Mračni blog

Ako ste novi ovdje pretplatite se na RSS feed, ili iskoristite email pretplatu (vidi desno), a ako ste Facebook korisnik svakako se priključite communityu (također vidi desno).

Hvala na posjeti!

U utorak sam otišao na VIP InMusic festival kako bih čuo (još jednom) Nick Cave-a. Ovo mi je treći Caveov koncert na kojem sam imao prilike biti i u stvari to je i treći način na koji sam slušao Cave-a budući da sam ga prvi puta slušao s Bad Seedsima u Ljubljanskom Tivoliju, pa potom u smanjenom sastavu u Lisinskom i sada u festivalskom okruženju na Jarunu.

Vidim da je puno ljudi sretno i veselo s festivalom, no ja mislim da nije normalno da se četrdesetak minuta čekalo na ulazu u festival i to samo zato jer su lokalne hostese imale zadatak svakome osobno zakvačiti festivalsku narukvicu (unatoč činjenici da je to bilo provjereno još jednom nekoliko metara dalje). Iznimno loše riješenje koje je rezultiralo time da sam zakasnio na barem prve tri pjesme.

Anyway, gledajući Cavea s neke sigurne istance od pedesetak metara od pozornice, djelomično pokisao i frustriran od dugotrajnog čekanja za ulazak zapitao sam se koji je mogući smisao odlaska na koncerte?

Naime, kupite primjerice CD od Cave-a i potom ga možete poslušati u miru svojega doma (na stereo sustavu kojeg jeste ili niste kompletirali godinama) ili pak u automobilu ili na svom iPodu koristeći pritom Etymonics research slušalice (trust me, nikada niste čuli ništa slično dok niste probali Etymonics research slušalice). Dakle nekakav vrhunski sound (plaćen 130kn na CDu ili nešto sitno lipa ako koristite bit torrente) ste odlučili zamijeniti za iskustvo koje košta 300kn da bi vas gnjavili na ulazu, kako bi pokisli i slušali Cave-a na festivalskom razglasu s 50 metara udaljenosti?

Da li je to blizina s umjetnikom kojoj stremimo, pa očekujemo da Cave podijeli nešto svoje magije s nama, a koja na neki misteriozni način ne bude zatočena u tom CDu ili 192kbit varijabilno sempliranom MP3ju? Pojma nemam, no činjenica je da sam beze neke pretjerane grižnje savjesti voljan potrošiti 3x veći novac kako bih kao ovoga utorka na kiši promatrao i slušao Nick Cave-a.

Inače kada sam već zapeo na ovom neodgovorenom pitanju, vrijedi spomenuti da ja primjerice imam ugrađeni afinitet prema live izvedbama koje u pravilu preferiram u odnosu na studijske. Live mi se čini nekako drugačijim i snažnijim (ne uvijek ali uglavnom). Prije nekoliko dana sam u autu stavio Live Seeds CD koji na sebi ima između ostalog i pjesmu koja se zove “New morning”, pjesma koja sjajno zvuči na live snimci i ne toliko spektakularno u originalu (koji se pak nalazi na Tender prey).

I posljednje, čemu tolika fiksacija s Caveom? Može biti da sam njime bio indoktriniran u mladosti (btw. otpjevao nam je “Ship song” ili kako ja to zovem pjesmu o ovcama koja je bila aktualna u doba kada sam ja izlazio po klubovima, a ima tome i više nego što se je ugodno sjetiti). No ako pratite njegove tekstove onda vam je jasno da Cave vrlo često koristi različite biblijske motive, svaka njegova (ili skoro svaka) je priča sama po sebi (nema on baš previše sladunjavih ljubavnih), no njegova prvenstvena kvaliteta je da je u stanju govoriti/pjevati u pridjevima.

Take a litle walk to the edge of town
Go across the tracks
Where the viaduct looms,
like a bird of doom
As it shifts and cracks
Where secrets lie in the border fires,
in the humming wires
Hey man, you know
you’re never coming back
Past the square, past the bridge,
past the mills, past the stacks
On a gathering storm comes
a tall handsome man
In a dusty black coat with
a red right hand

Taj njegov talent naracije me fascinira, a osobito je očigledan u njegovoj knjizi And the Ass Saw the Angel, gdje je to dovedeno do maksimuma.

