Mračni blog

Taman su prošli jedni izbori a na vratima su nam novi. Predsjednički izbori bi se morali održati negdje krajem ove ili najkasnije početkom slijedeće godine (krajnji rok je vjerojatno negdje početak veljače). Predsjedničke ovlasti kod nas su poprilično skresane ali i dalje su relativno značajne, pa osim imenovanja ambasadora, šefa obavještajne službe i vojske tu je i “sukreiranje” vanjske politike (štogod to značilo) i naravno autoritet koji proizlazi iz jedine tako značajne funkcije koja je odabrana neposrednim izborom ljudi (čitaj: Sanadera nitko nikada nije izabrao da bude predsjednik vlade).

Stipe Mesić je (barem meni) u stvari jedno veliko razočarenje. Naravno u datom trenutku je on bio daleko bolja alternativa od protukandidata mu (Budiša ili Kosor), no kroz mandat se poput mnogih drugih probija čistim i u stvar najjeftinijim populizmom – iz jednostavnog razloga što je on jedini u državi koji ima poziciju da može dohvatiti mikrofon kada mu god padne na pamet a da istovremeno nema apsolutno nikakvu odgovornost za ono što kaže tj. o čemu on god govori on u stvari nije ništa kriv niti je bilo što od toga njegova odgovornost (o stvarima koje jesu njegova odgovornost on rijetko govori javno). Mimo toga, Stipe briljira na jednoj i samo jednoj temi a to su ustaše i partizani i to je u stvari jedina stvar koju valjda razumije (ili misli da razumije) pa stoga po tome tambura po istome koliko god može (neovisno o malo šizofrenim stajalištima koja je zauzimao u prošlosti). Jedina iole kvalitetna odluka koju je donio je odluka o umirovljenju generala, no i ta odluka, u retrospektivi svega ostaloga se danas više čini kao statistička pogreška nego kao predsjednička akcija. Ukratko, Mesića nećemo pamtiti (ili barem ne predugo).

Ono što  Stipetu nedostaje je vizija, no to je uobičajena boljka političarima na ovim prostorima i ako malo promatrate što on govori malo tu ima vizije Hrvatske za 10-15-20 godina. Meni nekako nedostaje taj kronični nedostatak vizije i volio bih vidjeti političara koji će danas pokazati kotačiće koje treba pokrenuti danas a kako bi rezultate počeli crpiti za 10-20 godina. Ne vjerujem u prekonoćne uspjehe niti kratkoročne planove koji su dugoročno dobri. A svi naši planovi su kratkoročni.

Stipe je (na sreću) diskvalificiran od daljnje utrke za predsjednika, iako, kako stvari stoje uopće nema namjeru doći do zaključka da je bilo dosta nego bi on i sa svojih 75+ godina htio i dalje kreirati budućnost ove zemlje iako je on sasvim sigurno dio njezine prošlosti (a skoro jednako toliko sigurno i dio problema). I sada, kada ima posljednjih nekoliko mjesec koje bi (nažalost samo teoretski) mogao utrošiti na to da postavi temelje budućem nasljedniku (ili barem da razgrne ruševine predsjedničkog mandata koji se čini kao kula od karata) on kalkulira sa strane o kreiranju trećeg puta, organiziranju i “homogeniziranju” hrvatske ljevice (po tko zna koji put) i tko zna o čemu sve ne. Ukratko, Stipe je još jedan u predugačkom nizu hrvatskih političara kojeg će sa scene ukloniti biologija a ne birači. Poražavajuće, a da ne kažem da naši političari (ali ni birači) nikako da nauče lekciju – što bi rekao odavno mrtvi pjesnik “better burn then fade away“.

To nas u stvari dovodi do sjajne postave ljudi koji se danas nude kao predsjednički kandidati.Te ljude nikako ne treba podcijeniti, jer ako se sjećate dvije tisućite, tada smo svašta govorili o bivšem i potencijalnom budućem predsjedniku i opće je mišljenje bilo da teško da može gore i da je svaki izbor napredak (pa čak i dvojca kandidata koji su dovršili u drugom krugu). No, praksa pokazuje da taman kada misliš da smo dotakli dno, uvijek došeće netko novi s friškom lopatom i zagrebe još niže.

