Categories
Politika

HDZ zna?

Ignorirajmo na trenutak činjenicu kako je HDZ u prethodnu kampanju za Sabor krenuo s pjesmom Jacques Houdeka čiji je refren “HDZ ZNA”, jer, kako se stvari raspetljavaju, nitko ama baš ništa nije znao, a kako je krenulo ni samog Houdeka se baš ne sjećaju pretjerano dobro jer ispada da je i on plaćen gotovinom. Ne bih htio biti nepristojan, no njega je teško ne primjetiti, zar ne?

Kada se govori o korupcijskim aferama unutar vladajućih, moj omiljeni primjer je švedska političarka Mona Sahlin koja je zanimljiva po tome što je bila prisiljena dati ostavku s pozicije potpredsjednice vlade i privremeno se povući iz političkog života zemlje jer je u jednome trenutku državnom kreditnom karticom platila dvije toblerone, paket pelena i cigarete. Važno je pritom znati da je sve te troškove refundirala švedskom proračunu prije nego je ta transakcija otkrivena, no svejedno, Mona je bila prisiljena dati ostavku. Ovaj primjer se za naše krajeve očito čini drastičnim, no to je demonstracija političke odgovornosti na djelu. Koncept političke odgovornosti u hrvatskoj je totalno nepoznat pa stoga nema nikakvog problema da Jadranka Kosor i cijela svita oko nje u ovome trenutku žućno tvrdi kako ni o čemu pojma imala nije, poput patuljaka koji također pojma nemaju. Jadranka, poput pape, nije u mogućnosti pogriješiti. Što je još bolje, niti njihovim biračima to nije nikakav problem, jer ljudi koji su optuženi više nisu članovi HDZ-a pa sukladno tome to nije HDZ-ova afera, nego je to samo jedan vrlo snažan pokušaj da se diskreditira nikada umrljana stranka koju je Jadranka s ponosom gradila rame uz rame s pokojnim predsjednikom (kao i s ovim koji je trenutno privremeno s boravištem u Remetincu, a kojeg više ne spominjemo).

Meni nije toliko zanimljiva kriminalna implikacija cijele priče, koliko jedan drugi detalj koji je mnogima skroz ispao iz vida. Naime, ako ovako značajne transakcije kao one koje su se događale u HDZ-u nisu bile primjećene od strane samog vrha stranke, postavlja se pitanje kako onda među njima uopće kolaju informacije i o čemu oni uopće diskutiraju na svojim žućnim i žurnim sastancima? Moraju li nakon sastanka popiti crvenu ili plavu pilulu da bi zaboravili o čemu se pričalo? I još bolje, kako da sada vjerujemo da Jadranka dok je u zgradi HDZa pati od opće amnezije, dok je istovremeno savršeni i skoro pa bogomdani leader dok se nalazi u zgradi vlade. Dok je na trgu žrtava Fašizma (što, usput rečeno, zasigurno vrijeđa novopečenog HDZ-ovca Karamarka) HDZ-ovci su disfunkcionalni, neorganizirani i općenito neobaviješteni, ali zato na trgu sv. Marka pretvaraju se u sjajno uigrani tim perfektno informiranih ministara, državnih tajnika i blagajnika koji samo redaju uspjehe. Mislim da bi im netko trebao poslati bioenergetičara.

Problem opće amnezije nije lokaliziran samo na HDZ, da ne bi bilo kako sam pretjerano kritičan prema njima. Naime, dokumentaciju HDZ-a pregledavali su proteklih godina i Državna revizija koja nije naišla na nepravilnosti, Državno odvjetništvo koje se dosada slagalo s revizijom, Državno izborno povjerenstvo koje doduše nitko ne smatra osobito ozbiljnim i neovisnim tijelom, a najmanje primjedbi je imalo Ministarstvo financija čiji je čelnik godinama sjedio na svim onim sjednicama kojih se sada više nitko ne sjeća i koji je, eto spletom okolnosti, bio i neposredno nadređeni Barišiću koji je cijelu cash transakciju odrađivao u plavim vrećicama carinske uprave koju su platili porezni obveznici.

Kako god okrenuli: Jadranka, Šeks, Jandroković ili Hebrang možda i jesu okrenuli glavu, ali su time izgubili pravo da kažu da nisu znali. Nadam se da će to birači znati odgovarajuće kazniti, jer, ipak; Radi se o Hrvatskoj!

p.s. ovo je moja šezdeset i četvrta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 17. rujna 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
She would grab whatever she could -a look , a whisper , a moan – to salvage from perishing , to perserve. But time is most unforgivving of fires , and she couldn’t , in the end , save it all .

Categories
Politika

Kriza je gotova, živjela kriza!