Misao dana:
Father, why are all the children weeping?
They are merely crying son
O, are they merely crying, father?
Yes, true weeping is yet to come

Nakon sedmodnevnog korištenja najnovijeg BlackBerrya 8700v imam sada i finalni stav o ovome uređaju, kao i konkretniji popis razlika između 8700 i mog prethodnog 7290 uređaja.

Prva i najbitnija razlika između ova dva uređaja je u tome što se 7290 čini malo “solidnijim” i “tvrđim” telefonom, nekako 7290 izgleda kao uređaj koji slobodno može pasti na pod bez pretjeranog straha da će se razletiti u 1000 komadića, dok je 8700 nešto nježnijeg izgleda. Druga bitna razlika je ekran. Bllackberry 7290 ima ekran 160×240, dok 8700 ima duplo veći screen_estate od 320×240 (nešto sam jučer razmišljao o tome, i to je rezolucija koju su svojevremeno koristili Spectrum i Commodore C64). 7290 ima čudnovati LCD koji savršeno može funkcionirati i bez backlighta, tako da baterija ako malo telefonirate (ali šaljete puno emailova) može trajati i do sedam dana, no 8700 kojeg sam napunio prošli utorak bio sam prisiljen napuniti u subotu ujutro, dakle nekih četiri puna dana – činjenica je kako sam dosta vremena proveo sinhronizirajući stare podatke, odnosno kako sam se intenzivno igrao uređajem pa u stvari nisam imao prilike testirati izdržljivost baterije u normalnim uvjetima – ali čini se kako će vijek trajanja baterije biti kraći nego kod 7290 iako četiri dana između punjenja i dalje proglašavam vrlo dobrim rezultatom (nekako mislim da je za poslovne namjene sve što je iznad jednoga punoga dana u stvari dobar rezultat i dobro je znati da će telefon bez problema izdržati četevrostruki napor koji se može desiti zbog neke krize na poslu – ponavljam, telefon se puni preko USB konekcije, tako da je svako okolno računalo potencijalni punjač).

Dodatna razlika u ekranu, osim veličine i backlighta je u tome da se na 7290 backlight palio ručno (dakle imali ste malu tipku za paljenje pozadinskog osvjetljenja) , a na 8700 se pali automatski kao i na svakom drugom telefonu.
Telefon nadalje izgleda malo “modernije” od 7290 i na prvi pogled nije niti bitno veći niti drugačiji od bilo kojeg drugog telefona, tako da neće biti lagano primjećen (ne znam da li je ovo dobro ili loše, ali je u svakom slučaju drugačije od 7290). Blackberry 8700 koristi Intelov procesor na nekih 300MHz te je daleko brži od prethodnika, na starome telefonu neke operacije (primjerice označavanje sve pristigle pošte kao pročitane) moglo je trajati i nekoliko desetaka sekundi, dok se sada to odvija praktički trenutno. Također, downloadao sam i nekolicinu igrica i igre se izvršavaju brzo i bez zastajkivanja (malo više o igranju na blackberryu možete pročitati na quicklybored blogu).

Sve u svemu, 8700 je jedan cool uređaj, koji rješava neke od nedostataka manjeg mu modela, no isto tako je pažljivo konstruiran na način da ne eliminira potrebu za prostorom kojeg na tržištu zauzima 7290. Moj sud bi bio da ako morate biti alpha geek ili spadate u grupu ljudi koja kupuje posljednji model telefona, tada je 8700 za vas, no identičnu funkcionalnost možete dobiti i sa 7290 no uz nešto manje novaca i manji coolness efekt.

p.s. na kraju, naletio sam na link PRa od ACNielsena koji govori o prihvaćanju blackberrya kao tehnologije za mobilni ured 

Misao dana:
I like being 33, I like having a bit of money to spend on music, books and useless gadgets. The net is providing new ways to communicate and cooperate that just didn’t exist in the 80s.

Prije neki dan sam uočio VIPovu kampanju “Do 1500kn bonusa”, pa sam se zapitao kako oni to knjigovodstveno rješavaju?