Riječ je naravno o prvorazrednoj postavi i ustvari destilat intelekta kojeg ova država ima za ponuditi. Iza desnih vratiju zasada se sakrivaja nekolicina kandidata među kojima se ističe Ivo Sanader i Nadan Vidošević. Osim nominalno desnih političkih pogleda, dijele i zajedničku strast prema sakupljanju imovine bez objašnjenja kako su je stekli. Ivo naravno ima daleko veću motivaciju. Naime, koliko god on bio sposoban i koliko god ljevica bila nesposobna, šansa da mu se osmjehne još jedan vladin mandat (osobito sada u doba krize) je u stvari sve manji i možda je vrijeme za strateški uzmak na neku drugu poziciju. Naravno, pozicija predsjednika se možda čini nazadovanjem, no to se bez problema može prodati i kao napredovanje (nešto slično kao i unaprijeđenje Fabera od prije neki dan), no malo reklamirana i zasada rijetko korištena privilegija predsjedničke pozicije je i imunitet od kaznenog progona i možda bi to dobro došlo Ivi (zlu ne trebalo) barem dok ne prođu zastare. Ivo zasigurno ima velike ako ne i pojedinačno najveće šanse postati predsjednik čisto zato jer ima poziciju moći s koje nastupa, novčano je neograničenih resursa i objektivno govoreći odličan je komunikator koji će obećati brda i doline, uključujući ali ne i ograničeno na hrvatski svemirski program – samo ako će ga to dovesti do Pantovčaka. Što se desi s HDZom manja je briga jer njegova vizija (iako ne nužno i njegove stranke) je uvesti hrvatsku u EU pa ako to već ne može napraviti preko Markova trga onda se niti Pantovčak ne čini tako lošom opcijom.

Nadan Vidošević za kojeg se (po meni neopravdano) lijepi etiketa “lep ko greh” (i to još na ekavici) izgleda također kao osoba s planom i teško je za očekivati da će on samo tako nestati bez da konzumira svoje političarske ambicije. Nakon što je sagradio apsolutno najveći gospodarsku komoru Europe i kroz nju sagradio cijelu mrežu zainteresiranih klijenata (a i podbeljao imovinsku karticu), to isto je odlučio učiniti i kroz Kraš koji eto sada nešto tamo radi i očigledno u sjeni Maksimirske šume stvara zalet za nešto. Da li je to presjednička ili pak neka druga, naizgled rezervna pozicija to ćemo tek vidjeti. Moja osobna procjena je da Vidošević može ostvariti (iz meni neobjašnjivih razloga) dobar ali ne i dovoljno dobar rezultat na predsjedničkim izborima.

Ne računajući različite desničarske redikule koj će se zasigurno pojaviti čisto da ili neutraliziraju nekog drugog, da se ponašaju kao dimna zavjesa radi nečeg trećeg ili čisto kao osobe koje će iscenirati različite skandale protiv nekog četvrtog bojim se da s desne strane percipiranog hrvatskog političkog spektra nemamo više što za ponuditi.

No, kroz lijeva vrata vlada prava mala gužva. Tu imamo SDP koji se trenutno dvoumi između dva potencijalna kandidata koji će po prvi puta biti izabrani po principu jedan član jedan glas (i sve ono lijepo i nelijepo što takva taktika donosi sa sobom), tu je i HNS koji je također gladan vlasti, a eto nešto se i IDS u Istri tamo nudi sa svojim predsjedničkim kandidatima.

Kao prvo, Damiru Kajinu bi netko trebao reći da je Hrvatska daleko veća od Istre i da koliko god on bio popularan u Istri (a to je definitivno točno, iako nezasluženo). Mimo toga, njega je zabavno gledati tu i tamo za saborskom govornicom no promatrati ga nekoliko tjedana kroz predizbornu kampanju je mučno i sasvim sigurno kontraproduktivno. Dakle, ako želi zadržati svoju popularnost (makar onu na nacionalnom nivou) bolje mu je da se drži Istre i ne mrda previše.