Predsjednica vlade je prije nekoliko dana svečano, gotovo pa urbi et orbi rekla kako je kriza gotova, tj. nije još, jer moramo imati rezultate dva pozitivna kvartala ali njezini najbolji ljudi već danas rade da se riješi i ta formalnost. Neki drugi ljudi, što je u ovom konkretnom slučaju velika većina hrvatskog puka smatra da premijerki nisu baš sve na broju jer se kriza evidentno nastavlja i tako je nastao sukob između naše percepcije i premijerkine stvarnosti. Premijerka evidentno nije spremna prihvatiti argumente većine, ali nekako si razmišljam zašto i bi?

Jadranka je svoju ministarsku fotelju zaradila prije osam godina i od tog dana okružena je vozačima, osobljem i osiguranjem čija egzistencija direktno ovisi o tome na koju je nogu ustala. Jadranka nije šetala ulicom sama već godinama, ona je zaboravila kako je to vidjeti ljude koji nisu u opeglanim odijelima i pretijesnim kompletićima. Koncept kupovine u dućanu joj je skroz izgubljen, a kladim se i da ne reciklira boce. Nije dakle osobito čudo da su ljudi, iz čistog nagona samoodržavnja odlučili zasladiti njezin pogled na svijet, a kako se čini da nam je premijerka ovisnik o slatkome, zaslađene priče su s vremenom sve više i više šećerene i odjednom se našla u svijetu koji sa stvarnošću i nema puno veze. Njoj, kao uostalom i svakom drugom ovisniku, istina i ne znači previše, a da je to tako nema boljeg primjera od web stranice naše vlade gdje baš svaka rečenica počinje s “Predsjednica Vlade…”. Nisam psihoterapeut, ali mislim da bih u ovom slučaju mogao slobodno napisati dijagnozu.

Psihoza uspjeha se potom poput koncentričnih krugova emitira u okolicu premijerke pa je prije nekoliko dana pokleknuo i Darko Milinović. U silnoj ekstazi uspjeha prije nekoliko dana je uspio otvoriti i praonicu rublja. Treba odmah reći kako je na ljestvici bizarnih otvaranja sve do ovoga utorka suverno vodila Ingrid Antičević Marinović koja je svojevremeno otvorila lift (čemu su se mnogi uključivo i Darka smijali). No kada pogledate bistri pogled ministra Darka (ili nedostatak istoga), sasvim mi je jasna njegova fascinacija perilicama rublja. Ipak, ministar Milinović možda i nije pogriješio jer sam prije nekoliko dana pogledao na internetu predavanje velikog švedskog statističara Hansa Roslinga koji kao mjerilo napretka neke društvene grupacije uzima upravo perilice. Drago mi je da je i obitelj Darka Milinovića u svojoj predimenzioniranoj novosagrađenoj kući predvidjela mjesto i za perilicu rublja. U prošlome tjednu smo imali još bizarnih otvaranja, pa je tako gore spomenuta premijerka uspjela otvoriti (između ostalog) i sajam pekmeza i marmelada čime je zasigurno ušla u Top 5 besmislenih otvaranja, da bi odmah nakon toga otvorila i berbu jabuka (žiriju još uvijek vijeća da li je to unutar propozicija).

Kraj svih tih silnih uspjeha i očiglednog otvaranja svega i svačega, a kada se otvara onda je sigurno dobro, nije ni čudo kako premijerka na čelu cijele vlade ne želi priznati kako još nismo izišli iz krize. Čisto perspektive radi, mislim da bi trebalo slikovito opisati što znači gospodarski rast od 0,8% u drugom kvartalu. Pod pretpostavkom da je ukupni BDP Hrvatske oko 300 milijardi kuna, tada bi jedan kvartal bio otprilike 75 milijardi kuna, dok bi 0,8% bilo 600 milijuna kuna. To se može činiti velikom brojkom, no u praksi to je razlika između toga da li je neko brodogradilište isporučilo brod ili nije, da li smo otvorili autocesto do Vrgorca ili nismo. U stvari, kada malo bolje razmislite, budući da se BDP računa kao ostvarena dodana vrijednost, tada svaka usluga koja je isporučena državi a koja je prodana iznad cijene diže BDP. Što mislite, da li je u drugom kvartalu ove godine ukradeno 600 milijuna kuna iz državnog proračuna ili 0,8% BDP-a?

p.s. ovo je moja šezdeset i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 10. rujna 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Power does not corrupt. Fear corrupts… perhaps the fear of a loss of power.

