Prije gotovo godinu dana, na stranicama pollitika.com u jednom od dnevnika pitao sam ima li nekoliko dobrovoljaca koji bi se uključili u mali “projekt” koji mi je dugo vremena bio na pameti, no nikako ga pretvoriti u djelo. Na moj poziv javili su se z00ey i Aleksandar Hatzivelkos, a kasnije nam se priključio i smogismogi.
Ideja je bila kreirati malu, zainteresiranu grupu koja lagano i brzo može komunicirati i koja je motivirana da zadani plan provede do cilja. Cilj koji sam postavio je predati Ustavnom sudu dokument temeljem kojeg bi se pokrenuo postupak ocjene ustavnosti Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor. Razlog zbog kojeg smatram da to treba učiniti je očigledna neustavnost koja proizlazi iz ustavne odredbe da Sabor može imati maksimalno 160 zastupnika, u odnosu na Zakon koji omogućava da ih bude 162 (iako, po nekim elementima ispada da nema gornjeg limita).
Problem je naravno puno kompleksniji pa smo tijekom godine podijelili zadatke, proučili Ustav i zakone koji reguliraju izborni proces, ali i zakone koji definiraju djelokrug i način djelovanja ustavnog suda. Osim toga smo proučili praksu ustavnog suda u sličnim predmetima, krenuli u pisanje samog prijedloga, te na kraju s već napisanim prijedlogom konzultirali dodatne stručnjake i poznavatelje prava da vidimo jesmo li možda štogod očiglednog propustili, ili, što je još bitnije, postoji li neko pravno načelo koje u ustavu ili zakonima nije zapisano, a temeljem kojeg bi naš prijedlog bio u startu diskvalificiran. Kome god bi došli s našom idejom, reakcija bi u startu bila nepovjerenje ili podsmjeh, no nakon što bi se udubili u prijedlog početnu reakciju bi zamijenoilo iznenađenje i odobravanje.
Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor kaže kako se 140 zastupnika odabire iz 10 izbornih jedinica u Hrvatskoj, dodatnih 8 dolazi iz manjina, dok je razlika od 148 na više rezervirana za glasovitu 11tu izbornu jedinicu u kojoj se zastupnici odabiru nefiksnom kvotom s liste od 14 zastupnika.
Prva osnova je jednostavna jer je maksimalni broj zastupnika po Ustavu 160, dok je po Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor taj broj 162 (140 + 8 + 14).
Druga osnova je malo kompliciranija, no bit je slijedeća; prosječna izborna jedinica u Hrvatskoj ima oko 380.000 glasača, dok 11ta izborna jedinica ima njih 404.000. Svaka od izbornih jedinica u hrvatskoj izabire 14 zastupnika, dok u 11toj izbornoj jedinici broj zastupnika ovisi o broju glasača u Hrvatskoj, ta brojka se potom podijeli brojem zastupnika (dakle sa 140) a tada podijelite broj glasača koji su izišli u 11toj izbornoj jedinici s tim količnikom (puno detaljnije tu temu obrađuje Aleksandar u svom dnevniku koji će biti linkan ovdje).
To ukratko znači da je tijekom proteklog izbornog ciklusa, izborna jedinica u Hrvatskoj s 380.000 glasača izabrala 14 zastupnika, dok je istovremeno 404.000 glasača iz 11te izborne jedinice izabralo njih 5. Članak 3 Ustava kaže kako je jednakost najviša vrednota ustavnog poretka, te kako je to ujedno i temelj za tumačenje ustava (načelo jednakosti se razrađuje na više mjesta u Ustavu npr. članku 14., a specifično o biračkom pravu govori u članku 71.) – iz čega slijedi da su birači iz 11te izborne jedinice u neravnopravnom i nepovoljnijem položaju od birača iz preostalih 10 izbornih jedinica. Diskriminacija nije dozvoljena (tj. jedina koja je dozvoljena je pozitivna diskriminacija koja se očituje u izbornoj jedinici za manjine).
Smatramo da smo dobro definirali problem, te smo na kraju Prijedlog za ocjenu ustavnosti predali ustavnom sudu 11. prosinca 2008. godine.
Postoji puno različitih motiva zašto smo ovo napravili:
- Vladavina prava mora biti temeljno, a ne samo deklarativno načelo funkcioniranja države. Zakoni moraju biti jednaki za sve, te ne smiju nikoga favorizirati niti diskriminirati. Zakon o izboru zastupnika jedan je od temeljnih zakona jedne države i teško je očekivati da će ostatak sustava funkcionirati ako su temelji napravljeni pogrešno.
- Očigledno je kako je Zakon o izboru zastupnika loše napravljeni zakon koji jednostavno više ne odgovara zahtjevima ove države; u njemu ima puno nelogičnosti i nedosljednosti te je pisan na način da su pojedine skupine očigledno favorizirane na uštrb drugih. Naš prijedlog obuhvaća samo članak 41. zakona, no to nije jedini člakan koji je protuustavan.
- Političke stranke očigledno nemaju volje ili snage pokrenuti pitanje izbornog zakona, njegovih izmjena ili cjelovite promjene, a do današnjeg dana takva inicijativa nije došla ni iz redova civilnog društva.
- Nedovoljno snažna pozicija Ustavnog suda; Ustavni sud je zatrpan tisućama predmeta čiji je prvenstveni cilj iscrpljivanje pravnih mogućnosti u hrvatskoj i pokretanje postupaka na sudu u Starsbourgu; vrlo maleni broj predmeta se odnosi na ocjene ustavnosti a to je u stvari temeljna zadaća ovog suda.
- Želja nam je i pokazati kako nekolicina pojedinaca mogu pokrenuti veliku i važnu temu, te pokrenuti slijed koji će u konačnici dovesti do pozitivne promjene.
Ustavni sud je ne samo pravosudno nego i političko tijelo, reakcija suda ovisi o mnogo čemu. Načelno, ne postoji vremenski rok u kojem sud mora riješiti ovaj prijedlog, no jednako tako postoji načelno po kojem bi značajni prijedlozi za ocjenu ustavnosti morali imati prednost pred ostalim, niže rangiranim prijedlozima.
U ovoj fazi, Ustavni sud provjerava svoju nadležnost na našem prijedlogu te provjerava formu prijedloga. Ako je sve OK, tada će rješenjem pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti. U normalnim uvjetima, bilo bi za očekivati da će naš prijedlog doći na red za godinu – godinu i pol te da bi morao biti riješen kroz dvije-tri godine. Ipak, ovdje je riječ o zakonu koji zadire u samo srce izbornog postupka te je vrlo teško predvidjeti kako će se sud postaviti. U slučaju da sud prihvati našu argumentaciju, dati će rok Saboru u kojem treba izglasati novi i s Ustavom usklađeni stavak Zakona.