HNS ima iza sebe hipoteku vlasti i Stipe Mesić je u stvari njihov najbolji izvoz ikad. Neovisno o tome što mi rekli, polet HNSa koji se desio 2000te + predsjednički izbori koji su uslijedili osigurali su im budućnost koja ih je napuhala malo više od gabarita regionalne stranke na koju su se danas (u manjoj ili većoj mjeri) sveli. Da, na lokalnim izborima jesu izborili sjajni i zasada najbolji rezultat – no iz mnogobrojnih razloga to u posljednja dva izborna ciklusa na nacionalnoj razini nisu uspjeli kapitalizirati, dapače (što nas dovodi do slijedećeg logičnog ptanja: ako na lokalnoj razini prolazimo dobro ili čak odlično, gdje je greška na nacionalnoj razini – tko je taj koji je zadužen isporučiti rezultat?). HNS nam nudi Vesnu Pusić i Radimira Čačića. Nekako mi se čini kako Čačić ima veće šanse na nacionalnoj razini no valjda postoji nekakvo istraživanje koje se time bavi. Kako bilo, HNS će (unatoč zdravoj logici) ponuditi kandidata i o tome ćemo vjerojatno sve znati već u sljedećih nekoliko tjedana kada će predizborna kampanja po svoj prilici i krenuti – možda ne javno, ali na lokalnj razini sigurno.

SDP je u predsjedničkim izborima malo iskompleksiran, jest da je imao svog predsjedničkog kanidata (tamo još 1997 godine, osebujnu osobu čije ime nećemo spominjati) no u međuvremenu se nija iskristalizirala druga osoba koja bi se nametnula kao kandidat pa je tamo napravljen executive decision da se ide na unutarstranačke predizbore. Nudi nam se profesorski dvojac Ljube Jurčića i Ive Josipovića. Hoće li se bitci priključiti još netko od “usual suspects-a” nije jasno, no ako to žele krajnje je vrijeme (barem pod plaštom SDPove zastave), kuloarski kandidati su i Zlatko Komadina odnosno Milan Bandić.

Očekivano, za razlku od desnice koja se barem dojimlje organiziranom, na ljevici je na snazi organizirani kaos zbog neograničenog powerplaya koji se tamo događa. Moj je stav da se on događa zbog toga što nismo u ovim godinama uspjeli generirati autoritet iza kojeg su se u stanju svi organizirati i sustavno krenuti. Pa je tako moja dijagnoza da problem ljevice nisu u stvari kandidati, nego sama ljevica koja sama ne zna što bi sa sobom. Da li su to nerealne ambicije HNSa u podjeli “plijena” za slučaj da dođu na vlast, ili je to pak nedostatak vizije i stava SDPa da napokon odluči kuda će ići skoro pa je sasvim svejedno – kako god bilo, eventualni gubitak predsjedničkih izbora je isključivo njihova pogreška, a eventualni izborni rezultati u posljednjih nekoliko godina su više rezultat inercije nego neke stvarne strategije.

Priču o pluralizmu i “zabrinjavajuću” podjelu na dva bloka u ovome času treba ignorirati jer su same stranke dovele do toga, ne toliko SDP i HDZ koliko same stranke, poluskriveni ili neskriveni sateliti koji su se previše i s previše žara motali oko vladajućih pa su u postupku bili u cijelosti asimilirani. S desne strane gotovo da više ničega nema, HSP je u cijelosti dezintegriran i asimiliran i finale će se valjda dogoditi uskoro. HSS je unatoč deklaraciji pred pretposljednje izbore odlučio promijeniti stranu i dok recimo sada oni trenutno žanju rezultate lokalnih izbora činjenica je kako su oni nastali isključivo kao plod koalicijskih dogovora i ne korespondiraju sa stvarnim stanjem na terenu, dok se HSLS uporno i već godinama svodi na dvije usamljene i čak ne previše atraktivne oaze za zbrinjavanje dvaju političara od kojih je barem jedan na lokalnim izborima nastupio kao nezavisan, shvaćajući valjda i sam da mu je stranačko opredjeljenje samo teret a ne i korist.