Categories
Priroda i društvo

Zaslužni hrvati

Danas sam se na jutarnjoj kavi susreo sa svojim starim profesorom još iz srednje škole (koju sam pohađao prije više godina nego što se ugodno sjetiti), a povod je bio da mi pokaže nekoliko ideja koje je osmislio a koje bi mogle pomoći ovoj našoj maloj državi da napokon počne nešto proizvoditi i prodavati svijetu. Ne treba rećo kako za te ideje nije dobio nikakvu podršku od nijedne naše institucije, pa čak niti pismo gdje ga se obavještava kako njegova ideja nije zanimljiva – ali je istovremeno jako znakovito kako je od mnogih stranih institucija dobio dosta povratnih informacija od kojih su neke pristojne odbijenice, dok su druge jasni interes da se o temi nastavi dalje razgovarati.

To me sve skupa podsjetilo na priču koju vrlo rado pričam kada govorim o motivaciji i kada želim pokazati kako se i u našoj maloj zemlji mogu raditi čuda i kako je mnogo toga što je doslovce zadužilo svijet krenulo upravo iz Hrvatske. Prvi i očigledni primjer je Nikola Tesla, ako ignoriramo pitanje da li je on naš ili njihov (i što to uopće znači), činjenica je da se gotovo pa svaki električni uređaj pogoni izmjeničnom strujom koju je izmislio ili otkrio upravo Tesla. Radio program koji upravo slušam također je njegova umotvorina, torpedo je izmišljen i napravljen u Riječkoj tvornici istoga imena. Seizmograf, otisak prstiju ili čak i dvojno knjigovodstvo; sve su to izumi ili koncepti koje su izmislili ljudi rodom ili barem porijeklom iz naših krajeva. Nažalost, često su svoje izume mogli realizirati u svijetu jer tu kod nas nisu imali kome pokazati, ili nitko nije htio slušati o čemu se uopće radi.

Nakon kave s mojim profesorom susreo sam se pak s ekipom iz hrvatske ali malo poznate tvrtke Salespod koja je razvila jedinstveni softverski alat koji omogućava praćenje i optimizaciju prodaje, a o uspjehu dovoljno je reći kako se radi o rješenjima zbog kojih ih zovu na prezentacije širom svijeta, a međunarodni ugovori već donose jasne rezultate. Primjera dakle ima. Nekolicina mojih prijatelja iz djetinjstva također su napisali softver koji će uz malo sreće uskoro pokazati planetarni uspjeh. Upozoren sam primjerice na malenu tvrtku iz Osijeka koja je napravila proizvod koji se zove “Farmeron” kojeg je u nedostatku boljeg opisa najlakše usporediti s Farmville-om. Za razliku od Farmvillea koji je igrica za društvene mreže, Farmeron se bavi pravim farmama i daje vam na raspolaganje alate koji će pomoći da vaš zastarjeli komad poljoprivrednog gospodarstva dobije dašak web 2.0 tehnologije i modernih tehnologija. Jasno, Farmeron baš kao i Salespod u cijelosti su orijentirani prema svjetskom tržištu jer rješavaju konkretne probleme na inovativne načine i njihovi tvorci nemaju niti vremena niti novaca da vrijeme gube na dogovore ispod stola kako bi osigurali plasmane po domovini. I dok naše institucije još uvijek nagrađuju i ističu velike mastodonte koji proizvode masovne proizvode uz masne subvencije, dotle stasa jedna sasvim nova i mlada generacija ljudi, koja izrasla u zemlji u kojoj bogatstva nije bilo, ali u kojoj mašte i inventivnosti ne nedostaje.

Kako je moguće da na istome prostoru u isto vrijeme odraste jedna cijela generacija marljivih i unatoč svemu dobro educiranih ljudi koji su prerasli ovu domovinu i prije nego što su počeli raditi, a s druge strane imamo gotovo neograničene količine nesposobnih i nadasve korumpiranih političara svih razina koji ni o čemu drugome ne razmišljaju nego kako nešto strpati u džep i pritom još nabaciti nešto blata na drugu stranu? Zašto ove prve tjeramo van, a ove druge ostavljamo ovdje?

Dok smo bili mali, štap je mogao postati mač, a stablo je bilo dvorac; danas, mobilni telefon se pretvara u moćni prodajni alat, staromodna obiteljska štala se uz računalo i dobru volju može pretvoriti u tehnološki naprednu farmu, a mala tvrtka iz Zagreba, Osijeka ili Rijeke može biti novi Microsoft ili Google. Sve što nam treba za uspjeh smo mi sami, dobra ideja i hrabrost da zasučemo rukave. Ako su to mogli postići Mohorovčić, Tesla, Shwarz, Penkala – zašto i mi ne bi uspjeli? Koliko teže može biti?

p.s. ovo je moja šezdeset i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 3. rujna 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Ridicule is the tribute paid to the genius by the mediocrities.