Naime, ako vam VIP odluči dati 1500kn bonusa to bi se u nekom striktnom smislu moglo shvatiti kao primitak u naravi, koji se po poreznom zakonu (dakle prvenstveno općem i porezu na dohodak) smatraju oporezivim dohotkom. Postoje naravno totalno legalne metode kako se to može riješiti jer je to vrlo česta situacija.

Primjerice, dođete u dućan i piše vam na paketiću “kupiš dvije a dobiješ tri” npr. čokolade. Kada bi ti Milka doista odlučila pokloniti čokoladu (uz uvjet da ova košta manje od 80kn) onda bi to njima bio porezno nepriznati trošak ali trošak kojeg je svejedno legalno napraviti. Obzirom da bi bilo glupo da oni moraju platiti porez, onda se to knjigovodstveno napravi tako da ti dućan fakturira sve tri čokolade po diskontnoj cijeni ili pak da ti prodaju komplet od tri čokolade koji su iskazani na računu kao jedan artikl.

Ono što su oni napravili je da su ili na dvije čokolade stavili popust 33% i ubacili treću po 66% cijene (kako bi zbroj sve tri odgovarao cijeni dvije čokolade) ili su napravili novi proizvod koji se zove “komplet” kojeg zajedno prodaju za cijenu dvije čokolade. Znam da neukom oku to izgleda identično, no u stvari je to bitna razlika.

Idemo sada natrag na VIPov bonus. Ako pogledate uvjete,  vidi se kako se taj bonus u slučaju da imate pretplatu dijeli na 125kn mjesečno koji se iskazuje kao popust na fakturu (također totalno legalni slučaj osim u posebnim situacijama) i to je 100% legalna situacija iako bi neki nadobudni poreznik to mogao ganjati kao dohodak, no trgovačka praksa u svijetu je prejaka da bi to tek tako prošlo.

VIPme je malo problematičniji jer oni kažu kako 125kn uključuju mjesečno na račun neovisno o tome da li ste u tome mjesecu kupili bonove ili niste, tako da to ne mogu tretirati kao popust (jer uslugu niste niti kupili), no ono što oni vjerojatno rade je da to ne knjiže na način da na nekome knjigovodstvenome kontu prebace vama 125kn na vaš račun, nego vjerojatno u svom sustavu generiraju besplatnih minuta koje bi odgovarale vrijednosti od 125kn.

Ono što sam u stvari htio reći, da se “kreativnim” knjigovodstvenim metodama može svašta napraviti, i dok bih gore navedeni primjer iskoristio kao dobar primjer kombinacije promocije proizvoda i adekvatnog praćenja kroz poslovne knjige, na iste ili slične načine se mogu raditi i razne malverzacije koje je ponekada teško pronaći u poslovnim knjigama (primjerice, zamislite situaciju da kupite dvije čokolade, dućan vam fakturira komplet u kojem se knjigovodstveno nalaze tri čokolade, a ovu jednu preostalu za koju imaju legalni izlaz robe iz skladišta/dućana prodaju za gotovinu). U slučaju kada se pitanje legalnosti neke akcije postavi (tijekom npr. nadzora) tada objašnjenje i papirnati put svakog prozvoda mora biti jasno objašnjen i popraćen odgovarajućom dokumentacijom.

Misao dana:
People are more violently opposed to fur than leather because it’s safer to harass rich women than motorcycle gangs.

Piše Anderlon kako nije zadovoljan novim redesignom Borjinog sitea. Borja je inače slobodni novinar koji surađuje s više novina, a koji ujedno posjeduje i pravi pravcati web portal koji se ulogorio na internetu pod imenom borja.org.

Što se tiče dizajna na internetu, a ovdje ne govorim o nekom umjetničkom ili estetskom aspektu priče nego o onom ergonomskom, dakle kako je nešto posloženo i koliko je sve logično za korisnika postoje u principu dva moguća pristupa. Jedan pristup je onaj po kojem sve skupa mora stati na jedan ekran. Tipični primjeri takvih siteova su iskon, tportal, vip, index pa tako i borja.org – ono što je zajedničko tim siteovima je da su to u pravilu portali koji su na vrlo malenom prostoru pokušali strpati veliku količinu informacija uz donji minimum sadržaja. Dakle naslovnica tih siteova je u principu nekakvo “skladište” linkova koji vas vode dalje na konkretni sadržaj.