S lijeve strane nije ništa puno bolje iako je priča o identitetu malo bolje očuvana. HNS se bori za prelazak preko izbornih pragova (manje ili više, kako gdje), IDS je ograničen Učkom, a SDP čini se nema namjeru pokriti cijelu zemlju. Druge ljevice unatoč svemu nisam uspio identificirati (osim ako je gore spomenuti Mesić poput zeca ne izvuče iz šešira). Nekako mi se čini kako bi za pobjednički rezultat ljevice morao postojati jasni konsenzus prije izbora, umjesto da se pusti da se kroz izborni proces sukobljava ne samo ljevica s desnicom nego i ljevica međusobno (što je priča koju smo već vidjeli) – a kada bi se to dogodilo, tada je skoro pa bilo koji kandidat ljevice dovoljno dobar da porazi ovoga sa suprotne strane; u međuvremenu, nemate što drugo nego pročitati Klauškog.

Misao dana:
Anyone who is capable of getting themselves made President should on no account be allowed to do the job.

U obrazloženju prijedloga za izglasavanje nepovjerenja, koji je pripremljen za sjednicu Skupštine Varaždinske županije u petak, piše da su župan Čačić i Poglavarstvo stvorili obveze od 832,7 milijuna kuna na rok od 20 do 30 godina, što je gotovo 53 posto ostvarenog godišnjeg proračuna. A to je, pak, navodi se, gotovo 18 posto veće zaduženje od propisanih Smjernica za primjenu ugovora u JPP-u. Ugovorene cijene višestruko su više od tržišnih, troškovi najma promjenjivi, a uvjeti su tajni i nepoznati javnosti… (jutarnji)

O Radimiru Čačiću nisam štedio riječi u prethodnom razdoblju, a sve je u stvari krenulo još 2006 godine kada sam napisao tekst “Tko je Radimir Čačić?”, a na koji se javilo iznimno puno ljudi u svojim komentarima što me je poprilično začudilo. Osamnaest mjeseci kasnije načelno se ostvarilo što sam napisao i Čačić nije premijer, HNS je loše prošao u saboru, a kao dodatni bonus stranku je napustilo, napušta ili razmišlja o tome očigledno dosta ljudi buduću da je na posljednjem njihovom stranačkom saboru, gotovo dekretom, poput štafetne palice predsjedničko mjesto Radimiru Čačiću prepustila Vesna Pusić.

Pitanje koje sam tada također postavio je i što je stvarni cilj Radimira Čačića, njegovo neracionalno inzistiranje na premijerskoj poziciji smatram jednim od kritičnih faktora za neuspjeh ne samo HNS-a nego i cijele lijeve koalicije (što je HNS donekle uspješno uspio prebaciti na SDP) a vidim da cijela priča ide dalje™ i odjednom se Čačić pojavljuje kao potencijalni kandidat za zagrebačkog gradonačelnika gdje misli zamijeniti Milana Bandića a o čemu su navodno napravljene već određene ankete i ispitivanja.

Ako prihvatimo mišljenje kako je Bandić loše rješenje za Zagreb, moramo se zapitati tko je taj koji će zamijeniti Bandića i iskreno ne vidim poante u zamjeni Bandića osobom koja je na hrvatskoj političkoj sceni njemu najbliža, a to bi svakako bio Radimir Čačić. Čak i ako površno pogledamo odnose snaga u Zagrebu i Varaždinu, pa potom zaduženje koje je kreirao jedan i drugi – sasvim je jasno da Čačić dolazi po još veći komad kolača. naravno, poput bitke za premijersku poziciju Čačić kreće u još jednu borbu protiv vjetrenjača ne razumijevajući da će ga u slijedećih desetak mjeseci upravo vlast s koje će sletiti u petak proganjati za apsolutno svaku odluku koju je donio i kojom je ili tek hoće dovesti Varaždinsku županiju na rub bankrota koji doduše zakonom nije predviđen pa će se užasan kraj pretvoriti u užase bez kraja, barem za Varaždince. Istovremeno, ta ista vlast iskoristiti će svaku priliku da, kada već mora, svečano otvori svaki od stotinjak objekata koje je ovaj odradio u svojem trogodišnjem mandatu župana.

