sučeljavanju na radiju 101 mnogi protukandidati se nisu uspjeli sjetiti nijedne afere aktualnog gradonačelnika, dok je primjerice «nezavisna» bivša predsjednica skupštine sve to okarakterizirala kao medijsku hajku napuhanu van stvarnih proporcija – unatoč tome što se i ona sama na njezinim plakatima zauzima protiv kriminala u gradu.

Drugo zanimljivo žarište je svakako Split. Željko Kerum se već mjesecima predstavlja kao dežurni redikul i općenito osoba upitne inteligencije no koja unatoč svemu suvereno vlada omanjim imperijem. Da li zbog Kerumovog uspjeha ili jednostavno zbog gađenja Splićana prema politici koja je dovela grad na koljena i koja je objektivno zaustavila razvoj grada unatoč svim njegovim potencijalima – ispada kako je upravo on favorit izbora. Da li je to samo još jedna neslana splitska šala ili njegovi građani doista misle ozbiljno sanzaćemo već u nedjelju, kada će se odlučivati o tome hoće li biti drugog kruga i hoće li u njega upasti Kerum i SDPov Ranko Ostojić – ili će splićani sve odlučiti odmah.Trenutni gradonačelnik Kuret vrlo samouvjereno vjeruje u svoju pobjedu što je rezultat njegova nepovjerenja u ankete ili pak posljedica kratkovidnosti.

Treći često spominjani grad je Rijeka. U njemu apsolutno nema ništa novoga niti se očekuje bilo kakvo iznenađenje. Na sreću i veselje građana Rijeke, trenutni gradonačelik Vojko Obersnel nada se svom slijedećem mandatu s, čini se, dvotrećinskom većinom glasova i doslovce pometenom oporbom. Zanimljivo je da je Obersnel, unatoč omjerima koji idu žestoko u njegovu korist složio jednu od impresivnijih kampanja koje smo imali prilike promatrati. Nadajmo se da će se nešto od Riječkog iskustva preliti i na druge sredine u nekom od slijedećih izbornih ciklusa.

Četvrtu lokaciju koju bih svakako spomenuo je Istra. U Istri Ivan Jakovčić već godinu dana muku muči s članom uprave Adrisa i izazivačem za poziciju župana Plinijem Cuccurinom. Osamnaest godina IDSa u Istri je ostavilo traga i otvorilo prostor za novu snagu, no veliko je pitanje koliko je relativno mala Istra sa svega 200.000 birača, klijentelizam i vrlo stroga piramida vlasti u Istri spremna tek tako predati vlast u ruke Cuccurinu, za kojeg se može reći štošta, ali sasvim sigurno ne da na vlast želi doći radi novca i moći. Jer ako ništa drugo, biti će na novoj županskoj poziciji manje utjecajan nego što je to dosada na poziciji člana uprave Adrisa i korporacije koja samostalno uplaćuje jedan vrlo impresivni postotak državnog proračuna cijele nam države.

Kao posljednje žarište spomenuo bih Osijek, no situacija je tamo toliko komplicirana i jednostavno više nije jasno tko se tamo natječe protiv koga, budući da su se predizborne koalicije stvarale i razvrgavale tijekom kampanje, a stranke su međusobno već toliko koalirale na različitim razinama da birač sasvim sigurno mora pretpjeti nekakvu štetu samim pogledom na birački listić.

Od manjih sredina, pažnju treba usmjeriti prema Kamanju gdje se prijavio samo jedan jedini kandidat za predsjednika općine te je tako pobijedio i prije datuma održavanja izbora. Ili primjerice Oroslavlje, gdje je zamijećen imresivan broj nevažećih potpisa umrlih birača za HDZovog kandidata, čime je HDZ diskvalificiran iz utrke te smo tako dobili još jednog pobjednika bez borbe.

Veliku ulogu u ovim izborima odigrali su i mediji koji su djelomice u cijelosti ignorirali ne samo kampanju nego su pod krinkom neutralnosti zanemarili odnose na terenu i na taj način pogodovali pojedinim kandidatima ili političkim grupacijama. U tome naravno prednjače TV kanali na svim razinama te pojedini medijski koncerni koji su očigledno odlučili sami krojiti sliku o tome kako bi hrvatska morala izgledati nakon izbora.

Puno toga se desilo i na internetu, ovo je prva kampanja gdje su nas oglasi kandidata doslovce obasipali na portalima i web stranicama do granice izdržljivosti i dobroga ukusa i vjerujem da mnogo ljudi zadovoljno trlja ruke i samo mogu pretpostaviti što će se desiti tijekom predsjedničke kampanje koja će malo većim tempom zasigurno krenuti od jeseni.

Dakle u nedjelju, svakako izađite na izbore i pritom budite jakoooo pažljivi što ćete zaokružiti i kakvu ćete vlast zaželjeti jer će vam se možda želja i ostvariti.

Prije nešto malo više od dvije godine napisao sam tekst koji se zvao “Jedan vrlo osobni tekst o politici“. Nekako postoji očekivanje da će novinari biti neutralni u svemu onome o čemu pišu, a onda se to očekivanje prelilo i na blogere s čime se ja ne slažem. U tom tekstu vrlo sam jasno napisao gdje su moje političke preference bile u času kada se trebalo odlučiti za koga glasati na lokalnim izborima. Neke je to tada malo šokiralo (iako je moj stav ionako bio jasan i bez javne deklaracije), a mnogima se ipak dopalo – i nekako si mislim da je to bila ispravna stvar za napraviti i da je to trebalo učiniti.

Danas istu stvar radim i za lokalne izbore. Za mjesec dana biramo novog gradonačelnika i novu gradsku skupštinu. Moj glas će ove godine ići Josipu Kregaru, zato što smatram da način na koji se upravlja ovim gradom nije dobar i zato jer smatram da nam treba nezavisni kandidat koji može prodrmati ustajalu strukturu koja je već okoštala oko gradske uprave.

Ovo su prijelomni izbori jer se po prvi puta koristi direktni izbor gradonačelnika, uskoro treba ustrojiti i cijelu gradsku upravu po novom modelu i mislim da nam trebaju ljudi koji nisu političari. Kregar nije političar (iako je blizak politici), sudjelovao je u izradama mnogobrojnih zakona i osvjedočeni je borac za transprarentnost i protiv korupcije. Jedina meni poznata afera koja se veže uz njegovo ime je ona o kreditu iz Posmrtne pripomoći koji je u cijelosti vraćen i koji je bio sporan zbog toga što je bio dan pod povlaštenim uvjetima koje su uživali i ostali djelatnici posmrtne pripomoći u to doba.

Josipa Kregara i osobno poznajem kroz niz različith seminara i predavanja na kojima smo zajedno sudjelovali i nije osobita tajna da sam i sam svojim savjetom pripomogao njegovoj kampanji.

Lijepo Vas molim da ovo uzmete na znanje, te da sve moje tekstove ubuduće do isteka izbora promatrate kroz prizmu moje odluke.

Unatoč brdu optimističnih tekstova o Kregarovoj kandidaturi u proteklih nekoliko dana, smatram da su izbori daleko od odlučenog te da je Milan Bandić i dalje u žestokoj prednosti, da li se Zagreb umorio Milana i hoće li Kregar dobiti podršku glasača to ćemo tek vidjeti, no ako se ne pokuša nikada nećemo niti saznati.

Misao dana:
Make sure you have a different opinion and people will talk about you.