Drugi koncept je onaj koji u principu odgovara blog formi i kojeg već godinama zastupa primjerice monitor.hr. A po kojem su informacije opsežnije, poredane obrnuto od kronološkog redosljeda (dakle najnovija na vrhu) i to su stranice kroz koje (kako kaže anderlon) morate scrolati a ne kliktati.

Kada ja pogledam popis siteova koje dnevno pratim kroz svoje bookmarke, doslovce svi do jednoga su izvedeni u ovoj drugoj varijanti (ok, uz izuzetak borje.org koji je donekle na pola puta između jedne i druge forme). Dakle, meni je prirodnije pogledati stranicu koja je opsežnija sadržajem i kroz koju moram ići ili scrollom ili sa pgUp ili pgDown tipkama, nego portalska forma po kojoj moram kliktati (ok, povremeno pogledam i index radi obavezne doze žutila).

To radim zato jer znam da je stranica na koju stižem relevantna za moj interes, i unaprijed očekujem da će informacija koja me interesira biti na stranici koju posjećujem.

Neki siteovi, uglavnom ovi portalskog tipa, imaju toliko česta osvježavanja i toliko međusobno različitih sadržaja da je njihova organizacija u stvari jedina logična – dok blogovi (kao najsporiji oblik permanentnog osvježavanja) odnosno siteovi poput monitora to rade u jednom ugodnijem ritmu.

Iskreno, mislim da je i jedan veliki dio razloga za upravo ovakvu organizaciju sitea i to što na našem malenom tržištu postoji vrlo ograničeni broj web CMS (Content Management Server ili server za serviranje sadržaja) aplikacija koje se nude, tako da vlasnici domena u stvari i nemaju previše izbora oko toga što će staviti na svoju stranicu, osim ako se opredijele za neko inozemno rješenje (za koje najčešće unutar kuće nemaju support osoblje) ili ga odluče raditi sami (što je sizifov posao, osim ako ste ISP).

I za kraj, posjetite Metafilter, web site blog tipa koji donosi brdo brzih linkova s minimumom objašnjavanja na različite sadržaje po internetu.

Koja forma Vama više odgovara, portalskog tipa (ala Iskon/Index/VIP) ili blog forma (ala Monitor)?

Misao dana:
You know, somebody actually complimented me on my driving today. They left a little note on the windscreen which said, ‘Parking Fine.’

Jutros me u uredu dočekao ogromni paket kojeg mi je poslao VIP, a u njemu se nalazi crvena deka i dva para cufastih crvenih čarapa (crvenih na rubu flouorescencije). Deka će biti sasvim OK, no u ovim čarapama me nitko neće vidjeti čak niti u situacijama životne pogibelji koja bi se eventualno mogla otkloniti nošenjem crvenih cufastih čarapa – moje boje su crna i bijela ako to dosada niste skužili (i u određenim uvjetima nijanse koje je moguće dobiti miješanjem ove dvije boje; no znanstveno rečeno crna i bijela nisu boje).

No da budem u cijelosti iskren, imam jednu t-shirt majcu koja je žućkaste boje (onakve safari žute boje) a na kojoj se nalazi “looney tunes crossing” znak; majca izaziva dosta pozornosti. Imam još jednu majcu koja mi je na “to_do” listi i nju možete pronaći na slijedećoj adresi. Kada slijedeće godine vidite lika s takvom majcom sva je šansa da sam to ja.

Krenuo sam nešto pisati o Neal Stephensonu (za razliku od Neil Gaimana kojeg spominjem i prečesto), no ostavila me inspiracija a i imam nešto posla koje moram obaviti (nešto jako, jako zabavno, totalno avangardno i gledajući s pozicije moje struke iznimno inventivno i hrabro). Tako da će priča o Neal Stephensonu malo pričekati.

Misao dana:
Growing old is mandatory, growing up is optional.