Naravno, Čačić županijsku stolicu ne gubi radi HSS/HSLS-a (koji će rado pripomoći sada kada su stvoreni uvjeti) nego ignorira činjenicu da su ga napustila dva njegova vlastita zastupnika a što je najvjerojatnije posljedica trvenja koje se događa u HNSu već mjesecima (neovisno o tome što HNS sada lopticu pokušava prebaciti na odgovornost dvojce vijećnika kojima su navodno riješeni njihovi osobni problemi, čime se valjda želi ilustrirati da Čačićeva vlast ili nikada ne bi pristala na tako nešto ili je možda cijena bila prevelika čak i za njega?).

Čačić je lik koji je prestao pobjeđivati, a nažalost ne zna se ponašati ni kao gubitnik (pa stoga niti ne očekujem da on iz ove cijele priče izvuče lekciju).

Misao dana:
Stubborn and ardent clinging to one’s opinion is the best proof of stupidity.

Prošle godine sam napisao jedan tekst o HNSovom Radimiru Čačiću i to je bio jedan od najkomentiranijih tekstova na ovome blogu. Čačića sam spominjao nekoliko puta ako ništ drugo jer me neograničeno zabavlja (i brine) njegovo iracionalno inzistiranje na premijerskoj poziciji. Proteklih dana Čačić je dao intervju za drugifilm. Drugifilm je web portal koji se pojavio prije nekoliko mjeseci, u vlasništvu je dosada anonimne tvrtke iz Varaždina i oni su se javno deklarirali kao portal koji podržava Radimira Čačića (a dio tekstova su objavili i na pollitici).

Evo nekih izvadaka iz tog intervjua:

DRUGI FILM: Doista vjerujete da možete samo sa SDP-om i IDS-om formirati vlast?

ČAČIĆ: Naravno, nije to tako komplicirano ako se svede na brojke. Uzmimo da je SDP-ov realni graničnik 60 mandata. Na nama je, dakle, da odradimo svoj dio posla, skupimo razliku do 77 mandata. U prijevodu to znači da moramo u trećoj izbornoj jedinici, mojoj, uzeti pet mandata, u Zagrebu dva kao na prošlim izborima, a u desetoj s Androm Vlahušićem probati uzeti dva. To je ukupno devet. Ako u ostalih sedam jedinica prijeđemo prag i uzmemo barem po jedan mandat, to je ukupno sedam. Sve zajedno 16 mandata.

Zadnje ankete pokazuju kako HNS jedva prelazi izborni prag i po posljednjim projekcijama (koje su pravljene s iznimno velikom greškom), rezultat kojeg navodi Čačić nije realan, tj. nema stvarne podlogeu stanju na terenu. Dapače, ako se malo bolje pogleda, ispada da HNS neće postići taj rezultat niti u njima matičnoj županiji, a kamoli da će proći izborne pragove u ostalih 6-7. Čačić je dugo vremena govorio o premijerskoj poziciji baziranoj na rezultatu, potom se prebacio na priču o “kontrolnom paketu” (što bih ja nazvao ucjenom i meni nepoznatom praksom) da bi sada počeo lagano spuštati kriterije. Ako se ne varam, nakon pripajanja Libre, oni imaju u saboru 9 zastupnika i kako je krenulo, ta brojka će se svesti na 6-7 zastupnika. Doista ne vidim kako će sa 6-7 doći na 16 i ta magija me strašno zanima (iako intervju nudi neke recepte).

DRUGI FILM: Mislite da je SDP slijedio iste rezone?

ČAČIĆ: SDP je derivacija toga nastala pod pritiskom. Oni govore o nekakvom timu, prikrivajući činjenicu da nemaju vođu, čovjeka koji vodi taj tim i preuzima odgovornost. Kad su vidjeli premijerske ankete u kojima je Ivica Račan loše prolazio, malo su zamutili vodu. Ponudili su Ljubu Jurčića kao potencijalnog kandidata, s time da bi Račan povukao na pola mandata. Što bi se reklo, ni vrit ni mimo. Iz te vrste poruke, nesretnom okolnošću Račanove smrti pojavio se Milanović. On je druga derivacija.

DRUGI FILM: Kandidati za Račanova nasljednika jednostavno su morali Jurčića prihvatiti za premijera?

ČAČIĆ: Oni koji su otpočetka stali iza Jurčića postavili su ga kao uvjet za kandidaturu. Antunović u početku nije to prihvatila, Bandić nije uopće, Picula nije znao što bi s tim i tako se rodio Milanović. Naš model je prirodno stanje stvari, a u SDP-u derivacija činjenice da su se suočili s dvije personalizirane kampanje, Sanaderovom i mojoj. Ne mislim da je to njihovo prirodno stanje.

Ovo mi je strašno zabavno, naime kada govori o SDPu, Čačić tvrdi kako je situacija razdvajanja predsjednika i premijera neprirodna i nelogična, dok istovremeno on godinu dana zagovara totalno istu stvar. Dapače, kako se kroz redove dalo naslutiti, Milanović uopće nema ambicije u slijedećem mandatu ući u vladu, nego misli se baviti saborom, dok je recimo Vesna Pusić dala vrlo jasne signale kako postoji točno određeno ministarstvo kojime želi upravljati (i ta ambicija je bila njezin motivator 2003 godine da se pokrpa koalicija, za koju se tek 4 godine kasnije može vidjeti kako bi funkcionirala). Zašto je to neprirodno za SDP, a logično za HNS je izvan moje mogućnosti razumijevanja.

DRUGI FILM: Što će se dogoditi s HDZ-om ako izgubi izbore?
ČAČIĆ: Njegov problem nije izgubiti izbore, njegovi ljudi su na pozicijama, u institucijama i za 4, 8 ili 12 godina opet će biti na vlasta. Međutim, ovi izbori su problem Ive Sanadera. Jer on je mjehur od sapunice. Kad on prsne, što je Sanader? Tko je Sanader? Ravnatelj splitskog kazališta.
No da se ne zavaravamo. To isto je i SDP. Kad pogledate troškove javne uprave po županijama, što mislite tko je najskuplji u Hrvatskoj? Grad Zagreb je izvan konkurencije, a zatim slijedi Primorsko-goranska, pa Istarska županija. I tek onda notorne HDZ-ove. Jasno, najjeftinije su Varaždinska i Međimurska. To je ista logika, isti mentalitet.

Ova mu je sjajna, naime ono što je Čačić zaboravio reći je i to da (neovisno o tome koliko smo sretni s modelom) prihodi lokalne samouprave ovise o prihodima koji se na teritoriju županije ostvaruju, a po prihodima županija, pogodite koje su županije na samome dnu? Ne volim djelomično prikazivanje podataka, a ovo je upravo to.

DRUGI FILM: Na koje stupnju razvoja danas preuzimate Hrvatsku u odnosu na 2000. godinu?
ČAČIĆ: Izrazimo se u novcima. Trećeg siječnja preuzeli smo zemlju koja je pod tepihom imala 9,6 milijardi dospjelih potraživanja. Ovi nesretnici preuzeli su je s nula kuna dospjelih potraživanja. To će se sad opet vratiti na sličnu razinu, ali barem je proračun gotovo dvostruko veći. Dakle, imat ćemo realno manji problem. Ponovno imamo potraživanja pod tepihom, ali stvari barem nisu dramatične.
Godine 2000. naslijedili smo i 175 tisuća ljudi zaposlenih u tvrtkama koje šest mjeseci nisu isplatile plaće. To smo sveli na 30 tisuća. Sad je 35 tisuća. Dakle, puno je čišća situacija. Naslijedili smo je s -0,9 posto rasta BDP, danas ćemo je dobiti s pet posto rasta. Unatoč svim tim grubim privatizacijskim pljačkama, bezočnom političkom miješanju, bankarskim krizama, zemlja se stabilizira, štetni utjecaj politike danas je manji nego 1999. godine. Stvari su dakle bolje nego onda.

Evo, da ne bi bilo da nema nešto s čime se ne slažem. Napomenuo bih samo da se pojedine stavke (primjerice otplata duga umirovljenicima) isplaćuje iz vanproračunskih prihoda, i odjednom će taj novac uletiti u proračun, a vjerojatno takvih stvari ima još. No činjenica i dalje stoji – stanje koje će se preuzeti 25. studenog je daleko bolje od onoga što se preuzelo u siječnju 2000.

Sretno bilo HNSu i Radimiru Čačiću, no s velikom pozornošću ću gledati kako se stvari razvijaju, iako je stanje u preostalih osamdesetak dana manje-više zacementirano. Moje je mišljenje da ovaj nastup HNSa radi njima samima štetu, no čini se da sam u tome usamljen. Ponekada mrzim kada sam u pravu.

Misao dana:
Everything is changing. People are taking their comedians seriously and the politicians as a joke.

U današnjem Nacionalu postoji zanimljivi tekst o tome kako su odvjetnici Ivana Gotovca (jednog od uhićenih potpredsjednika HFPa) zatražili na uvid zaplijenjeni notebook Ivana Gotovca u kojem se navodno u arhivi Outlooka nalaze emailovi koje je Gotovac slao Polančecovim pomoćnicima tražeći da od Polančeca i Ive Sanadera dobiju finalni stav o pojedinim predmetima. Time bi se dokazalo kako je Gotovac funkcionirao na temelju danih mu instrukcija.

Ovo je zanimljivo. Ovo je osobito zanimljivo ako to stavimo u kontekst jučerašnjeg Otvorenog u kojem se Damir Polančec roštiljao u stolici pritisnut desetinama pitanja ne samo Mislava Bage nego i sugovornika u studiju. Puno toga ne ide u prilog Polančecu, od izjave Ljube Jurčića kako je on više vremena provodio u HFPu (upravo zato kako bi izbjegao situacije u kojima se Polančec sada nalazi), preko stranačkog mu kolege Andrije Hebranga koji je jasno dao do znanja da je on sam odgovoran za odluke koje su se donosile dok je on bio član upravnog odbora (a tu je Vesna Pusić u pravu kada tvrdi da je funkcija upravnog odbora upravo u tome da bude odgovoran za odluke koje se tamo donose).

Polančecova obrana se ukratko svodi na to da nitko ništa ne zna, da ovi ljudi nisu zasada osuđeni i ne možemo ništa pretpostavljati (a ako je to tako, zašto onda Sanader na sva usta hvali to kao svoj najveći uspjeh!?) i da dok se ne otkrije što se točno događalo nema smisla potezati pitanje političke odgovornosti (to ipak nije mogao zanijektai). Istovremeno, Vesna Pusić ga je upozorila kako nije uopće sporno da li su ti ljudi primili 800.000eur, te da je sama ta činjenica da mu 75% upravljačke strukture fonda završi u zatvoru mora za sobom nositi neke konsekvence. Ovdje Polančec ponovno sam sebi skače u usta tvrdeći pak kako su tih 800.000eura ovi zaprimili kako bi pogodovali određenim ljudima u budućnosti i da se šteta nije u stvari dogodila (u ovo ne vjerujem ali eto).

No, da se vratimo na Ivana Gotovca, lika koji barem po slici djeluje kao štreberko (a poslovna karijera mu i izgleda poput one od tipičnog tehnomanagera) koji djeluje po nalozima i politici koju mu nalažu poslodavci. Lik odgovara opisu managerskog egzekutora koji lišen bilo kakve empatije sa papirima koje procesuira donosi odluke u skladu s nalozima, upravo zato bi ta arhiva primljenih i poslanih emailova mogla biti zanimljiva jer može svjedočiti o tome što se događalo u HFPu oko njega. Da li je on nedužan ili nije sporedno je pitanje (iako njemu u ovome času najbitnije na svijetu), no ako mu jedino mogu zakvačiti putovanje u Monte Carlo i “peku” te izjavu da sam ne zna koliko novaca ima (premetačina stana je pronašla ukupno 320kn u cijeloj kući) može biti da treba uzeti za ozbiljno ono što on govori, a kako god okrenuli, to neće ispasti dobro za Damira Polančeca (za kojeg uopće nemam nikakvih simpatija jer je lik veliki negativac u nadolazećoj privatizaciji i managerskom takeoveru Podravke u kojoj sam i sam mali dioničar).

Pitanje emailova i email arhive je vrlo zanimljivo jer kod nas tako nešto nije regulirano, dok su vani primjerice mnogi žestoko kažnjavani zato što takve arhive nemaju ili su je svjesno uništili. Microsoft je primjerice nekoliko puta završio na sudu upravo zato jer se nije pridržavao sudskih odluka o obaveznom arhiviranju email komunikacije.

Činjenica je kako Sanaderu u posljednjih pet mjeseci vladanja nikako ne odgovara da bilo koji od njegovih ministara bude osumnjičen, unatoč tome što se “circumstantial evidence” gomila; činjenica je također kako je donekle efektna teza o borbi protiv korupcije budući da u vrijeme koalicijske vlasti nitko (ili barem ne nitko visoko pozicioniran) nije završio u bajboku, dok je u slučaju HDZove vlade praktički sva ekipa koja je završila u zatvoru njihov vlastiti kadar (od konvertita Vlade Zeca, narodnog heroja Branimira Glavaša pa sve do sada otkrivenih talenata u HFPu).

Misao dana:
All power corrupts, but we need the electricity.

HNS je nakon višemjesečnih najava predstavio svoj gospodarski program, nažalost na web siteu zasada nema ništa (konkretnije) o tome pa se moram pouzdati na jutarnji i večernji koji su o tome pisali.

HNS budućnost hrvatske vidi u uslugama i rapidnom rastu uslužne djelatnosti (koja je dominantna kod nas), pritom ističu razliku u odnosu na gospodarski program SDPa koji govori o programu 4×4 i podršci za najmanje četiri industrije u četiri regije – s time da (ako sam dobro shvatio), kada HNS govori o industriji tada govori o tvorničkim dimnjacima i radnicima za strojevima, dok je Jurčiću industrija apsolutno sve, od bankarstva, turizma, transporta pa sve do proizvodnje hrane, metalurgije ili nečeg drugog.

Nažalost, članci su prekratki i s premalo podataka tako da je teško nešto pametno reći, no dvije stvari koje su mi zapele za oko su rast prihoda od turizma s 6mlrd EUR na 10mlrd eur (što je hvalevrijedan cilj), no taj cilj pretpostavlja gotovo 70% rasta u turizmu što neće biti jednostavno postići (da ne kažem da je direktno nemoguć), a najbolji mi je svakako slijedeći citat za kojeg sam duboko uvjeren da je predmet neke krive interpretacije (pa ako je netko tamo bio volio bih da mi to razjasni), a kaže:

…te najavljuju kako im je cilj da Hrvatska 2012. ima 30 posto visokoobrazovanih.

Obzirom da sada imamo između 7 i 10% visokoobrazovanih, to bi ukratko značilo da do 2012 moramo odškolovati (u roku) nekih 800.000 ljudi što jednostavno ne vidim kako je moguće izvesti (u Večernjem piše pak kako je cilj udvostručiti broj studenata do kraja mandata).

Na Jutarnjem imate i brdo komentara gdje je moguće vidjeti što ljudi misle. Ja sam svoje o Radimiru Čačiću odavno napisao i ono što treba dodati kao razliku je to što je popularnost HNSa samo minimalno narasla s 8 na 10ak postotaka (iako dramatično za njih u apsolutnim brojevima) , dok je nakon nekoliko mjeseci mrtve trke sa Sanaderom oko poželjnosti za poziciju premijera sve skupa zatekao Ljubo Jurčić koji zasada nije uopće premijerski kandidat (iako je, objektivno rečeno) to svojevrsna javna tajna. Koalicija HSLS i HSS je propala i od te ljubavi neće biti ništa, a koalicija i stav oko SDPa donekle komplicira stav Vesne Pusić da se s Milanom Bandićem ne može koalirati.

Ukratko, oko programa HNSa zasada mogu reći samo slijedeće: suffusion of yellow (5 bodova za one koji znaju što to znači)

Misao dana:
Teach a parrot the terms “supply and demand” and you’ve got an economist.